Usputne bilješke

Nekako mi se čini da je krajnje vrijeme da se na ovoj mojoj blogo-svaštari posvetim izvornoj temi, rekreativnom biciklizmu. Duga zima uzela je danak i nije bilo lako u protekla dva mjeseca odlučiti se na neku dužu vožnju, pa shodno tome i kondicija nije za neke velike udaljenosti. Unatoč uspavanoj mliječnoj kiselini i relativno jakom vjetru dobar dio današnjeg dana odlučujem provesti na biciklu. Za cilj odabirem Vrbovec, to je gradić kojeg do danas nisam posjetio na biciklu, a nije mi predaleko, svega trideset četiri kilometra, ako je vjerovati ciklo-kompjuteru. Do njega me vodi slabo prometna lokalna cesta, koja se blago uzdiže i spušta u nekoliko navrata, ali zapravo uglavnom vijuga ravnim trenom.

Krećem već oko devet sati i guran vjetrom u leđa jurim ravnom, poznatom cestom do Kloštar Ivanića, gdje me dočekuje prvi uspon. Tu mi nožni mišići sugeriraju da sam možda, s obzirom na kondiciju i vjetar, zagrizao prevelik komad i da bi bilo mudro prikratiti današnju rutu. Istovremeno se javlja i neki unutarnji inat, koji šapuće da je sve osim dostizanja zacrtanog cilja ravno porazu. Tjeran tim inatom pedaliram dalje odlučan u namjeri da ću prvu ovogodišnju kavu na otvorenom popiti u Vrbovcu.

Nakon otprilike pola sata, zastajem kratko na mostu iznad rječice Glogovnice, na ulazu u mjesto Mostari. Glogovnica je zapravo nešto širi kanal, ali danas me iznenađuje ogromnom količinom vode što se iz nje prelijeva po okolnim poljima i šumi. Odmaram kratko, fotografiram i jurim dalje prema Dubravi Vrbovečkoj, gdje opet radim kraću pauzu, kako bi odmorio noge. Nakon Dubrave dočekuje me slabo poznata dionica od oko petnaest kilometara, po kojoj nikad prije nisam prošao na biciklu. Cesta prolazi uglavnom kroz naselja, ali ima i otvorenih dijelova, na kojima je utjecaj vjetra izraženiji. Jasno ga mogu čuti kako huči kroz žbice i oko mene, što je zvučna kulisa, koja je dobrano obilježila današnju vožnju.

Dolazim u Vrbovec i smještam se na jednu prilično ispunjenu terasu, na kojoj stanovnici tog gradića ispijaju uglavnom kave i uživaju u razgovoru i prvim konkretnijim, proljetnim zrakama sunca, kojem se i sam zadovoljno izlažem. Kako sam prilično žedan odustajem od kave i naručujem radler. Dok ga pijem sjetim se kako sam negdje pročitao da je to piće nastalo baš zahvaljujući biciklistima. Navodno je neki austrijski pivar slučajno pomiješao voćni sirup i pivo i to poslužio biciklistima koji su svratili na okrjepu u njegovu pivnicu. Ponuđeno piće toliko je oduševilo bicikliste da su pitali za njega i drugi put, pa ga je spomenuti pivar počeo ciljano proizvoditi. Kasnije su to uvidjeli i drugi, pa se priča proširila i došla i do velikih pivovara. Moram priznati da i meni odgovara radler dok bicikliram. Šećer kojeg sadržava kao da daje dodatnu energiju, a udio piva, kao da opušta umorne mišiće i nije toliki da bi omamio i obeshrabrio za nastavak vožnje, što je posebno važno kad je jako vruće.

Nakon radlera i odmora na simpatičnom vrbovečkom trgu krećem natrag. Kao i kad sam prije dva i pol mjeseca vozio u Križevce, odmah na početku uviđam da povratak neće biti lagan. Vjetar mi opet puše uglavnom u prsa, ovaj put čak i jači nego u dvanaestom mjesecu. Tješim se da je danas temperatura viša i udaljenost manja. Prisiljen sam u Dubravi napraviti dužu pauzu, kako bi malo osokolio noge za zadnjih dvadeset kilometara. U toj zadnjoj dionici odmaram čak četiri puta kako bi povratio snagu. Posebni izazovi bili su usponi u Bešlincu i Kloštar Ivaniću, gdje sam zadnjim atomima snage tiskao pedale u prvoj brzini, dok me vjetar uporno gurao unatrag. Ipak dolazim doma zadovoljan što sam ovaj sunčani proljetni dan obilježio i obogatio onime što volim raditi i što me do neke mjere ispunjava i usrećuje.

Na kraju ću još dodati nešto što se ne tiče same današnje vožnje. Kad opisujem ovakve biciklističke izlete onda ne znam u koju kategoriju bi ih kod objavljivanja svrstao. Ne mogu reći da je to sport u klasičnom smislu, iako ima elemenata. To je više turistička vožnja sa puno stajanja fotografiranja i slično. Ako kliknem putovanja, opet nije ni putovanje u kojem spakiraš kofer i otputuješ negdje, iako nekad prevaljujem veće udaljenosti. Ako odaberem osobno, kao da malo fejkam, jer nije toliko osobno, više je jedna univerzalna tema, koja se može ticati i drugih. Zapravo bi mi savršeno odgovaralo kad bi postojala kategorija biciklizam.



Nabujala Glogovnica kroz „blendu“ koju sačinjavaju žbice.



Malo simpatično imanje na osami.



Na djelu puta Dubrava-Vrbovec.



Vrbovec-centar.



Radler na terasi u centru Vrbovca.



Ovako susjedi i prijatelji stanovnicima ovdašnjih sela čestitaju na prinovi.