Zlatne žbice

28.02.2018., srijeda

Zima u Žutici

Nakon nedjeljne, tekstualne, vikend priče o sjevercu i pješačenju kroz brdovitu Marču, danas nešto posve drugo. Sredina tjedna, bonaca, ravnica, bicikl, foto-aparat i druga šuma, Žutica.




































- 17:53 - Komentari (23) - Isprintaj - #

25.02.2018., nedjelja

Sjeverni vjetar

Današnje nedjeljno poslije podne, hladnoći unatoč, ili baš njoj ususret, iskoristih za hodnju po šumi. To je ona moja šuma, Marča, pisao sam o njoj već ovdje na blogu u više navrata, i često joj se zadnjih godina vraćam na biciklu i pješice. Zadnjih dana puše jak sjeverac, a to je vjetar koji me do neke mjere fascinira. Istina, obično donosi hladnoću, koja nije ugodna, ali čini mi se da ima i neka terapeutska svojstva. Za razliku od onog južnog, s kojim dolazi topliji zrak, ali i određena nervoza, sjeverac pročišćava, briše i u pravilu je koristan. Podsjeća nas da smo, u odnosu na prirodu, mali i nevažni i da joj se moramo podrediti. Ne pripisujem toj prirodnoj pojavi nikakva mistična svojstva, baš suprotno ona je lako objašnjiva i pojavna na razini koju naša čula mogu pojmiti. Doduše, sklon sam ponekad u nekom sanjarskom ili čak poetskom zanosu razmišljati, kako je eto baš taj hladni zrak, koji me štipa za obraze, stanovao iznad neke nepregledne sibirske tajge, pa je pokrenut snažnim tlakovima i nošen odlučnim sjevercem, doputovao baš tu, u moju blizinu.

Prije par godina jedan je riječanin na twiteru spomenuo kako se on i drugi vlasnici raznih morskih plovila o vremenu informiraju na češkoj stranici windguru.cz. Potražio sam tu stranicu i prije biciklističkih vožnji gledao kakav me vjetar očekuje kad krećem pedalirati, što se nekad pokaže kao ključni podatak. O čemu govorim znaju oni koji su vozili bicikl više sati s jakim vjetrom u prsa, nije gušt, vjerujete. S vremenom mi je windguru postao glavni izvor informacija, kad je prognoza vremena u pitanju. Osim preciznih podataka o vjetru tu je naravno i temperatura, naoblaka, padaline, tlak i u pravilu dobro prognoziraju, posebno za dan ili dva unaprijed.

Za danas su za šire zagrebačko područje predvidjeli jak sjeverac, na udare i vrlo jak.Potaknut time dobrano sam se zabundao prije kretanja na hodačku turu u Marču. To se pokazalo opravdano posebno na čistinama, gdje je vjetar obično izraženiji, jer nama prepreka, koje bi g usporavale i usmjeravale. Na sebe sam navukao nekoliko slojeva tople odjeće, obuo visoke tople buce, nabio kapu na glavu, a u termosicu s vrućim čajem za svaki slučaj dodao malo ruma. Kako ne volim podkape, koje prekrivaju usta i nos, jer se ispod njih teško diše i stvara se neugodna vlaga, lice sam namazao debelim slojem melema, a korisnom se pokazala i jednomjesečna brada.

U samoj šumi naravno puše, ali ne toliko da hodnja ne bi bila ugodna. Oduševila me činjenica da su oblaci od jutros nekud nestali, pa sam tako imao priliku uživati uglavnom u vedrom vremenu, što izrazito povoljno djelovalo na cjelokupni ugođaj i raspoloženje. U par navrata kratko skidam kapuljaču, čak i kapu, kako bi bolje čuo huk vjetra, šuštanje suhog snijega i pucketanje leda, što ga uzrokuje ujednačen ritam mojih koraka. Dočekuje me vrlo neobična zvučna kulisa, glasno lupkanje smrznutog drveća, što ga uzrokuju naleti vjetra. To podsjeća na veliki zbor od nekoliko stotina velikih drvenih čekića, koji proizvode neujednačeni i glasni tuduptuduptudup. Kad sam zašao u najdublji i najgušći dio šume, ipak se nakratko navukoše sivi oblaci, jak nalet vjetra krene nositi mnoštvo sitnih pahulja suhog snijega s drveća, tvoreći tako gustu izmaglicu, koju možda nabolje opisuje onaj klišeizirani pridjev, čarobno. Zastanem tako i promatram nestvarni prizor, puštajući da me sitne oštre pahulje bockaju po licu. Nedugo potom začujem glasno šuštanje, kojem ne mogu odrediti uzrok, shvatim da sam blizu hranilišta za životinje i pomislim kako su možda u blizini divlje svinje, koje sam znao u šumi vidjeti. Opreznim korakom, nastavljam dalje, skenirajući okoliš, dok u grlu osjećam knedlu koju tumačim kao strah. Razmišljam kasnije kao je priroda u stanju fascinirati nas i opčiniti, a onda gotovo u trenu opomenuti i ukazati nam da smo tu samo gosti prolaznici. Nešto kasnije izbijam na čistinu i dok se opet pojavljuje sunce, koračam dalje upijajući mir i sklad, po koji sam došao.

Sa ove današnje hodnje nemam niti jednu fotografiju, iako sam planirao zabilježiti koji prizor i podijeliti ga ovdje s vama. Razlog tome je što sam krenuo sa slabo napunjenom baterijom mobitela, koji se zbog hladnoće brzo pretvorio u beskorisnu crnu pločicu. Imao sam priliku na samom ulazu u šumu, dok je mudri uređaj još radio, zabilježiti jedan lijepi prizor izduženih sjena drveća, kako padaju po vjetrom izbrazdanom svjetlucavom snijegu. Kalkulantski sam razmišljao, kako će takvih prozora dublje u šumi bito još i boljih, pa sam produžio. Ta odluka doprinijela je tome da je ovaj post samo tekstualni, pa tako čitatelju/ice ova mala priča može imati i po(r)uku, a ona bi otprilike bila da treba zgrabiti svaku pruženu priliku, jer će možda već iza zavoja ona nepovratno nestati ili će je otpuhati sjeverni vjetar.

- 17:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #

24.02.2018., subota

Pogled na Jazz 3. dio

Treći dio knjige „Pogled na jazz- Zapisi iz jazz svemira“, mojeg dobrog prijatelja Dinka Husadžića Sanskog, sastoji se od brojnih eseja, zapisa, razgovora, recenzija i prikaza njemu omiljenih autora i njihovih ploča, CD-a, te koncerata kojima je prisustvovao. Objavljeni su na raznim portalima, koji tematiziraju i populariziraju jazz glazbu. Dinkov pogled na jazz u tom trećem djelu knjige vrlo je osoban, dok je „gramofonska igla“ njegovog spisateljskog nerva osjetljiva i precizna te producira tekst koji se po bjelini papira razliježe kao jazz iz neobičnog limenog roga starih gramofona. Donosi tako čitatelju na samom početku priču o Fricu, Colemanu Hawkinsu i saksofonu. Fric je prijatelj iz djetinjstva, koji je za razliku od ostalih iz društva, većinom poklonika rock muzike, svirao saksofon. Autor ga nakon dugo vremena sreće u jednom pubu u Budimpešti, gdje nastupa kao član jazz trija, svirajući, naravno, saksofon. U spomen na mladost Fric ispunjava autoru glazbenu želju, „BodyandSoul“ velikog saksofonista Colemana Hawkinsa. Emociju i energiju, koju autor prelijeva u nastavku teksta teško je prenijeti, za to jednostavno treba uzeti njegovu knjigu u ruke, otvoriti je na stani sto pedesetoj, čitati i uživati.

Nezaobilazno ime u zamišljenoj, živopisnoj enciklopediji svjetskog jazza, posebice kad govorimo o gipsy swingu, legendarni je DjangoReindhardt. Poglavlje koje mu Dinko posvećuje obiluje zanimljivim podacima iz njegove pomalo nestvarne biografije. Rođen je 1910. u Belgiji u romskoj obitelji, koja se kasnije seli u Francusku. Kao mladić stradava u požaru te mu za sviranje ostaju samo dva korisna prsta na lijevoj ruci. Unatoč ili zahvaljujući baš tom „hendikepu“ razvija jedinstven, neponovljiv stil sviranja, plijeneći pažnju virtuoznim umijećem. Snima, nastupa u Francuskoj, Europi i Americi i postiže svjetsku slavu te gipsy swing „daruje svijetu“ stvarajući svojevrsni kult koji i danas ima brojne sljedbenike i poklonike. Meni osobno taj jazz izričaj ponajviše privlači pažnju svojim ritmičnim energičnim zvucima, prožetim mističnim, romskim, glazbenim umijećem i životnom filozofijom. Za takvu glazbu zainteresirao sam se ranije, ali sam ju tek, upoznavši Dinka i zahvaljujući njegovoj posebnoj knjizi, počeo bolje razumijevati, pobliže otkrivati i intenzivnije doživljavati.

Još je jedna „glazbena razglednica“ isporučena čitatelju ove knjige, a začinjena je autorovim osobnim iskustvom. Spisateljskom improvizacijom prepliće tako spomen na pokojnog oca, dvije slijepe sestre ulične sviračice i „baršunasti vokal“ Nine Simone. Prisjeća se pjesme „TheHouse oft he Rising Sun“ koju je njegov otac volio i slušao, a Nina Simone ponajbolje izvodila.Na poznatom Karlovom mostu u Pragu u izvedbi dviju slijepih sestara, autor u jednoj prilici čuje „I Put a Spell on You“, jednu od stvari po kojoj je Nina poznata. Ta izvedba ga, kako kaže, ostavlja bez daha, pa inspiriran njome, po povratku, istražuje i intenzivno preslušava glazbenu ostavštinu poznate pjevačice, koju krasi i angažman u borbi za ljuska prava. U narednom posjetama Pragu hodočasti na Karlov most, u nadi da će opet sresti slijepe pjevačice i darovati im CD sa izabranim pjesmama Nine Simeone. Ne pronalazi ih, ali izražava nadu kako će ih u budućnosti opet sresti i zahvaliti im na glazbenom otkriću, koje su mu priuštile svojim pjevanjem i sviranjem. Ovu, meni dojmljivu, emotivnu crticu završava isticanjem pjesme „My father“, Ninine osebujne posvete ocu, dok on svojem posvećuje poglavlje, koje sam ovdje pokušao ukratko prepričati.

Vrlo važno mjesto u jazz svemiru Dinka Husadžića je Siscia Jazz Club, dok Damira Kukuruzovića, vlasnika i vrsnog gitaristu svrstava u red dobrih prijatelja i opravdano ga proglašava hrvatskim Djangom. Izdvajam jedan citat iz poglavlja o gostovanju jazz pjevačice Franciske Fis, koji dobro dočarava koliko je bliskosti u autorovom pogledu na stare podrumske lukove od cigle, koji krase to mjesto: „Večer ugodna, a Franciskin glas tako prispodobiv romantičnim odsjajima što su ih svjetla grada radila na obližnjoj rijeci Kupi (podrumski prostor kluba gotovo je na razini rijeke, ali nema opasnosti od poplave!). Ono čega nije manjkalo, to je poplava emocija i ugode uz glazbu, kroz koju nas je draga damica vodila poput vremenskog stroja.“ U poglavlju koje sisačkom klubu i Damiru posvećuje, prisjeća se tako osobitih koncerata kojima je imao priliku svjedočiti i u njima uživati. Jedan od ponajboljih je tako onaj na kojem je nastupio Angelo Debarre, poznati francuski gitarist, baštinik već spomenutog mesije gipsy swinga Djanga Reinhardta. U impresivnom „gitarističkom razgovoru“, sugovornik mu je bio srdačni domaćin Damir Kukuruzović, te su pomognuti pratećim bendom dvije večeri zaredom očaranu publiku počastili iznimnim ritmičnim i melodičnim performansom.Čitajući dojmljivu impresiju, kojom pisac ove knjige časti čitatelja, osjetio sam određenu ljubomoru i žal, što u to vrijeme i sam nisam otkrio spomenuti klub, francuski i sisački gipsy swing i samoj svirci nazočio. U istom poglavlju osvrt je i na gostovanje legendarnog Boška Petrovića, koji je svojim vibrafonom ispunio „podrum kraj Kupe“ neponovljivim i originalnim zvucima. Jednako tako prisjeća se autor, kako je Denis Razumović Razz jednu vlažnu sisačku noć obogatio transparentnim tonom svojeg alt saksofona, na oduševljenje prisutne publike. Zaključuje na kraju kako Damir Kukuruzović radi veliki posao, uspješno vodi spomenuti klub u kojem gostuju brojni jazz glazbenici, od kojih su neki svjetski poznata imena, sa suradnicima organizira etabliran i dobro posjećen Siscia jazz and blues festival, te s pratećim bendom nastupa širom Europe, pokazujući pri tom zavidnu razinu talenta i umijeća u izvedbi jedinstvenog gipsy swinga.

Osim što vješto prenosi atmosferu s brojnih live nastupa, autor ove knjige u stanju je precizno i stručno ocijeniti vrijednost nosača zvuka, koje mu pojedini autori nerjetko šalju na preslušavanje i prije službenog izlaska. Opisuje tako svoje viđenje albuma Denisa Razumovića Razza „In Umbra". Za Razumovića kaže da je baštinik američkog razumijevanja jazz glazbe, kojeg inspiriraju velikani kao što su Parker, Gordon, Rollins i Hawkins. Osnovni izričaj kojem ovaj alt saksofonist pribjegava je bebop, na koji nadograđuje svoje ideje, refleksije i melodije. Spomenuti album snimljen je u svega nekoliko dana i glazbenici su svirali kao na koncertu, pa je tako postignuta uvjerljivost živog nastupa, i atmosfera jazz kluba. Zvuk Razzovog saksofona autor naziva prozračnim, dok za album kaže da je obilježen snažnim autorskim pečatom. Meni je ovaj album najveće slušateljsko otkriće, čitajući nadahnute retke, slušao sam Razzov saksofon, odlučivši pri tome kako ga u prvoj mogućoj prilici, moram poslušati uživo. Još jedna osobita recenzija zaslužuje mali osvrt u ovom mojem pristranom predstavljanju Dinkove knjige. To je dvostruki album „Green Hill“ iz 2009. Damira Kukuruzovića i njegova Gipsy Jazz Quinteta. Kako bi izbjegao isuviše subjektivnu procjenu, autor piše sa jednomjesečnim odmakom od prvog slušanja. Međutim uradak kojeg opisuje na njega ostavlja tako snažan dojam, da mi se čini kako ni godina ne bi bila dovoljna. Poimence nabraja sve skladbe sadržane na albumu, redom gipsy swing standarde, posvećujući svakoj nekoliko nadahnutih redaka. Izvedba je, prema njegovim riječima, nešto što će sami protagonisti, teško ponoviti i nadmašiti. Nakon čitanja te „neobjektivne,“ ali stručne opservacije, odlučujem tražiti ga na posudbu taj CD, kako bi slušanjem nadogradio ovo čitateljsko iskustvo. Moju pažnju privukao je također tekst o dvostrukom albumu Matije Dedića „From the Beginning.“ Za Dedića saznajemo kako surađuje sa mnogim glazbenicima, trasirajući tako razigranim klavirskim izvedbama sebi put u „The League of Extraordinary Gentlemens.“ Iako se dobro snalazi u mnogim formama, prema mišljenju pisca ove knjige ponajbolje dolazi do izražaja u formi trija, dok spomenuti album predstavlja vrh njegove dotadašnje karijere.Osebujan je i opet osobnom pričom garniran prikaz albuma „Memories“ trubača Ladislava Fidrija, pripadnika nešto starije generacije jazz umjetnika. Autor navodi podatak da je i njegov djed bio jazzoljubac, od kojeg je naslijedio popriličnu količinu gramofonskih ploča, s kojih i danas sluša jazz. Nekad davno djed mu se pohvalio kako je 1959. uživo gledao i slušao velikog LuisaArmsronga, a nakon tog koncerta u klubu Ritz s velikanom je nastupio, tada dvadesetogodišnjak, Ladislav Fidri, koji u jednom intevjuu kaže kako mu je Armstrong nakon tog nastupa rekao da ima u sebi ritam primjeren jazzu. Spomenuti album svojevrsni je homage dugoj, plodnoj, karijeri, prepunoj bogatim sjećanjima.

Da je moguće spojiti bližu povijest i sadašnjost zahvaljujući samo jednoj osobi i jednom tunelu, autor nam zorno pokazuje u priči o Herbu Gelleru i rječkom klubu Caffe Jazz Tunel. Spomenuti glazbenik rođen je 1928. a kod nas je nastupio 2009. Dio je takozvane West Coast scene, svojevremeno nastupao sa istaknutim predstavnicima iste. Iako u godinama, hrvatskoj publici nesebično donosi britki i svježi ton, dok mu je ravnopravno društvo na sceni u tom nastupu riječki saksofonist Denis Razumović Razz. O riječkom klubu, koji se smjestio u starom cestovnom tunelu, čitatelj saznaje mnoštvo zanimljivosti. Autor se, pišući o njemu, igra riječima pa govori kako je on dokaz da za hrvatski jazz itekako ima svjetla na kraju tunela. Navodi mnoštvo glazbenih i kulturnih događanja, u kojima riječka i ina publika željna dobrog jazza, može uživati.

Knjiga donosi i tri vrlo zanimljiva intervjua. U prvom je Dinkov sugovornik jazz Bubnjar Boris Beštak. Razgovor je vrlo netipičan za intervju, opušten, gotovo prijateljski, ali iskren i informativan. Govori tako Beštak o svojim uzorima, trenutnim angažmanima i još koječemu. Znakovit je njegov odgovor na pitanje, je li požalio što se odlučio baš za bubnjeve, postavljeno u kontekstu činjenice da su bubnjari pomalo u drugom planu. Simpatični šaljivi odgovor prenosim u cijelosti: „Pa je…hahaha, kad trebam platit struju i ostale režije… hahaha, ali gledaj, bubanj ima sto mana; prvo je skup, onda je velik, teško se nosi, najskuplji dio bubnjeva je auto, ne? Da ih prevezeš, a o susjedima da ne govorim. Ali bubanj je najbolji instrument. I teško ga se čovjek riješi kad jednom shvati o čemu se radi. Bubnjar je kao golman, držiš cijeli band. Netko je rekao – band zvuči onoliko dobro, koliko je dobar bubnjar. Svi veliki bandovi imali su velike bubnjare“.Drugi intervjuirani glazbenik riječki je saksofonist Denis RazumovićRazz, koji se također vraća u prošlost i prisjeća prvih doticaja s jazzom, te kasnijih, preslušavanja, upijanja i isprobavanja brojnih preslušanih albuma. Približava tako čitatelju bogatu karijeru i beskompromisnu posvećenost izabranom glazbenom pravcu. Meni je najuvjerljiviji kad iz pozicije slušatelja kaže: „Kada nekog glazbenika slušam, mora mi ukazati na ono nešto između redaka, da me potakne na razmišljanje, mora me ganuti! Ekspresivno tehniciranje me ne može ganuti, može me impresionirati, ali ganuti me može samo umjetničko djelo, djelo umjetnika koji priča svoju priču, poruka koja će me uznemiriti i potaknuti na razmišljanje“. Treći razgovor kojeg bilježi Dinkov „novinarski“ diktafon onaj je sa Sašom Nestorovićem, klarinetistom, tenor saksofonistom i dirigentom Big banda HRT-a. Nestorović, kao i drugi jazz zanesenjaci vjeruje u svoje „poslanje“ a ono je učiniti da se slušatelj osjeća uzvišeno, slušajući njegove note. Na pitanje: „Šaljiva strana jazza?“ prenosi jednu pročitanu anegdotu, koja je, po meni, samo na prvu šaljiva, a zapravo jednostavno opisuje samu esenciju jazza: „ Winton Marsalis odmah u početku „Pisama mladom jazz trubaču“ objavljuje ponosno kako u engleskom jeziku postoji riječ koja nema ali baš nikakvo značenje, a to je riječ JAZZ !... Znači , baš kao zen, sve i ništa.“

Iako izgleda kako je ovaj tekst dobrano narastao preko uobičajenih blogerskih gabarita, vjerujete u njega nije stalo sve ono što mi je u knjizi zanimljivo i što me zaintrigiralo. U trećem djelu, još je puno tekstova na koje se nisam osvrnuo. Spomenut ću samo neke glazbenike koji stanuju na stranicama ove živopisne „enciklopedije“ jazza i barem tako im odati dužno poštovanje, jer u protivnom mi se čini kao da im ostajem dužan. To su: Art Tatum , Hugh Maskela,John Hollenbeck, Han Bennink, Mark Feldman, Maja Savić, Steve Turre, Ratko Zjača, Maja Grgić, Massimo Savić, Sinan Alimanović. Pripomenut ću još samo da knjiga sadržava i jednu recenziju druge knjige o jazzu, „Jazz Reflections“ Davora Hrvoja, novinara koji dugi niz godina prati jazz scenu i piše o njoj, dok u originalnom pogovoru pojedini protagonisti o kojima autor piše, daju kratki osvrt na njegov lik i djelo.

Umjesto epiloga ili rezimea, u kojem bi se zasigurno ponavljao, na kraju ove trodjelne, prijateljske blogo-priče o knjizi „Pogled na jazz – Zapisi iz jazz svemira“ Dinka Husadžića Sanskog, preporučujem samu knjigu za čitanje. Uvjeren sam da će u njoj uživati ljubitelji jazza i glazbe općenito, kao i poklonici kvalitetne i reprezentativne pisane riječi. Kako je ovo izvorno biciklištički blog, na samom kraju podsjećam da je baš bicikl zaslužan da sam sreo i upoznao Dinka i njegov književni i svaki drugi kreativni talent i rad, koji je dojmljiv, kao neka beskrajna jazz improvizacija.


- 13:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.02.2018., srijeda

Pogled na Jazz 2. dio

U drugom djelu svoje izvrsne knjige „Pogled na jazz - Zapisi iz jazz svemira“, moj prijatelj Dinko Husadžić Sansky, reflektror svoje slušateljske i spisateljske pažnje usmjerava prema hrvatskim jazz glazbenicima. Donosi tako ponovno jedan mali povijesni presjek u kojem navodi bitne toponime i persone hrvatskog jazza, koje su uistinu mnogobrojne. Neka od tih imena u ovoj knjizi susrećem prvi put, ali ima i onih koji su svojim javnim djelovanjem doprli do nešto šire publike, približavajući joj tako jedinstveni jazz izričaj. Nezaobilazno ime domaćeg jazza je pokojni Boško Petrović, skladatelj, vibrafonist, organizator brojnih nastupa, festivala, radionica i dugogodišnji vlasnik B.P. Cluba, mjesta koje je godinama slovilo kao sinonim zagrebačkog i hrvatskog jazza, u kojem su zahvaljujući Bošku nastupili brojni svjetski jazzeri. Ostat će zapamćen kao izuzetan glazbenik i promotor jazza, kojeg je intenzivno živio i za koji je živio.

U ovom djelu knjige autor također navodi biografske podatke mnogih naših jazz glazbnika ili onih, koji su na ovaj ili onaj način koketirali sa jazzom u svojim izvedbama i nastupima. Kao značajni predstavnici takozvane starije generacija tu su: „jedan od pionira jazza“ Zvonimir Bradić, zatim Ladislav Fidri, Silvije Glojnarić, Miljnko Prihaska, Stjepan Stanić, Gabi Novak i drugi. U srednju generaciju ubrajaju se: izvrsni gitarist Ante Gelo (imao sam priliku uživati u njegovoj izvedbi na koncertu Amire Mdunjanin), Damir Horvat, Denis Razumovović Raz, Elvis Stanić, Krunoslav Levačić, Matija Dedić, Saša Nestorović, Tamara Obrovac (vješto kombinira jazz sa istarskom tradicijskom glazbom) i još neka imena. U trećoj najmlađoj generaciji su, meni slabo poznati, glazbenici školovani uglavnom izvan Hrvatske, koji naobrazbu nadopunjuju eksperimentirajući sa raznim drugim žanrovima, od etno ostavštine do klasike.

O simbiozi jazza i klasike u podužem citatu zagrebački skladatelj i gitarist Renato Rožić otprilike kaže “kako su svi veliki majstori skladatelji svoju glazbu improvizirali na tuđe teme ili folklorne melodije. No kako nisu postojali nosači zvuka kao danas, njihove takozvane improvizacije očuvane su zahvaljujući notnim zapisima na papiru. Stroga interpretacija pomogla je da se očuvaju originali, no ujedno je klasičnoj glazbi oduzela mogućnost improvizacije, što je u filozofiji svake umjetnosti iskonska intencija“. Rožić nadalje navodi kako je njegova intencija oživljavanje umjetnosti improvizacije u klasičnoj glazbi, ponajprije onoj Bacha i Mozarta, te kako njihova glazba ponajviše liči na improviziranu jazz tonalnu glazbu. Uzima tako Rožić Bachove i Mozartove teme i improvizira ih, kako su ga učili i kako su stari jazz majstori i sami skladatelji radili. Ja bih još dodao da ovaj znakoviti citat vrlo dobro opisuje filozofiju jazza, koji se dobrano prožima s klasičnom glazbom, kao i drugim utjecajima. Ova knjiga obiluje sličnim tezama i vrlo dobro ih pojašnjava.

Važnu ulogu u popularizaciji jazza u nas imali su i broini orkestri, koji su svoijim djelovanjem donosili dašak slobodnog svijeta čak i u najturobnijim vremenima. Tu prije svega treba istaknuti Big band HRT-a, koji djeluje više od pola stoljeća, te Big band HGZ-a, koji započinje kao amaterski orkestar, da bi se 1979. pretvorio u big band. Tu su još veći sastavi iz gradova Čakovca, Varaždina, Pule, Bjelovara ili Samobora, te mnoštvo manjih sastava u kojima nastupaju spomenuti naši jazzeri, koji malobrojnoj, ali predanoj publici na festivalima i koncertima približavaju ovaj jedinstveni zvuk.

Autor navodi još jedan citat, onaj Davora Hrvoja, koji precizno rezimira stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni. Prema Hrvoju „jazz scena u Hrvatskoj u uzletu je zadnjih godina, te osim velikih svjetskih zvijezda, na našim pozornicama, nastupa sve više domaćih kvalitetnih jazz glazbenika i skupina... te kako će se aktivnost hrvatskih jazz glazbenika i dalje svoditi na entuzijazam u nastojanju postizanja visokih estetskih dosega za svoju dušu i na radost malobrojnih štovatelja njihove umjetnosti“. Ja bih još dodao da je moj prijatelj Dinko ovom svojom knjigom dao izvrstan literarni obol tom fenomenu, te sam se, čitajući i slušajući spomenute autore, dijelom osjećao kao dio tog probranog „plemena.“





- 21:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Zlatne žbice

Prošlo je više od godine od kad po malo pabirčim vašu pažnju na ovom blogu. Objavljujem uglavnom tekst, ponešto fotki, ali u sedamdeset šest dosadašnjih objava nisam „okačio“ niti jedan video. Nisam jednostavno imao potrebu reći ili poručiti nešto na taj način. Zapravo pokušavam ovdje prezentirati neke svoje originalne rečenice i fotke, koliko god one bile zanimljive ili nezanimljive. Ovaj put radim iznimku i prilažem jedan video, a razlog za to je vrlo zanimljiv. Naime, pretražujući jučer nešto na internetu, nemalo se iznenadim kad vidim da je osječki reper Kanđija 2012. s još nekoliko prijatelja objavio album-kompilaciju naziva Zlatne žbice. To mi na prvu djeluje simpatično, da smo ne znajući jedan za drugog izabrali identično ime. Kasnije razmišljam kako je njegov album nastao puno prije, i netko će možda pomisliti da sam taj naziv preuzeo od njega, a nisam. Ideja za ime bloga izvorno je moja, nastala je spontano, kao rezultat biciklističkih vožnji, o kojima u ostalom pišem. Razmišljam kako je njegov uradak komercijalnog karaktera, i on kao njegov tvorac i ostali koji s njim nastupaju, na to ime vjerojatno polažu autorska prava. To saznanje me čini pomalo nemirnim, pa mu se odlučujem javiti putem facebooka, gdje mu u poruci ukazujem na tu slučajnost i opisujem je kao ovdje, otprilike. Pri tom mu kazujem da planiram i dalje objavljivati na blogu pod istim imenom, ukoliko se s tim slaže, na što mi on kratko ogovara: „Samo rokaj!" To tumačim kao njegovo slaganje, tako da Zlatne žbice idu dalje pod tim imenom, ovaj put uz muzičku pratnju i liink na stvar Zlatne žbice sa istoimenog Kanđijinog albuma.


- 07:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.02.2018., nedjelja

Pogled na Jazz 1. dio

Dok sam u proljeće prošle godine, vozeći bicikl jedne subote, otkrivao zakutke živopisne Moslavine, na mostu blizu mjesta Novoselec, spazih dvojicu biciklista rekreativaca. Srdačno me pozdravljaju, pa odlučujem zastati i upoznati ih. Jedan od njih je, kako ću kasnije saznati, Dinko Husadžić Sansky, profesor, pisac triju knjiga, slikar, glazbenik, biciklist, veliki zaljubljenik u jazz glazbu i dobar poznavatelj iste i još puno toga. Iako se prvi put srećemo Dinko i njegov prijatelj pozivaju me u obližnji kafić, što spremno prihvaćam. Uz kavu u živahnom razgovoru saznajem i interesiram se za njegove spomenute hobije i aktivnosti. Prvi dojam mi je da se radi o kreativnoj i svestranoj osobi. Posebnu pažnju mi privlači činjenica da Dinko, između ostalog piše, pa mu govorim kako ću potražiti njegove knjige i pročitati ih, jer ono što mi je o njima natuknuo, djelovalo mi je vrlo zanimljivo. Razmjenjujemo kontakt na sveprisutnom facebooku i krećemo svatko na svoju stranu, ja prema Ivanić-Gradu, a oni u smjeru Velike Ludine, uz okviran dogovor o nekoj zajedničkoj vožnji na biciklu u budućnosti.

Prilikom naredne posjete Ivanićkoj knjižnici, koja na moje zadovoljstvo, u svojem fundusu posjeduje sva tri njegova izdana naslova, posuđujem ih i sa zanimanjem čitam. Dva su romana „U potrazi za izgubljenom tajnom“ i „Pametno potroši dan“ iz 2006, odnosno 2007. godine, u kojima u pomalo danbrownovskoj maniri prepliće mnoštvo živopisnih likova, smještajući ih u specifične i intrigantne situacije, dok za pozornicu odabire prepoznatljive lokalne i europske toponime. Treća knjiga „Pogled na jazz - Zapisi iz jazz svemira“ u kojoj tematizira jazz glazbu, ostavlja na mene vrlo snažan i upečatljiv utisak, koji autoru pokušavam prenijeti u podužim porukama koje mu tijekom i nakon čitanja šaljem putem facebooka. On se iskreno zahvaljuje ne interesu, pa ostajemo u kontaktu, koji se polako pretvara u prijateljstvo. Realiziramo nakon izvjesnog vremena dogovorenu vožnju biciklom, pa tako posjećujemo Vezišće, rodno mjesto poznate operne pjevačice Milke Trnine, o čemu sam pisao ovdje na blogu. U prilici smo krajem srpnja uživati u izvrsnom koncertu Damira Kukuruzovića i njegovog Django Groupa u atriju sisačkog starog grada, s kojeg dojmove prenosim također ovdje na blogu. U nešto manje od godinu dana s Dinkom se nalazim viša puta, ugodno i živo debatirajući o temama od zajedničkog interesa, to su prije svega, biciklizam, glazba i knjige. Danas na kavi ugodno me iznenađuje, poklonivši mi svoju knjigu „Pogled na jazz“ u koju ispisuje vrlo znakovitu i srdačnu posvetu. Tom lijepom gestom potiče me da se toj knjizi još jednom vratim i posvetim joj ovdje pokoji redak.

Rekao sam mu u jednoj prilici kako mi se čini da njegov nesumnjivi književni talent dolazi najbolje do izražaja kad piše o jazzu. U tim tekstovima vidljiva je i prepoznatljiva velika strast i posvećenost. Sličnog je uvjerenja i jazz novinar i kritičar Davor Hrvoj, koji u predgovoru, između ostalog, kaže: „ Koliko zanosa u rečenicama kojima slavi glazbu slobode, intuicije, komunikacije i osjećaja! Koliko Dinka u jazzu!“ Hrvoj tako ističe da je pogled na jazz u ovoj knjizi vrlo osoban i upečatljiv, ali i dovoljno reprezentativan i dobro osmišljen i prezentiran. U uvodnoj riječi sam autor pomalo skromno objašnjava: „Ne pišem povijest jazza, nego pokušavam dati tek jedan od pogleda, jedno moguće razumijevanje jazza, jedan uvod za one koji bi željeli, kasnije, malo više poslušati i više ući u taj jazz svemir.“ Ta rečenica dobro opisuje koncept same knjige. Iako u sebi sadržava pregled jaz epoha i važnih protagonista, dobar u vid u hrvatsku jazz scenu, knjiga je u krajnjoj liniji garnirana, specifičnim, osobnim pečatom, koji ostavlja dojam „zaigrane jazz improvizacije na bjelini papira“ u maniri talentiranog izvođača (osim što piše, eksperimentira i stvarajući originalne instrumentalne skladbe) i vrsnog poznavatelja koji glazbu intenzivno živi.

Na samom početku autor, u maniri studioznog antropologa, čitatelja vraća u samu kolijevku čovječanstva, pa tako i glazbe, Afriku. Ispisuje tako poznatu činjenicu da je u afričkoj glazbi primaran i izražajan specifičan ritam, odnosno ritmovi. Taj jedinstveni tam-tam prelazi ocean u brodovima, koji prevoze roblje u Ameriku i u njihovim potomcima se podsvjesno zadržava. U nastanku jazza igra važnu, ali ne i jedinu ulogu, na plodnom američkom tlu stapa se s drugim glazbenim pravcima i utjecajima. O tom svojevrsnom velikom prasku afričkih ritmova i europske glazbene baštine i njihovoj novoj domovini i pozornici u ovoj je knjiži ispisana jedna znakovita rečenica koju moram citirati: „Utkani su miješanjem u američkoj talionici nacija u nove izričaje, koje ćemo kasnije raspoznavati kao jazz.“ Rađa se tako specifična glazba koja nije nitI u dur niti u mol ljestvici, nego negdje između, takozvani „Blue notes“ (plavi tonovi). U početku spontano nastaju razne forme i izvedenice, kao što su work song, spiritual, svadbena, rođendanska, pa čak i zatvorska pjesma, koje evoluiraju u blues i kasnije u jazz. Autor ove knjige pretpostavlja kod čitatelja elementarna, opće-kulturna znanja o glazbi i njenim zakonitostima, pa mu tako nudi cijeli niz objašnjenja i pojmova, radi boljeg i potpunijeg uvida.

Iako je jaz nastao i nastajao na širem području, kao važno mjesto za njegov razvoj i širenje, svojevrsna kolijevka, prepoznat je New Orleans, odnosno njegova četvrt Storyville, u kojoj su gradske vlasti početkom dvadesetog stoljeća legalizirale prostituciju. Otvaraju se tako mnogobrojni honky tonk barovi, mjesta slobodnog provoda, čija je prepoznatljiva glazbena kulisa jazz. Tu autor ističe Kreole, potomke europskih doseljenika i crnačkog stanovništva, koji su kao školovani glazbenici, u suradnji sa samoukim tamnoputim izvođačima stvorili simbiozu, koja je rezultirala unaprjeđivanjem i popularizacijom novog glazbenog izričaja, zaraznog ritma (swing), koji je sam po sebi erotičan i mami na zavodljivi ples. Iz tog razdoblja ističu se dva glazbenika koji su kasnije snimali i nastupali u Chicagu ili Parizu, to su Sidney Bechet i Joseph King Oliver. Oni su uz poznatog Luisa Armstronga, Sidneya Becketa i Ferdinadna Josepha Mortona, prema riječima tvorca ovog malog povijenog presjeka „izveli jaz iz New Orleansa i dali ga cijelom svijetu.“

Moj prijatelj u nastavku ove živopisne knjige donosi pregled karijera poznatih jazzera s mnoštvom detalja i podataka iz osobnog i glazbenog života i tragova koji su iza sebe ostavili. Osim spomenute petorke tu su još Coleman Hawkins, Duke Ellington, Benny Goodman, Count Basie, Glenn Miller, Billie Holiday, Dizzy Gillespie, Charlie Parker, Gil Evans, Mles Davis, Chet Baker, Thelonious Monk i mnogi drugi, čije bi navođenje ovdje zauzelo puno mjesta. U knjizi su navedene i opširno objašnjene različite jazz epohe, mnogi trendovi, preplitanja i evoluiranja raznih jazz pravaca i utjecaja, kao što su rani jazz, dixieland, veliki swing orkestri, ili kasniji bebop, cool, hardbop, modalni, free, avangrdni jazz i fusion. Tekst obiluje mnoštvom glazbenih termina, kao što su, sinkope, harme,registri, prstomet, kvinte, fraze, akordi i mnogi drugi, koji od čitatelja traže stanovitu razinu glazbene upućenosti, kako bi razumijevanje ove knjige bilo potpuno. Ono što Dinka svrstava u red originalnih autora, a meni daje za pravo kad to tvrdim, je naprosto činjenica da je svestran, pa tako osim što o njima zaneseno piše, poznate muzičare u stanju je i naslikati, ili ako se radi o živućima čije je koncerte pohodio, spretno fotografirati. U knjizi su preslike mnogih fotografija i pojedinih portreta rađenih u tehnici pastela, što puno govori o njegovoj, već spomenutoj, posvećenosti i strasti kad je jazz u pitanju.

Kao što je u nastajanju jazza važnu ulogu odigrao New Orleans, tako će za njegovu potpunu afirmaciju i opću prihvaćenost i popularnost zaslužan biti New York, odnosno 52. ulica u koju su se početkom četrdesetih smjestili brojni jazz klubovi. To je era bebopa, malih sastava, koji nastupaju u klubovima, afirmirajući zvijezde koje plijene svojim solo izvedbama, ponajviše na saksofonu. Važnu ulogu odigrala je i pojava gramofonskih ploča, koja jazz donosi u domove mnogih poklonika tog izričaja. U kasnijoj fazi, u kojoj se ističu Miles Davis, Dizzy Gilespie i Modern Jazz Quartet, pojavljuju se cool i modern jazz, koji polako iz klubova sele u koncertne dvorane i na stranice popularnih časopisa i na taj način jazz smještaju u svijet eksluzive, do tad rezerviran isključivo za klasičnu glazbu, balet i operu. Najpoznatiji predstavnik takozvane West coast scene je Chet Baker, za kojeg autor nadahnuto kaže da je“trubač čiju trubu bi bilo šteta ne čuti, a proživjeti ovozemaljski život.“ Od imena koja se ističu vrijedi još spomenuti Davea Brubecka, koji unosi elemente klasike u jazz, zatim Arta Tatuma i već spomenutog Theloniousa Monka, ponajbolje predstavnike takozvanog klavirskog jazza. Kao najbolji primjer modalnog jazza, po mišljenju autora, ističe Milesov album „Kind of blue“ i „The Koln Concert“ live izvedba klavirista Keitha Jarretta. Još je jedno nezaobilazno ime, uz koje Dinko čitatelja podsjeća da se donekle ogradio kad je napomenuo da će u ovoj knjizi biti subjektivan, to je saksofonist John Coltrane. Za njega kaže da ga se može bezrezervno obožavati ili uopće ne slušati i da svojim izvedbama zasipa slušatelja plahtama tonova, ali ne odlazi u apstrakciju i da ga treba pozorno slušati, kako bi se ušlo u taj svijet. Ja bih još samo dodao da to donekle vrijedi za jazz općenito.





- 23:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.02.2018., subota

Magazin

Negdje krajem devedesetih, u dobi od dvadesetak godina, počeo sam se interesirati za sadržaj dnevnih novina. Od tada običavam prelistati ih povremeno uz kavu u nekom lokalu ako nisam u društvu. Nikad nisam shvaćao doslovno niti uzimao zdravo za gotovo sve što bih u njima pročitao. Do danas sam zadržao običaj listati ih od zadnje stranice, čitajući uglavnom samo naslove, dok se tek ponegdje zaustavim i pročitam sam članak. Prvih nekoliko stranica, na kojima obično caruje dnevna politika, globalne vijesti ili neke tragedije, u pravilu preskočim. Jutarnji list mi je nekako više po mjeri od Večernjaka, iako je imao raznih faza, orkestriranih kampanja i naručenih, fingiranih tekstova, koji su više služili dezinformiranju i obmanjivanju, nego informiranju javnosti. Novi list, Slobodna Dalmacija i ostali regionalni i lokani listovi donose uglavnom sadržaj namijenjen stanovnica tih sredina, koji me se u manjoj mjeri tiče, pa je to razlog da se nisam pobliže interesirao za iste.

Kako ima zasebnu naslovnicu i na neki način funkcionira samostalno od ostatka Jutarnjeg, subotnji prilog Magazin izdvojim, te pročitam članke i kolumne koji su zanimljivi. To mi je čak postao svojevrsni ritual, subotnja kava i Magazin. Nije to uvijek slučaj, nekad imam drugih planova i obaveza subotom, pa prođe i nekoliko tjedana da to preskočim, ali ako imam vremena, kao što je to bio slučaj danas, onda se rado tom ritualu vratim. Tekstovi koje donosi taj prilog nisu klasične vijesti, to su opširniji osvrti na aktualnosti i trendove u društvu, zatim intervjui i kolumne. Traže nešto više vremena, pažnje i koncentracije, ali pružaju dobro koncipirane i strukturirane tekstove. Pišu ih iskusniji novinari, koji temu obrađuju uglavnom studiozno i stručno, unoseći i ponešto osobnog svjetonazora, posebno u kolumnama. Ti članci nisu prvoloptaški, nogometnim rječnikom rečeno. Čitatelj obično dobije bolje zaokruženu sliku i presjek nekog događaja ili događanja, kad se prvotna prašina oko njih malo slegne, pa na vidjelo izađu i neke druge informacije i uvidi, što cijelu stvar čini kompaktnijom i dorađenijom. Novinari i urednici Magazina su u proteklih dvadesetak godina, čini mi se , uspjeli do neke mjere oblikovati javno mnijenje u našoj zemlji. Neke moje društvene, svjetonazorske i socijalno-političke poglede i paradigme su ponešto korigirali. U tu korelaciju svjesno sam se upustio, čitajući taj sadržaj, riskirajući možda pri tom da potpadnem pod nečiji utjecaj, jer svi smo mi ipak samo ljudi, sa svim vrlinama i manama.


Sve do prije godinu dana, nešto malo više, čitanje Magazina bi započinjao s kolumnom „Iz maksimirske šume“ pokojnog Tomislava Židaka. Taj legendarni sportski novinar, dobar poznavatelj prilika u hrvatskom sportu, osobito u nogometu, pisao je vrlo britko i odrješito. Tekstovi su mu bili puni originalnih doskočica, koje su literarno gledano, nadmašivale okvire uvriježenog sportskog vokabulara. Nudili su dobar uvid u hrvatsku nogometnu realnost, počesto tematizirajući i onaj segment „iza pozornice“ koji odlučuje i određuje ono što na kraju na nogometnim terenima gledamo. Židak je bio veliko ime našeg sportskog novinarstva, upućen, stručan i strastveno predan poslu kojim se bavio. Začuđujuća je bila njegova donkihotovska težnja i želja da Dinamo, čiji je navijač bio, u europskim okvirima, izraste u veliki klub i riješi se nekovrsnog gubitničkog mentaliteta, koji je zadnjih godina prisutan. Da to nije lako govori i pomalo nestvaran podatak da je Židak napustio ovaj svijet, a nije dočekao vidjeti kako njegov voljeni klub doživljava famozno proljeće u Europi. Ovim kratkim pasusom odajem počast tim njegovim nastojanjima i svemu što je u dugoj i plodnoj novinarskoj karijeri ostvario.

U novije vrijeme čitanje Magazina započinjem šaljivim, ali preciznim presjekom hrvatske svakodnevice iz pera Ante Tomića u „Klasi optimist“. Tomićeva kolumna samo je na prvu loptu zafkantska. Razlog tomu je izniman talent i sposobnost baratanja riječima i jezičnim konstruktima. Nakon početnog smješkanja obično uslijedi knedla u grlu, otriježnjenje i podsjećanje da događaji, trendovi i pojedini akteri koji utječu na našu stvarnost i nisu tako bezazleni, više su zabrinjavajući. Tomić često tematizira negativne pojave u našem društvu i šire, ne prezajući od sarkastične kritike, što ga zna dovesti u neugodne situacije. Često je na meti konzervativnijeg djela javnosti. Njegovi oponenti ne praštaju višak talenta i činjenicu da je Tomić jednostavno dobar pisac i novinar. Nisam ni ja uvijek oduševljen njegovim pisanjem, nekad mi se čini da se ponavlja, ali rado ga čitam jer je dosljedan i originalan i u stanju je nasmijati čitatelja, što nije lako. Njegova kolumna je ponekad kao dobar skeč, vic u kojem se veselo šali, ali kao što je poznato, u svakoj šali ima istine, u protivnom je besmislena i neuspjela, a njegove to nisu.

Nastavak slijedi uz „Vijesti iz liliputa“ Jurice Pavičića, koji obično tematizira Dalmaciju, Split i prilike u kojima živi i radi, pružajući tako ostatku Hrvatske dobar uvid u iste. Referira se Pavičić ponekad i na teme, koje su zemljopisno i socijal-politički raširenije čak i globalne, ali meni je zanimljiv i originalan ponajviše kad „bordižaje i akošta po splitskom akvatoriju.“ Kako se radi o filmskom kritičaru, u stanju je čitatelju vješto prenijeti neke upečatljive slike, kao što su recimo armature koje strše iz betona nedovršene građevine, motiva kojeg često spominje. U tekstove spretno ugrađuje lokalne izraze, koji ih čine autentičnima i pojačavaju opći dojam upućenosti i lokal-patriotske nabrušenosti. Stil mu je odriješit i precizan, pa problematiku o kojoj piše imenuje i akterima spočitava sve mane, nedosljednosti i nepravilnosti. Dojma sam da zahvaljujući njegovim kolumnama u nekoliko promila bolje razumijevam specifični i jedinstveni dalmatinski i primorski mentalitet.

Jutarnje čitanje Magazina obično završim prigodnom „Subotnjom matinejom“ Miljenka Jergovića. Taj produktivni skriboman, pisac, polemičar obično donese priču o nekoj znamenitoj osobi, koja svojim radom, karijerom i javnim djelovanjem plijeni pažnju. Pri tom pokazuje zavidnu razinu znanja i upućenosti u materiju koju podastire na „plahti“ novinskog papira. Rjeđe te ljude osobno poznaje ili je poznavao pa priču začini s nekom zajedničkom crticom ili anegdotom. Ponekad mi se čini da silne podatke, koje u tekstu navodi, teško može imati u glavi i da ih prepisuje sa interneta, ali i kao takvi su zanimljivi i dobro prezentirani. Uostalom nekad i sam navede izvor pojedine tvrdnje ili podatka, što može biti čak i wikipedija. O znamenitim osobama piše zaneseno i opširno, predstavljajući nam nerijetko karijere ljudi, koji ostavljaju ili su ostavili dubok trag u kulturnom i javnom životu uopće. Jergović je vrsni pripovjedač, čiji stil pisanja možda nekad djelomično i kopiram ovdje na blogu. Katkad sam dojma da se bori protiv vjetrenjača, ali možda je baš u toj uzaludnosti i upornosti čar pisanja i čitanja.


Svi spomenuti kolumnisti, osim pokojnog Tomislav Židaka, svojim pisanjem u novinama skrenuli su mi pažnju na svoje knjige, koje rado čitam. Tomić tako donosi „lagane“ šaljive romane u kojima dobro secira stvarnost i svijet tranzicijske Hrvatske, s naglaskom na priče i sudbine takozvanih malih ljudi. Pavičić se predstavlja kao pisac originalnih krimića, sa izraženim socijalnim i lokalnim kontekstom, koji su „vizualno dopadljivi“ zahvaljujući dobrom poznavanju filma. Jergović se profilirao u vrsnog romanopisca obimnog i bogatog opusa, koji u „adrićevskom“ stilu ispisuje obiteljske i povijesne sage, donoseći tako duh nekih minulih epoha.





- 15:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

15.02.2018., četvrtak

Rukomet

Sport iz naslova, za razliku od nogometa ili košarke, nikad nisam aktivno igrao. Zapravo samo u jednoj prilici pokušavao sam omalenu loptu poslati iza golmana, kad smo mi roditelji s klincima rukometašima, na njihov opći smijeh i oduševljenje zaigrali jednu revijalnu utakmicu. U posljednjih petnaestak godina bio sam u prilici gledati na desetke rukometnih utakmica i treninga, provodeći na tribinama mnogobrojne sate. Razlog tomu je činjenica da je moj stariji klinac rukometaš. Ovo je već sedma godina da predano hodočasti u dvoranu, a počeo je još u prvom osnovne. U to vrijeme skupa smo pratili nogometna prvenstva, navijali za Hrvatsku, skupljali sličice, pa je potaknut time htio na velikom travnatom terenu pokazati svoju spremnost i spretnost, ali na moj poticaj krenuo je ipak na rukomet. Nije mi žao da sam mu to sugerirao, čini se da je zadovoljan i da voli trenirati i igrati taj pravi muški sport, koji traži spretnost, okretnost, odlučnost, snagu i lukavost. Dojma sam da dobro opće fizičko stanje može zahvaliti i činjenici da se aktivno bavi tim sportom. U pristojnoj je kondiciji, uspravnog držanja i za svoju dob posjeduje zavidnu snagu. Ponekad sam u strahu da se u silnom naguravanju i povlačenju na crti ispred golmana ne ozlijedi, ali se naravno uvijek nadam najboljem.

Prije nekoliko dana igrao je službenu prvenstvenu utakmicu, bio prilično motiviran i koncentriran, pa je u nekih dvadesetak minuta, koliko je proveo na terenu, dao pet golova, što nije uvijek slučaj. To ga je ispunilo zadovoljstvom i ponosom, ali je nakon utakmice bio vrlo skroman i samozatajan, te je na uštrp svojih zasluga u prvi plan stavljao suradnju i pobjedu tima. Priznajem da je i meni srce bilo puno i da sam oduševljeno gledao kako leti po terenu, bodri suigrače, proigrava i zabija golove, odlučno stišćući šaku ispred sebe, nakon svakog. Ta utakmica i radost, koju sam skupa s njim osjetio potaknula me na pisanje ovog teksta.

Rukomet je u nas prilično popularan sport. Krenulo je to čini mi se još osvajanjem medalje na olimpijskim igrama u Atlanti, a kulminaciju doživjelo osvajanjem zlatne medalje na svjetskom prvenstvu u Portugalu. Nakon toga nanizali su naši još uspjeha i priuštili nam puno navijačke radosti. Ta popularnost pomogla je da se mnogi klinci odluče za igranje i treniranje tog sporta slijedeći tako svoje idole. U malom gradu u kojem živim rukomet također ima dugu i bogatu tradiciju i najmasovniji je i najpopularniji sport, čak i kad ga se uspoređuje sa sveprisutnim nogometom. Mnogobrojna klinčadija od malih nogu juri po terenu, ganjajući malu loptu, na veliku radost svojih roditelja. Rukometne utakmice, posebice seniorskih sastava ženskog i muškog kluba, u našem su gradu masovni događaji, koje ponekad pohodi više stotina posjetitelja. Treneri i vodstva klubova, čini mi se, rade dobar posao i svojim angažmanom i pristupom pridonose jednom zdravom i korisnom načinu provođenja slobodnog vremena, nudeći tako mladima priliku okušati se u igri, koja plijeni roditeljsku, gledateljsku i sportsku pažnju.

U ovoj kratkoj priči o rukometu, našlo bi se mjesta za još pokoju rečenicu, ali mi nije ostalo puno vremena za pisanje. Trebao bih naime sjesti u auto i krenuti po spomenutog rukometaša u dvoranu, ubrzo mu završava trening.

- 20:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.02.2018., utorak

Elektrode

Kratki filozofski razgovor, kojem sam svjedočio u jednom pretrpanom seoskom dućanu mješovite robe, u kojem se može naći sve od igle do lokomotive. Akteri su krupnija trgovkinja, srednjih godina i stariji kupac, vjerojatno mještanin, susjed.


T: Reci!

K: Daj mi šaku elektrodi!

T: Kak' misliš šaku?

K: No, zagrabi!

T: Al', imam ja fajn šaku.

K: A meni treba fajn elektrodi.

- 13:33 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.02.2018., ponedjeljak

Zvijezda

Izlazim danas s parkirališta ispred dućana i pokazuje mi jedan mladić da ga povezem. Poznajem ga, stanem i kratko ga vozim svega par minuta. Srdačno me pita za zdravlje i življenje općenito. U ruci stišće bocu koka-kole, jedinu stvar koju je u dućanu kupio. Ima blaži oblik neke mentalne smetnje, čini mi se urođene, ne znam koje. Samostalno funkcionira u dobroj mjeri, ali nije u stanju u potpunosti brinuti se za sebe, u onom klasičnom građanskom smislu. Često ga vidim kako negdje žuri ivanićkim ulicama, uglavnom sam.

Koliko znam, porijeklom je iz Bosne, a u Ivanić se doselio iz Njemačke. Veliki je ljubitelj nogometa, dane uglavnom provodi uz nogometne terene na sportskom parku Zelenjak, gdje sam ga i danas iskrcao. Nekad svojevoljno pomaže domaru u obilježavanju terena, košnji trave i sličnim poslovima. Prati i gleda sve nogometne utakmice, od mlađih kategorija do seniora. Sve igrače i ljude iz kluba poznaje i često s njima živo debatira uglavnom o nogometnim temama.

Kad se doselio prostodušno i naivno se pohvalio kako je u vrijeme dok je živio u Njemačkoj igrao u Bayernu, što vjerojatno ne odgovara istini ili je točno samo djelomično. To je nemilosrdnoj lokalnoj mulariji bio dovoljan razlog da ga počne ismijavati. Prilijepili su mu tako ironičan nadimak Zvijezda, koji je zaživio i sad ga svi, koji ga poznaju. tako zovu. Ni ja mu ne znam ime, nego ga prepoznajem po tom nadimku. Ne mogu reći da ga žalim, nije to niti potrebno, ali osjećam neku empatiju prema tom mladiću, koji prije svega obožava nogomet, koji u njegovom poimanju svijeta, čini mi se, ima zvjezdani status.


- 13:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.02.2018., četvrtak

Dnevnik jednog nomada

Bekim Sejranović istinsko je osvježenje na hrvatskoj književnoj sceni i šire. Zapravo, taj osebujni i originalni autor, kojeg nije lako niti potrebno spremati u žanrovske i ine ladice, već je desetak godina prisutan u domaćim knjižnicama i knjižarama, ali tek je izvrsnim romanom „Tvoj sin Huckleberry Finn“ dopro do šire publike. Na njegovo ime mogli smo tako sve češće naići u novinama i na portalima, posebice u vrijeme kad se privremeno nastanio blizu Zagreba. Neskromno naglašavam da sam njegov književni rad otkrio prije, dok još nije bio dio svojevrsnog književnog mainstreama, pročitavši prvo zbirku priča „Fasung“ zatim romane „Nigdje , niotkuda“ i „Ljepši kraj.“ U spomenutom „Hucklberryu“ opisuje plovidbu Savom i Dunavom u društvu dvojice prijatelja na sedamipolmetarskoj brodici imena Savska buba. „Ploveći“ s njima kroz te retke, posebno sam uživao. Privukao me izravnim jednostavnim stilom, kojim tematizira takozvane obične ljude, priče i situacije, ali zanatski vrlo spretno, duhovito i inteligentno. Zapravo glavni protagonist njegovih knjiga on je sam, ali kao književni lik, koji funkcionira i uvjerljiv je u ukoričenom tekstu. Ti uradci prava su pustolovina pisane riječi i intrigantno književno putovanje, na koje Sejranović vodi znatiželjnog čitatelja, željnog dobrog, iskrenog, beskompromisnog štiva, čitatelja koji ne želi i ne očekuje da mu pisac podilazi. Imao sam priliku slušati ga uživo na jednoj književnoj večeri, gdje je u zanimljivom izlaganju samo potvrdio taj dojam, koji sam čitajući stekao.

O njegovoj najnovijoj knjizi „Dnevnik jednog nomada“ znao sam ponešto iz novina i sa interneta i kad sam je spazio na hrpici tek vraćenih u knjižnici, bez razmišljanja sam je posudio i u nekoliko dana, za zanimanjem i uživanjem, pročitao. To je književni „bastard,“ mješanac putopisa, autobiografskog romana i vrlo osobne i osebujne književne kritike. Pratimo tako autorove selidbe i putovanja od Norveške, čiji je državljanin i čiji jezik dobro poznaje, preko Ljubljane, gdje ima kćer, do Zagreba, Sarajeva, Rijeke, u kojoj je jedno vrijeme živio, do rodnog Brčkog. Sva ova mjesta i još poneka, toponimi su zanimljivog nomadskog života, kojeg Sejranović živi i o kojem vrsno piše u svojim knjigama. U tim gradovima i državama ima puno prijatelja, uspomena i priča, koje vješto spaja i prepliće, otvarajući se i ogoljujući pred čitateljem bez kalkulacija, što je po njegovim riječima, recept za dobru književnost, a ja sam mu sklon povjerovati.

U početnim poglavljima koja su strukturirana kao dnevnički zapisi, čija se radnja odigrava uglavnom u Norveškoj, govori tako o svojim iskustvima s lakšim drogama. Nije on narkoman, da se razumijemo, ali povremeno pribjegava konzumaciji nekih lakših ilegalnih supstanci i o tome otvoreno u ovoj knjizi, kao i u prethodnima, piše. Možemo tako čitati o partijanju na spidu, pušenju trave, shita ili učinku raznih legalnih ili ilegalnih tableta i pilula. U tim pričama nema moraliziranja niti sentimentalnog glorificiranja spomenutih navika. Daleko od toga da pisac čitatelja ili bilo koga ohrabruje da i sam posegne za takvim supstancama, ali nema niti osude niti kajanja za eksperimentiranja tog tipa. To jednostavno tako. Čitatelj može kroz njegova iskustva ponešto saznati o učincima na raspoloženje i navike, koje određeni psihostimulansi polučuju, od pretjerane euforije, do depresije, koja obično uslijedi kasnije, kad djelovanje prestane.

Sejranović nas upoznaje sa donekle nekonvencionalnom obiteljskom osobnom pričom. Spominje roditelje, koji su se rastali još dok je bio mali dječak, a sad žive u Belgiji, odnosno Australiji. Odrastao je s bakom i djedom u Brčkom, u koje se rado vraća i opisuje ga u svojim knjigama. Dio njegove osobne geografije je i Bosanska Gradiška, odnosno Gradiška, kako se danas zove gradić na samoj obali Save u kojem je kratko živio s ocem. Upoznaje nas sa svojim kćerima, koje obje žive s majkama, starija u Oslu, mlađa u Ljubljani. Otac ih povremeno posjećuje, na obostrano zadovoljstvo, ali te posjete su ne traju dugo, obično nekoliko dana, što ima određene reperkusije na međuodnose. Niti kada piše o sebi u ulozi oca, ne donosi neke univerzalne zaključke ni moralne sudove, samo ispisuje vlastitu priču, koja je u konačnici suptilno prezentirana, s naglaskom na ono pozitivno i dobro što mu život nosi i sa čim se, rekao bih, dobro nosi.

Posebno su dojmljivi reci, koje posvećuje pročitanim knjigama. To nije klasična književna kritika, puno je osobnije i bolje od pomalo suhoparnih, nerijetko shematskih, tekstova koje možemo čitati iz pera profesionalnih kritičara. U stanju je zainteresirati svoje čitatelje za brojna djela drugih autora, koje naoko usputno opisuje, a zapravo ih dobro, jezgrovito objašnjava i radi im odličnu promociju. Strastveni je i predani čitatelj, a način na koji o knjigama piše dojmljiv je i vrlo originalan. Pročitano uspoređuje i kombinira sa svakodnevicom i životnim iskustvima, radeći tako „paralele i lupinge“ koje plijene čitateljsku pažnju. Izbor autora i djela o kojima piše obiman je i šarolik, ponegdje se podudara s mojim, pa sa zanimanjem uspoređujem svoje i njegove dojmove. U tim osvrtima prilično je izravan, pa ne preže niti od negativnih mišljenja o nekim djelima ili segmentima istih. Pozitivnih i pohvalnih rečenica ipak je puno više. Intonirane su finom patinom, ali bez patetike. Knjige koje čita inspiriraju ga, između ostalog, da i sam piše, pa o njima govori uglavnom pohvalno i zaneseno. Čini to stručno, ponekad u maniri školovanog književnog teoretičara, što on na neki način i je. Način na koji prepliće žanrove i književne tehnike za svaku je pohvalu. Povremeno sam imao dojam da u ovom romanu piše o knjigama, da dnevnik i putopis ne bi bili monotoni, dok mi se opet činilo kako ubacuje crtice iz svakodnevice, kako bi priču o knjigama smjestio u realni kontekst svakodnevice. Zapravo ispisuje cjelovito, kompleksno, ali spontano štivo koje se izvrsno nadopunjuje. U stanju je tako, na primjer, slučajni susret s prijateljem na štandu antikvarijata, pretvoriti u dojmljiv mikro esej o Dostojevskom, koji kod čitatelja budi znatiželju traži pažnju te isti biva nagrađen mnoštvom novih spoznaja i uvida u vrli književni svijet.

Sejranović je u Norveškoj živio više od dvadeset godina. Naučio je jezik, diplomirao na fakultetu, radio razne poslove, uspješno prevodio poznate norveške autore, stekao prijatelje i prilično se asimilirao u norveško društvo, ali ne u klasičnom građanskom smislu, koji podrazumijeva puno kompromisa, na koje on, čini se, nije spreman. Sam za sebe kaže da je djelomično Norvežanin, iako je to sa identitetima sklizak teren i nabolje je izbjegavati općenita tumačenja i prepustiti ljudima da se izjašnjavaju onako kako se osjećaju. Sve spomenuto daje mu za pravo raznoliko pisati o bogatoj kraljevini, što on nerijetko i čini. To pisanje ima nekad i kritičku notu, upozorava na neke negativne aspekte življenja u nordijskom „raju na zemlji“ i nailazi na kritike u samoj Norveškoj. One autora, čini se ne diraju previše, pa o svojim iskustvima, ljudima i navikama sa sjevera i dalje piše vrlo britko i bez zadrške, ali sa ogradom na nije sociolog, nego pisac i da sve navedeno shvaća i doživljava književni lik, a pojedini djelovi mogu biti i fikcija. Otvoreno priznaje da se u Norvešku vraća zato što tamo ima kćer i kako bi zaradio nešto novaca, što mu opet omogućuje nova putovanja i iskustva. Radi tako između ostalog kao tumač i prevoditelj za razne državne institucije ili kao predavač u školi za strance. Napisao je i roman na norveškom jeziku, već spomenuti „Tvoj sin Huclebery Finn,“ kojeg je potom preveo na naš, kako on naziva skupinu međusobno razumljivih jezika s prostora bivše Juge. Izdavanje tog romana nije prošlo bez komplikacija. Prvo je teško pronašao izdavača, a kad je prva naklada već bila otisnuta, nedostajalo joj je cijelih šezdeset stranica teksta, pa je morala biti povučena iz prodaje, a planirana promocije su otkazane. Priznaje kako mu je motiv za pisanje na naučenom jeziku dvojak. Prvi je svojevrsno dokazivanje sebi i okolini, kako je jezik u dovoljnoj mjeri savladao i usvojio, da na njemu može pisati, a drugi je čisto financijske prirode. Norveška država potiče izdavaštvo i izdašno financira domaće autore, pa je po njegovim riječima financijski isplativije napisati prosječnu knjigu na norveškom, nego bestseler na našem. Ali i ta medalja ima drugu stranu, jer pohlepni izdavači otežu sa isplatom honorara i pokušavaju što veći dio tog kolača uzeti za sebe.

Ova knjiga svojevrsna je posveta nomadskom načinu življenja. Ne mislim pri tom na tjeranje deva kroz pustinju i spavanje pod vedrim nebom. Sejranović, odnosno njegov alter ego ili glavni junak, moderni je nomad koji neprestano putuje raznim prijevoznim sredstvima, prelazi granice, mijenja adrese, hodočasti u razna mjesta, nekad iz objektivne potrebe, a ponekad iz zadovoljstva. Puno je toponima, osobito s prostora bivše Juge, koje odušveljeno smatra svojima, a opet istovremeno se u njima osjeća tjeskobno, kao stranac, ovisno kako se trenutno osjeća ili kakvu životnu fazu prolazi. Iz ranijih tekstova i intervjua poznata mi je njegova teza o dualnosti, o tome kako ništa nije samo crno ili bijelo, kako su naši životi zbroj svjesnih odluka, ali i objektivnih okolnosti, na koje nismo mogli utjecati. Ta dualnost, čini mi se, pomaže mu da ne bude isključiv, da uzima u obzir više mogućnosti izbora i čini ga maksimalno fleksibilnim i prilagodljivim. Na jednom mjestu se slikovito uspoređuje s kameleonom. Tako nomadskom načinu življenja suprotstavlja potrebu za ukorjenjenošću, za životom u mirnoj sigurnoj luci, iz koje se doduše želi povremeno otisnuti na more, metaforički rečeno, ali se opet imati gdje vratiti. Odabire tako Zagreb za mjesto stanovanja, zapravo unajmljuje jednu malu drvenu kućicu na samom ulazu u grad. Tu pokušava pisati i živjeti jedan običniji građanski život, ali u kratkom epilogu na kraju knjige kazuje kako ipak seli dalje, u mjesto kojem ne navodi ime, ali se nada da bi u njemu mogao naći smiraj.

Bekim Sejranović ovom knjigom, u mojem se čitateljskom imaginariju, definitivno potvrdio i smjestio u red omiljenih pisaca. „Nomad“ je spontan i prilično iskren književni tekst. Zanatski je napisan izvrsno, stilski dorađeno, a autorski originalno i svježe. Privlačno i nenametljivo prezentira stvarnost svakodnevice, ispunjene uglavnom putovanjima i knjigama u kojima je možda ipak sadržana sva mudrost svijeta, a na čitateljima je da je iznova otkrivaju.


- 22:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.02.2018., srijeda

Put

U početku kad sam odlučio pokrenuti ovaj blog, plan je bio pisati o rekreativnom biciklizmu i mogućnosti da se biciklom otputuje negdje, pa stoga ovaj naziv Zlatne žbice, koji je nekako zaživio i ne planiram ga mijenjati. Međutim kako je vrijeme prolazilo nekako sam imao potrebu pisati i o drugim stvarima, kao što su pješačenja, planinarenja, knjige, muzika, hrana i sve ono što me na neki način okupira. Počeo sam ubacivati i fotke, jer je i to hobi kojime neko vrijeme držao. Odvažio sam se čak objaviti i poneku kratku priču, ali do danas se nisam referirao na neki film. Vrlo dobar poticaj da se to promijeni dao mi je moj stariji klinac, trinaestogodišnjak.

Čini se kako sam dosegnuo godine kad su mi klinci dovoljno veliki da imaju potrebu darovati mi nešto za rođendan. Dobivao sam darove od njih i kad su bili manji, ali su bili više simbolične naravi, obično čestitka, koju bi sami izradili. To sam, u ostalom, od mlađeg dobio i ovaj put. Stariji se međutim dodatno potrudio i dao u određeni trošak i od svojeg džeparca mi kupio USB stick, potaknut možda i time što tu malenu elektroničku stvarčicu obično zagubim negdje. Nije mogao izdržati, pa mi je dar uručio dan prije, uz napomenu, kako je raspakiran zato što je gore snimljen jedan film, za mene. Bio sam prilično znatiželjan i odmah krenuo gledati rođendanski dar, koji se pokazao kao pun pogodak.

Radi se filmu „Put,“ koji tematizira, pješačko putovanje hodočasničkom rutom Santiago de Compostela. Moj stariji sinovac prilično me dirnuo tom pronicljivom gestom. Čini se kako je razmišljao što me okupira i o čemu čitam i sanjarim, pa me odlučio počastiti baš tim filmom, kojeg prije nisam gledao. Nedavno sam pročitao jednu zanimljivu knjigu u kojoj Splićanin Ivan Kapetanović opisuje svoje iskustvo Santiaga. Priznajem da stidljivo sanjarim o tome da se i sam jednom otisnem na takvo putovanje. Kad dođe vrijeme, kad prilike budu dopuštale i kad odluka dovoljno sazrije.

„Put“ je priča o četvoro hodočasnika, zapravo putnika, jer njihovi razlozi putovanja na početku nisu religioznog karaktera, ali do određene mjere će ipak postati, kako će putovanje odmicati. Središnji lik je Tom, pomalo ukočeni stariji oftalmolog iz Kalifornije, kojeg odlično igra Martin Sheen. On saznaje kako je na samom početku putovanja Santiagom, na planini u nezgodi poginuo njegov sin, s kojim nije imao prisan odnos zadnjih godina. Odlazi u Europu kako bi preuzeo tijelo i obavio birokratske formalnosti. Uviđa da je pokojni sin tek započeo putovanje, kad se nezgoda dogodila, te iznenada odluči sam krenuti na isto. Sa sobom nosi kutiju u kojoj je pepeo pokojnika i simbolično ga ostavlja na mjestima uz put, odajući mu tako počast. Na tom putovanju sreće Josta, mladića iz Nizozemske, Sarah, sredovječnu Kanađanku i Irca Jacka. Svatko od njih ima neki svoj razlog i poticaj za hodanje po Santiagu. Joost želi smršaviti, Sarah pokušava prestati pušiti, dok Jack vodi opširne bilješke o samom putovanju, kako bi mogao napisati knjigu. Putnici se sve bolje upoznaju kao vrijeme odmiče, dok njihova interakcija postaje sve življa i prisnija. Na tom, slobodno mogu reći životnom putovanju, sazrijevaju i mentalno se izgrađuju. Zgode u kojima se nađu i način kako na njih reagiraju, teško je prepričati, pa svakako preporučam gledanje samog filma.

Osim same priče pažnju plijene i mnogobrojni autentični krajolici, kroz koje akteri suvereno gaze, pa je film i vizualno vrlo dopadljiv. Puno je zanimljivih detalja, na koje vrijedi obratiti pažnju. Neki možda kod prvog gledanja i promaknu, pa vjerujem da ću nakon određenog vremena film gledati opet. Vrlo je dobra i glazba, koja upotpunjuje doživljaj i ponekad ostavlja snažan upečatljiv dojam. Film me se prilično dojmio i dodatno zainteresirao za Santiago i slična putovanja. Ono što je prethodilo ovom prvom gledanju, ostat će mi u lijepom ugodnom sjećanju, krasna čestitka.





- 23:46 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.02.2018., utorak

Ćurekot

Početkom godine, zajedno sa svojim klincima, posjetio sam rodbinu u okolici Travnika. Prilikom tih naših povremenih, rodbinskih druženja nezaobilazni gastro doživljaj je barem jedan odlazak na ćevape. Obično idemo u „Hari." To je naziv za, po stručnom sudu mojih rođaka, najbolju ćevabdžinicu u Travniku i šire. Radi se o dobro posjećenom, skladno uređenom objektu, s puno orijentalnih detalja, koji prizivaju neka davno minula vezirska vremena, kad je Travnik bio glavna kasaba najzapadnijeg, osmanskog pašaluka. O samom kraju te duge vladavine u, meni vrlo dragoj , knjizi „Travnička hronika“ piše jednini nobelovac s ovih prostora Ivo Andrić.

Ćevapi kod Harija su zaista odlični, posebnog okusa i mirisa, pod uvjetom da ste ljubitelj takove vrste mesnih delicija. Navodno da vlasnik originalnu recepturu strogo čuva i da je poznata samo uskom krugu ljudi, koji sudjeluju u pripremi mesa. Osim samih ćevapa, posebna je i lepinja, servirana uz njih. To je zapravo pitica, u lokalnom govoru. Kad pekar na ramenu pronese veliku drevnu tacnu punu tih pitica, cijela „donja čaršija“ zamiriši. To vam mogu potvrditi iz prve ruke. Glavni razlog tome je aromatični, zrnati začin kojim su ovlaš posute te pitice ili lepinje, kako vam drago. On čini da su vrlo prepoznatljive i kao takve se teško mogu naći drugdje. Kad sam se zainteresirao, o kojem se začinu radi, jedna sestrična mi je rekla da je to ćurekot. Upisao sam taj naziv u sveznajući google i saznao da je to zapravo crni kim.

Nedavno sam u jednoj trgovini zdrave hrane kupio vrećicu crnog kima, ili ćurekota, kako ga zovu u Travniku. Pokušao sam spraviti lepinje koje će barem donekle podsjećati na one travničke. Donji dio sam uvaljao u krupno mljeveno, kukuruzno brašno, a gornji prije samog pečenja posuo s nekoliko zrna crnog kima. Kratko sam ih pekao na visokoj temperaturi i na kraju dobio zadovoljavajući rezultat. Začin je učinio da barem miris podsjeća na one travničke. Izgledom su više vukle na žemlju, pa sam u šali komentirao, kako je razlog taj što dugo živim blizu Zagreba. Servirao sam ih uz ćevape, kupljene u lokalnoj mesnici. Ćevape sam možda trebao ranije skinuti s vatre, jer su bili prilično reš, ali i oni su dobili prolaznu ocjenu. Dodao sam još malo domaćeg ajvara i tvrdog kravljeg sira iz Lidla, koji je bio zamjena za onaj Vlašićki. Sve u svemu, bilo je fino, komentirali smo siti moji dečki i ja, dok je kuhinja ugodno mirisala na ćurekot.



- 23:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Nadstrešnica od snijega

Kakve su vremenske prilike zadnjih dana u mikro-klimatskom pojasu, u kojem protječe moja svakodnevica, možda donekle pokazuje ova fotka, uslikana mobitelom, u prolazu. Naime prvo je dva-tri dana s prekidima padao mokar gust snijeg, na granici s kišom. Nešto ga se ipak uhvatilo, ali se počeo brzo topiti. To je naglo prekinuto pojavom niže temperature, koja kao da je samo privremeno odgodila, to topljenje, stavila ga na stand by. Tako je nastala ova privremena, nadstrešnica od snijega, ukrašena sigama. Uvijek me iznova oduševe takve sitnice, kako prirodne sile oblikuju naš okoliš po svojoj mjeri. Nama ostaje prilagoditi se i uživati blagodati okruženja, kojeg smo dio.



- 10:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.02.2018., ponedjeljak

Privjesak

U rukama je nosila dva teška kofera koji su sadržavali osnovne, osobne stvari i sitnice. Po ostatak će doći kasnije, kad se smjesti u novi stan, kad započne novi život. Tako je mislila stežući šakama težinu, koja uvijek vuče prema dolje. Na putu do tramvajske stanice gazila je prhki, baršunasti snijeg, dok su joj se nove krupne pahulje lovile na uvojke kose, koji se nisu dali obuzdati ispod šarene zimske kape. Dok je čekala da se iz daljine, kroz koprenu uskovitlanog jutarnjeg snijega, probiju dva duga snopa tramvajskog svijetla, sjetila se kako joj je ponudio prijevoz, ali odbila je. Nije htjela da je u novo poglavlje odveze čovjek, s kojim je upravo dogovorno zaključila prethodno. Ušla je u tramvaj, koji se lijeno pokrenuo i nastavio lupkati i cviliti, rastjerujući oko sebe razigrane pahulje.

Dok se poluprazna željeznička kompozicija lijeno vukla iznad rijeke, što se skrila u bezdan od paperja, pokušavala je premotati unatrag zamišljenu celuloidnu vrpcu sjećanja. Pitala se kad su se počeli gubiti, u kom su trenutku jedno drugom postali stranci. Nije tražila opravdanja, nije optuživala, nije žalila, samo se pitala. Odgovore na ta pitanja dat će vrijeme, ono je pouzdani sudac, čiju će presudu trajno zapečatiti sjećanje i uspomene. Prenula se iz tog nostalgičnog snatrenja, tek kad se tramvaj uz škripu zaustavio na stanici i zakloparao raštimanim vratima, kroz koja su se u unutrašnjost vozila uvukle rijetke pahulje.

Kad je stari češki stroj iščeznuo u zimskoj bjelini, našla se na praznom stajalištu, okružena umirujućom tišinom. Navukla je kapu i rukavice, dlučno prihvatila kofere i zaputila se čvrstim škripavim koracima prema privremenom utočištu, matičnoj luci novog poglavlja plovidbe uzburkanim morem svakodnevice. Dok je hodajući po svježem zimskom pokrivaču, ispisivala dugu istočkanu liniju na nevinom licu urbanog krajolika, u mislima je pabirčila ostatke unutarnjeg monologa, započetog u tramvaju. To je zapravo jedna rijeka sjećanja koja trenutno prolazi nemirne brzace, ali s veremenom će doći u mirnu prostranu ravnicu i razliti se na posljetku u nepregledno more.

Stupivši u hodnik stare zgrade, hitrim, energičnim pokretima otresla je s kaputa napadali snijeg i zaputila se po slabo osvijetljenom stubištu do stana. Gurnula je ključ u klimavu bravu, širom otvorila vrata i suvereno kročila na iskrzani parket male garsonijere, koja će joj narednih mjeseci biti dom. Spustila je kofere nasred dnevne sobe i još u kaputu i zimskim čizmicama, sjela na trošni kauč, koji je zaškripao pod njenom težinom. Skinula je samo mokru kapu, dok se oslobođena bujna kosa slobodno rasula po ramenima. Osvrnula se po skromnom interijeru pokušavajući ga pogledom obuhvatiti i u mislima prihvatiti kao nešto svoje, makar privremeno.

U ruci je držala ključ koji joj je prethodno dao stanodavac uz riječi: Ovo je vaš, pazite, imam samo taj. Na ključu je visio privjesak, koji se sastojao od četiri kockice, i špage provučene kroz njih. Na četiri strane svake kockice, bilo je ispisano po jedno isto slovo. Ta slova su, kako god da se kockice oko špage okrenule, tvorila englesku riječ LOVE. Slova su bila toliko blijeda da se natpis još jedva nazirao. Dugim, skladnim prstima prebirala je po kockicama, kao da se moli, razmišljajući eto kako ljubav, osim što je nekad slijepa, može biti i blijeda, u nestajanju. U jednom je trenutku odlučila, kako će prvom prilikom potražiti novi privjesak, koji će prštati veselim bojama, a ovaj će spremiti u ladicu.
- 16:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.