Zlatne žbice

03.12.2017., nedjelja

Na korak do ruba

Umoran i iscrpljen, nakon maratonskog, ispunjenog dana ušao je u stan u kojem su supruga i sinčić već spavali. Otvorio je vrata dječje sobe, prišao krevetiću i lagano prešao rukom po dječakovom čelu. Legao je u krevet, spustivši ruku na bedro supruge, koja se jedva primjetno promeškoljila, kad je kroz san osjetila njegov dodir. Prije nego je usnuo, između budnog stanja i sna, začuo je čudne šumove u glavi. Kao lepet krila neke velike ptice, koja iznenada doleti odnekud, zaleprša nekoliko puta i nestane. To ga je malo razbudilo, ali nije pridavao veću pažnju. Ponovilo se još nekoliko puta, ali umor je na kraju prevladao, pa je ipak usnuo. Učinilo mu se da je i u snu čuo taj pomalo uznemirujući zvuk, ali nije mogao biti siguran. Možda je sanjao.

Ujutro, dok se autom vozio na posao ponovno je čuo taj šapat, kao da stanuje u njegovoj glavi. Osim toga, zamijetio je nešto još čudnije, kad bi fokusirao pogled na nešto, slika tog predmeta bi mu se udvostručila. Sve u što je gledao vidio bi dvostruko. Nakon što bi zatvorio oči ili skrenuo pogled, vratio bi se u normalu, ali kad bi fokus opet usmjerio na nešto cijeli prizor bi se razdvojio i dvije slike su se preklapale jedna preko druge. Uhvatila ga je panika. Stao je na autobusnu stanicu pokraj ceste, izašao iz auta i pokušavao udišući svježi zrak, povratiti mirnoću. Pitao se: „Što mi se događa, gubim li razum i doticaj s realnošću“? Nakon par minuta na zraku, vratio se u auto i uz povećanu pažnju dovezao do posla. Pokušao se koncentrirati na posao, ali nije išlo. Šumovi su bili sve učestaliji i glasniji, a dvostruke slike bi se pojavile nakon nekoliko sekundi gledanja u istom smjeru. Rekao je kolegi da mu nije dobro i pokušao mu objasniti što vidi čuje i osjeća. Kolega je prvo mislio da se šali, ali kad je uvidio ozbiljnost situacije, predložio mu je da ode doma i pokuša se odmoriti. Tražio je od šefa slobodno zato što se ne osjeća dobro, ne ulazeći u detalje. Na jedvite jade, probio se kroz gusti gradski promet, pokušavajući objasniti i predočiti sebi novu realnost svijeta koji ga okružuje.

Odmarao se neko vrijeme, nakratko čak i zaspao, ali željeni povratak u normalno stanje stalno je uzmicao. Nije više bio u sposoban nositi se sam s novonastalom situacijom. Nazvao je suprugu i pokušao joj ispričati što mu se događa. I ona je prvo pomislila da se šali, ali dobro ga je poznavala i na njegovu molbu reagirala je promptno, te vrlo brzo došla doma. Odlučili su potražiti pomoć obiteljskog liječnika. Kad mu je telefonom predočio manifestacije slika i zvukova, liječnik mu rekao da teško može ovako na prvu reći o čemu se radi, da takvi simptomi mogu biti prolazni i bezazleni, ali da mogu ukazivati i na nešto ozbiljno i opasno po zdravlje, te mu savjetovao odlazak u najbližu stanicu hitne pomoći. Dok ga je zabrinuta supruga vozila labirintom gradskih ulica pokušavao se šaliti na svoj račun, pa mu je smiješak koji je izmamio na njenom licu ulio prijeko potrebno samopouzdanje. Nakon dugotrajnog čekanja u novouređenoj Hitnoj pomoći velike gradske bolnice, čuo je svoje ime na razglasu. Uputio se do ambulante koja je izgledom podsjećala na one koje je gledao u američkim serijama i filmovima. Ljubazna mlada doktorica slušala je isprekidani zabrinuti monolog u kojem je pokušao objasniti što ga je snašlo. Nakon kraćeg kimanja glavom i unošenja podataka u računalo rekla mu je: „Gledajte, ovdje na hitnoj možemo vam napraviti CT, kako bi isključili tumore i krvarenja u mozgu. S obzirom na vaše godine i opće stanje, mogućnost za takovo što je izrazito mala, a za popunu dijagnozu, morat ćete se naručiti na MR i tako vjerojatno saznati pravi uzrok vaših tegoba.“ Nije do kraja razumio te nove mu termine i relacije, ali odlučio je postupiti po proceduri koju je predložila. Sestra ga je otpratila u drugu sobu, polegla na ležaj unutar neobičnog velikog prstena i uputila da tijekom snimanja ostane potpuno miran. Potrajalo je nekoliko minuta u kojima je neobična naprava, zujala, lupkala i piskutala, dok je kružno skenirala organ, koji je određivao njegovo djelovanje i osobnost. Kad je snimanje završeno ponovno se našao ispred mlade naočite doktorice. Skrušeno je priznala da nije bila dobar prognozer. Nalaz je pokazivao da u vrlo osjetljivom području njegovog mozga postoji malo krvarenje, koje vjerojatno uzrokuje simptome koje opisuje. To je uključivalo trenutnu hospitalizaciju i daljnje hitne postupke. Vratio se u čekaonicu i pažljivim glasom, pazeći da je ne uzruja, prepričao supruzi nove okolnosti, te ju zamolio da mu ode doma po pidžamu.

Do dugo u noć prevrtao se po neudobnom bolničkom krevetu. Osluškivao disanje drugih bolesnika, mahom starijih ljudi, koji su nemirno spavali. Pokušavao je trezveno razmišljati, ali razvoj događaja bio je toliko neuobičajen i nepredvidiv, da ga je jedva mogao misaono pojmiti. S tim kolopletom nemirnih razmišljanja dočekao je jutro, kad je tek kratko uspio usnuti. Željno je iščekivao vizitu koja se sastojala od nekoliko liječnika. Kad ih je dežurni uputio u njegovo stanje, složili su se da hitno treba MR. Kratko su mu pojasnili da će to otkriti uzrok krvarenja i sugerirati daljnje korake. Htio je još nešto pitati, ali brzo su nestali međusobno razgovarajući. Posjetila ga je supruga. Kad je osmotrila interijer sobe, uvidjela dob i ozbiljnost stanja ostalih bolesnika, od kojih su se neki praktički borili za život, vidno se zabrinula. Tješio ju je da njegovo stanje nije tako teško, da ga niša ne boli, samo eto malo čudno vidi i čuje, ali to će se brzo riješiti. Dugo su razgovarali i složili se da klincu ne govore puno, samo da je tata bolestan i mora kratko ostati u bolnici.

Oko podneva je po njega došao tehničar i kroz dugačke bolničke hodnike dopratio ga do odjela radiologije u podrumu zgrade. Opet se našao u prstenu koji zuji, škripi i lupka, samo što je ovaj puno duži i više podsjeća na mali tunel. U gornjem djelu gledao je u tanku plavu crtu koja se protezala po dužini skučene cijevi u kojoj je ležao. On je vidio dvije, koje su na početku bile spojene, a prema kraju se razdvajale i tako činile dugačko slovo V. Taj vrlo uski prostor i neobična mješavina zvukova, od kojih nije čuo ni sveprisutne šumove u glavi, stvorili su mu tjeskobu i nemir, pa mu je laknulo jad je dugotrajno snimanje završilo. Vratio se u bolničku sobu u kojoj je konačno uspio pronaći malo spokoja. Dugo je vrtio razne misli i pitao se kako je moguće da on gotovo mladić najednom završi u ovoj sobi. Nikad prije nije bio ozbiljnije bolestan. Vid i sluh uvijek su ga služili savršeno. Aktivno se bavio sportom, održavao dobru kondiciju i općenito se osjećao dobro. Liječnika gotovo da i nije posjećivao, teško da se može sjetiti kad ga je zadnji put trebao. Odjednom se nađe u društvu teških bolesnika, usred velikog bolničkog kompleksa u ulozi pacijenta sa čudnim simptomima kojima se još ne nazire uzrok, a kamoli rješenje. Dočekao je tako smiraj dana i večer uvjeravajući se da neki izlaz mora postojati.

Novo jutro donijelo je nove vijesti. Posjetio ga je stariji liječnik neurolog i rekao da MR pokazuje postojanje manje tvorbe na krvnim žilama u djelu mozga koji se naziva medula. Krvarenje koje je već prouzročila nije napravilo veliku štetu, ali ako se dogodi veće, posljedice mogu biti fatalne, jer taj dio kontrolira primarne funkcije kao što su disanje ili rad srca. Izlaz je operativni zahvat, ali vrlo rizičan jer je zahvaćeno područje jako osjetljivo i najmanja trauma može dovesti do prekida vitalnih funkcija. Bit će operiran već sutra, ali uz pismenu suglasnost da razumije i prihvaća spomenuti rizik. Nakon što je liječnik otišao trebalo mu je neko vrijeme, kako bi pojmio i rastumačio sebi značenje njegovih riječi. Činilo mu se da s obzirom na dostupne informacije nije sposoban donijeti tako važnu odluku. Nazvao je suprugu i prenio joj najosnovnije. Znala je da ga u tom trenutku treba utješiti ili savjetovati, ali iz telefona je začuo samo tihi prigušeni plač.

Nakon što je stavio svoj potpis na list papira, kojim liječnici na neki način traže alibi, isti dan premješten je na neurokirurški odjel. Donekle ga je umirilo saznanje da će njegovu operaciju voditi najiskusniji neurokirurg u državi, a asistirati će mu cijeli tim kolega. Pokušao je u kratkom razgovoru s njim saznati detalje operacije, te u kakav se rizik upušta, ali iskusni liječnik nije htio puno prognozirati. Rekao je samo da je puno opasnije, ako malena kuglica koja mu stvara probleme ostane u njegovoj glavi, te da sam zahvat neće osjetiti jer će biti u stanju vrlo duboke anestezije. Htio je prije operacije vidjeti sina. Supruga je nakon početnog negodovanja ipak pristala dovesti ga. U tiho predvečerje sreli su se na bolničkom hodniku. Kad mu je nasmijani dječarac dotrčao u zagrljaj i čvrsto ga stisnuo, osjetio je kako mu se oči pune suzama, a pomiješane emocije stvaraju snažnu energiju koja striji cijelim tijelom.

Noć prije bio je spokojan. Donio je odluku i nije više vagao i propitivao sebe. Na ono što je nosio sutrašnji dan više nije mogao utjecati, prepustio se i čekao. Ujutro su mu već u sobi dali prvi anestetik od kojeg mu se počelo spavati. Kroz maglu je vidio kako ga na pokretnom krevetu voze dizalom i kroz labirint hodnika, pa preko zatvorenog mosta koji spaja bolničke odjele i operacijske dvorane. Ispod sitnih oblaka, simpatičnog naziva Božje ovčice, provirivalo je sramežljivo sunce i kroz prozore mosta kratko mu bljesnulo u umorne oči, da bi ih potom sklopio i utonuo u duboki san bez snova.

Kad je nakon dva mjeseca došao na kontrolu, neurokirurg koji ga je operirao, gledao je u zaslon računala i zadovoljno kimao glavom. Rekao je da su nalazi više nego dobri i da se nakon uspješnog oporavka može vratiti uobičajenim aktivnostima. Kad je već krenuo prema izlazu, liječnik mu se obratio i pridodao: „Sjećate se kad ste prije dva mjeseca zabrinuti došli k meni s puno pitanja? Vidite, ni ja tada nisam znao odgovore na njih, ali sada je sve puno jasnije.“ Zastao je kratko, kao da se dvoumi, pa nastavio: „Vi ste mladi gospodine došli vrlo blizu ruba, ali hvala Bogu, niste ga prešli. On, čini mi se, za vas ima drugi plan, pa ste ostali s ove strane. Idite doma supruzi i djetetu i iskoristite darovano.“









- 13:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.