Zlatne žbice

07.11.2019., četvrtak

Dinamo

Dugo već nisam skoro dva sata strepio i dobrano se iznervirao kao sinoć gledajući utakmicu Lige prvaka između Dinama i Šahtara. Zapravo tekma je sama po sebi bila odlična, puna tempa, dinamična, sadržajna i nadasve zanimljiva. Dinamo kakav već dugo nisam gledao, još tamo negdje s kraja devedesetih. Dobra za nekog neutralnog promatrača, što sjedne pred tv i navija za dobar nogomet, ali za navijače Dinama stresna i napeta doslovno do samog kraja. Kad sam oko jedanaest ugasio televizor ostao je neki gorak okus u ustima. Dinamo je trebao i mogao puno bolje. Ponekad nije dovoljno dati sve od sebe, pripremiti se dobro, napraviti sve, ako vas u ključnim momentima ne pomazi sreća, možete se na trepavice postaviti, ali učinak će izostati.

Nakon početnih petnaestak minuta i vodstva gostiju pomislio sam da slijedi još jedna u nizu blamaža i gnjavaža kakvih smo se nagledali proteklih godina. Došao sam čak u iskušenje ugasiti i pokupiti se u krpe, ali nakon izjednačenja i promjene formacije koju je Bjelica izgleda odradio u hodu predomislio sam se. Nadprosječno velika količina zanimljivih zbivanja na terenu mamila je na gledanje. Mora se priznati da su obje momčadi za to zaslužne. Gosti iz Donjecka, ne Harkiva, pardon Kijeva ili bolje reći Brazila su u valovima napadali i povremeno bili vrlo opasni pred golom Livakovića. Dinamo je također bio vrlo konkretan. Osobito su bile dojmljive opasne polukontre u kojima su se Oršić, Petković, Olmo, Taeophile i neumorni Ademi učaš stvarali pred Pjatovom prijeteći iz raznih oružja.

Kad je petnaestak minuta prije kraja Moro izključen iz igre, činilo se da će Dinamo parkirati bus u šesnesteracu, ukopati se i braniti početni iks do kraja, što se iz ove perspektive čini kao dobra opcija. Međutim nakon crvenog kartona za goste domaći kao da su dobili krila i jurnuli po pobjedu. Pravi užitak bio je gledati mladog Ivanušeca kako plasira loptu u suprotni kut ispod Pjatova. Još je veći gust bio promatrati super dribling Olma protiv trojice i zakucavanje Ademija za, kako smo krivo pretpostavili, nedostižno vodstvo. Drugi gol Šahtara trebao je biti zvono za uzbunu i krajnji oprez, ali nažalost nije to do kraja bio. Dramu na samom kraju teško je bilo gledati. Cirkus ispred Livakovića ne može se suvislo je prepričati i shvatiti. U petoj minuti produžetka sudac na igraču s loptom svira penal kojeg nije bilo da bi nakon pregleda snimke sudio faul na Pjatovu, njihovom golmanu eej koji je u šenestercu pao kao da mu je Teophile oko iskopao, da bi se zdrav i čio pridignuo kad je vidio da je iznudio penal za nezasluženi remi. Ma dajte najte gospon Brych!

Prava je šteta da Dinamo nije napravio taj iskorak i bodovno se odlijepio o Šahtara. Mislim da je momčad Nenada Bjelice, koji se profilirao kao vrlo dobar trener, po igrama to zaslužila. Ostaje tako Dinamu tražiti još bodove protiv žilave Atalante u gostima ili u zadnjem kolu doma protiv Pepove legije stranaca koja će možda istrčati u nekom šarenom sastavu. Bez obzira na krajnji ishod nije mi žao što sam ostao budan i još dugo pod dojmom viđenog razmišljao o Dinamu i njegovim igrama. Gledao sam ih dva puta uživo ove godine, ljetos kad je gostovao Ferencvaroch i nedavno u prvenstvu protiv Osijeka. Nije slučajno da se publika vratila na stadion. Gledatelje i navijače samo dobra igra, srčanost i kvaliteta može privući. Ovaj Dinamo to pokazuje i vjerujem da će rezultati sami po sebi doći. Neka dugo iščekivano ovogodišnje proljeće u Europi bude uvod u neku novu pobjedničku eru.


- 14:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.11.2019., nedjelja

Ogledala

Velikoj većini ljudi nije ugodno provoditi vrijeme u samoći. Pri tome me mislim na kraća vremenska razdoblja u kojima je povremena samoća dobro došla kao odmak kako bi se čovjek na neki način susreo sam sa sobom i osluhnuo vlastite misli. Kad kažem da samoća nije ugodna onda mislim na duge staze, kada netko dugo živi sam i silom prilika ili vlastitom voljom uglavnom zazire od drugih ljudi.

Ne želim ovdje generalizirati niti banalizirati kako se netko ne bi prepoznao i osjetio prozvanim. Svatko ima vlastite razloge i senzibilitet prema određenom stilu življenja. On je obično nekakav zbroj osobnosti ili mješavine gena i odgoja ili okruženja u kojem smo odrastali i živimo. Možemo također reći da je naša trenutna životna situacija umnožak svjesnih odluka i izbora što smo ih donosili i objektivnih okolnosti u kojima smo se našli i na koje nismo mogli ili teško da smo mogli utjecati. Kako bi neko življenje bilo ugodno i donekle lagodno potrebno je odricanje i žrtvovanje uz brojne kompromise i neminovni doticaj sreće bez koje ne ide.

Ljudi u pravilu prema sebi i svojim postupcima nisu objektivni. Ako smo odlučili učiniti nešto onda ćemo prvo sebe, pa i sve druge uvjeriti kako je to ispravno i da je to najbolji put. To činimo jer imamo potrebu opravdati sebi uloženu energiju i vrijeme koje smo utrošili. Pri tome se vrlo lako može dogoditi da odemo predaleko, da zastranimo. Tada uloženi trud postaje kontrapruktivan a krajnji rezultat nakaradan. To obično spoznamo prekasno kad nas dotična situacija izmori i obespokoji, te sami sebi postanemo teret.

Tu svojevrsnu klopku moguće je izbjeći ako čovjek oko sebe kao podršku ima druge i dobronamjerne. Tu prije svega mislim na partnere i druge članove obitelji, odnosno one s kojima živimo i djelimo dobro i loše svakodnevice. Oni su uglavnom  u stanju biti objektivni jer im je do nas stalo. Upozorit će nas ako krenemo forsirati nešto od čega dugoročno nitko neće imati koristi. U stanju su to učiniti i bez velikih riječi, gestom, postupkom, odnosno samim svojim prisustvom. U njihovim reakcijama na vrijeme ćemo prepoznati vlastite stranputice i moći ih izbjeći. Reakcije bliskih osoba ogledalo su našh postupaka i namjera. Treba samo htjeti širom otvoriti oči i znati ih iščitati.

Negdje sam pročitao da ona poprilična sličnost između nekih bračnih partnera što dugo žive zajedno ima i biološko, odnosno znanstveno objašnjenje. Naime naš mozak podsvjesno bilježi i kopira geste i izraze lica drugih osoba. Ako s nekim provodimo puno vremena to je učestalije i izraženije jer se bezbroj puta ponavlja. To s vremenom oblikuje crte i izraz našeg lica što je donekle pokazateelj osobnosti. Ako imate sreće i u miru i slozi s nekim dočekate duboku starost tad se doslovno ogledate jedno u drugom.

Činjenica da netko živi sam ne znači automatski da je usamljen. Usamljenost je subjektivan doživljaj i svatko je tumači drugačije i svodi na vlastitu mjeru. Važno da ne potraje dugo, da ne preraste u tjeskobu i depresiju. Moguće je tražiti i očekivati podršku i onih što ne žive s nama pod istim krovom, prijatelja, roditelja, djece ili bilo koga bliskog. Pri tome je naravno poželjno da odnos bude približno recipročan. Uloženi trud se u pravilu uvijek na ovaj ili onaj način vrati. Treba osluškivati i upijati druge jer time, ako je teorija ogledala točna, bolje upoznajemo i usrećujemo sebe.


- 08:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.10.2019., petak

Jesen

Sviđa mi se ova topla jesen
Ne volim hladnoću, zimogrozan sam
Jutra su maglovita tu kod nas dobrano
Kao kroz mlijeko da ideš na posao
Brisače moraš paliti, a nije kiša
Skoro sam biciklistu pokupio autom jutros
Najedanput je izronio iz bjeline
Sava je blizu, bit će da je zato magla
Na poslu provodim vrijeme u uredu
Uglavnom za računalom, kratko u autu
Ili u skladištu kad stigne dostava
Predugo radim isti posao
Dvadeset godina, sve znam napamet
Nema novih izazova jer sam ziheraš
Kao riba u malom akvariju
Ograničeno okruženje, ali sigurno
Savršeno na neki čudan način
Popodne sasvim druga priča
U kratkim rukavima sam
Radim vani, farbanje uglavnom
Drugo odgađam za kasnije, to je unutra
Doma dolazim kasno, umoran
Odgovara mi do neke mjere fizička aktivnost
Nakon regularnog posla nešto dodatno
Da se pokrpa proračun, prihodovna strana
Ljudi me zovu radi ovog ili onog
Neki u više navrata
Zadovoljni su uglavnom
Kažu da sam precizan i strpljiv
Da imam dobre živce
Jedna mi je gospođa rekla da imam zlatne ruke
Na trenutak sam joj povjerovao
Godilo mi je to čuti
Svi volimo pohvale na svoj račun
Malo leđa bole kad se probudim
Ali prođe uglavnom već do prve kave
Odgovara mi ponavljanje manualnih radnji
Potezi kistom ili valjkom
Meditativno je do neke mjere
To je zamjena za okretanje pedala
Korisna, isplativa zamjena
Tad utonem u razne misli
Dugo razgovaram sa sobom
Beskrajni unutarnji monolozi
Nekad sanjarim, nije dosadno
Može trajati satima
Dok ne završim započeto
Ili sunce potone, pa odjednom zahladi
Svemir je hladan, pročitao sam negdje
Rijetko gledam televiziju
Tu i tamo nogomet ili kvizove
Čitam svašta, nekad pišem
Slušam radio, radio Sljeme
Odgovara mi muzika koju puštaju
Sjetna je i nostalgična uglavnom
Tako se osjećam počesto
Nije to tuga ni žalost
To je melankolija, temperament
Takav sam žir, kao u pjesmi
Bit će još ovakvih dana nekoliko
Onda dolazi zima i sjeverac
Tako kaže windguru.cz
Ujutro ću popiti kavu i pročitati novine
Subotnje kolumne, navika
Popodne slikam vjenčanje i svadbu
Mladenci, u pravom smislu riječi
Život je pred njima, vjerujem lijep
Ja ponešto umoran, ali zadovoljan
Tako pretpostavljam izgleda jesen

- 20:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.10.2019., srijeda

Majstori u mojoj kući

Vjerujem da su svi koji će ovo čitati bili u prilici u svojoj kući ili stanu silom prilika ugostiti neke majstore. Pod tim pojmom, koji se u današnje vrijeme čini pomalo zastario, ali se još uvijek koristi, mislim na ljude koji vrše razne popravke ili iznova grade nešto funkcionalno. Ta situacija nije svakodnevna i utječe na rutinu onih koji u stanu ili kući što je obuhvaćena radovima žive. Kroz osoban i intiman prostor stanara tad defiliraju strani, nepoznati ljudi. Kako bi oni nesmetano obavili svoj posao potrebno je često odmaknuti ili maknuti namještaj i druge osobne stvari  i sitnice i tako djelomično ograničiti vlastitu komociju. Često uzrokuju buku, stvaraju smeće i prašinu i upravilu poželjno je da što prije odu. Istovremeno su i dobrodošli jer će popraviti ili izgraditi ono što je korisno i potrebno. Uostalom oni su tu jer ih je netko pozvao, a ne za vlastiti ćeif.

Na prvu bi se reklo da situacija opisana u uvodu nije osobito poželjna, da je banalna.To je nešto što se mora i što ćemo nastojati brzo zaboraviti. Nije nimalo filmično niti literarno uobličljivo. Međutim, ne misli tako književnica i novinarka Milana Vuković Runjić koja u knjizi „Majstori u mojoj kući“ tu vanrednu okolnost koristi kao književnu temu. Majstori su pri tom samo povod da se otvori i prilično britkim stilom ispiše intimne retke o sebi i svojoj obitelji, ali krenimo redom.

Na samom početku upoznaje nas likom kojeg naziva moj majstor. To je osoba s kojom usmeno dogovara prilično opsežne radove u interijeru i na eksterijeru kuće ukojoj živi s mužem i kćerkicom što treba krenuti u prvi razred. Ti radovi obuhvaćaju rušenje, pregrađivanje, ravnanje i farbanje unutarnjih zidova. Zatim postavljanje različitih instalacija, polaganje podnih obloga, postavljanje novog krova te fasade. Usmeni dogovor pečati se rukovanjem što je naručitelju dokaz da će rokovi i sve dogovoreno biti ispoštovano. Međutim radovi koji su počeli krajem ljeta i trebali završiti početkom jeseni odulje se do duboko uzimu, pa čak i duže ako se računaju oni naknadni. Majstori pri tom u više navrata dolaze, pa na duže nestaju, te djelomično i neadekvatno obavljaju ono što je dogovoreno. Pri tom se više puta probijaju vremenski rokovi i povećavaju troškovi što sve skupa dobrano utječe na život stanara kuće. 

Kao što rekoh radovi i majstori samo su povod. Iako su u naslovu oni su zapravo epizodni, sporedni likovi. Na stranicama knjige pojavljuju se povremeno, nemaju čak ni ime. Oni su poticaj da se izvrši inventura kako među zidovima takoi u nama samima. Autorica nas u ovoj knjizi uz njihovu pomoć djelomično uvodi usvoj svijet koji se oslanja ponajprije na bliske osobe i sazdan je od mnoštva proteklih i trenutnih događaja koji je oblikuju. Dobrano ogoljuje svoj odnos s mužem koji za vrijeme radova živi odvojeno dok ona i kćer privremeno stanuju u kući njezine majke. Kroz opise vrijednih stvari kao što su knjige i zosobne knjižnice vraća se u prošlost bez patike i prevelike nostalgije. Događaji iz prošlosti i njihove trenutne reperkusije čitatelja potiču da se probije kroz kompleksnost međuljudskih odnosa, partnerskih, roditeljskih, prijateljskih koje autorica tematizira. Saznajemo tako puno o njezinom braku, mladosti, majčinstvu, karijeri, ali ponajviše o njoj samoj, načinu razmišljanja, preokupacijama i senzibilitetu. Pri tom se služi jednim vrlo britkim stilom pisanja. Uglavnom kratkim odlučnim rečenicama podastire vlastiti mikrokozmos bez puno uljepšavanja i objašnjavanja što je po meni i najveća vrijednost ove knjige. Nudi čitatelju svoju priču bez umotavanja i izmotavanja, pa nek' s njom čini što mu volja. Kad radovi konačno dođu svome kraju i kad sklopite korice ostane vam još razmisliti o svemu, pa i o sebi.

Nisam slučajno u gradskoj knjižnici posegnuo za ovom knjigom. Već njezin naslov sugerirao mi je zanimljivo štivo bliske tematike. Naime i sam povremeno nastupam u ulozi svojevrsnog majstora. Iako izbjegavam tutitulu jer se ne smatram ekspertom u poslovima kojih se prihvatim. Nastojim korektno odraditi dogovoreni posao koji se obično svodi na različite manje zahvate koje općenito možemo nazvati uređenje interijera. Mogu tako djelomično razumijeti i lika kojeg autorica u knjizi zove moj majstor. Često prilikom takvih zahvata iskrsnu nepredviđene okolnosti koje učine da se stvar oduži ili da se pojavi neočekivani trošak. Ponekad i sam naručitelj zatraži nešto čega u početnom dogovoru nije bilo. Jednako tako razumijem i autoricu kad inzistira na danoj riječi i stisku ruke kao garanciji da će dogovor biti ispoštovan. Važno da je obostrani pristup pošten, tad su na kraju obje strane uglavnom zadovoljne i od toga imaju određene koristi.

Paralelno s čitanjem ove knjige podizao sam jedan pregradn zid u kući u kojoj živim. Glavninu posla mogao sam obaviti sam, ali za neke specifične djelove i instalacije potrebna mi je bila pomoć prijatelja koji ima više iskustva u tom poslu. Planirao sam cijelu priču završiti još prije odlaskana more, ali sam na spomenutu prijateljsku pomoć bio primoran čekati tjednima. Našao sam se tako u obje uloge djelomično i preostalo mi je jedino naoružati se strpljenjem. Ipak uspjeli smo ovih dana konačno postaviti taj zid. Dok ovopišem takozvana zadnja ruka gletanja još se na njemu suši. Trebat će ga još pobrusiti i pofarbati. Radeći na njemu više puta mi je u misli došla Milana Vuković Runjić i njezina nadasve zanimljiva knjiga. Ovaj tekst svojevrsna mu je posveta, a autorica spomenute knjige njegovoj je izgradnji na svoj osebujni literarni način posredno kumovala.  
- 19:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.09.2019., utorak

Mir


Nasuprot mojem prošlotjednom postu, koji je na neki način bio povratnički, u kojem tematiziram kretanje, ovaj put u fokus stavljam mir. Pri tom više mislim na stanje uma odnosno duha, a manje na tjelesno mirovanje koje je naravno do određene mjere prijeko potrebno kako bi se organizam odmorio i bio spreman za novi pokret. Unutarnji mir je neophodan kako bi čovjek postigao ravnotežu, osjećao se dobro, bio zdrav i živio ispunjeno.

Većina nas teži nekom neodređenom idealu sreće što je samo po sebi dobro i plemenito. Obično taj ideal pokušavamo realizirati kroz ljubav. Ako me na ovom mjestu upitate što je ljubav, teško ću vam moći jednoznačno odgovoriti. Lako moguće da ne postoji univerzalna definicija tog pojma. Nekom je to povjerenje, drugom sigurnost, trećem opet nesebično davanje i tako u nedogled. Svatko će za sebe pronaći recept i izravno živeći osjetiti značenje te riječi. Kad volimo i kad smo voljeni onda smo i sretni.

Sreća i ljubav su nam itekako potrebne i ako izostanu postaju predmet žudnje. Kratkotrajna žudnja djeluje poticajno, ali na duge staze može biti kontraproduktivna i važno je svesti je na razumnu mjeru. Pri tom zapravo želimo mir, onaj unutarnji koji će nas trajno ispuniti srećom i učiniti da spoznamo ljubav, istinsku, prema svima i svemu, ponajviše prema sebi. U prvom ešalonu su naravno oni najbliži, partneri, djeca, roditelji, prijatelji i svi ostali koji su u stanju darovati nam svoju pažnju i primiti našu i tako nas posredno učiniti ispunjenima i spokojnima.

U svakodnevnom življenju postoje razni remetilački faktori koji čine da se osjećamo nemirno. To su različite brige, problemi, izazovi ili ljudi koji nam grickaju postignuti mir kao miš kad otkrije fetu sira. To ne mora nužno biti loše. Anuliranje tih smetnji pomaže nam da ostanemo zdravi i fit u psihološkom smislu. Rješavanjem tih svakodnevnih jednadžbi održavamo mentalnu kondiciju. Problemi nastaju kad su ti faktori veliki i kad nadrastaju naše kapacitete. Tad teško postižemo i održavamo mir. Neobično nam je tad važna pomoć drugih, bliskih osoba kojima je stalo.

Mir je iznimno važan i u globalnim okvirima. Kad svijet ili neki njegov dio sklizne u kaos rata i nasilnih događaja tada u pravilu stagnira i nazaduje. Ljudski život gubi na cijeni i vlada neki drugi sustav vrijednosti. Dok oni mirni, pacifistički dijelovi ovog našeg plavog planeta velikim koracima grabe naprijed prema sve većem blagostanju koje će stanovnicima donijeti barem djelomičnu sreću, oni zahvaćen ratom proživljavaju kaos i beznađe iz čijeg začaranog kruga se nije lako iščupati. Stvari naravno nisu crno-bijele. Obično su ti svjetovi kao spojene posude povezani, pa i najmanji val na jednom kraju može izazvati cunami na drugom.

Jedan bloger mi je ovdje svojevremeno u komentaru napisao da nisam konfliktna osoba. To sam shvatio kao kompliment i zapamtio. Zaista pokušavam sve eventualne poteškoće i potencijalne sukobe rješavati smireno, razumno, razgovarajući. To nije uvijek lako. Izazovi sasvim običnog, svakodnevnog življenja znaju biti veliki. Ponekad je potrebno uložiti ogroman trud kako bi se postigao unutarnji mir. Vrijedi se pohrvati s tim izazovima. Ako ste poduzeli sve što je u vašoj moći da vama i onima oko vaš bude bolje, onda mirno spavajte.




- 19:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.09.2019., srijeda

U pokretu

Kako bi bio i ostao u dobroj psiho-fizičkoj kondiciji, zadovoljan, zdrav i u pravom smislu riječi živ, čovjek treba biti u stalnom pokretu. Treba se nečime zaokupiti, interesirati se, po mogućnosti usmjeriti fokus na nešto konkretno i održavati kontinuitet koliko je to moguće. Kad jednom staneš teže je pokrenuti se, započeti, vratiti se na kolosijek. Ako te netko ili nešto iz melankolije, učmalosti ili neodlučnosti prene i zatraži da učiniš neku konkretnu stvar doživjet ćeš to kao napad na komociju, osobnu slobodu ili u krajnjoj liniji na vlastito Ja. Svaki, pa i najmanji posao činit će ti se kao nepremostiva provalija ili planina iza koje je neki bolji vedriji, ali trenutno nedostupan horizont. Nije lako prepoznati i priznati sebi takvo stanje. Ono, čini ti se da ideš da se krećeš, a zapravo tapkaš u mjestu ili čak nazaduješ.

Biti u pokretu ili biti aktivan moguće je na puno različitih načina. Svatko će za sebe pronaći nekakav i ugoditi ga po vlastitoj mjeri. Uglavnom je to vezano za obavljanje nekog konkretnog posla koji nam osigurava materijalna sredstva odnosno egzistenciju. Međutim i one aktivnosti kojima pribjegavamo u slobodno vrijeme kao što je sport, hobiji i slično pomažu da postanemo i ostanemo aktivni kako tjelesno tako i mentalno. Ovo drugo je možda i puno važnije jer nas čini duhovno zdravima, ali u pravilu ide ruku pod ruku s prvim.

Proteklih mjeseci moji danu bili su ispunjeni različitim aktivnostima. Počinjali su uglavnom rano, a završavali kasno. Između bi se naguralo ili bolje reći nagruvalo koječega. Od posla odnosno različitih poslova kojima sam svakodnevno okupiran do brige za druge članove obitelji posebice vlastitu djecu. U tako gustom rasporedu bivalo je sve manje vremena, volje i koncentracije za hobije. Pod time u prvom redu mislim na bicikliranje, zatim čitanje i pisanje odnosno bloganje. Dobro, nije baš da se u nekom od dana ne bi našlo slobodnih sati, ali ako dobar dio dana radite neki fizički posao, onda vam okretanje pedala ne dođe kao odmor. Ili ako satima gledate u zaslon računala, onda čitanje dođe viče kako napor, a ne ugoda. Kad jednom izgubite kontinuitet izostane navika i kondicija, a s njima volja i motivacija. Nije lako iznova se pokrenuti, ali je moguće.

Svaka medalja naravno ima i drugu stranu. U ovom slučaju, ako ju okrenete na njoj će velikim slovima bljesnuti: Želja. Ako volite voziti bicikl, a tjednima ili duže niste u prilici sjesti na njega, kad napokon okrenete pedale to će vam predstavljati veliko zadovoljstvo. Već nakon nekoliko početnih kilometara ujednačeni huk kotača i ritam vlastitog disanja učinit će da se nađete u svojevrsnom meditativnom stanju. Ako volite čitati i gotovo cijelo ljeto vam prođe bez knjiga, kad napokon posegnete za nekom i otvorite ju, činit će vam se da pogledom brodite kroz guste retke dok vam se misli polagano valjaju na valovima ugode.

Moguće da je i ovaj kratki tekst nastao kao rezultat želje za pisanjem nakon dužeg vremena. Vjerojatno nema neku veliku literarnu vrijednost. Možda nije ni idealno koncipiran ni pretjerano smislen, ali pisanje istog predstavljalo mi je određeno zadovoljstvo i u tome se krije njegova vrijednost. Ako će samo nekoliko vas čitajući ga osjetiti dio tog zadovoljstva, imalo je smisla protegnuti prste i posegnuti za tipkovnicom.

Slučajno ili ne trenutno se obilježava Europski tjedan mobilnosti. To je manifestacija u kojoj se potiče ljude da budu aktivni, zdravi i veseli, da za prijevoz koriste bicikl, vježbaju ili nešto treće. Ako je ovaj post sasvim mali obol tom nastojanju moja misija bit će uspješna.

- 10:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

30.01.2019., srijeda

Tri godine

Dvije i petnaeste krenulo je krajem ljeta negdje početkom rujna. Nije potrajalo dugo, do Nove godine kad je lokal zatvoren. Na jednom dječjem rođendanu brzo je postignut dogovor s tadašnjim vlasnicima. Dodatni posao, nakon redovitog, poslije podne ili vikendom. Učenje i prilagodba nije trajala dugo, možda nekoliko tjedana. Posao je zapravo vrlo jednostavan, sjesti u mali auto i isporučiti pizze ili jela s roštilja na adresu naručitelja. Konobari koji zaprimaju narudžbe obično znaju dobar dio ljudi koji naručuju i odredišta na koje treba dostaviti pripremljenu hranu. Njihove upute i pomoć na početku su bila važne. Nakon nekog vremena adrese i naručitelji postanu poznati i dostavljaču, barem većina, pa se posao obavlja uglavnom rutinski. Nekad treba iznova pronaći, prvo ulicu, zatim kućni broj. Na mjestima ima neobilježenih adresa ili nelogično označenih i numeriranih. To zna otežati i oduzeti vrijeme, ali u velikoj većini slučajeva dostava bude obavljena u korektnom roku dok je jelo još toplo inače cijela priča gubi smisao. Ako netko nije zadovoljan uslugom neće više nazvati, vrlo jednostavno, ponuda i potražnja. Danju je ugodnije i lakše voziti, tražiti i pronalaziti odredišta. Noć je zahtjevnija, traži više koncentracije i pažnje i stvara drugačije ozračje koje ponekad utječe na raspoloženje.

Maratonsko vozikanje i zaustavljanje po sokacima i okolnim selima i zaseocima omogućuje stjecanje određenog utiska o ljudima koji tamo žive. On je kratkotrajan i površan, ali ipak ostaje zabilježen u nekoj unutarnjoj bazi podataka i imaginarnoj, osobnoj mapi onog što dolazi pozvoniti na vrata. Kuće i stanovi do neke mjere pričaju priče o onima što ih nastanjuju. Ne postoje dva identična mjesta onoga što nazivamo nečijim domom ni u stambenim zgradama i tipskim naseljima. Svaka ulazna vrata su drugačija i ostavljaju određeni početni dojam. Te razlike čine ljudi svojim življenjem i osobnošću. Nečija pojava, nekoliko rečenica, prehrambene navike, izgled hodnika ili okućnice omogućuju da ga se barem u manjoj mjeri upozna. Opći dojam na kraju je ipak da smo svi manje-više slični. U prvom redu težimo zadovoljiti one primarne potrebe, krov nad glavom, sigurnost i toplinu i utažiti glad i žeđ. Tek nakon toga smo socijalna bića, ostvarujemo se kroz interakciju s drugima u mrežama partnerskih, obiteljskih, prijateljskih, kolegijalnih i svih drugih odnosa. Na trećem su mjestu ona stremljenja i navike kojima ispunjavamo slobodno vrijeme nastojeći ga učini ugodnim.

Dvije i devetnaeste krenulo je usred zime, početkom siječnja. Novi vlasnik prošle je godine odlučio staviti u funkciju lokal na istom mjestu. Velika krušna peć opet je dostigla visoku radnu temperaturu, a roštilj je zacvrčao. U kratkom telefonskom razgovoru postignut je dogovor o dodatnom poslu popodne ili vikendom. Ovaj put prilagodba je trajala svega nekoliko dana. Toliko je bilo potrebno da se povrati sjećanje na rutinu i sigurnost u obavljanju posla dostave gotove hrane. Koliko god bio jednostavan, ipak traži određeni angažman i spretnost u orijentacijskom i vremenskom smislu osobito u vrijeme špice kad telefon za narudžbe zvoni svako malo. Precizna i pouzdana Google navigacija na mobitelu dobrano olakšava stvar. Zima i rani mrak donekle otežavaju. Nekad je potreban rengenski vid kako bi se uočio kućni broj. U okolici postoje vrlo uski odvojci u kojima je nemoguće okrenuti auto, pa treba u mraku, uz brijeg, na polu-zaleđenoj cesti voziti unatrag do prvog križanja. Ima ljudi koji na početku smjene jednu pizzu plaćaju novčanicom od tisuću kuna. S druge strane ukažu se povremeno nepoznati ili poznati ljudi koji samo jednom rečenicom ili gestom učine da svijet izgleda kao ljepše mjesto za život. Sve više takvih ulazi u kategoriju poznanika ili čak prijatelja u tom trenutku, a mreža istih se širi.

U tri godine između nije bilo dostavljačkog posla. Bilo je drugog i drugačijeg za neke druge blogerske priče. U tom vremenu događalo se puno ili malo toga ovisno iz kojeg kuta ili kroz koju prizmu se gleda. Iz kuta dostavljača koji vozi uz pomoć naočala s prizmama bilo je to prijelazno razdoblje između dva dodatna posla koji se nekad čine kao jedan te isti.


- 13:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.12.2018., petak

Judi i beštije

Jeste kad pokušali čitati neko opsežnije književno djelo pisano na dijalektu? Ja jesam više puta, ali bih obično već nakon početnih stranica odustao. Teško bi mi bilo uhvatiti ritam i saživjeti sa arhaičnom sintaksom. Izmicalo bi mi čak i značenje pojedinih riječi, pa mi se činilo da tekst ne razumijem u potpunosti. Ima međutim jedna iznimka, pisac čije knjige čitam unatoč tome što je njegov književni izričaj izrazito dijalektalan. To je pokojni Miljenko Smoje legendarni splitski novinar i kroničar. Lakoća pisanja i unikatnost prisutna u librima ovog barda učinile su od mene njegovog vjernog štioca.

Smoje već više od dvadeset godina nije među nama. Ipak početkom ove godine u izdanju HENA COM-a prvi put objavljen je nepoznati rukopis ovog autora pisan prije više od četvrt stoljeća. Naslov mu je „Judi i beštije“, a podnaslov „Ratna kronika Maloga mista“. U njemu Smoje ,slično kao u knjizi „Dnevnik jednog penzionera“ pisanoj ranije, bilježi svakodnevicu na sebi svojstven, a ovom čitatelju jedinstven način. Jednostavnost kojom pristupa svakodnevnim pojavama lokalnog „malomišćanskog“ karaktera kao i onima šireg značenja, kao što su političke promjene i rat u Hrvatskoj, plijeni pažnju. Smoje od svega što vidi i doživljava gradi priču koja baš svojom nenametljivošću biva upečatljiva. U tome se, po skromnom sudu ovog čitatelja, krije sva majstorija dobrog pisanja ili življenja ako hoćete. Kao u momčadskim sportovima s loptom, što je akcija jednostavnija, to je bolje učinkovita i atraktivna.

Opažajni mikro kozmos prvog dijela ove knjige je Malo misto, kako ga autor naziva, na otoku Braču. Tamo pisac u ljetnim mjesecima boravi u bungalovu sa suprugom koju naziva jednostavno ona. Društvo im je još šarmantni i pametni pas Šarko stalni stanovnik otoka. Šarko inače ima vlasnika, ali kad pisac pristigne u Malo misto onda preseli u bungalov i od njega se ne odvaja. Smoje čitatelja na više mjesta uvjerava da je to najljepši i najinteligentniji pas u cijeloj Dalmaciji. U početnim poglavljima sa crticama svakodnevice isprepliću se zabrinjavajuće vijesti o početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj ili Ervaskoj kako kaže Smoje, koje će svoje reperkusije postepeno poprimati na otoku i u samom Malom mistu. Pomalo šaljivo autor ustvrđuje kako je prvi ratni stradalnik na otoku pošćer Špiro kojeg ugrize pas dok dijeli pozive štaba civilne zaštite. Ipak nešto kasnije u ozbiljnijem tonu pripovijeda o detonacijama koje se čuju u noći u kojima stradavaju vikendice vlasnika srpske nacionalnosti. Iako u Malom mistu svi znaju sve, odgovorni za te noćne akcije ipak ostaju neotkriveni. Zbog ratnih zbivanja izostaje turistička vreva u Mistu koje nakon dugo vremena doživljava vruće, ali gotovo pusto ljeto kojeg Smoje na jednom mjestu naziva tužnim.

Usporedo sa nizanjem poglavlja množe se i zabrinjavajuće vijesti o ratnim sukobima i stradanjima. Smoje čitatelja vraća na početak devedesetih kad se rat kao požar proširio dobrim djelom naše zemlje. Njegove sve konkretnije reperkusije vidljive su i u Malom mistu. Obustavlja se brodski promet, uvodi se policijski sat i zamračenje, stanovništvo se naoružava. Prava ratna drama odvija se ipak na kopnu, u Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, u dalmatinskom zaleđu kao i na obali. Napadnuti su Osijek, Vukovar, Karlovac, Split, Šibenik, Zadar, Dubrovnik i još brojna manja mjesta. Smojina ratna kronika pisana je istodobno dok su tenkovi tutnjali, topovnjače prijetile, avioni nadlijetali i u tom smislu vrijedan je artefakt i podsjetnik na te događaje kojima smo svjedočili, ali smo ih neminovnošću protoka vremena počeli zaboravljati. Legendarni splitski pisac nam jednostavnom, svakodnevnom, dalmatinskom čakavicom, nizanjem činjenica i zgoda, bez objašnjavanja i dociranja, u maniri vrsnog kroničara, onog koji zapisuje, omogućuje da dulje pamtimo i, nadam se, iz bliže povijesti učimo.

U drugom djelu knjige naslovljenom jednostavno „Drugi dil“ Smojin dnevnik je u pravom smislu ratni. Vesele otočke i morske ćakule uglavnom uzmiču pred neminovnošću rata koji se kao pošast nastanio u sve pore onovremene hrvatske zbije. Ratna svakodnevica ne zaobilazi ni manja mjesta uz obalu, a puca se čak i po otocima. Smoje na više mjesta spominje već pomalo zaboravljeni naziv Garda kojoj lokalni ribari nesebično doniraju ulov i na taj način pomažu obranu. Napadače u više navrata naziva četničke bande, a famozna JNA se doslovce u nekoliko dana preobratila iz narodne armije u saveznika napadača. Autor pri tom primjećuje da se takozvani mali čovjek teško navikava na novonastalu situaciju. Ljudi zazivaju neka ljepša vremena i tako barem u mislima uzmiču od teške ratne stvarnosti. Na jednom mjestu zapisuje ovo: „Ne miri se čovik sa stvarnošću i tija bi vratit život koji je proša“. Prošla su na svu sreću i teška ratna vremena. Hrvatska se branila i obranila i na kopnu i na moru. U ratu kao i miru mnogi su judi, a neki beštije i tako će uvijek biti. Zahvaljujući kroničarima poput Smoje danas možemo čitati o tim danima i to ne suhoparno, već jednostavno, a upečatljivo iz pera malog čovika, a velikog pisca.





- 22:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.12.2018., srijeda

Vridilo je

Dobre stvari obično se događaju potpuno slučajno, a to nepisano pravilo može vrijediti i kad je televizijski program u pitanju. Netko od urednika odlučio je baš u vrijeme kad sam upalio televizor na program uvrstiti snimku koncerta Olivera Dragojevića iz pariške Olimpije. To je, ako mene pitate, vrlo dobar način da se gledateljima uljepša Božićna večer, a obzirom da nas je legendarni splitski pjevač ljetos napustio, može biti i prikladan početak oproštaja od godine što je na izmaku.

Oliver u pariškoj Olimpiji naslov je vrlo emotivnog koncerta za kojeg sam glavni akter kaže da mu je nastup u toj dvorani ispunjenje sna. Moju slušateljsku i gledateljsku pažnju privukao je odmah na početku izvedbom pjesme Nestajem na francuskom jeziku. Bilo je to dovoljno da pojačam glasnoću, odložim daljinski, udobno se smjestim i prepustim uglavnom laganim, sjetnim notama što su uslijedile. Nakon neponovljive Sve bih dao da si tu siguran sam bio da ću koncert poslušati i pogledati do kraja. Na stihove Barem jedan tren da vječnost bude / da ti pratim trag u beskraju / sve bih dao da si tu jednostavno ne mogu ostati ravnodušan. Jedan poznanik prije par godina baš tu je pjesmu postavio na facebook nekoliko dana nakon što mu je preminula supruga. Obično se njega sjetim kad je čujem. Slušajući Oprosti mi pape uviđam da je koncert, čak i ovako na televiziji, toliko dobar da ću možda o njemu poželjeti napisati nešto, pa stavljam kraj sebe laptop i bilježim redoslijed pjesama i pokoju natuknicu za ovaj tekst. Oliverove morske šansone su Dalmacija u malom, brod u boci koji putuje, a ne stiže nikamo, ogledalo životnih iskustava nakon kojih se obično posipavamo pepelom i postajemo ponizni. To se slobodno može reći i za legendarnu Skalinadu u kojoj komiški slavuj nadahnuto kazuje kako je svaka skala jedna nada, a sudba đardin od života. Ništa manje emocija nije niti u Marinki za koju uostalom kaže da je naša pisma, a publici gestama i držanjem poručuje kako su sve pisme koje su nas takle njegove i naše. Zatim nakon upečatljivog klavirskog uvoda postavlja pitanje Ko sam ja da ti sudim. U tim nadahnutim ljubavnim stihovima, kao u nekim zlatnim snovima slavi život, zapravo ono najbolje što iz njega proizlazi, ljubav. U uvodnoj melodiji Magdalene može se čuti violina koja ježi kožu, a stihovi Sve nježne riječi svijeta / sačuvao sam za te čuju se i osjećaju. U središnjem djelu opet je klavirski solo, pa krešendo cijelog orkestra, a točku na i stavlja melankolični saksofon nakon čega uslijede ovacije oduševljene publike. Podsjeti me što to bješe ljubav / i bar na tren biti zaljubljen još su jedni u nizu stihova na koje je teško bilo što dodati, a pjesma Ništa nova otkriva se kao svojevrsni glazbeni akvarel uvjerljive atmosfere dok se sam pjevač ne štedi pjevajući. Na otprilike pola koncerta vrijeme je bilo da se crna košulja zamjeni bijelom što je možda i simboličan uvod u Moj lipi anđele u kojoj Oliver čuva osmijeh samo za nju, a kad pođe po zlu onda voli više od sebe. Ipak bilo je brojnih osmjeha i za vjernu publiku što je potegnula čak do Pariza i oduševljeno pjevala zajedno sa Oliverom. U Živote moj kaže Dva put san umra / prvi put kad san je vidija ja / drugi put kad je otišla. Ali zahvaljujući bogatoj karijeri i ovakvim snimkama još će dugo živjeti u našim sjećanjima. Zato treba uživati i radovati se što više jer od tuge se može za tren ostarjetijeti. Na početku legendarne Cesarice je još jedan razigrani klavirski solo na kojem se Oliver pokazuje kao vrstan zabavljač. Refren je bio rezerviran za oduševljenu publiku koja je na nogama pjevala iz sveg glasa što je možda bio vrhunac koncerta. Nakon toga pjevač predstavlja brojni orkestar kojim energično ravna Alan Bjenlinski. Uslijedila je potom kultna Moj galebe zaokružena izvrsnom dionicom na klarinetu koji, uz unikatni Oliverov glas, kod slušatelja stvara dojam da se nalazi na osmi blizu mora a da se u stvarnosti nije maknuo iz prosinačke zime. Nakon što za klavir sjedne gost Matija Dedić vrijeme je za Kad u te nestane mi vire dugi i sjetni ljubavni oproštaj izveden u jazz aranžmanu. Nevera je snažna životna priča u stihu koja uostalom govori kako Ništa čovik tu ne more / kad nevera dotakne ti život. / Ostaje samo skupit konope / i vezati što se more. / Ono što puklo je na dva dila / samo vrime može izličit more. Slijedi potom još jedna na francuskom energična i specifičnog ritma kao koračnica, a kontrast joj je sadržan u nastavku. Vjeruj u ljubav kao neka himna ljubavi potiče da potražimo nečiju ruku kao rijedak cvijet i tako probudimo nadu u sretniji i ljepši svijet. Nedostaješ mi ti sinonim je dualnosti i podsjetnik da svaka medalja ima dvije strane. Na veselu plesnu glazbu nadovezuju se tužni stihovi Nedostaješ mi ti / tvoj smijeh tvoj glas i oči. I za kraj Vridilo je za one koji vjeruju u ljubav, koji znaju da Samo srcem se dobro vidi / To ritki znaju. / Mnogi su za to slipi / ostani još malo.

Vridilo je slušati i gledati Olivera ne samo u Božićnoj večeri na televiziji, ne samo u pariškoj Olimpiji već u svim prilikama. Njegova glazba je mediteranski melankolična, na prvu tužna, ali kod mene stvara dobar pozitivan osjećaj. Podsjeća sjetno na neke minule dane, ali i nudi nephodnu nadu u dobro sutra. Inspirirala me noćas da joj posvetim ovaj blogerski post i tu pozitivnu energiju pokušam prenijeti na sve koji će ga pročitati. Ako ste se čitajući barem jednom osjetili dobro, vridilo je.










- 00:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.12.2018., nedjelja

Gospođica

Današnje vedro popodne moj mlađi klinac i ja iskoristili smo za kratki izlet u šumu Žuticu blizu Ivanić-Grada. Stariji se ovaj put opravdao pripremama za sutrašnju nastavu. Cilj nam je bio lokacija Gospođica često odredište ovdašnjih izletnika i ljubitelja prirode. To je zapravo prostrana ravnica na rubu šume na kojoj u toplijim razdobljima godine slobodno lutaju brojni konji i krave. Danas, osim nas, nikoga. Samo sunce i snijeg koji se presijava kao da je kristalan. Tišinu, što se spustila na ravnicu, remetilo je jedino škripanje prhkog snijega uzrokovano našim koracima. Složili smo se da je kao na južnom polu iako tamo nikad nismo bili. Evo jedna fotografija.



- 16:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.