Usputne bilješke

U rano jutro, dok je sunce još nisko i dok ljetna vrućina nije uzela maha, zaputio sam se biciklom kroz šumu Žuticu iz Ivanić-Grada prema Križu. Obično kroz tu šumu vozim u poslijepodnevnim satima, pa je ovaj put doživljaj okoliša bio nešto drugačiji. Zvukovi koji su dopirali iz zelenila i sjenovitih krošnji sugerirali su intenzivno buđenje koje biljni i životinjski svijet proživljava u tim trenucima. I ljudska aktivnost u tim ranim satima nije beznačajna. Tu su naftni, šumski i građevinski radnici koji po svojoj mjeri oblukuju i kultiviraju okoliš. Stanovnici okolnih mjesta koriste cestu za svoje porebe. Ta ravna dugačka prometnica uvijek me iznova fascinira. Ona, kao neka ravnalom potegnuta linija presijeca šumu i odmotava se u daljinu do kud pogled seže.

Nakon izlaska iz šume trebalo je prijeći par kilometara čistine, proći kroz Hrastilnicu i savladati takozvani kriški brijeg, koji nije dugačak, ali traži kombinaciju pedaliranija koja uključuje naprijed najmanji, a otraga najveći lančanik. Nakon uspona uslijedila je nagrada u vidu odmora i kave u centru Križa u društvu prijatelja D. koji me ugodno iznenađuje prijedlogom da posjetimo Vezišće, maleno selo u blizini. Prihvaćam s oduševljenjem, između ostalog i zato što na svojim biciklističkim vožnjama uvijek nastojim barem djelom voziti po cestama i u mjestima na kojima prethodno nisam bio.

Vezišće na mene ostavlja dojam idiličnog pitoresknog sokaka u kojem prevladavaju seoski zvukovi i život se odvija u sporom ritmu koji isključuje žurbu. Poznato je kao rodno mjesto naše proslavljene operne pjevačice Milke Trnine, koja je ostvarila uspješnu glazbenu karijeru puno prije pojave masovnih medija u vremenu kada je to uspijevalo samo rijetkima. U središtu sela je njezina bista kraj koje kratko zastajemo radi fotografiranja. Mnoga mjesta u okolici, uključujući i Ivanić-Grad, imaju ulice i institucije koje nose njezino ime što je, po meni, dokaz veličine i uspjeha koji je ostvarila.

Uz glavnu ulicu proteže se rječica Česma koja u laganom gotovo nepomičnom tempu valja zelenkastu vodu prema Savi s kojom se nedaleko spaja. D. mi pokazuje njezine rukavce i jezerca koja on više puta u godini biciklirajući posjećuje. Zastajemo pokraj jednog većeg uređenog jezera kako bi osmotrili njegovu djelomično lopočima prekrivenu površinu, napravili nekoliko fotografija i odmorili se u sjeni uređene ribarske kućice. Na povratku svraćamo u seoski dućan, kupujemo piće i na klupici u hladovini se zadržavamo u dugom ugodnom razgovoru.

Biciklisti vole kada je ruta koju voze kružna i izbjegavaju vraćati se istim putem. Na tom tragu su uglavnom i moje rekreativne vožnje, pa tako za povratak izabirem lokalnu cesticu kroz malena sela Širinec, Bunjane i Deanovec koju lokalni vozači u šali nazivaju Put svile. Na početku je opet trebalo ispenjati Križ, što zahtjeva nešto veći utrošak energije, ali i stvara određeno zadovoljstvo. Ponekad žalim što u bližoj okolici nema viših predjela jer baš takva pedaliranja za mene predstavljaju izazov u koji se rado upuštam. Vozeći doma u mislima rezoniram današnju vožnju i zbrajam dojmove, razmišljajući kako ne treba nužno otići daleko od kuće kako bi se vidjela neka zanimljivost i barem malo proširio vidik i nadogradila neka paradigma.