Zlatne žbice

29.11.2020., nedjelja

Sekvence

Nedjeljno jutro prije točno tjedan. Kroz kuhinjski prozor promatram bjelinu mraza. Dok pogledom odsutno šaram po tom moru kristala pijem kavu i slušam radio. Uglavnom stariji ljudi naručuju pjesme iz nekih minulih epoha. Puno nostalgije utisnuli su u te glazbene želje. Kad se začuje glas Kiće Slabinca i mene zapuhne burin sjete. Istovremeno na sarajevskom portalu Žurnal info čitam kolumnu pisca Semezdina Mehmedinovića. Zapisujem iz nje jednu rečenicu što me se posebno dojmila: Nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Sviđa mi se koncept te kolumne. Odlučujem da ću ga djelomično primijeniti ovdje na blogu.

. . .

Predvečerje. Vozimo se bratovim autom prema Zagrebu. Nisko sunce na zapadnom nebu isprobava paletu svih nijansi crvene. Razgovaramo. Otraga sjede moj klinac srednjoškolac i njegov vrtićanac. Smiju se glasno. Kod njega na poslu gledamo urede koje treba pokrečti. To je mala tvrtka koja se bavi transportom. Odlazimo do mjesta gdje stoje kamioni. Nekoliko dugih šlepera s tisućama kilometara u kotačima miruje u mraku. Jedan vozač sprema se na počinak u kabini. Druga dvojica upravo kreću prema Grčkoj čak. Brat postavlja malenog nećaka na mjesto vozača u jednom visokom Volvu. On stidljivo polaže ruke na kolo volana. Fascinacija je preslaba riječ za njegovu reakciju. I mi ostali oduševljeni smo grdosijama kojima se ne nazire kraj. Ugodan kratki izlet u metropoli završavamo slasnim kebabom u City centru.

. . .

Kod prijatelja završavam strop od gipsanih ploča. Moj prvi samostalni posao tog tipa. Početak nije bio nimalo lagan. Jedan zid se zainatio. Izgubili smo dva sata isprobavajući razne vrste tipli. Nakratko me uhvatio strah da nisam dorastao tom poslu. Kasnije je krenulo i ispalo gotovo savršeno ravno. Prijatelj sjedi, odbija dimove i zadovoljno promatra glatku plohu ispod koje ja hodajući na ljestvama kupljenim za tu priliku, dotjerujem zadnje detalje. Konstatira kako je baš ta nova lojtra bila ključna za dobro obavljen posao. Govorim mu u šali da pravi majstor ima najmanje tri lojtre kako bi mogao započeti radove na tri mjesta. Kad ih jednom započne onda može unedogled odlaziti i dolaziti. Očajnim naručiteljima preostaje samo naoružati se strpljenjem i čekati. Konstatiramo smijući se da je njegova sreća što ja nisam pravi majstor i imam samo te jedne ljestve. 

. . .

Vedro, blještavo popodne odlučim provesti na svojem brijegu radeći oko klijeti. Odmah na dolasku uočavam kako je, unatoč poodmakloj dobi godine, trava potjerala. Dok skeniram zelene izdanke odsutno zatvaram vrata od auta. U nepažnji ne primjećujem kako je ispod njihovog ruba zaostao palac desne ruke. Rub teških vrata okrutno me opomene na tu činjenicu. Nokat odmah poprimi modru boju, a oštra bol proširi se cijelom šakom i rukom. Psujem i ljutim se na sebe zbog te neopreznosti. Nakon par minuta bol kao da jenjava, pa krećem s radovima. U kartonske kutije spreman ostatke vinograda, staru isluženu lozu što će u budućnosti poslužiti za roštilj. Usred tog posla ugodno me prene nenajavljen gost, stric. On rado navraća na moj brijeg. Često mi pomogne u poslovima na uređenju malog imanja. Zajedničkim snagama u sat-dva napravili smo puno više od planiranog. Dok se zubato sunce brzo spušta prema zimskom obodu pozdravljamo se uz gemišt i planove za buduće radove. Život sa stricem. Uvečer palac me podsjeća na nezgodu pri dolasku. Neugodno i bolno pulsira. Prisiljen sam hladiti ga ledom i čekati da neugoda prođe. Dugo ga proučavam kao da će to pomoći. Ne razmišljamo u svakodnevici previše o vlastitoj tjelesnosti. Uzimamo je zdravo za gotovo. Postanemo je svjesni tek kad nam uskrati komociju. Dok ovo pišem tipka Space uporno me na to podsjeća.

. . .

To je glupost, uvijek imaj vremena za ono što ti je važno. Dva su stiha iz pjesme Moja Anđa Mirele Priselac Remi. Riječi su to zapravo njezine majke uokvirene navodnim znacima. Možda bi ovdje trebalo staviti dvostruke. Čitam sjedeći uz čašu vode njezinu originalnu zbirku pjesama Masarykova dok se vani studeni mrak utiskuje u gustu maglu. Zbog bolnog palca teško namještam knjigu u dobar položaj. Izmiče mi iz ruku doslovno. Bolje sama knjiga, nego značenje njezinog sadržaja. Odložim je i ustanem upaliti radio. Iz njega se najednom začuje glas Remi. Na trenutak me zbuni. Kako može biti na dva mjesta istovremeno? Poslušam pjesmu do kraja. Ugasim radio, obučem jaknu, obujem cipele i bez posebnog razloga krenem koracima mjeriti mrak i maglu.

. . .

Vani se prikrada prvi sumrak dok u zraku rominja sveprutna vlaga. Spremam se popiti popodnevnu kavu. Prekida me iznenadni poziv, tast. Stigao mu reciver od televizije. Ako mogu samo kratko doći i spojiti ga. Gasim kuhalo i spuštam se kat niže. Pogledam o kakvom čudu tehike se radi i govorim mu da mora imati žičanu vezu sa internetskim ruterom koji je u drugoj sobi. On će odmah kako ćemo časkom probušiti zid. Pokušavam mu objasniti da nije jednostavno napraviti rupu u širokom zidu kroz koju mora proći nemali utikač od kabla. On već razmiče namještaj i mjeri za mjesto na kojem treba bušiti. Nevoljko odlazim u radionicu po alat i tražim najduže svrdlo. Bušilica namjenjena za takav posao u startu otkazuje poslušnost. Jednostavno se ne želi pokrenuti. Uzimam manju, slabiju za koju nemam takvo svrdlo. Improviziram s neodgovarajućim, kraćim i sumnjičavo krećem u akciju. Iz zida sipi godinama zarobljena crvena prašina uznemirena našom invazijom. Vibracije bušilice opominju me kako palac još nije spreman za urnebesna lajkanja. Unatoč slabim izgledima ugodno se iznenadim kad u susjednoj sobi komadić žbuke kvrcne o pod. Pokušavam s obje strane proširiti prolaz kako bi kabel nesmetano prošao. Dok kroz uski tunel jednim okom škiljim u drugu sobu sjetim se starog, hrvatskog filma "Buža". Kabel na kraju nesmetano klizne kroz prolaz do rutera. Za desetak minuta na ekranu pojave se prve pokretne slike. Sa priličnim zakašnjenjem skuham i popijem zasluženu kavu. Naredno jutro na internetu ugledam vijest da je umro glumac Špiro Guberina.

. . .

Jutro kao stvoreno za dugo izležavanje u krevetu. Umjesto toga hitam autom prema Zagrebu krečiti. Primjećujem u vožnji čudan zvuk. Nešto između zujanja i lupkanja. Zbog toga vozim opreznije. Na ulazu u grad, na prvom semaforu ventilacija donese u kabinu miris paljevine. Naivno se ponadam da je od kamiona pokraj. Kad napokon stignem i izađem iz auta zapuhne me isti, neugodan miris. Kočnice. Zadnji, lijevi kotač isijava i smrdi na spaljene pakne. Ostavljam ga da se ohladi i krećem raditi. Na prvu odlučim ostaviti auto u Zagrebu i zvati nekog za prijevoz, ali kako dan odmiče ta ideja mi se sve manje čini dobra. Svako malo pogledavam kroz prozor prema autu kao da će to popraviti stvar. Ta briga mi dobrano remeti koncentraciju potrebnu za obavljanje posla zbog kojeg sam došao. Na kraju uviđam da se već mrak spustio, a ništa pametno nisam smislio. Odlučim lagano krenuti doma, pa što bude. Računam da sporija vožnja s minimalno kočenja neće uzrokovati zagrijavanje kao ujutro. Na prvoj benzinskoj stanem provjeriti stanje. Mirisa nema, kotač hladan. Ohrabren vozim dalje oprezno kao po jajima. Svi me prestižu uključujući i teške kamione. Ne msrim za to. Ne palim ni radio kako bi bolje čuo ako se nešto dogodi. Prije ulaska na autoput još jednom stanem radi provjere. Stanje stabilno. Laganim tempom kroz posavsku tminu dokotrljam se doma. Tek na ulazu u dvorište osjetim val olakšanja. Zbog tog kotača auto je tri puta bio na servisu i dva puta nije prošao tehnički pregled. Rekao sam da se promijeni sve što je potrebno. Možda je vrijeme za drugog majstora ili novi auto. Nisam od onih što se lako odlučuju za promjene. Početak je možda novi koncept bloga.
- 07:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.11.2020., utorak

Zapisi iz Stranice Gornje

Ima stvari koje su nam u sadašnjici važne i čini nam se da bez njih ne možemo, a do prije nekog vremena nismo uopće bili svjesni njihovog postojanja. To je zato što teško možemo predvidjeti budućnost, pa i onu vlastitu. Putevi i odluke koje usmjeravaju našu svakodnevicu puni su iznenađenja na koja trebamo biti spremni. Mjesto u kojem živim više od dvadeset godina u djetinjstvu mi je bilo samo točkica na karti, velika nepoznanica. Jednako tako knjiga što mi je u zadnjih dva dana prilično okupirala pažnju i vrijeme prije toga kao da uopće nije postojala. Nisam je bio svjestan dok nije našla put do mene. Međutim kad sam je otvorio i krenuo čitati postala je nakratko prioritet u svijetu moje emotivne imaginacije. Slično kao što autori te knjige Ljiljana Đorđević i Edo Popović do prije desetak godina nisu bili upoznati činjenicom kako se u općini Ribnik blizu Karlovca nalazi malo mjesto Stranica Gornja. Postali su ga svjesni tek kad je njihova potraga za seoskom kućom i imanjem završila baš na tamošnjim brežuljcima. Kuća stara stotinjak godina, pomoćne zgrade oko nje, veliki voćnjak i livada postali su im nakon toga važna okosnica u životima. U zadnjih osam godina povremeno ili stalno žive na tom i manju. O vlastitim iskustvima selidbe i boravka na selu napisali su zajedno knjigu „Zapisi iz Stranice Gornje“.

Autorski, pripovjedački tandem ovih zapisa bračni su i životni partneri arhitektica Ljilja i pisac Edo. Zajednički nastupaju u ulozi pisaca predstavljajući se zamjenicom mi što se provlači cijelom duljinom teksta koji je nadopunjen brojnim, privatnim fotografijama. U uvodu ističu kako knjiga koju čitatelj drži u ruci nije priručnik. To su iskustva trenutka koja nisu univerzalno primjenjiva i već danas mogu biti drugačija. Sačinjena su od vlastitih ideja, odluka i pokušaja. Ujedno su to učenja na pogreškama kojih je bilo, ali nisu bile krucijalne. Osim što povremeno ili stalno žive na seoskom imanju i uređuju ga protagonisti ove priče na njemu proizvode hranu za sebe, odnosno beru i koriste ono što im nude biljke koje tamo rastu. Ostalu hranu nabavljaju od lokalnih proizvođača, a u dućan odlaze samo po nužno. Pri tome paze da ostavljaju što manji otisak u okolišu. Takvim pristupom na neki način vraćaju se prirodi i ruralnom načinu življenja koji je u dobroj mjeri napušten.  Nadahnuće pronalaze, između ostalog, u filozofskim učenjima koja egocentričnog čovjeka ne stavljaju u središte svemira, već na njega gledaju kao biće jednako ostalima u uravnoteženom prirodnom poretku. Kao primjer navode odnos sa mačkama s kojima dijele dom. Ako neka od njih zauzme mjesto u fotelji kraj peći neće otamo biti otjerana, već ravnopravno tretirana.

U uvodnom poglavlju naslovljenom „Dolazak“ vješto su dočarali prvi korake koje je trebalo poduzeti kako bi se krenulo sa uređenjem zapuštenog imanja i stare, seoske kuće koja nije bila funkcionalna. Na jednom mjestu kazuju kako je bilo jednostavnije kuću srušiti i započeti novu, ali to nije smjer u kojem su željeli ići. Umjesto toga krenuli su u prilično mukotrpan posao uređenja prirodnim materijalima. Za izolaciju drvenih zidova koristili su glinu i slamu. Prvi rezultat nije bio obećavajući. Iz te vlažne smjese na zidovima čak je počela nicati pšenica, ali kad se dobro posušila u kombinaciji sa žbukom od domaćeg pijeska činila je vrlo korisnu prirodnu izolaciju. Zabatne zidove obložili su paljenim drvetom koje se također pokazalo kao funkcionalno i oku ugodno rješenje. Ovakve i slične poslove obavljali su uglavnom sami, vlastitim rukama i uz pomoć sina i prijatelja što je vrlo pozitivno utjecalo na motivaciju i samopuzdanje. Na više mjesta navode kako cijepanje drva ili košnja kosom kao i slične manulane radnje koje se ponavljaju mogu djelovati kao meditacija u pokretu.

Prema pisanju autorskog dvojca Đorđević-Popović boravak na imanju u Stranici Gornjoj pretvorio se postepeno u suživot sa svim živim bićima s kojima taj prostor dijele. Društvo u kući i oko nje su im četiri udomljene mačke i pas. Iz obližnje šume povremeno navrate srne koje se vole pogostiti u vrtu i na mladim stablima, pa iste valja zaštiti. Zvučnu kulisu čine uglavnom razne ptice kojih ima praktički stalno. Tu su i brojna sitna stvorenja koja je teško nabrojati. Posebnu pažnju posvećuju biljkama od najvećih stabala, pa sve do onih sitnih, prizemnih koje obično nazivamo skupnim imenom trava. Naglašavaju kako su odmah po dolasku odlučili kako neće često kositi travnjak osim uz samu kuću. Okućnicu od hektar i pol tako sačinjavaju uglavnom voćnjak i livada, mjesto koje vrvi brojnim biljkama koje beru za pripremu čajeva ili za hranu. Opisuju vlastita iskustva ili bolje reći pokušaje vrtlarenja bez preoravanja ili štihanja zemlje. Izbjegavaju čak i pljeviti vrt jer su uvjereni kako samonikle biljke koje nazivamo korov imaju svoju ulogu, dok će one kultivirane kraj njih već naći svoje mjesto. Apsolutno su protiv bilo kakve uporabe pesticida i herbicida. Općenito na svojem imanju pokušavaju izgraditi skladan odnos sa živim bićima i prirodom čiji su dionici, a ne godpodari.

Ljilja i Edo pišu da otkad žive na selu vrijeme drukčije prolazi. Ne mjeri se u minutama i rokovima, već teče u ritmu poslova što ih u kući ili oko nje obavljaju. Orjentiri su im položaj sunca za vedrih dana ili zvuk zvona sa obližnje kapelice što označava podne. Ponekad ne znaju koji je dan jer im taj podatak trenutno nije od praktične važnosti. U središnjem dijelu knjige približili su čitatelju kronološki po mjesecima ugođaj i mijene što su ih kroz nekoliko godina opažali ili bolje reći naužili se istih. Dvanaest kratkih poglavlja naslovljenih po imenima mjeseci puno su više od obične kronologije. To su mali "poljoprivredno-filozofski" eseji u kojima autori razmatraju dublji smisao postojanja nerijetko citirajući druge pisce ili filozofe. Na kraju svakog su dnevničke crtice "Iz bilježnice", kratke, šture natuknice koje su zapravo osnova za nastanak knjige.

Iako ističu kako ovo nije priručnik čitatelj kroz iskustva glavnih protagonista može donekle dokučiti koje izazove i zadovoljstva može očekivati ako odluči povremeno ili stalno boraviti u ruralnom okruženju. Dojma sam kako je poseban izazov i veliko zadovoljstvo sudjelovanje u procesu proizvodnje ili pronalasku i skupljanju namirnica koje će pripremljene u obliku hrane biti na stolu i konzumirane. Kratke crtice o klepanju kose ili žetve sa srpom donose duh minulih epoha kad egzoduz seoskog stanovništva nije bio uvelike izražen. U završnim poglavljima autori donose priče o podnošenju ili bolje reći suživotu i sa stvorenjima koja im nisu naklonjena kao što su krpelji, puhovi, miševi, stršljeni ili mravi. Na samom kraju iskreno propituju praktične, sociološke i naposljetku psihološke aspekte kao i uopće smisao odluke o preseljenju iz zagrebačkih Utrina u Stranicu Gornju.

Ljiljana Đorđević i Edo Popović napisali su, po mišljenju ovog čitatelja, vrlo zanimljivu i originalnu knjigu. Način razmišljanja i put djelovanja kojim su krenuli materijalizirao se u smislen tekst sam po sebi. Trebalo ga je samo uobličiti i urediti. Zapušteno imanje od kojeg su radom stvorili ugodan dom poslužilo im je kao pozornica za književnost. Mjesto na kojem se može pisati i o kojem se može pisati. Čini mi se da ovo ipak jest priručnik. Priručnik lijepog pisanja i življenja.



- 22:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.11.2020., nedjelja

Hodati korak po korak

Redoviti posjetitelji ovog bloga su vjerujem uočili kako u zadnje vrijeme na njemu nema opisa biciklističkih vožnji. Razlog tome vrlo je jednostavan. One se ne odvijaju, pa ne postoji niti materijal za pisanje. Zbog nedostatka vremena, kondicije, motivacije i svojevrsnog zasićenja zapostavio sam bicikl. Tako se trenutno osjećam. Vratit ću mu se vjerujem u budućnosti kad okolnosti budu drugačije. Potrebu za kretanjem, odnosno rekreacijom na svježem zraku u zadnje vrijeme zadovoljavam uglavnom hodajući po gradu u kojem živim, te rijeđe po njegovoj okolici. Često ivanićkim ulicama koračam u društvu sa M. pa je i međusobni razgovor sastavni dio naših zajedničkih pješačkih tura. Povremeno hodam zato što Lin (naša mlada kujica) želi razgibati energične noge, a ponekad mi društvo čine samo vlastite misli što prate ujednačen ritam koraka. Inzistiram na ovom terminu hodanje jer tu aktivnost baš tako doživljam. To nije lagana šetnja, niti sportska aktivnost, već potreba kretanja kroz određeni prostor bez posebnog cilja korištenjem energije koju generira moje vlastito tijelo, odnosno noge. Mogu slobodno reći da ta aktivnost nije samo fizička, nego je u dobroj mjeri intenzivan i specifičan misaoni proces. Duže hodanje je ugodno, linearno iskustvo kao čitanje dobre knjige ili pisanje. Postoje pisci koji su te dvije stvari uspješno spojili i pretočili u kompaktnu cjelinu. Jedan od njih je Norvežanin Erling Kagge, čije ime mi nije nepoznato. Naime, prije više od dvije godine pročitao sam njegovu izvrsnu knjigu "Tišina u doba buke" i ovdje na blogu ostavio kratki zapis o njoj. Ovaj put posegnuo sam za novijim uratkom ovog autora jednako privlačnog naslova i sadržaja: "Hodati korak po korak".

Kagge je dugogodišnji bogat i raznovrstan hodački staž pretočio u pitak i zanimljiv književni tekst. U njemu je prezentirao priličnu količinu vlastitih, originalnih misli i iskustava, te brojne citate drugih pisaca i znanstvenika. Umetnuto je nekoliko fotografija, ilustracija i grafikona koji potrijepljuju napisano. Navodi brojna istraživanja koja govore u prilog tezi da je hodanje izrazito ugodna i zdrava aktivnost. Naglašava kako je hodanje dugotrajan proces koji može učiniti da se vrijeme i prostor rastegnu, odnosno da svijet oko sebe poimamo drugačije. Uspoređuje to sa gradnjom prijateljstva. Tvrdi kako je najveća tajna hodanja ta da produžava život. To je putovanje koje nas oblikuje dok otkrivamo sebe iznutra. Čovjek hodajući dobiva na vremenu dok se seli iz jedne u drugu stvarnost. Ovakvim i sličnim inspirativnim rečenicama knjiga obiluje. Erling Kagge hodanje povezuje sa znanjem jer proći nešto znači znati. Navodi kako je odabir puta linije manjeg otpora znak slabosti. Stizati nekamo bez muke nakon nekog vremena postaje dosadno. Prema autoru ove knjige, u poduzimanju napora kako bi se kretali u željenom smjeru nalazi se uzbuđenje.

"Hodati korak po korak" sačinjena je od kratkih labavo povezanih poglavlja u koja je Kagge, čini mi se, zapisivao sve čega se mogao sjetiti, a ima veze sa hodanjem. Na samom početku za svoju baku kaže da je umrla onog dana kad više nije mogla hodati, dok u posljednjem poglavlju donosi potresnu crticu o djedu koji je zadnje korake načinio kako bi stao pred nacistički streljački vod. Prisjeća se prvih, klimavih koraka vlastite djece i onih koje je napravio s njima u naručju dok su bili bebe. Na jednom mjestu prepričava zgodu iz djetinjstva kad usred šume njegov brat izjavljuje kako zna gdje su jer se tu već jednom bio izgubio. Upečatljiva je priča o slijepoj ženi iz Kenije koja se nakon operacije, koja joj je omogućila vid, nije znala vratiti kući drukčije osim pješice. Njezina stopala zapamtila su put. Vlastitim stoplima Kagge pridaje veliku važnost. Kaže kako izuva cipele kad god je to moguće. U čarapama ili bos hoda po kući, uredu, nogostupu ili u prirodi. Kroz kožu na stoplima poima i bolje razumijeva svijet.

Autor ove knjige nije prvi ni jedini koji tematizira hodanje. Štoviše, iz djela drugih pisaca crpi inspiraciju za vlastita. Za njemačkog filozofa Hideggera kaže kako je u kontekstu hodanja napisao: Biti ne znači samo postojati. Pisac Robert Wakser još je odrješitiji kad tvrdi da stići s jednog na drugo mjesto, a ništa ne doživjeti je kao ludilo.
Milan Kundera ustvrdio je da postoji tajna veza između polaganosti i pamćenja. Ovo je samo dio brojnih citata koje autor donosi pažljivo navodeći izvore iz kojih ih prenosi.

Hodačko iskustvo Erlina Kaggea vrlo je bogato i šaroliko zemljopisio i vremenski. Pješačio je u raznim djelovima svijeta u urbanim zonama koje su napučene ljudima. Jednako tako vlastitim nogama utisnuo je trag tamo gdje ljudska noga rijetko ili nikad ne kroči. Rodni Oslo bezbroj puta premjerio je koracima uvijek iznova otkrivajući druge zakutke i različite perspektive. Za Los Angeles kaže kako njeguje kult automobila i nije naklonjen hodačima. Djelove New Yorka prehodao je podzemno kroz labirint željezničkih tunala i kanalizacije. Pješačio je sve do polova, krajnjih točki zemijine zemljopisne dužine. Vukući teške saonice ka sjevernom polu radovao se malim stvarima kao što su topli obrok i sigurnost šatora. Prvi je čovjek što je sa obale Antartike pješice dosegnuo južni pol. Antartiku poistovjećuje sa sveobuhvatnom tišinom u kojoj se osjećao manje usamljenim negu u masi ljudi u velikom gradu.

Erling Kagge svojom knjigom učvrstio je moje mišljenje kako hodanje izrazito povoljno utječe na raspoloženje i opću sliku organizma. Podsjetio me da hodam duže i češće neovisno o godišnjem dobu i vremenskim prilikama. Potaknuo me da iskustvo hodanja naknadno nadogradim pustolovinom čitanja ili oblikujem u zadovoljstvo pisanja. Prije svega potvrdio je moj stav kako je hodanje jedan od najboljih recepata za postizanje unutarnjeg mira.
- 19:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.10.2020., četvrtak

Dubravske priče

Prije više od pola godine pročitao sam roman „Meho“ mladog bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaista Almina Kaplana. Taj uradak prilično me se dojmio, pa sam o njemu napisao osobni osvrt ovdje na blogu. Ovih dana u ruke mi je dospjela zbirka kratkih priča istog autora naslovljena jednostavno „Dubravske priče“. To je svojevrsni nastavak ili proširenje spomenutog romana. Glavni protagonisti opet su stanovnici Dubrava, malog mjesta u Hercegovini. Kaplan kroz motive njihove svakodnevice plete priču o poratnoj, ruralnoj mikro zajednici. Čini to u maniri originalnog i vrsnog pripovjedača, pa zgode i nezgode Dubravaca čitatelju u suštini bivaju univerzalne, općeljudske. Iako su priče realistične autor, kao i u romanu „Meho“, povremenim pjesničkim diskursom stvara specifičnu atmosferu i pomalo filmičan kolorit mjesta i ljudi.

U prvoj, nagrađivanoj priči „Motorka“ (objavljena prije dvije godine na stranici jergovic.com u rubrici Ajfelov most) Kaplan kroz reakcije na nezgodu glavnog lika oslikava emocionalne profile njegovih susjeda i prijatelja. Nakon što Zulfo isprobavajući novu motornu pilu vrlo ozbiljno ozlijedi nogu i završi u bolnici u kući kod Ćamila i Šemse okupi se neveliko, šaroliko društvo komentirajući nesretni događaj. Susjeda Mejra pomalo u stilu sveznalice zabrinuto konstatira kako je čula da su ozlijeđenog „već oćerali za Mostar“. Nešto su suzdržaniji u komentarima Ibro i Sule koji raspolaže informacijom da je motorka velika i oštra kao zmija. Društvo se uz spontanu Šemsinu kavu dotiče i pitanja otkud Zulfi novi nepredvidivi stroj. Mejra ustrvđuje kako ga je dobio od stranke odnosno da mu je to sredio sveprisutni Rusmir. Domaćin Ćamil oštro se protivi toj tvrdnji i govori da je motorka dio donacija za povratnike od općine. Kroz tu nedoumicu autor se ovlaš dotiče lokalnih političkih prilika i konkretnog utjecaja istih na svakodnevni život stanovnika Dubrava. Na samom kraju pisac kao da umiruje čitatelja i vlastite likove minimalistički vješto opisanom zvučnom kulisom srkanja podgrijane čorbe i udaranja žlica o tanjur, te slikom prve zrake sunca što se netom nakon kiše kroz prozor probija u prostoriju.

U nastavku slijedi „Mraz“ u kojoj je glavni light motiv jejina čije glasanje, po vjerovanju lokalnih stanovnika, najavljuje smrt. U gotovo svim pričama ove zbirke okosnica fabule su kratki, ali živi, autentični dijalozi protagonista. Bračni par Ajiša i Ibro vode raspravu o ptici koja se u noći čula iz smjera Omerove kuće. Omer je teško bolesni starac o kojem se brine snaha Zijada. Situaciju kroz prozor prate susjedi Munta i Murat koji, kao i većina starijeg stanovništva Dubrava, prate televizijski program HRT-a s posebnim naglaskom na vremensku prognozu. U „Kiši“ zabrinutost izazove prolazak hitne pomoći po magistralnoj cesti u vrijeme obilnih padalina. Nedoumica oko toga je li „naša ili njihova“ pokrene mali val telefonskih poziva koji ne riješe zagonetku, ali glavnim, ženskim likovima ipak smanjuju uznemirenost koju je prolazak vozila uzrokovao. U priči „Sanel“ autor se dotiče prakticiranja muslimanskih, vjerskih običaja kod mlađih osoba koje u praktičnoj svakodnevici može uzrokovati stanovita ograničenja. Mladić Sanel tri puta dnevno klanja namaz i odbija konzumirati hranu koja nije iz lokalne mesnice. Otac ga pomalo ljutito pokušava potaknuti da zaradi za život u kojem može živjeti vjeru na način koji je izabrao, dok mu majka linijom manjeg otpora u tome podilazi. „Plakat“ je pomalo šaljiva zgoda o namještanju velikog predizbornog plakata što je usred noći pao zbog jakog vjetra. Rumu telefonski poziv prekida usred tjelesne bliskosti sa suprugom kako bi zajedno sa drugima kliještima i žicom intervenirao na „nesretnom“ plakatu. Na trenutke potresna “Invalidnina“ vraća čitatelja u ratne devedesete. Susjedi se uz kavu u razgovoru prisjećaju tragičnog nesporazuma kad se Meho (glavni lik prethodnog romana) dragovoljno javio za sudjelovanje u živom štitu pogrešno misleći kako je to ime nekog mjesta. Neminovnim protokom godina ipak pomalo blijede sjećanja na tragične, ratne događaje kao u slikovitoj završnoj kulisi kad „automobili kao noževi farovima zasijecaju tamu, ali ona brzo zacijeli“.

Drugi dio ove zbirke donosi nešto drugačije zapise, a opet vrlo slične prethodnima. Kaplan se u njima vraća u prošlost pred sam rat u Bosni i Hercegovini. Opet su glavni akteri Dubravci, puno mlađi ovaj put. Osim toga prisutan je još jedan važan detalj. Autor u fabulu unosi lik pripovjedača, sebe kao šestogodišnjeg dječaka koji se događaja prisjeća. U prvoj akteri razgovaraju o prometnoj nezgodi koju je skrivio jedan od mještana. Epilog sudara je smrt drugog vozača. Kroz razgovor se provlači pomalo zlosutna tvrdnja kako krivca od zatvora može spasiti samo rat. „Svadba“ također naslućuje nasilne događaje. Svadbeno seosko slavlje prekida se usred „političke“ pjesme. Upečatljiv je lik mladenke koja u metežu vlastite svadbe ispod vela tiho plače. „Značka“ najavljuje prve višestranačke izbore. Dječak zajedno sa ocem prisustvuje zajedničkom klanjanju nakon kojeg slijedi predizborni skup. Na poklon od hodže dobiva značku „sa tri slova“ koja mu u tom trenutku predstavlja veliku vrijednost. „Hamačkuša“ je priča o sahrani koja tematizira dječji neposluh i nemogućnost roditelja da kontroliraju njihovo ponašanje u situacijama kad se očekuje dostojanstveno držanje. „Opel“ opisuje iščekivanje novog nikad prije viđenog automobila u selu koje nažalost prekida mrak što se lagano spušta na grupicu dječaka i tjera ih da razočarani pođu kućama. „Snijeg“ je intimna obiteljska crtica upečatljive, vješto dočarane atmosfere. U njezinim redcima nastanile su se, u današnje vrijeme pomalo devalvirane i zaboravljene vrijednosti, zajedništvo, solidarnost i skromnost.

Almin Kaplan ponovno je svojim pisanjem zadobio moju punu čitateljsku pažnju. Pridobio me originalnim stilom i otprije poznatim tematskim izborom. Ponajviše me oduševio živopisnim likovima zanimljive interakcije koja se posebno ogleda u autentičnim dijalozima. Stil ovog mladog autora prepoznatljiv je i kao stvoren za takozvanu stvarnosnu, realističnu prozu. Posebnost joj je pjesnička ambijentalnost koja sačinjava privlačan okvir za ionako zanimljiv i raznovrstan puzle brojnih likova i situacija.


- 20:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.10.2020., subota

Pogled



Prije otprilike dvije godine, potaknuta pomalo silom prilika, nastala je ideja da kupim manju vikendicu ili klijet s vinogradom ili voćnjakom. U to vrijeme uopće nisam bio siguran gdje bi bila smještena, kako bi izgledala i koja bi joj bila osnovna namjena. Financijske i opće okolnosti nisu mi tad bile naklonjene, niti su obećavale mirnu i stabilnu budućnost. Nisam bio siguran ni gdje ću živjeti, pa je postojala mogućnost da se u jedan takav kućerak preselim i u njemu stanujem sam. Unatoč brojnim upitnicima i nedoumicama započeo sam potragu koja se u ovih dvije godine donekle fokusirala i iskristalizirala. Uspio sam u međuvremenu osigurati koliko-toliko optimalna sredstva za kupnju takve nekretnine. Logičan izbor u zadnje je vrijeme bio sužen na nedaleki  Kloštar Ivanić, odnosno područje bregovitih vinograda u njegovoj bližoj okolici. Odluku mi je na kraju olakšala činjenica kako neće biti potrebe da se tamo preselim i da će to ipak biti samo mjesto za odmor ili za fizički rad, kako se uzme.

U protekle dvije godine manje-više redovito pratio sam oglase na internetu. Svaku iole zanimljivu i dostupnu opciju pobliže bi razmotrio i uživo promotrio. Nagledao sam se svakojakih građevina, od potpuno derutnih u šikaru zaraslih izbi do bogato uređenih prostranih objekata s atraktivnim okolišem. U nekoliko navrata bio sam blizu kupnje, ali bih ipak na kraju zbog nekog važnog razloga odustao. Primarno mi je bilo da zemljište i sama klijet, odnosno vikendica nije prevelika, da je dovršena, koliko-toliko funkcionalna, sa osnovnim priključcima, legalna i da je na pogodnom položaju, po mogućnosti s lijepim pogledom. Sve skupa trebalo se uklopiti u financijski okvir koji je bio donekle zadan. Brzo sam shvatio da ne mogu dobiti sve što želim i da ću morati učiniti neki ustupak i sam sa sobom postići kompromis. Krajem ovog ljeta bivao sam već pomalo umoran od traženja ili možda bolje reći od vlastite neodlučnosti i dvoumljenja. Poželio sam okončati potragu jer bi daljnja bila kontraproduktivna i cijela ideja mogla biti dovedena u pitanje.

Prije desetak dana naišao sam na jedan oglas na facebooku; manja klijet s prilično velikim vinogradom i voćnjakom u Kloštar Ivaniću na svega pet kilometara od kuće u kojoj sad živim. Cijena povoljna, lokacija dobra, stanje solidno. Prvo sam detaljno proučio sam objekat i uvidio da bi uz manje adaptacije mogao biti koristan i ugodan za povreni boravak. Zatim sam prehodao blago nagnutu padinu koja se sastoji od dugih redova starog vinograda i voćnjaka što obuhvaća oko 1200 kvadratnih metara. Na prvu sam htio po tko zna koji put odustati jer za održavanje istog možda u budućnosti neće biti dovoljno vremena i energije ili novca. Kad sam međutim stao na neveliku tresu na ulazu u gornji dio klijeti i pogledao uokolo, znao sam da ću kupiti unatoč tome što je okućnica prilično velika i zahtjevna za košnju i održavanje. Nisam jednostavno mogao odoljeti  prizoru velike plahte uglavnom zelenog krajolika što se odmotao kilometrima. Na lijevo malo šume Marče, ogranak naselja Bešlinec, susjedni Poljanski brijeg i iza njega komadić Moslavačke gore. Na desno drugi brijeg simpatičnog imena Put u raj, a iza njega dio Ivanić-Grada. U sredini prema jugu, polja, autoput, šuma Žutica i u daljini vitki dimnjaci sisačke rafinerije s pozadinom od Zrinske gore. Između svega toga sasvim daleko kroz izmaglicu nazirala se, vjerovali ili ne, preko granice planina Kozara. Linija tog širokog horizonta bila je ključna u odluci da kupim i u budućnosti oblikujem po svome taj komadić zelenila s kućicom na vrhu.










- 20:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

30.09.2020., srijeda

Polu-oblačna

Jedna polu-oblačna razglednica iz Moslavine


- 20:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

27.09.2020., nedjelja

Otac

Prije više od dvadeset godina, zahvaljujući preporuci jedne prijateljice, otkrio sam književni svijet Miljenka Jergovića. Ostala je tada pomalo začuđena moja prijateljica činjenicom da nisam za njega čuo. Pročitao sam potom zbirku priča "Sarajevski Marlboro" i ostao, u pozitivnom smislu, zapanjen. Nikad prije ni poslije nisam vidio da je netko između korica smjestio toliko izvrsnih kratkih priča. Gotovo nevjerojatna došla mi tada je sposobnost autora da piše o ratnim zbivanjima s lakoćom, bez patetike, bez optuživanja, bez dociranja. Samo činjenice, u stvari ljudi i njihove priče majstorski prezentirane. Čitao sam kasnije i mnoge druge knjige ovog autora. Svaka mi je bila dobra i zanimljiva. U protivnom ne bi za njima posezao. Ipak ni jedna od njih nije postigla razinu dojmljivosti koju sam osjetio čitajući "Marlboro" kojem sam se u više navrata vraćao.

Prije nekoliko dana u ruke mi je dospio njegov roman "Otac" prvi put objavljen prije deset godina. To je neopsežan, intimistički tekst u kojem se autor, donoseći priču o svojem pokojnom ocu, od njega zapravo oprašta. Pisan je preciznim, odrješitim stilom bez uljepšavanja lika i djela glavnog aktera. Dojma sam da je Jergović kroz godine i tisuće objavljenih redaka toliko "izbrusio pero" da nema niti najmanju potrebu podilaziti vlastitim književnim likovima čak i kad su mu rod. Jednako tako ne podilazi ni čitateljima što meni kao takvom laska. Takvim pristupom uspjeva iznjedriti esenciju priče uglavnom lišenu kičastih epiteta i beskrajnih stilskih figura.

"Otac" je razdjeljen na okruglo pedeset kratkih poglavlja bez naslova. Najkraća dosežu jedva pola stranice. Numerirana su rimskim brojevima i kronološki se nadovezuju. U početnima Jergović se vraća u razdoblje između dva svjetska rata i donosi priču o pradjedu Marku, poštaru što se iz Ličkog Lešća doselio u Sarajevo. Marko je bio strastveni kockar koji je u stanju prokockati cijelu plaću i time obitelj dovesti do gladovanja. Iako ga je u jednom trenutku pomazila sreća, pa je na lutriji dobio pravo bogatstvo, umire siromašan jer uspijeva sve ponovno izgubiti.

Jednako upečatljiv lik ovog romana je i baba Štefanija autorova baka po ocu. Ona je u vrijeme drugog svjetskog rata aktivno podržavala vladavinu NDH u Sarajevu zbog čega je nakon uspostave komunističke vlasti kratko bila u zatvoru. Jergović se kroz priču o Babi Štefaniji dotiče teme identiteta i kolektivne krivnje. Na takvim mjestima glavna narativna struja romana zalazi u rukavce manjih i većih eseja u kojima tematizira burnu prošlost ovih prostora i njezine reperkusije na novije vrijeme. Iznosi tako, uostalom, teoriju kako su zločini počinjeni u vrijeme i u ime NDH manufaktura po opsegu i učinkoviosti u odnosu na one nacističke koji su masovna industrija zločina planski smišljena i provedena. Ovi prvotni su tim više osobni i sa više strasti izvršeni.

Glavni lik ovog u osnovi bigrafskog romana autorov je otac Dobro. Unatoč činjenici da mu je majka izrazito desno orijentirana sedamnaestogodišnji Dobro kraj drugog svjetskog rata dočekuje kao aktivni partizan. Iz rata se vraća zaražen trbušnim tifusom. Majka mu je toliko ogorčena činjenicom da se pridružio partizanima da ga ne želi bolesnog njegovati. Doslovno mu odbija čašu vode pružiti. U godinama poraća Dobro studira medicinu i postaje liječnik, hematolog, specijalist za leukemiju. To je njegov životni poziv koji će ga u dobroj mjeri obilježiti često nauštp obiteljskih odnosa. Dok piše o tim odnosima autor nenametljivo ispisuje vlastitu intimnu ispovjest. Kao dijete rastavljenih roditelja, koje živi s majkom ili u nekim razdobljima s bakom i djedom, oca viđa povremeno. Te posjete ne ostavljaju dovoljno vremena i prostora da se bolje upoznaju što ima za posljedicu trajni izostanak bliskosti o kojem Jergović otvoreno i bez zadrške pripovjeda.

Kad dosegne tinejdžerske godine autor oca posjećuje na poslu u kliničkom centru Koševo. Osim toga odlazi s njim na vizite po selima u okolici Sarajeva najviše na Romaniju. Upravo s jednog takvog mjesta ispaljena je kasnije granata koja je doktoru Dobri Jergoviću eksplodirala usred dnevne sobe. Na takav i slične načine Jergović vješto prepliće vlastite i obiteljske uspomene s kasnijim ratnim i poratnim događajima smještajući ih u puno širi društveni kontekst. Navodi zanimljivu činjenicu da je začet na Palama u hotelu Panorama u kojem je ratnih devedesetih stolovala Karadžićava vlada. Kombinaranjem osobnog, privatnog i šireg društvenog Jergović zaokružuje i nadopunjuje priče o identitetima kojima pridodaje pridjev komplicirani. Na jednom mjestu kaže kako njegov interes za povijest i politiku dvadesetog stoljeća uglavnom balkansku i jugoslovensku čini književni puzzle od povijesnog zla i privatne nesreće.

Na kraju ove iznimne knjige ispod rimskog broja L ispisuje samo tri retka To je post scriptum stoljetne sage o lozi Jergovića u Sarajevu. U tom ultra kratkom finalu, kao svojevremeno u "Sarajevskom Marlboru", u dvije rečenice u stanju je izreći sve.
- 07:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.09.2020., nedjelja

Prometejev sin

Kad mi u ruke dospije knjiga čija je naslovnica originalna i obećavajuća, kojoj je vanjština vizualno dopadljiva na jedan nebanalan nekičast način, znam da sam na dobrom putu prvotno vizualno iskustvo pretočiti u dugotrajnije čitalačko. Nisam ljubitelj velikih intervencija u originalne fotografije, onoga što kolokvijalno nazivamo fotošopiranje. Međutim ako je takva obrada dozirana i smislena rezultat može biti vrlo efektan. Jedna takva fotografija krasi naslovnicu novog romana „Prometejev sin“ splitskog novinara i pisca Jurice Pavičića. Na toj naslovnici više od polovice slike zauzima plavetnilo neba na kojem je velikim bijelim slovima ispisano ime i prezime autora, te nešto manjim naslov romana. Središnji dio rezerviran je za dijagonalu koju sačinjavaju uska ulica, drvored palmi i raskošna, ali derutna, starinska katnica bez krova koja dugo odolijeva zubu vremena. Ispred građevine skupina je od dvadesetak ljudi koji poziraju gledajući u objektiv. Ta skupina je u crno-bijeloj tehnici, umetnuta s neke druge fotografije možda stotinjak godine stare. Izraz lica, način držanja, odjeća, sve na tim ljudima upućuje da su iz jedne druge epohe. Protagonisti te sivkaste ere stvorili su i ostavili u nasljedstvo djeci i unucima ono što je iza njih u tehnic coloru. O tome govori roman Jurice Pavičića.

Osim naslovne fotografije još je simboličnih detalja, light motiva kojima roman obiluje od samog naslova nadalje. Autor u jednom intervjuu ističe kako je, više nego u prethodnim romanima, u njega utkano pojava i fenomena kojima se bavi u svojim publicističkim tekstovima i knjigama. To je ponajprije specifični mediteranski mentalitet i okruženje, arhitektura i prostor, baština i investiranje, planiranje i građenje, javno i privatno, te nadasve film. „Prometejev sin“ započet je kao scenarij, ali se tijekom pisanja pretvorio u roman. Neke scene su izrazito filmične i kao stvorene za odigrati pred kamerama što će se u budućnosti vjerojatno dogoditi. Pavičić kazuje kako je njegov novi roman i svojevrsna posveta filmu „Prometej s otoka Viševice“ Vatroslava Mimice iz davne 1964. godine za kojeg na Wikipediji stoji da je moderna parafraza mita o Prometeju, što se može reći i za Pavičićev roman. Priča o novom „boljitku“ nauštrp romantične, ali opterećujuće, „nazadne“ prošlosti. Sukobi i simbioze tih dvaju vrijednosti potka su priče o Prometeju, odnosno njegovom sinu Jurice Pavičića.

Oni što su romane ovog prilično produktivnog autora čitali ranije odmah će uočiti kako im je glavni lik Gorki Šain bivši policajac u kasnim pedesetima poznat. To je zato što se pojavljuje u romanu „Crvena voda“ u sporednoj, ali važnoj i upečatljivoj ulozi. Kontinuitet postojanja tog lika kod ovog je čitatelja stvorio osjećaj kako se radi o nastavku na prethodni roman koji je zapravo samo djelomičan. Šain je ovaj put u glavnoj ulozi, a ostali protagonisti posve su novi. On je predstavnik velikog, privatnog, poduzeća, „engleskog investitora“ koji želi od lokalnih vlasnika otkupiti parcele u uvali Malpaga na neimenovanom jadranskom otoku kojeg autor naziva Škoj. Tamo bi se prema planovima kupaca, nakon otkupa i prenamjene zemljišta u građevinsko, izgradilo apartmansko naselje. Uloga Gorkog je ispitati imovinske i pravne odnose i sa vlasnicima dogovoriti prodaju. Tim poslom nekoliko dana prije Božića dolazi na rodni Škoj nakon dugo vremena. Njegov dolazak uzburka duhove na otoku jer prodaja kod svih zemljoposjednika ne ide glatko. Svaki od njih prisiljen je zapravo zbog teške materijalne situacije ili ulaganja u nešto prodati zemlju koja je naraštajima bila u posjedu obitelji. Pavičić površno, ali dobro oslikava i psihološki karakterizira različite aktere što su se na toj prekretnici zatekli. Paralelno upoznaje čitatelja s osobnim životom glavnog lika. Gorki Šain na Škoju je proveo djetinjstvo. U mladosti se u ljetnim mjesecima na njega vraćao. Otac mu je bio partizanski ratni heroj, zaslužnik i važan član društva u socijalističko vrijeme. Prema njegovom je ratnom putu snimljen neuspio, patetično-socrealistički, ratni film nakon kojeg dobiva nadimak Prometej. U središtu Mista još uvijek stoji ruzinavi spomenik koji na njega neodoljivo podsjeća. U takovom okruženju, dobrano opterećen inercijom repova prošlih događaja i godina, Gorki treba obaviti nimalo lak posao. Boraveći u predbožićno vrijeme na rodnom otoku Šain na svakom koraku nailazi na brojne „okidače“ koji ga potiču da ispita i vlastitu prošlost i odluke koje je u istoj donosio.

Pavičić je poglavlja ovog romana posložio kronološki po danima. Tako su i naslovljena, dan prvi pa nadalje, sve do osmog na sam Badnjak. Uz to je naslovima poglavlja pridodao imena katoličkih svetaca koji se na te datume u predbožićno vrijeme slave što je originalan dodatak koji naslućuje aureolu pobožnosti lokalnog stanovništva, barem načelnu. Kako dani odmiču interakcija među protagonistima na čelu s glavnim intenzivira se i usložnjava, pa roman povremeno poprima obrise krimića kojeg se teško ispušta iz ruku. Autor takvim pristupom pridobiva punu pažnju čitatelja koji hita prema kraju kako bi svjedočio trenutku kad se klupko događaja neminovno mora razmrsiti. Duhovi prošlosti sve konkretnije utječu na ono aktualno što je na repertoaru ovdje i sad. Starija ženska osoba, povratnica iz SAD-a jednostavno nazvana Amerikanka predomišlja se i odbija prodati zemljište kad shvati da je Gorki Šain sin pokojnog partizana Albina Šaina za kojeg se vjeruje da je krajem drugog svjetskog rata njezinu mlađu sestru redovnicu, koja je navodno špijunirala za Talijane, živu bacio u duboku krašku jamu gdje je u mukama skončala. Osobenjak Berto tvrdoglavo odbija prodati, te huška istomišljenike protiv općinskog načelnika i projekta. Svim silama želi zadržati trenutno stanje jer ima posjed u postojećoj turističkoj zoni koji će prenamjenom izgubiti na vrijednosti. U priču je upleten i lokalni župnik koji pokušava novcima od prodaje financirati obnovu crkve koju je na kredit već započeo. Animoziteti i različiti interesi kulminiraju na predstavljanju novog urbanističkog plana u staroj dvorani takozvane čitovnice kad u općem metežu i glasnoj razmjeni argumenata i uvreda dođe i do fizičkog obračuna. Sukobi oko Malpage vrhunac dožive kad na rivi kraj brodskog pristaništa pred očima mještana dođe do neugodne i mučne bratske tučnjave. Gorkog razvoj događaja sve više opterećuje i čini nervoznim i tjeskobnim. U takvoj situaciji sve teže mu polazi za rukom odjeliti privatno prošlo od poslovnog sada. Proganja ga misao da zarađuje od tuđe nesreće, odnosno živi od ljudske bijede. Ipak u završnim poglavljima stvari kao da sjedaju na svoje mjesto. Pavičić rasplet koncipira tako da čitatelj pomisli kako su Škoj, Misto i ljudi sami ispisali još jednu stranicu u neumitnom toku povijesti.

Jurica Pavičić napisao je još jedan vrlo dobar roman po skromnom sudu ovog čitatelja. Kao i uratke drugih autora pisane u novije vrijeme žanrovski ga se teško može smjestiti pod jedan nazivnik. Bastard je to krimića, povremeno trilera, obiteljske sage, osobne drame. Sve skupa spretno je umetnuto u socijalni, ekonomski, kulturni i identitetski kontekst. Pavičić piše jasne, nedvosmislene, nerobusne, rečenice koje kontinuirano dobrano pridonose priči. Priči koja je čitatelju donekle bliska i koju teško ispušta iz ruke. Književna, pripovjedačka štokavica dozirano je garnirana lokalnim, čakavskim izrazima što cijelu stvar čini više autentičnom i uvjerljivom. Radnja ovog romana odvija se u dane juga što mu daje jednu specifičnu, pomalo napetu atmosferu. Ipak na kraju zapuše bura koja u ulozi čistača doslovno prozrači ono ustajalo. a metaforički sve bitno iznese na vidjelo.






- 07:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.08.2020., ponedjeljak

Knjiga jegulja

Da me prije dva tjedna netko upitao što znam o jeguljama vjerojatno bih mu odgovorio: Znam da su to neobične zmijolike ribe i to je otprilike to. Ako bi mi isto pitanje bilo upućeno danas čini mi se da bi o jeguljama mogao reći puno više. Za tu veliku promjenu mogu zahvaliti švedskom piscu Patriku Svenssonu odnosno njegovoj knjizi jednostavnog naslova Knjiga jegulja. Posudio sam je u gradskoj knjužnici neplanski, igrom slučaja kao i većinu naslova u čije stranice nenadano uronim. Kao kad skočite u more i stresete se od njegove svježine da bi mu se potom dugo prepustili.

Već u uvodnom poglavlju Svensson uspjeva pridobiti moju punu pažnju navodeći vrlo zanimljive podatke o ovoj tajnovitoj i jedinstvenoj ribljoj vrsti još uvijek punoj zagonetki. Piše tako da jegulja dolazi na svijet u dalekom Sargaškom moru koje je posebno po tome što nigdje ne dotiče obalu, već je okruženo drugim morima. Osim što je posebna zbog mjesta na kojem se mrijesti jegulja je jedinstvena i zbog nimalo običnog životnog ciklusa. Nakon što se izlegne mlađ jegulje nošena strujama kreće na dugo, beznadno putovanje preko Atlantika ka slatkovodnim tokovima europskih i američkih rijeka. Znanost još nije zabilježila da neka životinjska vrsta u fazi ličinke prelazi tako dalek put. Kad konačno stigne i zađe u slatke vode; rijeke, potoke, brzace, jezera, bare, pa čak i veće lokve jegulja već poprimi oblik i veličinu prozirnog vrbinog lista da bi se nešto kasnije preobrazila u veće, žućkasto, neprozirno obličje. U slatkim vodama živi veći dio života koji može potrajati nekoliko desetljeća cijelo vrijeme bez spolnih obilježja. Tek pred kraj svojeg životnog ciklusa ove posebne ribe postaju spolno zrele, dostižu punu veličinu i poprimaju tamiju boju. Kao takve traže put do mora i vođene nekim, nama ljudima teško shvatljivim unutarnjim instinktom i kompasom, kreću ka Sargaškom moru kako bi se tamo parile, položile oplođenu ikru, te na poslijetku u toj nedostupnoj i tajnovitoj postojbini umrle.

Svensson u više navrata ponavlja kako je jegulja još uvijek puna zagonetki. Dugo se tragalo za odgovorima na njezino tajnovito ponašanje. Ta nastojanja iznjedrila su takozvano jeguljino pitanje. Još uvijek nitko potvrđeno nije vidio odraslu jedinku jegulje u Sargaškom moru. Sva istraživanja navode da se razmnožava baš tamo, ali još nema znanstveo relevantnog objašnjenja zašto naš na tom nepristupačnom dijelu našeg planeta. Dugo se vjerovalo da jegulja uopće nije riba jer ima slabo izražene peraje i krljušti i specifičnog je oblika. Najstarije zabilježeno istraživanje seže u doba Aristotela koji je i sam promatrao i proučavao ova tajnovita stvorenja. Nije dobio puno odgovora na postavljena pitanja, pa je zaključio, između ostalog, da nastaju iz blata, odnosno iz ničega. Još jedan poznati svjetski um bavio se jeguljama. Bio je to Sigmund Freud poznati psiho-analitičar u vrijeme dok je kao mladi prirodoslovac na sveučilištu u Trstu bezuspješno jeguljama pokušavao odrediti spol. Ta dva imena dio su podugačkog niza znanstvenika i enzuzijasta koji su kroz povijest, manje ili više uspješno, proučavali jegulje. Iz tog niza vrijedi izdvojiti Danca Johanesa Shmidta koji je prije stotinjak godina poduzeo dugotrajne i mukotrpne ekdpedicije u Atlanskom oceanu nakon kojih je s velikom sigurnošću ustvrdio da se jegulja mrijesti u Sargaškom moru. Migracija ove neobične ribe vrlo je kompleksna i nije do kraja rasvjetljena. To autoru ove knjige ostavlja prostora da čitatelja povede na jednu uzbudljivu književnu plovidbu povremeno sa elementima mistike.

Patrik Svensson vješto kombinira publicistički tekst sa vlastitom romanesknom pričom čiji je light motiv jegulja. Pri tome je diskretan, ali i vrlo osoban. U paralelnoj narativnoj liniji piše o obitelji, ponajviše o ocu s kojim je u djetinjstvu odlazio u ribolov loveći ponajviše jegulje. Otac mu je bio radnik, asfalter koji je u ribolovu nalazio odmor i rekreaciju, ali i mogućnost obogaćivanja kućne trpeze. Kako je obitelj živjela blizu rijeke to se nametalo kao logičan slijed događaja. Autor na pojedinim stranicama detaljno objašnjava načine i tehnike ribolova kao i rsznovrsne mogućnosti pripreme i konzumacije ulovljenih jegulja. Priča o ribolovu u djetinjstvu i ocu dio je zanimljive obiteljske freske sačinjene od uglavnom ugodnih, povremeno sjetnih uspomena koje u konačnici čitatelju približavaju identitet i specifičan mentalitet ptotagonista.

Osim prirodo-znanstvenog i osobnog segmenta, priča o jeguljama sadrži i socio-ekonomski kontekst. Navodi tako Svensson mjesta i regije u kojima je lov na jegulje puno više od običnog ribolova u slobodno vrijeme. Jedno od takvih je Zaljev jegulja na švedskoj obali gdje je lov na jegulje tradicionalnom metodom dio kulturnog nasljeđa. Upečatljiv je pasus o seocetu Aguinaga na rijeci Oriji u Baskiji gdje su jegulje delikatesa. U njemu autor u pomalo pjesničkoj maniri piše kako ribari u svojim barkama sa feralima čija se svjetlost presijava na živućoj postelji od riba ručno vade staklene jegulje s pomoću okruglih mreža na dugačkim drvenim motkama. Ili primjer ribara iz Sjeverne Irske povezanih sa IRA-om čija je borba za pravo na izlov poprimila politički kontekst u kojem je jegulja bila tek povod za traženje drugih prava. Svensson zaključuje kako lovci na jegulje nekad plivaju protiv struje te da su neobični i samodostatni. Lov ovih pomalo neobičnih riba nije samo njihov posao. On ih u dobroj mjeri određuje i definira.

Patrik Svensson svoju fascinaciju jeguljama uobličio je u vrlo smislen, opsežan i originalan ukoričeni tekst. Moju čitateljsku pažnju uspio je držati na visokoj razini od početka do kraja. Imao sam sreću čitati knjigu u vrijeme ljetovanja uglavnom uz more što je dodatno utjecalo na ionako jak utisak što je na mene ostavila. To književno iskustvo pokušat ću na kraju sažeti citirajući njegove riječi što se odnose na predmet ove fascinantne priče: Tko ima cilj, ima mogučnost pronaći smisao. Jegulje po tom pitanju mogu biti sretne.

- 07:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.08.2020., utorak

Morske

Još malo morskih :)








- 21:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.