Zlatne žbice

28.12.2018., petak

Judi i beštije

Jeste kad pokušali čitati neko opsežnije književno djelo pisano na dijalektu? Ja jesam više puta, ali bih obično već nakon početnih stranica odustao. Teško bi mi bilo uhvatiti ritam i saživjeti sa arhaičnom sintaksom. Izmicalo bi mi čak i značenje pojedinih riječi, pa mi se činilo da tekst ne razumijem u potpunosti. Ima međutim jedna iznimka, pisac čije knjige čitam unatoč tome što je njegov književni izričaj izrazito dijalektalan. To je pokojni Miljenko Smoje legendarni splitski novinar i kroničar. Lakoća pisanja i unikatnost prisutna u librima ovog barda učinile su od mene njegovog vjernog štioca.

Smoje već više od dvadeset godina nije među nama. Ipak početkom ove godine u izdanju HENA COM-a prvi put objavljen je nepoznati rukopis ovog autora pisan prije više od četvrt stoljeća. Naslov mu je „Judi i beštije“, a podnaslov „Ratna kronika Maloga mista“. U njemu Smoje ,slično kao u knjizi „Dnevnik jednog penzionera“ pisanoj ranije, bilježi svakodnevicu na sebi svojstven, a ovom čitatelju jedinstven način. Jednostavnost kojom pristupa svakodnevnim pojavama lokalnog „malomišćanskog“ karaktera kao i onima šireg značenja, kao što su političke promjene i rat u Hrvatskoj, plijeni pažnju. Smoje od svega što vidi i doživljava gradi priču koja baš svojom nenametljivošću biva upečatljiva. U tome se, po skromnom sudu ovog čitatelja, krije sva majstorija dobrog pisanja ili življenja ako hoćete. Kao u momčadskim sportovima s loptom, što je akcija jednostavnija, to je bolje učinkovita i atraktivna.

Opažajni mikro kozmos prvog dijela ove knjige je Malo misto, kako ga autor naziva, na otoku Braču. Tamo pisac u ljetnim mjesecima boravi u bungalovu sa suprugom koju naziva jednostavno ona. Društvo im je još šarmantni i pametni pas Šarko stalni stanovnik otoka. Šarko inače ima vlasnika, ali kad pisac pristigne u Malo misto onda preseli u bungalov i od njega se ne odvaja. Smoje čitatelja na više mjesta uvjerava da je to najljepši i najinteligentniji pas u cijeloj Dalmaciji. U početnim poglavljima sa crticama svakodnevice isprepliću se zabrinjavajuće vijesti o početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj ili Ervaskoj kako kaže Smoje, koje će svoje reperkusije postepeno poprimati na otoku i u samom Malom mistu. Pomalo šaljivo autor ustvrđuje kako je prvi ratni stradalnik na otoku pošćer Špiro kojeg ugrize pas dok dijeli pozive štaba civilne zaštite. Ipak nešto kasnije u ozbiljnijem tonu pripovijeda o detonacijama koje se čuju u noći u kojima stradavaju vikendice vlasnika srpske nacionalnosti. Iako u Malom mistu svi znaju sve, odgovorni za te noćne akcije ipak ostaju neotkriveni. Zbog ratnih zbivanja izostaje turistička vreva u Mistu koje nakon dugo vremena doživljava vruće, ali gotovo pusto ljeto kojeg Smoje na jednom mjestu naziva tužnim.

Usporedo sa nizanjem poglavlja množe se i zabrinjavajuće vijesti o ratnim sukobima i stradanjima. Smoje čitatelja vraća na početak devedesetih kad se rat kao požar proširio dobrim djelom naše zemlje. Njegove sve konkretnije reperkusije vidljive su i u Malom mistu. Obustavlja se brodski promet, uvodi se policijski sat i zamračenje, stanovništvo se naoružava. Prava ratna drama odvija se ipak na kopnu, u Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, u dalmatinskom zaleđu kao i na obali. Napadnuti su Osijek, Vukovar, Karlovac, Split, Šibenik, Zadar, Dubrovnik i još brojna manja mjesta. Smojina ratna kronika pisana je istodobno dok su tenkovi tutnjali, topovnjače prijetile, avioni nadlijetali i u tom smislu vrijedan je artefakt i podsjetnik na te događaje kojima smo svjedočili, ali smo ih neminovnošću protoka vremena počeli zaboravljati. Legendarni splitski pisac nam jednostavnom, svakodnevnom, dalmatinskom čakavicom, nizanjem činjenica i zgoda, bez objašnjavanja i dociranja, u maniri vrsnog kroničara, onog koji zapisuje, omogućuje da dulje pamtimo i, nadam se, iz bliže povijesti učimo.

U drugom djelu knjige naslovljenom jednostavno „Drugi dil“ Smojin dnevnik je u pravom smislu ratni. Vesele otočke i morske ćakule uglavnom uzmiču pred neminovnošću rata koji se kao pošast nastanio u sve pore onovremene hrvatske zbije. Ratna svakodnevica ne zaobilazi ni manja mjesta uz obalu, a puca se čak i po otocima. Smoje na više mjesta spominje već pomalo zaboravljeni naziv Garda kojoj lokalni ribari nesebično doniraju ulov i na taj način pomažu obranu. Napadače u više navrata naziva četničke bande, a famozna JNA se doslovce u nekoliko dana preobratila iz narodne armije u saveznika napadača. Autor pri tom primjećuje da se takozvani mali čovjek teško navikava na novonastalu situaciju. Ljudi zazivaju neka ljepša vremena i tako barem u mislima uzmiču od teške ratne stvarnosti. Na jednom mjestu zapisuje ovo: „Ne miri se čovik sa stvarnošću i tija bi vratit život koji je proša“. Prošla su na svu sreću i teška ratna vremena. Hrvatska se branila i obranila i na kopnu i na moru. U ratu kao i miru mnogi su judi, a neki beštije i tako će uvijek biti. Zahvaljujući kroničarima poput Smoje danas možemo čitati o tim danima i to ne suhoparno, već jednostavno, a upečatljivo iz pera malog čovika, a velikog pisca.





- 22:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.12.2018., srijeda

Vridilo je

Dobre stvari obično se događaju potpuno slučajno, a to nepisano pravilo može vrijediti i kad je televizijski program u pitanju. Netko od urednika odlučio je baš u vrijeme kad sam upalio televizor na program uvrstiti snimku koncerta Olivera Dragojevića iz pariške Olimpije. To je, ako mene pitate, vrlo dobar način da se gledateljima uljepša Božićna večer, a obzirom da nas je legendarni splitski pjevač ljetos napustio, može biti i prikladan početak oproštaja od godine što je na izmaku.

Oliver u pariškoj Olimpiji naslov je vrlo emotivnog koncerta za kojeg sam glavni akter kaže da mu je nastup u toj dvorani ispunjenje sna. Moju slušateljsku i gledateljsku pažnju privukao je odmah na početku izvedbom pjesme Nestajem na francuskom jeziku. Bilo je to dovoljno da pojačam glasnoću, odložim daljinski, udobno se smjestim i prepustim uglavnom laganim, sjetnim notama što su uslijedile. Nakon neponovljive Sve bih dao da si tu siguran sam bio da ću koncert poslušati i pogledati do kraja. Na stihove Barem jedan tren da vječnost bude / da ti pratim trag u beskraju / sve bih dao da si tu jednostavno ne mogu ostati ravnodušan. Jedan poznanik prije par godina baš tu je pjesmu postavio na facebook nekoliko dana nakon što mu je preminula supruga. Obično se njega sjetim kad je čujem. Slušajući Oprosti mi pape uviđam da je koncert, čak i ovako na televiziji, toliko dobar da ću možda o njemu poželjeti napisati nešto, pa stavljam kraj sebe laptop i bilježim redoslijed pjesama i pokoju natuknicu za ovaj tekst. Oliverove morske šansone su Dalmacija u malom, brod u boci koji putuje, a ne stiže nikamo, ogledalo životnih iskustava nakon kojih se obično posipavamo pepelom i postajemo ponizni. To se slobodno može reći i za legendarnu Skalinadu u kojoj komiški slavuj nadahnuto kazuje kako je svaka skala jedna nada, a sudba đardin od života. Ništa manje emocija nije niti u Marinki za koju uostalom kaže da je naša pisma, a publici gestama i držanjem poručuje kako su sve pisme koje su nas takle njegove i naše. Zatim nakon upečatljivog klavirskog uvoda postavlja pitanje Ko sam ja da ti sudim. U tim nadahnutim ljubavnim stihovima, kao u nekim zlatnim snovima slavi život, zapravo ono najbolje što iz njega proizlazi, ljubav. U uvodnoj melodiji Magdalene može se čuti violina koja ježi kožu, a stihovi Sve nježne riječi svijeta / sačuvao sam za te čuju se i osjećaju. U središnjem djelu opet je klavirski solo, pa krešendo cijelog orkestra, a točku na i stavlja melankolični saksofon nakon čega uslijede ovacije oduševljene publike. Podsjeti me što to bješe ljubav / i bar na tren biti zaljubljen još su jedni u nizu stihova na koje je teško bilo što dodati, a pjesma Ništa nova otkriva se kao svojevrsni glazbeni akvarel uvjerljive atmosfere dok se sam pjevač ne štedi pjevajući. Na otprilike pola koncerta vrijeme je bilo da se crna košulja zamjeni bijelom što je možda i simboličan uvod u Moj lipi anđele u kojoj Oliver čuva osmijeh samo za nju, a kad pođe po zlu onda voli više od sebe. Ipak bilo je brojnih osmjeha i za vjernu publiku što je potegnula čak do Pariza i oduševljeno pjevala zajedno sa Oliverom. U Živote moj kaže Dva put san umra / prvi put kad san je vidija ja / drugi put kad je otišla. Ali zahvaljujući bogatoj karijeri i ovakvim snimkama još će dugo živjeti u našim sjećanjima. Zato treba uživati i radovati se što više jer od tuge se može za tren ostarjetijeti. Na početku legendarne Cesarice je još jedan razigrani klavirski solo na kojem se Oliver pokazuje kao vrstan zabavljač. Refren je bio rezerviran za oduševljenu publiku koja je na nogama pjevala iz sveg glasa što je možda bio vrhunac koncerta. Nakon toga pjevač predstavlja brojni orkestar kojim energično ravna Alan Bjenlinski. Uslijedila je potom kultna Moj galebe zaokružena izvrsnom dionicom na klarinetu koji, uz unikatni Oliverov glas, kod slušatelja stvara dojam da se nalazi na osmi blizu mora a da se u stvarnosti nije maknuo iz prosinačke zime. Nakon što za klavir sjedne gost Matija Dedić vrijeme je za Kad u te nestane mi vire dugi i sjetni ljubavni oproštaj izveden u jazz aranžmanu. Nevera je snažna životna priča u stihu koja uostalom govori kako Ništa čovik tu ne more / kad nevera dotakne ti život. / Ostaje samo skupit konope / i vezati što se more. / Ono što puklo je na dva dila / samo vrime može izličit more. Slijedi potom još jedna na francuskom energična i specifičnog ritma kao koračnica, a kontrast joj je sadržan u nastavku. Vjeruj u ljubav kao neka himna ljubavi potiče da potražimo nečiju ruku kao rijedak cvijet i tako probudimo nadu u sretniji i ljepši svijet. Nedostaješ mi ti sinonim je dualnosti i podsjetnik da svaka medalja ima dvije strane. Na veselu plesnu glazbu nadovezuju se tužni stihovi Nedostaješ mi ti / tvoj smijeh tvoj glas i oči. I za kraj Vridilo je za one koji vjeruju u ljubav, koji znaju da Samo srcem se dobro vidi / To ritki znaju. / Mnogi su za to slipi / ostani još malo.

Vridilo je slušati i gledati Olivera ne samo u Božićnoj večeri na televiziji, ne samo u pariškoj Olimpiji već u svim prilikama. Njegova glazba je mediteranski melankolična, na prvu tužna, ali kod mene stvara dobar pozitivan osjećaj. Podsjeća sjetno na neke minule dane, ali i nudi nephodnu nadu u dobro sutra. Inspirirala me noćas da joj posvetim ovaj blogerski post i tu pozitivnu energiju pokušam prenijeti na sve koji će ga pročitati. Ako ste se čitajući barem jednom osjetili dobro, vridilo je.










- 00:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.12.2018., nedjelja

Gospođica

Današnje vedro popodne moj mlađi klinac i ja iskoristili smo za kratki izlet u šumu Žuticu blizu Ivanić-Grada. Stariji se ovaj put opravdao pripremama za sutrašnju nastavu. Cilj nam je bio lokacija Gospođica često odredište ovdašnjih izletnika i ljubitelja prirode. To je zapravo prostrana ravnica na rubu šume na kojoj u toplijim razdobljima godine slobodno lutaju brojni konji i krave. Danas, osim nas, nikoga. Samo sunce i snijeg koji se presijava kao da je kristalan. Tišinu, što se spustila na ravnicu, remetilo je jedino škripanje prhkog snijega uzrokovano našim koracima. Složili smo se da je kao na južnom polu iako tamo nikad nismo bili. Evo jedna fotografija.



- 16:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.12.2018., petak

Kraj pendžera Jusuf stari

Sjedim juros, pijem kafu, pušim duvan, gledam kroz prozor niz mahalu ko i svako jutro otkad nje nema. Najednom suza mi iz oka krene sama od sebe, a da uopšte nisam plako. Pitam sam sebe: -Šta ti je bolan Jusufe, pa neš valjda sad vako svako jutro?- Pa otarem rukavom suzu i potegnem jednu lozu da me sve zažeže u stomaku. Sve kontam da je valjda moralo tako bit da moja Samira napusti ovaj dunjaluk prije mene i da ostanem sam i poživim kolko mi dobri Allah još udjeli. A jes mi vala i bila dobra moja Samira. Proživili smo skupa pedeset i devet godina. Da je dobacila još dva mjeseca bilo bi punih šezdeset. Odnese je bolest moj brate dok si reko čakija. Bolest ne pita, samo dođe iznenada. Čoek se onda ko biva brani koprca, hećimi se oko njega uzmuvaju, al džaba sve ako mu je određeno da pođe na mezarje. Izrodila je moja dobra Samira četvero naše zdrave djece Bogu fala. Eno ih snašli se po svjetu, poženili se, poudali, započeli svoje živote i nek su vala, taki je red. Imam, da ti se pofalim, jedanest unuka. Najstariji je već za vojske. Samo što se sad više ne ide u vojsku, al tako se kaže. Oću ti reć da je staso, momčina cjela. Samo daleko mi bolan sva djeca i unuci. Sve se razišlo po Njemačkoj uglavnom. Dođu oni meni, al urjetko uglavnom ljeti i oko Bajrama. Tad je kuća puna života, dječje cike i vike, a meni se duša napuni za sve one dane što ih poslje sam provedem.

Gledam niz mahalu snjeg pada, nek pada vala i vrjeme mu je. Samo zapuvalo i poledilo pa narod ne izlazi iz kuće ako ne mora. Mislim ono malo naroda što je ostalo. Nema moj sinko ovde na ovoj našoj memli strani i u cjeloj čaršiji ni pola svjeta od prije rata, pusto. Nisam ni ja cjeli dan iz kuće izalazio. Kud ću da vrat slomim vaki star? Dođe mi komšija Ramiz donese mi drva, kruv i ako još trebam šta, malo prodivanimo i svako sebi. Dobar mi je moj Ramče ko da mi je rod rođeni. Nekad ti je komšija važniji od vlastita djeteta. Zato nikad neću prežalit što su neki naši komšije morali otić samo zato što je belaj došo po svoje i krivo mu bilo što se drugačije prezivaju. A sve dobri ljudi čestiti bili. Niz mahalu se jedino djeca na sankama cjeli dan spušćaju. Nema ih puno, ako deset na cjeloj ovoj strani čaršije, al ko da ih je pedeset. To vazdan grudve baca i voza se gore-dole. Šta ti je mladost moj brate. Nije ti ni ladno nit se moreš umorit kad krv vrije. A onda kad dođeš kući mokar. Skidaj brzo sve sa sebe da ne navučeš naladu. Pa dobro večeraš i okupaš se i kad zaspiš moreš dva dana spavat da ti nije žao propustit opet sutra sve ispočetka. A ne ja, ako zaspim dva sata u komadu to je još dobro. Odam navečer po kući ko mahnit. Pet puta do ćenife navraćam.

Nekad su ćenife bile vani. Tad se nije odalo u gluvo doba noći po avliji. Obaviš svoje predveče i u krpe, do ujtru niko nikud. Navikne se čoek brzo na luksuz. Kad sam ja bio maksum spavalo se u jednoj sobi i opet nam nije bilo tjesno. A sad vidi volka kuća, a ja u noj sam. Moj je otac imo nas sedmero. Od malih nogu se radilo na njivi i oko hajvana, ženskadija uglavnom po kući. Dođeš iz škole i mater ti kaže da treba pomoć vadit krompir. Baciš tašnu i pravac njiva bez pogovora, pa tek onda zadaća i igra ako stigneš. Skromno se živilo al narod nije bio proklet pa mu nije puno trebalo. Ja sam imo sreće pa me otac poslo u čaršiju da izučim znat. Reko mi je: -Djete došo je vakat da se ne more od zemlje živit. Aj ti lijepo kod amidže u grad i izuči lektriku. Toga će sad trebat kad je Tito kreno cjelu zemlju lektrifikovat. Samo, jezik zazube, uči, radi i slušaj amidžu.- izučio sam tako za električara i odma na poso na održavanje u hidrocentralu koja se tamam izgradila. Dobro je to pokojni babo ošacovo. Spasio me kuluka na zemlji od kojeg je bilo sve manje vajde i zato sam mu cjeli život zahvalan.

Htjeo je on mene i oženit. Već mi bio našo jednu jedinicu iz sela s dobrim mirazom i sve dogovorio s njenim babom, al ja tamam krenio ašikovat sa Samirom, gradskom curom i odbijem ugovorenu ženidbu. Stari se uvrjedio, reko mi da mu ne dolazim na oči jer da sam ga osramotio pred cjelim selom. Ja mu kažem: -Stari bolan, nema toga više. To su stari običaji. Ja sam sebi sam odabro.- On se inatio neko vrjeme, al je kad je vidio da mislim sa Samrom ozbiljno, popustio je. Na kraju nam je čak i svadbu opremio. Mi poslje digli kredit, onda se moglo, sigurna plata i malo pomalo svojim rukama napravili kuću ovu ovde u mahali u kojoj sad sjedim i ovo ti pričam. Sva djeca se ovde izrodila i narasla. Nikom nije ništa falilo. U ta vremena je samo bilo važno da znaš držat jezik za zubima. Oni koji to nisu znali, zijanili su. Nije bilo lako, ne kažem. Al kad je čoek mlad, onda nema puno dumanja. Nego ideš napred, živiš dan po dan i stvari se nekako odvijaju. Godine začas prođu. Dok se okreneš djeca već odrasla, došla pemzija i eto starosti. Samo dami je moja Samira kaj mene, sve bi se dalo lakše izdurat. Eh da mi je još samo jednu kafu s njom popit. Ko zna kolko ću i ja još. Govore mi djeca da idem u starački dom. Kažu: -Imamo novce. Tamo ti je sve potaman. Cjeli život se patiš. Nek se drugi brine o tebi.- Ma neka još malo dok mogu vako sam. Ljepše mi je u mojoj kući. Da nije bilo ovog đavlijeg rata. To nas je sve unazadilo pedeset godina. Nema ništa gore nego kad mlad svjet nastrada, kad.. ma neću sad o tome.

Idem pomalo štogod večere sebi pripremit, saće i dnevnik. Jes da se nema šta vidit, svaki dan isto, al gledam, šta ću, navika. Ne mogu bit ko gluv cjeli dan u kući. Da čujem živa čoeka makar na televizoru. Poslije ako bude kakva emisija malo pogledam i u krevet. Nemam šta, zimsko je doba, rano se smrkne, a noć duga nikad joj kraja. Ujtru ću malo probat kidat snjeg, ako se bude dalo. Ramće će odma reć: -Nemoj čika Jusufe. Ja ću.- Al neka, treba se malo i u mojim godinama gibat kolko se more. Bit na zraku i radit nešto dobro je za apetit i spavanje. Rekli su da će tri dana vako padat. Idem sad.


Pendžer-prozor
Mahala-ulica
Otarem-obrišem
Zažeže-sprži
Kontam-razišljam
Dunjaluk-svijet
Čakija-džepni nožić
Hećimi-doktori
Mezarje-groblje
Čaršija-grad
Memli-sjenovita
Ćenifa-zahod
Mahnit-lud
Belaj-vrag
Avlija-dvorište
Maksum-dijete
Hajvan-životinje
Vakat-vrijeme
Amidža-stric
Ošacovati-odmjeriti, procijeniti
Vajda-korist
Ašikovati-stupiti u vezu
Zijaniti-nastradati
Dumanje-razmišljnje
Rahmetli-pokojna
Kidat-čistiti


Inspirirano ovom pjesmom:
Kraj pendžera Jusuf stari

- 20:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.12.2018., četvrtak

Himna Lige prvaka

-Oćeš molim te ugasiti, trebam ti nešto reći.-
Izgovorila je Lidija pomalo umornim, ravnodušnim glasom na što je Ozren uzdahnuo i jedva primjetno okrenuo očima, uzeo daljinski i stišao zvuk televizora do kraja. Na ekranu su ostali nijemi sportski analitičari koji su u tišini nastavili najavu utakmice. Nije volio razgovor s uvodom koji je očito trebao uslijediti. Svi pomalo zaziru od takvih razgovora, ali su izgleda neminovni s vremena na vrijeme.
-Reci! Šta te muči Njofra?-
Pokušao je šaljivo ublažiti napetost i ozbiljnost koja se kao koprena navukla na Lidijino lice. U njegovom pitanju prepoznala je pomalo ironičan prizvuk, pa je uzvratila pitanjima za koja je znala odmah na početku da mogu odvesti razgovor u krivom smjeru.
-Šta me muči!? Šta ti misliš Njofra? Ili ne misliš ništ kao i obično. Tebi je sve ravno. Tebe nikad ništ ne muči ha?- Izgovorila je povišenim glasom gledajući muža ravno u oči, tražeći od njega aktivno sudjelovanje u razgovoru.
-Daj Lidija ne počinji opet. Reci šta imaš. Znaš da smo ovakve rasprave vodili sto put i ništ se bitno nije mijenjalo. Samo se bez veze oboje iznerviramo i posvađamo na kraju.-
Uzvratio je Ozren mijenjajući ton i boju glasa pomalo izazvan navaljivanjem supruge.
-Da, nije se mijenjalo jer se ne mijenjaš ti. Samo po cijele dane sjediš pred tim vražjim televizorom i vrtiš daljinski. Dok drugi ljudi zarađuju i skrbe za obitelj, mi ne možemo ni na ljetovanje ko ljudi osim kod tvojih, a od toga mi je već muka.-
Krenula je Lidija s više puta isprobanim rafalom optužbi i predbacivanja kojima je pokušala motivirati muža na promjenu za koju je unaprijed znala da se neće dogoditi.
-Šta oćeš ženo božja!? Radim, zarađujem plaću ko i svi normalni ljudi. Jest da nije bogzna što, ali je redovita i nikad nismo oskudjevali ni mi ni djeca. Reko sam ti već više puta da oću sigurnost i mir u životu i da ne tražim kuha preko pogače. Takav sam, to znaš dobro. Šta bi ja to po tebi trebo napravit, dat otkaz u četrdeset petoj i zapalit za Irsku konobarit. Pa nisam neki klinac. Imam siguran poso ovdje i djecu i tebe.-
Izrecitirao je Ozren u jednom dahu da bi nakon toga krišom pogledao prema televizoru na kojem se ukazala taktička formacija njegove omiljene nogometne momčadi. Sjetio je pri tom kako je davno negdje pročitao pomalo šaljivu uzrečicu: Ako ne vidiš sastave na početku, nije to to.
-Uf imaš mene, baš si me dirnuo! Ti imaš mene samo zato jer si komotan. Tebi tako paše. Imaš skuhano, oprano, odradiš svoj nazovi posao i sve četri u zrak i tako već dvaest godina. Krajnji doseg ti je promjena žarulje. Daj se malo osvrni oko sebe. Gledaj druge ljude svoje pajadaše. Svi su nešto stekli, a nas četvero se guramo u ovom malom stanu. Klinci su sve veći. Ne može im niko doć jer im je neugodno pozvat nekog u ovaj tjesni ćumez koji čak i nije naš već od tvojih staraca. Ti ništa nisi steko Ozrene. Daj preuzmi jednom u životu neki rizik bilo šta, kako drugi. Odi, na platformu bilo gdje, pa muško si majku mu, neću valjda ja. A ne, odradiš svoje od sedam do tri s pol gasa i baš te briga.-
Referirala je Ozrenu njegova zakonita toliko puta izrečenu žalopoljku za koju je unaprijed znala da neće polučiti neki bitan pomak, osim što će uzrokovati svađu. Svjesna je bila da nije realno od muža tražiti ogromni zaokret dok je i sama godinama tavorila u sličnoj situaciji, ali joj je bilo lakše izbaciti iz sebe nakupljene frustracije i izreći naglas ono što je tišti.
-Daj me nemoj jebat Lidija s tom platformom opet. Reko sam ti da nisam naftaš nego državni službenik. Doma donosim dovoljno za pristojan i skroman život i znaš dobro da je to naša realnost. Nisi ni ti glumica koja mlati lovu nego frizerka, al ti ja ne kenjam zbog toga jer sam realan. Pokušavam dodatno zaraditi kad ima posla. Sad ga nema i gledaću teve ako mi se oće, a tebi ako je malo odi u Njemačku i bedinaj stare Švabe ko Igorova Vesna koja nije muško.-
Povišenim glasom izgovorio je Ozren ove rečenice gledajući suprugu ravno u oči nakon čega je uzeo daljinski i pojačao zvuk na televizoru.
-Pa naravno, tipično za tebe. Htjela sam ti samo reći da je opet crkla jebena vešmašina. Sve probleme treba drugi rješavati a ti sjedi i bleji u zelenu travu i nemoj poduzeti ništa-
Izgovorila je Lidija plačnim glasom, demonstrativno napuštajući dnevnu sobu. Ozren to nije mogao čuti jer se prostorijom glasno zaorila melodija takozvane himne Lige prvaka.

- 19:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.12.2018., srijeda

Poslije kiše

Mnogima je dobro poznata činjenica da je Rade Šerbedžija slavan i vrstan glumac. Vjerujem da vam nisu promakli niti njegovi prilično uspješni pjevački nastupi. Međutim moju pažnju uspio je nenadano zaokupiti kao pisac. Prilikom zadnje posjete knjižnici u ruke mi je slučajno dospjela njegova knjiga „Poslije kiše“. Na naslovnici je portret samog autora koji pomalo šeretski, ozbiljnog izraza lica uokvirenog sijedom bradom i dužom kosom, ispod neizostavnog šešira, odlučno gleda u smjeru objektiva. Kao da čitatelja poziva na svojevrsnu književnu predstavu na kojoj će mu biti sve samo ne dosadno. Mene je pridobio, pa sam tako bez puno razmišljanja odlučio „kupiti ulaznicu“.

Ako na stvari gledamo kroz jednostavniju prizmu, onda možemo reći da „Poslije kiše“ spada u takozvanu biografsku prozu. Međutim to bi možda bila jedna površna žanrovska klasifikacija. Šerbedžijini zapisi hibrid su autobiografije, refleksije, putopisa, mikro-eseja s posebnim naglaskom na film i kazalište. U njima je vrlo izražen osobni stav i mišljenje koje se ponajviše oblikuje kroz ono proživljeno. „Poslije kiše“ podsjeća na raskošno produciran televizijski serijal s mnoštvom nastavaka i epizodnih, ali karakternih likova. U tim „ulogama“ uglavnom su umjetnici, filmaši, kazalištarci, najčešće glumci kojima Šerbedžija tako daje priliku da na bjelini papira zakratko „uprizore sami sebe“. Glavnu je rolu ipak, kao i obično, s pravom rezervirao za sebe. Pritom mu je neiscrpan rezervoar za književne crtice i anegdote bogata karijera i golemo iskustvo kojeg vješto pretače u dojmljive priče.

Autor ove opsežne knjige već na početku kazuje kako nije jugonostagičar, ali na neki način žali za bivšom državom odnosno onim njenim pozitivnim aspektima. Rade Šerbedžija u Jugoslaviji je bio slavan i priznat. Zahvaljujući osebujnoj karizmi, ali i dozi sreće, relativno mlad se etablirao, pa je kasnije mogao birati, ne samo uloge, već i redatelje, kako kaže. Raspadom pokojne federacije cijeli taj svijet i sustav vrijednosti se urušio i on se, kao i mnogi, našao na početku. Sve što je uslijedilo nakon toga, življenje u Beogradu, Ljubljani, Londonu i na posljetku Los Angelesu oblikovalo je njegov migrantski odnosno izbjeglički identitet osobno i profesionalno. S dozom autoironije opisuje pomalo ponižavajuću proceduru traženja takozvane Green card ili brojne audicije na koje je bio prisiljen odlaziti kako bi dobivao uloge. Čini mi se da je zahvaljujući i tim iskustvima ova knjiga oblikovana stilski energično i odlučno. Šerbedžija je i kao glumac i kao pjevač i kao pisac karizmatičan. S druge strane u tekstu je prisutna i poprilična doza sjete koja ponekad preraste u žal za mladošću, za prohujalim vremenima. Rječnik ovog umjetnika povremeno je poetičan čak kičast kao tekst kazališne predstave koja zahtjeva "preglumljivanje" kako bi bila doživljena. Ovaj energični i nadahnuti glumac, predavač, pjevač i u konačnici pisac nerijetko poseže za metaforama koje su ublažene relativno čestom uporabom navodnika.

Šerbedžija pisac povremeno se vraća u dalju prošlost i slaže zamršenu križaljku svojeg identiteta. Njegovi preci potiču iz mjestašca Bunići gdje je i sam rođen. U povijesnim knjigama nema zapisa o njima, pa slikovito zaključuje kako „nisu prešli prag povijesti“. Dugo je bio uvjeren kako je njegovo prezime vezano isključivo uz taj komadić Like, a onda prilikom jednog posjeta Gruziji slučajno otkriva da je Serbedzija najzastupljenije prezime u južnom dijelu te zemlje. Ta crtica ovog čitatelja navodi na zaključak kako identitet nije striktno zadan, te se cijeli život nadograđuje i oblikuje ili otkriva.

Ova knjiga strukturirana je kroz brojna poglavlja upečatljivih naslova i podnaslova. Svako poglavlje ima neku tematsku poveznicu ili zajedničku geografsku odrednicu. Vraća se tako Šerbedžija često u predratne godine, pa opisuje Zagreb, Beograd, Ljubljanu, Novi Sad, Skopje i brojne druge veće i manje gradove iz bivše države i šire. Ponosno ističe da u svim tim mjestima ima prijatelje i zato se smatra bogatim. Nostalgično evocira uspomene na pomalo burni noćni život u dobrom duštvu uz piće i glazbu. Sjetno, na rubu patetike, vodi čitatelja u zadimljene kazališne kavane gdje je s mnogima iz glumačkog svijeta iza kulisa uz puno alkohola, pjesme i smijeha nerijetko i zore dočekivao. U poglavlju „T'ga za jug“ priča o Makedoniji, suncu, vinu, hrani, filmovima i tamošnjim ljudima odnosno prijateljima. Na kraju prisjećanja zaneseno niže činjenice u redovima bez objašnjenja tvoreći tako svojevrsnu priču u stihu koja ne ostavlja mjesta za ravnodušnost. Važnu ulogu u slagalici zvanoj Rade Šerbedžija igraju brojni članovi njegove uže i šire obitelji, supruga, djeca, roditelji i rođaci. U poglavlju „Zvijezda tjera mjeseca“ prisjeća se Silvestrova 97., majčine bolesti i njenih zadnjih dana. Posebnu ulogu igra otac, vitalni Ličanin koji je poživio čak sto tri godine. Njemu posvećuje završno poglavlje koje je vrlo emotivno čak potresno na trenutke. Dok piše o bliskim osobama autor ove knjige senzibilan je, ali diskretan. Priziva uglavnom one lijepe trenutke, a tugu umata u svojevrsni „plašt neminovnosti“ kako bi bila podnošljivija. Tuga je, po njemu, samo uvertira u sreću i da nije tako sve bi bilo predvidivo, dosadno, a o sreći na jednom mjestu kaže ovo: „Možda je istinska sreća kad se dogodi u pravom trenutku i obično pohodi one koji ne žude za njom pretjerano grčevito. Lakoća stvaranja uči se lakoćom življenja.“

U ovim opširnim memoarskim zapisima Šerbedžija se dotiče i politike odnosno ratova na prostoru bivše države. Nisu to primarne teme knjige, ali neminovno se nameću na pojedinim stranicama. Više su bile zastupljene u njegovoj prvoj proznoj knjizi „Do posljednjeg daha“ iz dvije tisuće šeste. Piše tako između ostalog o susretu s Jovankom Broz koju je posjetio devedesetih godina u oronuloj vili u Beogradu koju čuvaju dva agenta tajne službe. Kroz priču o usamljenoj ženi bogate prošlosti zapravo progovara o Titu, njegovoj dugoj vladavini i svojevrsnom naslijeđu u kojem danas živimo. Jovanku naziva zatočenicom s dostojanstvom, prvom i zadnjom damom. U sličnom tonu referira se i na današnju Rusiju u kojoj u novije vrijeme snima filmove čak na samom Crvenom trgu koji tako postaje set za američku B produkciju, svojevrsni teatar apsurda bliže ruske povijesti. Na pauzama snimanja zamišljeno gleda kroz izlog kafića kako pada snijeg kako ispred Mc Donaldsa i Starbucksa prolaze Rusi u američkim trapericama, dok na glavi ipak imaju šubare jer sa ruskom zimom se nije šaliti. Na anegdotu o pokrivalima za glavu nadovezuje se crticom o šeširima koje nosi od rane mladosti i koji su mu na neki način zaštitni znak. Jedan sivi Borsalino oporučno mu je svojevremeno ostavio hrvatski književni bard Miroslav Krleža. Osim istaknutih javnih osoba iz prošlosti, Šerbedžija se povremeno referira i na one iz novijeg vremena. Spominje tako i aktualnog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića kojeg smatra demokratom, ali mu i zamjera neke postupke i izjave kao onu da Ivan Đikić može napustiti Hrvatsku ako tako želi. Navodi zanimljivost kako je prije tridesetak godina mladi Plenković igrao košarku s njegovim sinom Danilom, a poznati glumac ga je više puta vozio na trening i počastio sokom.

Brojene anegdote i velika plejada poznatih osoba uglavnom uglanom iz svijeta filma i kazališta koja defilira kroz ove nadahnute retke teško može stati u jedan blogerski tekst. Za mnoge od njih autor kaže da su mu prijateljima. Šerbedžijina knjiga jedna je od onih koje ne možete nakon čitanja samo zatvoriti i zaspati. Teško i da možete u nekom razgovoru sugovorniku prenijeti brojne impresije. Ostaje vam tako kao krajnje sredstvo sumiranja doživljenog pisanje o knjizi samoj. Postoji jedan film koji je svojevrsna prekretnica u Šerbedžijinoj karijeri. Zadržat ću običaj da ne otkrivam ključne dijelove knjiga o kojima ovdje pišem kako ne bi nekom budućem čitatelja uskratio čari otkrivanja. Kako se film zove i koliko je ukupno filmova snimio ovaj legendarni glumac znat će oni koji će pročitati knjigu.

Za kraj još samo par riječi o samom naslovu za one strpljive što su se probili do zadnjeg pasusa ovog podužeg osvrta. Motiv poslije kiše u više navrata pojavljuje se u knjizi doslovno. Autor evocira sjećanja na kiše i pljuskove koje je u prošlosti znao doživjeti u raznim gradovima i mjestima. Naglasak stavlja na ono poslije, kad kiša prođe, kad oblaci ustuknu. Tad sam ili u društvu kroči mokrim ulicama koje mame na šetnju, na pokret, na nove početke što bude optimizam. Sličan dojam stekao sam čitajući ovu izvrsnu knjigu. Svaki put kad bih je nakon čitanja zatvorio osjećaj je bio kao poslije kiše koja sve očisti, ispere, osvježi, pripremi pozornicu za predstavu kojoj je kulisa beskrajno plavetnilo neba.



- 19:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.