Zlatne žbice

12.12.2018., srijeda

Poslije kiše

Mnogima je dobro poznata činjenica da je Rade Šerbedžija slavan i vrstan glumac. Vjerujem da vam nisu promakli niti njegovi prilično uspješni pjevački nastupi. Međutim moju pažnju uspio je nenadano zaokupiti kao pisac. Prilikom zadnje posjete knjižnici u ruke mi je slučajno dospjela njegova knjiga „Poslije kiše“. Na naslovnici je portret samog autora koji pomalo šeretski, ozbiljnog izraza lica uokvirenog sijedom bradom i dužom kosom, ispod neizostavnog šešira, odlučno gleda u smjeru objektiva. Kao da čitatelja poziva na svojevrsnu književnu predstavu na kojoj će mu biti sve samo ne dosadno. Mene je pridobio, pa sam tako bez puno razmišljanja odlučio „kupiti ulaznicu“.

Ako na stvari gledamo kroz jednostavniju prizmu, onda možemo reći da „Poslije kiše“ spada u takozvanu biografsku prozu. Međutim to bi možda bila jedna površna žanrovska klasifikacija. Šerbedžijini zapisi hibrid su autobiografije, refleksije, putopisa, mikro-eseja s posebnim naglaskom na film i kazalište. U njima je vrlo izražen osobni stav i mišljenje koje se ponajviše oblikuje kroz ono proživljeno. „Poslije kiše“ podsjeća na raskošno produciran televizijski serijal s mnoštvom nastavaka i epizodnih, ali karakternih likova. U tim „ulogama“ uglavnom su umjetnici, filmaši, kazalištarci, najčešće glumci kojima Šerbedžija tako daje priliku da na bjelini papira zakratko „uprizore sami sebe“. Glavnu je rolu ipak, kao i obično, s pravom rezervirao za sebe. Pritom mu je neiscrpan rezervoar za književne crtice i anegdote bogata karijera i golemo iskustvo kojeg vješto pretače u dojmljive priče.

Autor ove opsežne knjige već na početku kazuje kako nije jugonostagičar, ali na neki način žali za bivšom državom odnosno onim njenim pozitivnim aspektima. Rade Šerbedžija u Jugoslaviji je bio slavan i priznat. Zahvaljujući osebujnoj karizmi, ali i dozi sreće, relativno mlad se etablirao, pa je kasnije mogao birati, ne samo uloge, već i redatelje, kako kaže. Raspadom pokojne federacije cijeli taj svijet i sustav vrijednosti se urušio i on se, kao i mnogi, našao na početku. Sve što je uslijedilo nakon toga, življenje u Beogradu, Ljubljani, Londonu i na posljetku Los Angelesu oblikovalo je njegov migrantski odnosno izbjeglički identitet osobno i profesionalno. S dozom autoironije opisuje pomalo ponižavajuću proceduru traženja takozvane Green card ili brojne audicije na koje je bio prisiljen odlaziti kako bi dobivao uloge. Čini mi se da je zahvaljujući i tim iskustvima ova knjiga oblikovana stilski energično i odlučno. Šerbedžija je i kao glumac i kao pjevač i kao pisac karizmatičan. S druge strane u tekstu je prisutna i poprilična doza sjete koja ponekad preraste u žal za mladošću, za prohujalim vremenima. Rječnik ovog umjetnika povremeno je poetičan čak kičast kao tekst kazališne predstave koja zahtjeva "preglumljivanje" kako bi bila doživljena. Ovaj energični i nadahnuti glumac, predavač, pjevač i u konačnici pisac nerijetko poseže za metaforama koje su ublažene relativno čestom uporabom navodnika.

Šerbedžija pisac povremeno se vraća u dalju prošlost i slaže zamršenu križaljku svojeg identiteta. Njegovi preci potiču iz mjestašca Bunići gdje je i sam rođen. U povijesnim knjigama nema zapisa o njima, pa slikovito zaključuje kako „nisu prešli prag povijesti“. Dugo je bio uvjeren kako je njegovo prezime vezano isključivo uz taj komadić Like, a onda prilikom jednog posjeta Gruziji slučajno otkriva da je Serbedzija najzastupljenije prezime u južnom dijelu te zemlje. Ta crtica ovog čitatelja navodi na zaključak kako identitet nije striktno zadan, te se cijeli život nadograđuje i oblikuje ili otkriva.

Ova knjiga strukturirana je kroz brojna poglavlja upečatljivih naslova i podnaslova. Svako poglavlje ima neku tematsku poveznicu ili zajedničku geografsku odrednicu. Vraća se tako Šerbedžija često u predratne godine, pa opisuje Zagreb, Beograd, Ljubljanu, Novi Sad, Skopje i brojne druge veće i manje gradove iz bivše države i šire. Ponosno ističe da u svim tim mjestima ima prijatelje i zato se smatra bogatim. Nostalgično evocira uspomene na pomalo burni noćni život u dobrom duštvu uz piće i glazbu. Sjetno, na rubu patetike, vodi čitatelja u zadimljene kazališne kavane gdje je s mnogima iz glumačkog svijeta iza kulisa uz puno alkohola, pjesme i smijeha nerijetko i zore dočekivao. U poglavlju „T'ga za jug“ priča o Makedoniji, suncu, vinu, hrani, filmovima i tamošnjim ljudima odnosno prijateljima. Na kraju prisjećanja zaneseno niže činjenice u redovima bez objašnjenja tvoreći tako svojevrsnu priču u stihu koja ne ostavlja mjesta za ravnodušnost. Važnu ulogu u slagalici zvanoj Rade Šerbedžija igraju brojni članovi njegove uže i šire obitelji, supruga, djeca, roditelji i rođaci. U poglavlju „Zvijezda tjera mjeseca“ prisjeća se Silvestrova 97., majčine bolesti i njenih zadnjih dana. Posebnu ulogu igra otac, vitalni Ličanin koji je poživio čak sto tri godine. Njemu posvećuje završno poglavlje koje je vrlo emotivno čak potresno na trenutke. Dok piše o bliskim osobama autor ove knjige senzibilan je, ali diskretan. Priziva uglavnom one lijepe trenutke, a tugu umata u svojevrsni „plašt neminovnosti“ kako bi bila podnošljivija. Tuga je, po njemu, samo uvertira u sreću i da nije tako sve bi bilo predvidivo, dosadno, a o sreći na jednom mjestu kaže ovo: „Možda je istinska sreća kad se dogodi u pravom trenutku i obično pohodi one koji ne žude za njom pretjerano grčevito. Lakoća stvaranja uči se lakoćom življenja.“

U ovim opširnim memoarskim zapisima Šerbedžija se dotiče i politike odnosno ratova na prostoru bivše države. Nisu to primarne teme knjige, ali neminovno se nameću na pojedinim stranicama. Više su bile zastupljene u njegovoj prvoj proznoj knjizi „Do posljednjeg daha“ iz dvije tisuće šeste. Piše tako između ostalog o susretu s Jovankom Broz koju je posjetio devedesetih godina u oronuloj vili u Beogradu koju čuvaju dva agenta tajne službe. Kroz priču o usamljenoj ženi bogate prošlosti zapravo progovara o Titu, njegovoj dugoj vladavini i svojevrsnom naslijeđu u kojem danas živimo. Jovanku naziva zatočenicom s dostojanstvom, prvom i zadnjom damom. U sličnom tonu referira se i na današnju Rusiju u kojoj u novije vrijeme snima filmove čak na samom Crvenom trgu koji tako postaje set za američku B produkciju, svojevrsni teatar apsurda bliže ruske povijesti. Na pauzama snimanja zamišljeno gleda kroz izlog kafića kako pada snijeg kako ispred Mc Donaldsa i Starbucksa prolaze Rusi u američkim trapericama, dok na glavi ipak imaju šubare jer sa ruskom zimom se nije šaliti. Na anegdotu o pokrivalima za glavu nadovezuje se crticom o šeširima koje nosi od rane mladosti i koji su mu na neki način zaštitni znak. Jedan sivi Borsalino oporučno mu je svojevremeno ostavio hrvatski književni bard Miroslav Krleža. Osim istaknutih javnih osoba iz prošlosti, Šerbedžija se povremeno referira i na one iz novijeg vremena. Spominje tako i aktualnog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića kojeg smatra demokratom, ali mu i zamjera neke postupke i izjave kao onu da Ivan Đikić može napustiti Hrvatsku ako tako želi. Navodi zanimljivost kako je prije tridesetak godina mladi Plenković igrao košarku s njegovim sinom Danilom, a poznati glumac ga je više puta vozio na trening i počastio sokom.

Brojene anegdote i velika plejada poznatih osoba uglavnom uglanom iz svijeta filma i kazališta koja defilira kroz ove nadahnute retke teško može stati u jedan blogerski tekst. Za mnoge od njih autor kaže da su mu prijateljima. Šerbedžijina knjiga jedna je od onih koje ne možete nakon čitanja samo zatvoriti i zaspati. Teško i da možete u nekom razgovoru sugovorniku prenijeti brojne impresije. Ostaje vam tako kao krajnje sredstvo sumiranja doživljenog pisanje o knjizi samoj. Postoji jedan film koji je svojevrsna prekretnica u Šerbedžijinoj karijeri. Zadržat ću običaj da ne otkrivam ključne dijelove knjiga o kojima ovdje pišem kako ne bi nekom budućem čitatelja uskratio čari otkrivanja. Kako se film zove i koliko je ukupno filmova snimio ovaj legendarni glumac znat će oni koji će pročitati knjigu.

Za kraj još samo par riječi o samom naslovu za one strpljive što su se probili do zadnjeg pasusa ovog podužeg osvrta. Motiv poslije kiše u više navrata pojavljuje se u knjizi doslovno. Autor evocira sjećanja na kiše i pljuskove koje je u prošlosti znao doživjeti u raznim gradovima i mjestima. Naglasak stavlja na ono poslije, kad kiša prođe, kad oblaci ustuknu. Tad sam ili u društvu kroči mokrim ulicama koje mame na šetnju, na pokret, na nove početke što bude optimizam. Sličan dojam stekao sam čitajući ovu izvrsnu knjigu. Svaki put kad bih je nakon čitanja zatvorio osjećaj je bio kao poslije kiše koja sve očisti, ispere, osvježi, pripremi pozornicu za predstavu kojoj je kulisa beskrajno plavetnilo neba.



- 19:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.