Usputne bilješke

Ljubiteljima jazza, osobito gipsy swinga dobro je poznata činjenica kako je Sisak zadnjih godina svojevrsna meka takove vrste glazbe. Za to je ponajviše zaslužan Damir Kukuruzović gitarist i frontmen sastava Django Group, te vlasnik i voditelj Siscia Jazz Cluba, mjesta osobitog ugođaja i posebne energije. Damir, osim što snima i nastupa sa svojim bendom širom Hrvatske i Europe, ima vrlo pozitivnu i pohvalnu navadu u Sisak dovoditi eminentna imena iz glazbenog svijeta gipsy swinga i jazza uopće. U tandemu s najboljima on i njegov bend onda na pozornici, relativno malobrojnu, ali probranu publiku časte melodičnim i ritmičnim zvucima gitara i violine, svirajući u dojmljivim aranžmanima uglavnom klasike žanra, odnosno ostavštinu legendarnog Djanga Reinhardta, mesije tog jedinstvenog glazbenog izričaja.

Ove godine pozivu se odazvao nizozemski gitarist Stochelo Rosenberg jedan od ponajboljih protagonista gipsy swinga za kojeg Damir nadahnuto ponavlja da je njegov veliki uzor. Iskazuje tako vrsni sisački interpretator ponos i oduševljenje što je došao u priliku Stochela u Sisku ugostiti i dijeliti s njim malu, ali upečatljivu pozornicu u podrumu kraj Kupe. Oduševljena publika bila je u prilici svjedočiti performansu u kojem se dvije izrazite glazbene osobnosti nadopunjuju, kao da prebirući po žicama razgovaraju u maniri glazbenika-filozofa kojima je kreacija i imaginacija dio svakodnevice. Vrsna nadopuna tom muzičkom „nadmudrivanju“ samozatajni je Bruno Urlić koji zvucima violine zaokružuje gitarističku priču, dajući joj svojevrsnu mekoću i melodioznost. Ništa manje nije značajan doprinos Miroslava Čehaića na ritam gitari, kojom postojano održava tempo uz koji bilo publike potiho otkucava. Jednako značajna je i punina zvuka bas gitare Željka Bilbije koja svojom snagom pruža cijeloj priči kompaktan i suveren okvir. Melodije kojima su protagonisti ove priče ispunili sisačku srpanjsku večer dojmljive su i prijemčljive u tolikoj mjeri da je slušatelj u stanju za kratko potisnuti u drugi plan čak i povijesni plasman hrvatske nogometne reprezentacije u finale svjetskog prvenstva koji im je prethodio.

U Siscia Jazz Club relativno često dolazim ponekad i bicklom, vozeći živopisnom lokalnom cestom što vrluda uz Savu. Glazbu što u njemu živi rado slušam i u njoj opetovano uživam. Ambijent što se nastanio pod starim podrumskim lukovima upijam i u njemu pronalazim inspiraciju uostalom i za pisanje. Ovaj koncert pamtit ću po još jednoj značajnoj posebnosti. U njemu sam uživao u društvu drage mi blogerice Sarah Bernardht, koja je svojim osobitim poimanjem jazza u dobroj mjeri obogatila i moj slušateljski imaginarij. Sarah posjeduje izrazit senzibilitet, upija jazz svim čulima i tako mu daje dimenziju više, što ga čini zaista posebnim.