Zlatne žbice

10.10.2020., subota

Pogled



Prije otprilike dvije godine, potaknuta pomalo silom prilika, nastala je ideja da kupim manju vikendicu ili klijet s vinogradom ili voćnjakom. U to vrijeme uopće nisam bio siguran gdje bi bila smještena, kako bi izgledala i koja bi joj bila osnovna namjena. Financijske i opće okolnosti nisu mi tad bile naklonjene, niti su obećavale mirnu i stabilnu budućnost. Nisam bio siguran ni gdje ću živjeti, pa je postojala mogućnost da se u jedan takav kućerak preselim i u njemu stanujem sam. Unatoč brojnim upitnicima i nedoumicama započeo sam potragu koja se u ovih dvije godine donekle fokusirala i iskristalizirala. Uspio sam u međuvremenu osigurati koliko-toliko optimalna sredstva za kupnju takve nekretnine. Logičan izbor u zadnje je vrijeme bio sužen na nedaleki  Kloštar Ivanić, odnosno područje bregovitih vinograda u njegovoj bližoj okolici. Odluku mi je na kraju olakšala činjenica kako neće biti potrebe da se tamo preselim i da će to ipak biti samo mjesto za odmor ili za fizički rad, kako se uzme.

U protekle dvije godine manje-više redovito pratio sam oglase na internetu. Svaku iole zanimljivu i dostupnu opciju pobliže bi razmotrio i uživo promotrio. Nagledao sam se svakojakih građevina, od potpuno derutnih u šikaru zaraslih izbi do bogato uređenih prostranih objekata s atraktivnim okolišem. U nekoliko navrata bio sam blizu kupnje, ali bih ipak na kraju zbog nekog važnog razloga odustao. Primarno mi je bilo da zemljište i sama klijet, odnosno vikendica nije prevelika, da je dovršena, koliko-toliko funkcionalna, sa osnovnim priključcima, legalna i da je na pogodnom položaju, po mogućnosti s lijepim pogledom. Sve skupa trebalo se uklopiti u financijski okvir koji je bio donekle zadan. Brzo sam shvatio da ne mogu dobiti sve što želim i da ću morati učiniti neki ustupak i sam sa sobom postići kompromis. Krajem ovog ljeta bivao sam već pomalo umoran od traženja ili možda bolje reći od vlastite neodlučnosti i dvoumljenja. Poželio sam okončati potragu jer bi daljnja bila kontraproduktivna i cijela ideja mogla biti dovedena u pitanje.

Prije desetak dana naišao sam na jedan oglas na facebooku; manja klijet s prilično velikim vinogradom i voćnjakom u Kloštar Ivaniću na svega pet kilometara od kuće u kojoj sad živim. Cijena povoljna, lokacija dobra, stanje solidno. Prvo sam detaljno proučio sam objekat i uvidio da bi uz manje adaptacije mogao biti koristan i ugodan za povreni boravak. Zatim sam prehodao blago nagnutu padinu koja se sastoji od dugih redova starog vinograda i voćnjaka što obuhvaća oko 1200 kvadratnih metara. Na prvu sam htio po tko zna koji put odustati jer za održavanje istog možda u budućnosti neće biti dovoljno vremena i energije ili novca. Kad sam međutim stao na neveliku tresu na ulazu u gornji dio klijeti i pogledao uokolo, znao sam da ću kupiti unatoč tome što je okućnica prilično velika i zahtjevna za košnju i održavanje. Nisam jednostavno mogao odoljeti  prizoru velike plahte uglavnom zelenog krajolika što se odmotao kilometrima. Na lijevo malo šume Marče, ogranak naselja Bešlinec, susjedni Poljanski brijeg i iza njega komadić Moslavačke gore. Na desno drugi brijeg simpatičnog imena Put u raj, a iza njega dio Ivanić-Grada. U sredini prema jugu, polja, autoput, šuma Žutica i u daljini vitki dimnjaci sisačke rafinerije s pozadinom od Zrinske gore. Između svega toga sasvim daleko kroz izmaglicu nazirala se, vjerovali ili ne, preko granice planina Kozara. Linija tog širokog horizonta bila je ključna u odluci da kupim i u budućnosti oblikujem po svome taj komadić zelenila s kućicom na vrhu.










- 20:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

30.09.2020., srijeda

Polu-oblačna

Jedna polu-oblačna razglednica iz Moslavine


- 20:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

27.09.2020., nedjelja

Otac

Prije više od dvadeset godina, zahvaljujući preporuci jedne prijateljice, otkrio sam književni svijet Miljenka Jergovića. Ostala je tada pomalo začuđena moja prijateljica činjenicom da nisam za njega čuo. Pročitao sam potom zbirku priča "Sarajevski Marlboro" i ostao, u pozitivnom smislu, zapanjen. Nikad prije ni poslije nisam vidio da je netko između korica smjestio toliko izvrsnih kratkih priča. Gotovo nevjerojatna došla mi tada je sposobnost autora da piše o ratnim zbivanjima s lakoćom, bez patetike, bez optuživanja, bez dociranja. Samo činjenice, u stvari ljudi i njihove priče majstorski prezentirane. Čitao sam kasnije i mnoge druge knjige ovog autora. Svaka mi je bila dobra i zanimljiva. U protivnom ne bi za njima posezao. Ipak ni jedna od njih nije postigla razinu dojmljivosti koju sam osjetio čitajući "Marlboro" kojem sam se u više navrata vraćao.

Prije nekoliko dana u ruke mi je dospio njegov roman "Otac" prvi put objavljen prije deset godina. To je neopsežan, intimistički tekst u kojem se autor, donoseći priču o svojem pokojnom ocu, od njega zapravo oprašta. Pisan je preciznim, odrješitim stilom bez uljepšavanja lika i djela glavnog aktera. Dojma sam da je Jergović kroz godine i tisuće objavljenih redaka toliko "izbrusio pero" da nema niti najmanju potrebu podilaziti vlastitim književnim likovima čak i kad su mu rod. Jednako tako ne podilazi ni čitateljima što meni kao takvom laska. Takvim pristupom uspjeva iznjedriti esenciju priče uglavnom lišenu kičastih epiteta i beskrajnih stilskih figura.

"Otac" je razdjeljen na okruglo pedeset kratkih poglavlja bez naslova. Najkraća dosežu jedva pola stranice. Numerirana su rimskim brojevima i kronološki se nadovezuju. U početnima Jergović se vraća u razdoblje između dva svjetska rata i donosi priču o pradjedu Marku, poštaru što se iz Ličkog Lešća doselio u Sarajevo. Marko je bio strastveni kockar koji je u stanju prokockati cijelu plaću i time obitelj dovesti do gladovanja. Iako ga je u jednom trenutku pomazila sreća, pa je na lutriji dobio pravo bogatstvo, umire siromašan jer uspijeva sve ponovno izgubiti.

Jednako upečatljiv lik ovog romana je i baba Štefanija autorova baka po ocu. Ona je u vrijeme drugog svjetskog rata aktivno podržavala vladavinu NDH u Sarajevu zbog čega je nakon uspostave komunističke vlasti kratko bila u zatvoru. Jergović se kroz priču o Babi Štefaniji dotiče teme identiteta i kolektivne krivnje. Na takvim mjestima glavna narativna struja romana zalazi u rukavce manjih i većih eseja u kojima tematizira burnu prošlost ovih prostora i njezine reperkusije na novije vrijeme. Iznosi tako, uostalom, teoriju kako su zločini počinjeni u vrijeme i u ime NDH manufaktura po opsegu i učinkoviosti u odnosu na one Nacističke koji su masovna industrija zločina planski smišljena i provedena. Ovi prvotni su tim više osobni i sa više strasti izvršeni.

Glavni lik ovog u osnovi bigrafskog romana autorov je otac Dobro. Unatoč činjenici da mu je majka izrazito desno orijentirana sedamnaestogodišnji Dobro kraj drugog svjetskog rata dočekuje kao aktivni partizan. Iz rata se vraća zaražen trbušnim tifusom. Majka mu je toliko ogorčena činjenicom da se pridružio partizanima da ga ne želi bolesnog njegovati. Doslovno mu odbija čašu vode pružiti. U godinama poraća Dobro studira medicinu i postaje liječnik, hematolog, specijalist za leukemiju. To je njegov životni poziv koji će ga u dobroj mjeri obilježiti često nauštp obiteljskih odnosa. Dok piše o tim odnosima autor nenametljivo ispisuje vlastitu intimnu ispovjest. Kao dijete rastavljenih roditelja, koje živi s majkom ili u nekim razdobljima s bakom i djedom, oca viđa povremeno. Te posjete ne ostavljaju dovoljno vremena i prostora da se bolje upoznaju što ima za posljedicu trajni izostanak bliskosti o kojem Jergović otvoreno i bez zadrške pripovjeda.

Kad dosegne tinejdžerske godine autor oca posjećuje na poslu u kliničkom centru Koševo. Osim toga odlazi s njim na vizite po selima u okolici Sarajeva najviše na Romaniju. Upravo s jednog takvog mjesta ispaljena je kasnije granata koja je doktoru Dobri Jergoviću eksplodirala usred dnevne sobe. Na takav i slične načine Jergović vješto prepliće vlastite i obiteljske uspomene s kasnijim ratnim i poratnim događajima smještajući ih u puno širi društveni kontekst. Navodi zanimljivu činjenicu da je začet na Palama u hotelu Panorama u kojem je ratnih devedesetih stolovala Karadžićava vlada. Kombinaranjem osobnog, privatnog i šireg društvenog Jergović zaokružuje i nadopunjuje priče o identitetima kojima pridodaje pridjev komplicirani. Na jednom mjestu kaže kako njegov interes za povijest i politiku dvadesetog stoljeća uglavnom balkansku i jugoslovensku čini književni puzzle od povijesnog zla i privatne nesreće.

Na kraju ove iznimne knjige ispod rimskog broja L ispisuje samo tri retka To je post scriptum stoljetne sage o lozi Jergovića u Sarajevu. U tom ultra kratkom finalu, kao svojevremeno u "Sarajevskom Marlboru", u dvije rečenice u stanju je izreći sve.
- 07:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.09.2020., nedjelja

Prometejev sin

Kad mi u ruke dospije knjiga čija je naslovnica originalna i obećavajuća, kojoj je vanjština vizualno dopadljiva na jedan nebanalan nekičast način, znam da sam na dobrom putu prvotno vizualno iskustvo pretočiti u dugotrajnije čitalačko. Nisam ljubitelj velikih intervencija u originalne fotografije, onoga što kolokvijalno nazivamo fotošopiranje. Međutim ako je takva obrada dozirana i smislena rezultat može biti vrlo efektan. Jedna takva fotografija krasi naslovnicu novog romana „Prometejev sin“ splitskog novinara i pisca Jurice Pavičića. Na toj naslovnici više od polovice slike zauzima plavetnilo neba na kojem je velikim bijelim slovima ispisano ime i prezime autora, te nešto manjim naslov romana. Središnji dio rezerviran je za dijagonalu koju sačinjavaju uska ulica, drvored palmi i raskošna, ali derutna, starinska katnica bez krova koja dugo odolijeva zubu vremena. Ispred građevine skupina je od dvadesetak ljudi koji poziraju gledajući u objektiv. Ta skupina je u crno-bijeloj tehnici, umetnuta s neke druge fotografije možda stotinjak godine stare. Izraz lica, način držanja, odjeća, sve na tim ljudima upućuje da su iz jedne druge epohe. Protagonisti te sivkaste ere stvorili su i ostavili u nasljedstvo djeci i unucima ono što je iza njih u tehnic coloru. O tome govori roman Jurice Pavičića.

Osim naslovne fotografije još je simboličnih detalja, light motiva kojima roman obiluje od samog naslova nadalje. Autor u jednom intervjuu ističe kako je, više nego u prethodnim romanima, u njega utkano pojava i fenomena kojima se bavi u svojim publicističkim tekstovima i knjigama. To je ponajprije specifični mediteranski mentalitet i okruženje, arhitektura i prostor, baština i investiranje, planiranje i građenje, javno i privatno, te nadasve film. „Prometejev sin“ započet je kao scenarij, ali se tijekom pisanja pretvorio u roman. Neke scene su izrazito filmične i kao stvorene za odigrati pred kamerama što će se u budućnosti vjerojatno dogoditi. Pavičić kazuje kako je njegov novi roman i svojevrsna posveta filmu „Prometej s otoka Viševice“ Vatroslava Mimice iz davne 1964. godine za kojeg na Wikipediji stoji da je moderna parafraza mita o Prometeju, što se može reći i za Pavičićev roman. Priča o novom „boljitku“ nauštrp romantične, ali opterećujuće, „nazadne“ prošlosti. Sukobi i simbioze tih dvaju vrijednosti potka su priče o Prometeju, odnosno njegovom sinu Jurice Pavičića.

Oni što su romane ovog prilično produktivnog autora čitali ranije odmah će uočiti kako im je glavni lik Gorki Šain bivši policajac u kasnim pedesetima poznat. To je zato što se pojavljuje u romanu „Crvena voda“ u sporednoj, ali važnoj i upečatljivoj ulozi. Kontinuitet postojanja tog lika kod ovog je čitatelja stvorio osjećaj kako se radi o nastavku na prethodni roman koji je zapravo samo djelomičan. Šain je ovaj put u glavnoj ulozi, a ostali protagonisti posve su novi. On je predstavnik velikog, privatnog, poduzeća, „engleskog investitora“ koji želi od lokalnih vlasnika otkupiti parcele u uvali Malpaga na neimenovanom jadranskom otoku kojeg autor naziva Škoj. Tamo bi se prema planovima kupaca, nakon otkupa i prenamjene zemljišta u građevinsko, izgradilo apartmansko naselje. Uloga Gorkog je ispitati imovinske i pravne odnose i sa vlasnicima dogovoriti prodaju. Tim poslom nekoliko dana prije Božića dolazi na rodni Škoj nakon dugo vremena. Njegov dolazak uzburka duhove na otoku jer prodaja kod svih zemljoposjednika ne ide glatko. Svaki od njih prisiljen je zapravo zbog teške materijalne situacije ili ulaganja u nešto prodati zemlju koja je naraštajima bila u posjedu obitelji. Pavičić površno, ali dobro oslikava i psihološki karakterizira različite aktere što su se na toj prekretnici zatekli. Paralelno upoznaje čitatelja s osobnim životom glavnog lika. Gorki Šain na Škoju je proveo djetinjstvo. U mladosti se u ljetnim mjesecima na njega vraćao. Otac mu je bio partizanski ratni heroj, zaslužnik i važan član društva u socijalističko vrijeme. Prema njegovom je ratnom putu snimljen neuspio, patetično-socrealistički, ratni film nakon kojeg dobiva nadimak Prometej. U središtu Mista još uvijek stoji ruzinavi spomenik koji na njega neodoljivo podsjeća. U takovom okruženju, dobrano opterećen inercijom repova prošlih događaja i godina, Gorki treba obaviti nimalo lak posao. Boraveći u predbožićno vrijeme na rodnom otoku Šain na svakom koraku nailazi na brojne „okidače“ koji ga potiču da ispita i vlastitu prošlost i odluke koje je u istoj donosio.

Pavičić je poglavlja ovog romana posložio kronološki po danima. Tako su i naslovljena, dan prvi pa nadalje, sve do osmog na sam Badnjak. Uz to je naslovima poglavlja pridodao imena katoličkih svetaca koji se na te datume u predbožićno vrijeme slave što je originalan dodatak koji naslućuje aureolu pobožnosti lokalnog stanovništva, barem načelnu. Kako dani odmiču interakcija među protagonistima na čelu s glavnim intenzivira se i usložnjava, pa roman povremeno poprima obrise krimića kojeg se teško ispušta iz ruku. Autor takvim pristupom pridobiva punu pažnju čitatelja koji hita prema kraju kako bi svjedočio trenutku kad se klupko događaja neminovno mora razmrsiti. Duhovi prošlosti sve konkretnije utječu na ono aktualno što je na repertoaru ovdje i sad. Starija ženska osoba, povratnica iz SAD-a jednostavno nazvana Amerikanka predomišlja se i odbija prodati zemljište kad shvati da je Gorki Šain sin pokojnog partizana Albina Šaina za kojeg se vjeruje da je krajem drugog svjetskog rata njezinu mlađu sestru redovnicu, koja je navodno špijunirala za Talijane, živu bacio u duboku krašku jamu gdje je u mukama skončala. Osobenjak Berto tvrdoglavo odbija prodati, te huška istomišljenike protiv općinskog načelnika i projekta. Svim silama želi zadržati trenutno stanje jer ima posjed u postojećoj turističkoj zoni koji će prenamjenom izgubiti na vrijednosti. U priču je upleten i lokalni župnik koji pokušava novcima od prodaje financirati obnovu crkve koju je na kredit već započeo. Animoziteti i različiti interesi kulminiraju na predstavljanju novog urbanističkog plana u staroj dvorani takozvane čitovnice kad u općem metežu i glasnoj razmjeni argumenata i uvreda dođe i do fizičkog obračuna. Sukobi oko Malpage vrhunac dožive kad na rivi kraj brodskog pristaništa pred očima mještana dođe do neugodne i mučne bratske tučnjave. Gorkog razvoj događaja sve više opterećuje i čini nervoznim i tjeskobnim. U takvoj situaciji sve teže mu polazi za rukom odjeliti privatno prošlo od poslovnog sada. Proganja ga misao da zarađuje od tuđe nesreće, odnosno živi od ljudske bijede. Ipak u završnim poglavljima stvari kao da sjedaju na svoje mjesto. Pavičić rasplet koncipira tako da čitatelj pomisli kako su Škoj, Misto i ljudi sami ispisali još jednu stranicu u neumitnom toku povijesti.

Jurica Pavičić napisao je još jedan vrlo dobar roman po skromnom sudu ovog čitatelja. Kao i uratke drugih autora pisane u novije vrijeme žanrovski ga se teško može smjestiti pod jedan nazivnik. Bastard je to krimića, povremeno trilera, obiteljske sage, osobne drame. Sve skupa spretno je umetnuto u socijalni, ekonomski, kulturni i identitetski kontekst. Pavičić piše jasne, nedvosmislene, nerobusne, rečenice koje kontinuirano dobrano pridonose priči. Priči koja je čitatelju donekle bliska i koju teško ispušta iz ruke. Književna, pripovjedačka štokavica dozirano je garnirana lokalnim, čakavskim izrazima što cijelu stvar čini više autentičnom i uvjerljivom. Radnja ovog romana odvija se u dane juga što mu daje jednu specifičnu, pomalo napetu atmosferu. Ipak na kraju zapuše bura koja u ulozi čistača doslovno prozrači ono ustajalo. a metaforički sve bitno iznese na vidjelo.






- 07:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.08.2020., ponedjeljak

Knjiga jegulja

Da me prije dva tjedna netko upitao što znam o jeguljama vjerojatno bih mu odgovorio: Znam da su to neobične zmijolike ribe i to je otprilike to. Ako bi mi isto pitanje bilo upućeno danas čini mi se da bi o jeguljama mogao reći puno više. Za tu veliku promjenu mogu zahvaliti švedskom piscu Patriku Svenssonu odnosno njegovoj knjizi jednostavnog naslova Knjiga jegulja. Posudio sam je u gradskoj knjužnici neplanski, igrom slučaja kao i većinu naslova u čije stranice nenadano uronim. Kao kad skočite u more i stresete se od njegove svježine da bi mu se potom dugo prepustili.

Već u uvodnom poglavlju Svensson uspjeva pridobiti moju punu pažnju navodeći vrlo zanimljive podatke o ovoj tajnovitoj i jedinstvenoj ribljoj vrsti još uvijek punoj zagonetki. Piše tako da jegulja dolazi na svijet u dalekom Sargaškom moru koje je posebno po tome što nigdje ne dotiče obalu, već je okruženo drugim morima. Osim što je posebna zbog mjesta na kojem se mrijesti jegulja je jedinstvena i zbog nimalo običnog životnog ciklusa. Nakon što se izlegne mlađ jegulje nošena strujama kreće na dugo, beznadno putovanje preko Atlantika ka slatkovodnim tokovima europskih i američkih rijeka. Znanost još nije zabilježila da neka životinjska vrsta u fazi ličinke prelazi tako dalek put. Kad konačno stigne i zađe u slatke vode; rijeke, potoke, brzace, jezera, bare, pa čak i veće lokve jegulja već poprimi oblik i veličinu prozirnog vrbinog lista da bi se nešto kasnije preobrazila u veće, žućkasto, neprozirno obličje. U slatkim vodama živi veći dio života koji može potrajati nekoliko desetljeća cijelo vrijeme bez spolnih obilježja. Tek pred kraj svojeg životnog ciklusa ove posebne ribe postaju spolno zrele, dostižu punu veličinu i poprimaju tamiju boju. Kao takve traže put do mora i vođene nekim, nama ljudima teško shvatljivim unutarnjim instinktom i kompasom, kreću ka Sargaškom moru kako bi se tamo parile, položile oplođenu ikru, te na poslijetku u toj nedostupnoj i tajnovitoj postojbini umrle.

Svensson u više navrata ponavlja kako je jegulja još uvijek puna zagonetki. Dugo se tragalo za odgovorima na njezino tajnovito ponašanje. Ta nastojanja iznjedrila su takozvano jeguljino pitanje. Još uvijek nitko potvrđeno nije vidio odraslu jedinku jegulje u Sargaškom moru. Sva istraživanja navode da se razmnožava baš tamo, ali još nema znanstveo relevantnog objašnjenja zašto naš na tom nepristupačnom dijelu našeg planeta. Dugo se vjerovalo da jegulja uopće nije riba jer ima slabo izražene peraje i krljušti i specifičnog je oblika. Najstarije zabilježeno istraživanje seže u doba Aristotela koji je i sam promatrao i proučavao ova tajnovita stvorenja. Nije dobio puno odgovora na postavljena pitanja, pa je zaključio, između ostalog, da nastaju iz blata, odnosno iz ničega. Još jedan poznati svjetski um bavio se jeguljama. Bio je to Sigmund Freud poznati psiho-analitičar u vrijeme dok je kao mladi prirodoslovac na sveučilištu u Trstu bezuspješno jeguljama pokušavao odrediti spol. Ta dva imena dio su podugačkog niza znanstvenika i enzuzijasta koji su kroz povijest, manje ili više uspješno, proučavali jegulje. Iz tog niza vrijedi izdvojiti Danca Johanesa Shmidta koji je prije stotinjak godina poduzeo dugotrajne i mukotrpne ekdpedicije u Atlanskom oceanu nakon kojih je s velikom sigurnošću ustvrdio da se jegulja mrijesti u Sargaškom moru. Migracija ove neobične ribe vrlo je kompleksna i nije do kraja rasvjetljena. To autoru ove knjige ostavlja prostora da čitatelja povede na jednu uzbudljivu književnu plovidbu povremeno sa elementima mistike.

Patrik Svensson vješto kombinira publicistički tekst sa vlastitom romanesknom pričom čiji je light motiv jegulja. Pri tome je diskretan, ali i vrlo osoban. U paralelnoj narativnoj liniji piše o obitelji, ponajviše o ocu s kojim je u djetinjstvu odlazio u ribolov loveći ponajviše jegulje. Otac mu je bio radnik, asfalter koji je u ribolovu nalazio odmor i rekreaciju, ali i mogućnost obogaćivanja kućne trpeze. Kako je obitelj živjela blizu rijeke to se nametalo kao logičan slijed događaja. Autor na pojedinim stranicama detaljno objašnjava načine i tehnike ribolova kao i rsznovrsne mogućnosti pripreme i konzumacije ulovljenih jegulja. Priča o ribolovu u djetinjstvu i ocu dio je zanimljive obiteljske freske sačinjene od uglavnom ugodnih, povremeno sjetnih uspomena koje u konačnici čitatelju približavaju identitet i specifičan mentalitet ptotagonista.

Osim prirodo-znanstvenog i osobnog segmenta, priča o jeguljama sadrži i socio-ekonomski kontekst. Navodi tako Svensson mjesta i regije u kojima je lov na jegulje puno više od običnog ribolova u slobodno vrijeme. Jedno od takvih je Zaljev jegulja na švedskoj obali gdje je lov na jegulje tradicionalnom metodom dio kulturnog nasljeđa. Upečatljiv je pasus o seocetu Aguinaga na rijeci Oriji u Baskiji gdje su jegulje delikatesa. U njemu autor u pomalo pjesničkoj maniri piše kako ribari u svojim barkama sa feralima čija se svjetlost presijava na živućoj postelji od riba ručno vade staklene jegulje s pomoću okruglih mreža na dugačkim drvenim motkama. Ili primjer ribara iz Sjeverne Irske povezanih sa IRA-om čija je borba za pravo na izlov poprimila politički kontekst u kojem je jegulja bila tek povod za traženje drugih prava. Svensson zaključuje kako lovci na jegulje nekad plivaju protiv struje te da su neobični i samodostatni. Lov ovih pomalo neobičnih riba nije samo njihov posao. On ih u dobroj mjeri određuje i definira.

Patrik Svensson svoju fascinaciju jeguljama uobličio je u vrlo smislen, opsežan i originalan ukoričeni tekst. Moju čitateljsku pažnju uspio je držati na visokoj razini od početka do kraja. Imao sam sreću čitati knjigu u vrijeme ljetovanja uglavnom uz more što je dodatno utjecalo na ionako jak utisak što je na mene ostavila. To književno iskustvo pokušat ću na kraju sažeti citirajući njegove riječi što se odnose na predmet ove fascinantne priče: Tko ima cilj, ima mogučnost pronaći smisao. Jegulje po tom pitanju mogu biti sretne.

- 07:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.08.2020., utorak

Morske

Još malo morskih :)








- 21:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.08.2020., ponedjeljak

Morska

Jedna morska, prva u nizu :)


- 21:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.08.2020., četvrtak

Raskrižja

U knjizi Tvoj sin Huclebery Finn pokojni Bekim Sejranović navodi otprilike ovo: Svi mi smo produkt odluka što smo ih u prošlosti donijeli i spleta okolnosti u kojima smo se zaticali. Navodi nadalje sljedeće: Ne možeš recimo zatočeniku koncentracijskog logore reći: Svatko je kovač svoje sreće jer okrutne okolnosti u kojima se on protiv svoje volje našao daleko nadilaze mogućnost da o njima odlučuje. Kao što nije uputno tvrditi za nekoga tko je bio strpljiv ili odlučan kad je trebalo, donosio uglavnom razumne i pravilne odluke, pa mu je život uređen a on sam zadovoljan, da je sve to sudbina. Pojavu koju na ovaj način objašnjava Sejranović naziva dualnost. Možemo jednako tako reći medalja s dvije strane ili jin i jang, kako hoćete. Svakodnevno smo u prilici donositi manje ili veće odluke, od onih banalnih, pa sve do krucijalnih. Često odluke moramo mijenjati jer se usklađuju i množe sa odlukama drugih, a to onda možemo nazvati okolnosti. Neodlučnost nije pretjerano cijenjena osobina. Gotovo svaki put kad sam se dugo dvoumio donio sam na kraju krivu odluku. Mislio sam pri tom kako sam oprezan, a zapravo sam bio u strahu. U strahu od svega, pa i sebe samoga.

Misli opisane u prethodnom pasusu motale su mi se po glavi dok sam ležeći razmišljao kako provesti slobodno popodne. Najednom odlučim kako ću ostatak dana hodati kroz šumu. Ta odluka je u tom trenutku bila pomalo ishitrena i možda nepromišljana, ali je donijeta pa nije bilo druge, već spremiti se sjesti u auto i otići do Marče šume u okolici Kloštar Ivanića. Stupivši na šumski put uviđam kako je dolazak bio pravi potez. Vrijeme gotovo idealno, ni vruće ni hladno. Prirodno okruženje motivirajuće, a osjećaj zadovoljstva vrlo izražen. Hodam tako ujednačenim korakom prema prvom križanju šumskih putova. Razmišljam hoću li samo do takozvane lugarske kuće, pa natrag ili produžiti i napraviti dužu i zahtjevniju kružnu rutu kroz središnji dio šume u kojem dugo nisam bio. U trenutku kad ugledam lugarsku kuću odluka još nije bila na vidiku. Uviđam da će okret na tom mjestu i povratak istim putem biti kratka šetnja i slab izazov, a zadovoljstvo malo. Nakon odmora i okrjepe prevagnem krenuti dalje prema središnjem dijelu. Već nakon par minuta počinjem razmišljati kako odluka možda nije bila dobra. U tom djelu nisam bio već dvije i pol godine. Prilično je dojmljiv, ali i izazovan. Ostavlja možda i pomalo mističan dojam jer visoka stabla propuštaju vrlo malo svijetla. Zbog slabe dostupnosti ljudski utjecaj najmanje je izražen. Veća je prisutnost životinja ponajviše srna i divljih svinja. Prije nekoliko mjeseci proširila se priča da je u Marči viđen vuk. To mi je u razgovoru potvrdio čak i jedan radnik šumarije. Dok razmišljam o svemu tome osjećam kako mi se neprimijećeni šuljaju strah i nelagoda. Ipak nastavljam dalje ne dovodeći u pitanje odluku da prođem taj dio.

Prije nego što ću skrenuti u odvojak što tamo vodi vidim lovočuvara. To je stariji čovjek kojeg sam u više navrata sretao u šumi. Pozdravim ga i ulazimo u kratak razgovor. Pitam ga kako da još nije u mirovini. Odgovara mi da jest već nekoliko godina, ali da kao umirovljenik radi honorarno. Govori kako je mirovinu zaradio radeći taj posao više od četrdeset godina, ali ima volje i energije obavljati ga i dalje. Pitam ga je li se navikao dolaziti u šumu svakodnevno. Kaže ne samo da se navikao već da mu se uvukla pod kožu i da teško može zamisliti dan da u nju ne kroči. Pitam ga za lovce na obližnjim čekama. Odgovara mi da ih kasno popodne još nema, ali pred večer nije uputno pješačiti na potezu gdje su njihove čeke. Kazujem mu plan svoje današnje rute i pitam ga jeli sigurna i ima li životinja na njoj. Prema njegovim riječima taj dio je siguran za prolazak, a životinje su aktivnije u predvečerje i noću. Na kraju mi još izrazi žaljenje zbog velikih razmjera sječe u Marči zadnjih nekoliko godina. Iznosi nevjerojatan podatak da je u nekoliko godina posjećeno oko šezdeset posto šume. Ako je to točno, za par godina ću gaziti samo po ledini i šipražju, a on neće imati za koga ostavljati razbacane klipove kukuruza.

Nakon što se pozdravimo i svatko produži svojim putem osokoljen nastavljam dalje. Razgovor s njim ulijeva mi dobrodošlo samopouzdanje potrebno za nastavak pješačenja i prolazak najzahtjevnijeg dijela šume. Kad konačno u njega stupim uviđam da nije tako tajnovit kao što ga pamtim. Možda sam u sjećanju nadogradio impresije što ih je na mene znao ostaviti. Prisiljen sam čak stati i obaviti jednu sasvim običnu i banalnu stvar na tom dijelu, veliku nuždu. Neće šuma zamjeriti ako je u pitanju viša sila, a nekoliko papirnatih maramica brzo će se razgraditi. Nakon što zadihan ispenjem najduži i najzahtjevniji uspon na ruti stanem kako bi predahnuo i popio vode. Oko mene samo visoka stabla i duboke vrtače sa svih strana. Najednom začujem glasno šuškanje i još glasnije zborno roktanje. Ukipim se na mjestu, a cijelo tijelo mi prođe tiha jeza. Znao sam naravno o čemu se radi, divlje svinje. Pomišljam odmah potrčati nazad, ali ne mogu odrediti odakle točno dopiru zvukovi. U ruci stišćem tanki, aluminijski štap kupljen u Dechatlonu koji bi mi bio slabo oružje u srazu s tim velikim životinjama. Najednom se ukazuju pedesetak metara ispred. U koloni jedan po jedan prelaze put kojim trebam proći. Stojim tako nepomično i čekam da prođu. Ni ne pomišljam krenuti negdje ili pokušati slikati ih. Znam da su u strahu velike oči, ali one odrasle izgledaju mi ogromne. Pokušavam objektivno procijeniti koliko ih je. Prvo prođe jedna krupna, vjerojatno ženka, a za njom skakuće nekoliko savim malih i tako nekih šest-sedam grupica. Sve skupa između dvadeset i trideset životinja. Impresivan prizor. Ispunio me strahopoštovanjem. Nakon što prođu još se neko vrijeme čuje šuškanje, a onda opet tišina. Iako prilično ustrašen odlučujem krenuti dalje. Kad dođem do mjesta na kojem je družina prešla preko puta vidim na desetke tragova u blatu sitnih i krupnih. Oprezno se osvrnem uokolo, a njih nigdje. Nakon što uvidim kako su zamakle nekim svojim poslom bivam sam pred sobom pomalo posramljen što sam onako u strahu pomislio pobjeći. Uviđam kako je mjesto na kojem stojim zapravo raskrižje dvaju putova od kojih je jedan sasvim slučajno ili, zato što sam tako danas odlučio, moj.




- 22:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.08.2020., nedjelja

Kupa Sisak-Petrinja

Prije otprilike mjesec dana u novinama sam pročitao kako je u Sisku uvedena nova, brodska turistička linija na relaciji Stari Kaptol – Stari grad Sisak. Već tad mi se upalila lampica koja je tinjala sve do danas kad smo se onako obiteljski u đuture zaputili ka Sisku iz prve ruke provjeriti o čemu se radi. Stigli smo na sisačku šetnicu malo prije jedanaest sati i ukrcali se na brod Juran i Sofija. Nije trebalo dugo čekati da se paluba malog turističkog broda ispuni znatiželjnicima i turistima. Kad je zabrundao brodski motor i plovilo se otisnulo od pristaništa uzbuđenje kod prisutnih, osobito onih najmlađih, bilo je na vrhuncu. Mnogi su tad pohitali na pramac i svojim aparatima pokušali zabilježiti zelenilo Kupe što se raširila oko nas. Laganim tempom otputili smo se nizvodno ploveći prvo ispod starog mosta, zatim onog željezničkog, da bi pod zidinama starog grada zaokrenuli i istim putem uzvodno stigli do usidrenog broda Bikovo koji je zapravo pristanište. Puni dojmova nakon kratke, ali sadržajne plovidbe sjeli smo uz Kupu na terasu legendarnog Siscia jazz kluba i u ugodnoj atmosferi punili baterije za nastavak izleta.

Prvotni plan bio je provesti popodne u Sisku. Ipak nakon kratkog vijećanja odlučili smo posjetiti još jedan grad u blizini. Naša naredna stanica bila je nedaleka Petrinja. Brzo smo stigli tamo i lako pronašli gradsko kupalište na Kupi. Ovo je bio prvi put da smo se tamo zatekli. Ostali smo ugodno iznenađeni vidjevši uređenu plažu i skladni objekt uz nju dobro uklopljen u prirodni okoliš. Kupa na tom mjestu radi veliki zavoj na čijoj je obali djelomično pjeskovita i uglavnom šljunčana plaža što se spušta u poduži plićak. Pohitali smo naravno odmah osvježenje potražiti u samoj Kupi koja se ponešto ugrijala prethodnih dana. Ponovili smo to u više navrata krijepeći se u međuvremenu sendvičima, sladoledom, slatkišima, grickalicama, sokovima i naravno pivom. Dobar dio popodneva uživali smo kupajući se u našoj najvećoj, domaćoj rijeci upijajući njezin bilo i energiju. Guštali smo plavetnilo ljetnog neba što je nadvisuje, zelenilo okoliša što je okružuje i ugodni žamor petrinjskih kupača. Doma smo došli vozeći se uz Savu u tišini diskretne muzike radio Sljemena svatko zaokupljen svojim mislima i dojmovima.



- 20:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

19.07.2020., nedjelja

Kod Mehe

Moj prijatelj Meho prilično je svestrana i zanimljiva osoba. U stanju je manevrirati na čak četiri kolosIjeka što nije lako. Za to je potrebna stanovita energija, dobra organizacija, te napose fleksibilnost. Njegov radni dan u prosjeku traje dvanaest sati. Uz redoviti posao električara godinama drži kafić u centru Križa, malog mjesta u Moslavini. Uz to je rukometni trener, te povremeno radi dodatno "u fušu". Radeći tako zajedno s njim na poslovima uređenja interijera i ja sam donekle uvježbao fleksibilnost podići na viši nivo. Osim u samom poslu, svakodnevne prilagodbe postale su mi nužne i uobičajene u smislu organizacije vremena. Dani su mi poprilično ispunjeni. Teško mogu potanko isplanirati naredni, a kamoli više njih, unatoč tome realno obavim i napravim relativno puno. Zapravo, što manje planiram, to više stižem. Mehin primjer najbolji mi je pokazatelj da je takvo što moguće i izvedivo.

Prethodni pasus napisao sam na mobitelu sjedeći u separeu njegovog kafića dok sam čekao da se vrati iz nabavke za isti. Nakon toga zaputili smo se raditi na uređenju jednog potkrovlja. Taj njegov kafić nije nimalo običan. Nalazi se u podrumu stare općinske zgrade u Križu. Prije više od dvadeset godina Meho je u dugoročni najam zakupio taj podrum, uredio ga i pokrenuo posao. Kad je prvi put kročio u njega na nogama je imao gumene čizme kako bi mogao gacati kroz ustajalu vodu što je sezala skoro do koljena. Bila je to zapravo stara memljiva magaza godinama zapuštena i derutna. Tadašnji općinari planirali su taj prostor zatrpati. Odustali su tek nakon pomalo neobične Mehine ideje da ga uredi i pretvori u kafić. Rečeno, učinjeno. Trebalo je prvo raščistiti staru kramu, ispumpati vodu, napraviti opkop i drenažu dubokih temelja, obiti staru žbuku, očistiti cigle, dozidati šank, ugraditi sve instalacije, te sve skupa opremiti da mjesto postane funkcionalno i ugodno za boravak. Dobar dio nabrojanih radova Meho je napravio sam po svojoj mjeri i ukusu. S godinama je diskretno ispunio zidove slikama i natpisima, a kutove živopisnim starim predmetima od kojih svaki priča neku priču. To je mjesto na kojem rame uz rame na zidu stoje portreti Charlesa Bukowskog i stanovitog Mihe, dugogodišnjeg kriškog brice. I jedan i drugi bili su svojevremeno ljubitelji dobre kapljice. A već prilično dugo su pokojnici.

U prvih nekoliko godina rada tog kafića bio sam gotovo upola mlađi nego danas. Dolazio sam u kriški podrum s povećim društvom najčešće u večernjim satima u dane vikenda. Privlačila nas je opuštena, spontana, često vesela, pomalo rokerska atmosfera. Tome je dobrano pridonosio i sam Meho koji je tih godina često bivao za šankom. Slušao se dobar rock ili blues, pilo se, pjevalo, ponekad i plesalo. Rađale su se ljubavi, neke živuće i danas. Ostale su mi u ugodnom sjećanju takozvane poetske večeri gdje su gosti mogli recitirati ili pročitati svoje ili bilo kakve književne uratke sve dok je publika iskazivala dovoljno strpljenja. Povremeno je nastupao Branko Galoić, za prijatelje Brans, danas etablirani gitarist, uspješan glazbenik s pariškom adresom. Jednom zgodom slučajno sam ulovio kratki razgovor u prolazu između njega i Mehe. U općoj gužvi i buci ljudskih glasova i glasne muzike Brans zaustavi Mehu i uzbuđeno mu kaže: Znaš li da je ovo danas prvi put da sam ja pjevao?! A Meho mu pomalo nonšalantno ležernim tonom odgovori: Znaš li da je ovo prvi put da ja imam svoj kafić.

Nakon nekoliko godina moje društvo počelo se pomalo osipati. Prorijedili su se izlasci, pa tako i odlasci u Križ. Većina nas zašla je u neke godine kad se traže i nalaze stalni poslovi, zasniva obitelj, rađaju se djeca, a neobuzdani, noćni izlasci postaju rijetkost. Subotnja, jutarnja kava postala nam je glavni društveni događaj i zadovoljavajući nadomjestak za lude provode. U podrum u Križu, iz godine u godinu, u noćnim satima navraćali su sve mlađi i mlađi. Tako je ostalo sve do danas. Djevojke i mladići što su se sinoć uz muziku i piće provodili prije dvadeset godina su možda bili tek rođeni. Zbog svega toga ne osjećam žal, samo povremene vihore dozirane, pozitivne sjete koja je pokazatelj da je i nama kod Mehe bilo dobro.

Neko vrijeme nakon što su prestali naši izlasci u Križ Mehu sam rijetko viđao. Jedva da sam čuo gdje je, čime se bavi, kao živi. Znao sam da još drži kafić u podrumu, ali da on sam u njemu ne radi. Iz tog vremena pamtim jednu upečatljivu zgodu. Slučajno smo se nakon dugo vremena sreli u Domu zdravlja na klupi ispred sobe u kojoj zasjeda komisija za dugotrajna bolovanja. Nakon nekoliko pozdravnih rečenica ustanovili smo kako je on nedugo prije prošao prilično tešku i rizičnu operaciju kralježnice, a ja još težu i rizičniju na mozgu. Nakon te konstatacije preostalo nam je samo smijati se.

Negdje u jesen dvije i šesnaeste prolazio sam prilično teško razdoblja garnirano razvodom. Baš u to vrijeme Meho me nazvao i predložio da radimo zajedno na povremenim poslovima uređenja interijera. Ponudio mi je zapravo priliku da se tom poslu učim jer je on već dotada u njemu stekao prilično iskustva, a ja tek ponešto. Objeručke sam prihvatio ne samo iz razloga što se ukazala prilika za dodatnu zaradu, već i zato što je fizički rad dobar recept za bijeg od teških misli, spirale što može odvesti u depresiju. Otad, uz kraće pauze, često u dobroj zafrkantskoj atmosferi izvodimo radove koje sam djelomično opisao prije dvije godine u priči A je to - The walls

Dok je Meho krajem devedesetih pretvarao derutni podrum u originalni kafić naišao je na urezani natpis na zidu. Netko je velikim slovima izrezbario natpis: Veszeli 1857. Nakon što se raspitao što bi taj natpis mogao značiti saznao je kako je podrum neko vrijeme u prošlosti služio kao zatvor. Taj natpis vjerojatno potiče od nekog zatvorenika još iz vremena Austro-Ugarske. Odlučio je sačuvati taj dio žbuke, uokviriti ga i po njemu nazvati kafić: Veszeli 1857. Iako ima prilično originalno ime iza kojeg se naslućuje zanimljiva priča tek rijetki su oni koji ga tako nazivaju. Velika većina redovitih gostiju voli jednostavno reći: Kod Mehe. To se toliko uvriježilo da je postalo pravilo. Izvorni naziv rijetko tko spominje. Križani i mnogi drugi koje put nanese s veseljem navraćaju kod Mehe.





- 18:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2020  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.