Usputne bilješke

06.03.2018., utorak

David Gilmour

Na današnji dan prije sedamdeset dvije godine rođen je David Gilmour, gitarist i vokal legendarnih Pink Floyda. Već sam pisao ovdje na blogu o Floydima, ali nisam u tom tekstu stavljao naglasak Gilmoura, koji je po skromnom sudu ovog slušatelja, ono što Floydi u svojoj biti zapravo jesu. Ne umanjujem pri tom ni doprinos ostalih članova benda, ekscentričnog osnivača pokojnog Syda Barretta, karizmatičnog osobenjaka, autora većine pjesama Rogera Watersa, samozatajnog bubnjara Nicka Masona i vrlo dobrog klavijaturista pokojnog Richarda Wrighta. Međutim Gilmourov izričaj, kako vokalni tako i onaj instrumentalni, ono je što me tom osobitom zvuku privuklo. Njegov duboki glas kao stvoren je za raskošne, epske, rokerske balade po kojima su Floydi poznati. On tim glasom kao da priča neobične, tajnovite legende zamotane u jedan pomalo mističan aranžman, ponekad prožet upečatljivom simbolikom. To duboko pjevanje ostavlja snažan dojam i kao da pri slušanju pobuđuje neke iskonske osjećaje i asocijacije, pozitivne naravi. Kod sviranja je vrlo rano razvio jedan unikatan prepoznatljiv stil, njemu svojstven. Gitara, posebice ona električna, u njegovim rukama proizvodi takav zvuk, od kojeg se ponekad koža ježi. Kad sam je prvi put čuo pomislio sam, to mora da je neki drugi instrument, nemoguće da je da netko prstima prebire po napetim žicama, a da je rezultat to što čujem. Dugi lagani uvodi i solo dionice odvode slušatelja u neki drugi svijet, puno ugodniji i bogatiji od postojećeg. Činjenica da Gilmour i Floydi na sceni traju praktički desetljećima, govori koliko je takva glazba univerzalna i bezvremenska. Oplemenila je i nadahnula mnoge generacije glazbenika i slušatelja. Kao takva nadilazi onaj pojam evergreen i možda bi valjalo za nju smisliti neko posebnije ime, recimo forevergreen. Brojni su albumi i pjesme koje i danas zvuče svježe i aktualno. Kad slušam i gledam neke live nastupe osjetim ljubomoru, što se nisam zatekao u publici. Gilmour snima i nastupa po malo i u današnje vrijeme. Plijeni pažnju njegov zadnji studijski solo album iz 2015. Rattle that Lock ili, meni vrlo dobar, On an Island iz 2006. Nadam se da ću biti u prilici ovog vitalnog umjetnika čuti uživo, a ovaj kratki tekst neka bude svojevrsna posveta i rođendanska čestitka.


David Gilmour On an Island


- 17:15 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (2)
Siječanj 2024 (2)
Listopad 2022 (1)
Rujan 2022 (4)
Kolovoz 2022 (2)
Lipanj 2022 (2)
Ožujak 2022 (2)
Siječanj 2022 (4)
Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.