Zlatne žbice

27.11.2018., utorak

Brojanje tunela

Sretoh jučer jednog poznanika, u stvari prijatelja, mogu slobodno reći. Nismo se vidjeli još tamo negdje od ranog proljeća. Pitam ga što ima, kako se živi? Priča mi kako je dao otkaz na dobro plaćenom poslu. Veli da ga je urnebesni tempo počeo uništavati. Nema radnog vremena, stalno dostupan, telefon ne prestaje zvoniti čak i nedjeljom. Zaključuje u pomalo filozofskom tonu kako je kapitalizam surov. Ljudi su samo sredstvo za ostvarivanje profita, kao i sve ostalo. Kad se potroše dolaze drugi. Tvrdi da ne možeš biti dio tog svijeta ako nisi gramziv. Osjetio je to na vlastitoj koži doslovno. Zavrće rukave veste i pokazuje mi ruke. Vidim prošarane, blijede mrlje, nedostatak pigmenta. Uvjeren je da je to od iscrpljenosti i stresa. Tijelo signalizira da duh više ne može, poslušao ga je. Našao je drugi posao, uredski, od osam do četiri za manju plaću. Kaže da je zadovoljan da mu nije žao. Još ne zna što bi sa slobodnim vremenom. Treba se naviknuti na novu situaciju.

On je zapravo vrlo smirena osoba, kuler može se reći. Nastup mu je odmjeren. Ostavlja dobar, pozitivan dojam na sugovornika. Govori polako nenametljivo, a upečatljivo. U relativno malo rečenica kaže puno zanimljivog i originalnog. I kreće se lagano bez žurbe, stigne kamo god krenuo. Kad smo jednom razgovarali spomenuo je kako ima potrebu pisati, zabilježiti neka razmišljanja. To me oduševilo. Ohrabrivao sam ga da svakako pokuša pretočiti misli u suvisao tekst ili možda stih. Podsjećam ga na taj razgovor. Kaže da je počeo ispisivati neke kratke tekstove. Potičem ga da ih objavi na facebooku ili blogu, bilo gdje. Uvjeren sam da su zanimljivi i da će naći put do čitatelja. Kaže da će vidjeti.

Govori mi da je na prijašnjem poslu provodio puno vremena na putu, u autu. U četrnaest mjeseci prešao je čak sto šezdeset tisuća kilometara, više nego neki profesionalni vozači. Toliko je vremena provodio u autu da mu se ponekad činilo kako je vozilo produžetak vlastitih ekstremiteta. Kaže da mu pomalo nedostaje Toyotin terenac s kojim je saživio u dobroj mjeri. Kad je odlazio pogledao ga je parkiranog i pozdravio kao starog prijatelja. Riječku i splitsku autocestu prošao je puno puta. Zapamtio je puno detalja. Najupečatljiviji su mu bili tuneli. Kaže kako ih do Rijeke ima trinaest, a do Ploča čak devetnaest. Napamet zna ime svakoga. Dvije njegove rečenice inspirirale su me na pisanje ove blogerske crtice: Kad se puno voziš imaš i previše vremena za razmišljanje. Ono, riješiš sve životne probleme, a onda počneš brojati tunele.

- 13:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.