Zlatne žbice

27.03.2020., petak

Dnevnik

Čitam ovih dana svašta, puno, možda previše. Pisci koje pratim preko facebooka ili drugih portala zapisuju svoja iskustva življenja u izolaciji. Sva su zanimljiva i drukčija. Zajednička nit im je neizvjesnost s natruhama straha. Straha od novog i nepoznatog. Neki se snimaju dok čitaju svoje ili tuđe zapise. Druga je to perspektiva kad im čujete glas. Kao da prestane biti unutarnji. Jedan od njih savjetuje da zapisujemo što radimo i kako se osjećamo. Da vodimo osobne dnevnike. Pisanje kao terapija, djelomično rasterećenje od briga i problema. Čini mi se da je i na blogu življe no inače.

Dok ovo tipkam moj mlađi klinac crta. Pokazuje mi  najnoviji uradak. Mlada, zgodna djevojka na plaži. Pita me: Tata hoćemo li ove godine na more. Šutim. Nakon inzistiranja kažem da ne znam. Bojim se razočarati ga. Crtanje mu je trenutno okupacija. Tako ukrade malo vremena. Vjerujem da ga opušta i čini zadovoljnim. Jutros im je učiteljica na televiziji savjetovala da pjevaju i sviraju. Morali smo na tavan u potragu za klavijaturama. Brzo smo ih našli. Nedostajao je ispravljač s kabelom. Dali smo se u potragu. Pronašli smo drugi koji na svu sreću odgovara. Navečer je u planu koncert.

Svi smo uglavnom doma već drugi tjedan. Ja idem u nabavku i na posao, povremena dežurstava u noćnoj smjeni. Obustavio sam dodatne poslove na uređenju interijera. Jutros me zove vlasnik restorana u kojem povremeno vozim dostavu hrane. Treba zamjenu za dostavljača preko vikenda. Nakon kraćeg vjećanja sa ukućanima teška srca donosim odluku ne prihvatiti taj angažman iako bi nam svaka kuna dobro došla. Činim to kako ne bi druge članove naše mikro zajednice doveo u opsnost, osobito one starije. Takav posao je preizložen u ovoj situaciji. Vlasnik razumije, ne zmjeri. Naći će nekog drugog.

Jutros smo zamjesili i ispekli već treći domaći kruh. Svaki je bolji od prethodnog. Miris je neodoljiv, a okus zove na još. Svatko pojede batem šnitu više nego inače. Više je to zadovoljstvo nego potreba. Proces stvaranja možda je veća vrijednost nego produkt na kraju. Kao kad biciklom odete u dućan ili na posao, a auto ostavite u dvorištu. Putovati je nekad bolje nego stići pjeva Drugi način.

Sutra krećemo uređivati veliku nadstrešnicu na terasi. To je nešto što dugo odgađamo. Nije bilo vremena. Sad je došlo na red. Treba dobro pobrusiti, zatim prebojati drvene grede i brodski pod između njih. Dobro će nam doći fizička aktivnost. Klinci će pomoći, jedva čekaju. Vjerujem da će nam sam posao, kao i rezultat istog, pričiniti određene dozu zadovoljstva. Manualne radnje što se u nedogled ponavljaju mogu djelovati meditativno. Kao kad vozite bicikl.

- 16:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.03.2020., utorak

Na Putu svile

Moguće je obići svijet, a da se uopće niste maknuli iz udobne fotelje. Ta stara tvrdnja može biti itekako aktualna u ovo vrijeme kad je mirovanje u vlastitim domu obaveza i izraz zrelosti i odgovornosti prema sebi i drugima. Putovati se može na razne načine osobito ako je u nekom imaginarnom kupeu, što klopara bespućima, naša mašta. Tad je svaki novi horizont tek početak i poziv na još. Jedno takvo imaginarno putovanje doživio sam ovih dana. Fizička granica pritom bili su mi zidovi vlastitog doma, a ona psihološka postupno je nestajala da bi na trenutke potpuno iščezla. Zaslužan za to je splitski putopisac Jasen Boko, odnosno njegova vrlo zanimljiva putopisna knjiga „Na Putu svile“ podnaslovljena „Kako nam je lagao Marko Polo“.

Da se malo vratim unazad. Jasena Boku, zapravo njegove knjige, otkrio sam prije nekih dva mjeseca otprilike. Slučajno, kao uostalom i većinu pisaca koje čitam. Jednostavno su mi se našle pod rukom, a kad sam ih jednom otvorio imaginacija je sama od sebe spakirala kofere i povratka nije bilo. Poveo me tako Boko prvo u Južnu Ameriku gdje je pratio putove legendarnog revolucionara Ernesta Che Guevare. Omogućio mi je zatim da se zajedno s njim plovim i smucam se Mediteranom prateći mitove, legende i nešto malo povijesnih činjenica o tragovima Odiseja. Pratio sam ga i kad je nastavio jednako žustro i originalno potragu za Aleksandrom velikim u srce Azije u istoimenoj knjizi. Kulminacija tih naših zajedničkih putešestvija odigrala se ovih dana kad je većini svjetskog stanovništva putovanje praktički onemogućeno što je svojevrsni paradoks koji me potaknuo na pisanje ovog teksta. Iako su čak i one banalne migracije ovih dana krajnje ograničene, ja sam u mislima zajedno sa splitskim pustolovom prošao dobar dio najvećeg kontinenta, odnosno legendarni Put svile dugačak nešto više od četiristo stranica zanimljivog teksta i ponešto upečatljivih fotografija.

Jasen Boko nije običan putopisac. On je prije svega dobar pisac i poznavalac materije s kojom se uhvatio u koštac, što je itekako važan preduvjet da se putovanja uobliče u smislenu, edukativnu i zabavnu knjigu. Za sebe kaže da nije turist, već putnik što je velika razlika. Na putu traži lokalne zajednice i ljude koji žive obične svakodnevne živote u svim dobrim i lošim segmentima. Baš takvi su mu inspiracija i motiv da se trucka bespućima onih područja u koja rijetko ili nikako zalaze organizirane turističke ture koje uostalom zaobilazi u širokom luku. Pri tom se uglavnom koristi lokalnim prijevozom, zalazi u čajane i restorane u kojima vrijeme provode lokalci što mu omogućava bolji uvid u svakodnevicu istih. Pri tom sebi, a posljedično i čitatelju, razbija mnoštvo mitova i predrasuda koje zapadni svijet gaji i njeguje. Jedan od takvih je da su Europljani, odnosno zapadnjaci superiorniji u povijesnom i kulturnom smislu u odnosu na stanovnike područja koja su u prošlosti „otkrili“. Boko tvrdi da nije bilo moguće otkriti nešto što je već stoljećima postojalo u svoj svojoj moći, raskoši i bogatstvu. Ispisuje tako na brojnim stranicama u prave socio-kulturalne eseje potkrijepljene uvidom u današnje prilike na licu mjesta. Jednako tako spretno se vraća u prošlost. Slikovitim povijesnim podacima potkrepljuje originalne i zanimljive tvrdnje.

Bokin Put svile započinje u kineskom Xianu u koji leti avionom, da bi se potom raznim lokalnim prijevoznim sredstvima kretao na zapad. Prolazi tako zapadna područja Kine u kojima većinsko stanovništvo čine Ujguri narod koji je, kao i Kurdi koje sreće nešto kasnije, samo spletom povijesnih okolnosti ostao bez vlastite, zaslužene države. Improvizirajući i pomalo riskirajući obilazi i djelomično prolazi kroz nepristupačnu pustinju Taklamakan ili "More smrti" kako joj tepaju lokalni stanovnici. Nakon živopisnog Kašgara, preko nimalo pitomog prijevoja Karakorum ulazi u izazovni sjeverni Pakistan. Posjećuje dolinu Hunze, nepristupačno područje visokih kamenih vrleti. Vozeći se džipovima uz provalije zalazi u podnožje Nanga Parbata najzapadnijeg himalajskog vrha. Posjećuje izolirane Kalaše u istoimenoj dolini. Iz Peshavara pokušava ući u Afganistan, ali zbog stalne napetosti nesigurnosti u toj zemlji odustaje i produžava brže-bolje kroz regiju Baludžistan, što je najizazovniji dio puta po pitanju sigurnosti. Nakon Pakistana slijedi sigurniji, ali jednako zanimljiv Iran, zemlju bogate povijesti i nasmijanih ljudi. Zbog problema s vizama odustaje od planirane rute preko Uzbekistana, Turkmenistana i Azerbajdžana da bi nastavio prema Turskoj posjećujući znamenitosti nekadašnje Perzije. Za Iran kaže da je zemlja suprotnosti naizgled konzervativna, a zapravo slobodna u načinu razmišljanja za većinu stanovnika osobito onih mlađih. Putovanje nastavlja kroz ekonomski razvijeniju Tursku koja osobito na zapadu sve više podsjeća na Mediteran i Europu što je i određena kritika potrošačkog društva u kojem se pomalo gubi duh i šarm Azije.

Svila odnosno putovi kojima se ona transportirala u prošlosti osnovni su light motiv ove knjige. Objašnjava tako autor sam način proizvodnje te jedinstvene tkanine koja je stoljećima fascinirala bogatije slojeve društva na istoku i zapadu. Brojne karavane deva kretale su se nepereglednim i nesigurnim pustinjama, tjesnacima i vrletima kako bi transportirale tkaninu koja više otkriva nego što skriva, barem kad su ženske obline u pitanju. Prelazila je ta tražena roba iz ruke u ruku sposobnih ili prepredenih trgovaca da bi ju na kraju skupo platio krajnji korisnik. Na istok su se istim putem prebacivale dragocjenosti koje su fascinirale narode tog dijela svijeta. Svjedoci tih vremena brojni su karavan- seraji uz put danas pretvoreni u hotele ili muzeje.

Jasen Boko nimalo se ne šali kad kaže na dam je Marko Polo lagao. Ne sumnja pri tom da je mletački trgovac prošao neka od mjesta o kojima piše. Međutim tvrdi da je dobar dio njegovog putopisa puko pretjerivanje i izmišljanje koje je po njegovom nalogu pisao autor fantastičnih romana Rustichello iz Pise. Ukazuje tako na niz nelogičnosti i nemogućih misija kao što je boravak kod kineskog ili mongolskog cara. Zapravo Marka Pola spominje tek uzgred često u ironičnom i šaljivom kontekstu.

Boko me osvojio jednostavnim i zanimljivim stilom. Na više mjesta naglašava kako je to subjektivan prikaz puta, odnosno vlastite impresije viđenog. Prezentirane su međutim vrlo vješto i spretno. Daleko je to od onih suhoparnih putopisa tipa „Gdje si bio, što si vidio“ s gomilom fotografija u kojima se zbrajaju zemlje i kilometri. Pojedina poglavlja ispisana originalnim perom ovog autora prave su antropološke, sociološke, povijesne i politološke mini-studije koje plijene pažnju. Ono što ih izdvaja i čini uvjerljivima epilog je u vidu putničke reportaže iz prve ruke. To je nešto što većina nas koji ćemo ih oduševljeno čitati vjerojatno neće osobno iskusiti. Naša je sreća da postoje ovakvi putopisci što nam i u vrijeme nezabilježene statičnosti i izolacije omogućuju praktično beskrajne vidike.



Dok završavam ovaj osvrt već smo dobrano zagazili u utorak. Slušam neki melankolični sevdah i gledam kroz prozor kako se kovitla neobičan ožujski snijeg tjeran pomalo bjesnim sjevercem. Iako se dobrano primio po travi i cesti znam da neće dugo. Proljeće i duži dani učinit svoje i on će brzo nestati kao što će proći i ovi dani kad smo prisiljeni stalno biti doma. Pred nama je još puno otvorenih cesta i knjiga, dobrih, pozitivnih misli i emocija, što vam svima želim.
- 01:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

15.03.2020., nedjelja

Žbice i slova

Današnje, nedjeljno popodne rezervirano je bilo za vožnju na biciklu, a večer za pisanje o istoj. Izbor je ovaj put pao na lijevu obalu Save, odnosno onaj komadić od Dubrovčaka Lijevog do Martinske Vesi koji mi je blizu. Za vjetrovita vremena otvorena ravnica možda nije idealno mjesto za okretanje pedala, ali je zato svojevrsni izazov. Potrebno mi je bilo određeno resetiranje nakon zahtjevnog radnog tjedna i loših vijesti koje su nas ovih dana zatekle. Svatko od nas ima svoj način opuštanja i traženja unutarnjeg mira. Meni su duge hodnje i vožnje na biciklu povremena terapija kojom se oslobađam stresa i loših misli, a dobre obično poželim zadržati. Bila je to prilika za nešto duži boravak na otvorenom, intenzivno udisanje svježeg zraka što samo po sebi djeluje pozitivno. Može poslužiti kao materijal i poticaj za fotografiranje, pisanje i održavanje opće psiho-fizičke kondicije.

Krenuo sam već oko dva sata, odmah nakon ručka. Za vožnju od otprilike četrdeset kilometara treba uzeti vremena, barem dva-tri sata u mojem slučaju. U rano proljeće dani mogu biti varljivi u smislu njihova trajanja. Već oko pet sati sunce je nisko, dijelovi ceste su u dubokoj sjeni, što u kombinaciji s vjetrom nije ugodno. U to vrijeme volim već biti doma piti kavu, a za samu vožnju iskoristi sate koji obiluju danjim svijetlom kao što je bilo danas. Treba pokušati predvidjeti i faktore koji mogu usporiti ili otežati vožnju i zahtijevati povećani trud i utrošak vremena i energije. Danas je to bio prilično jak sjeverac koji me posebno na povratku dobrano namučio. Sjeverni vjetar izazovan je, fascinira me do neke mjere. Pisao sam već o tome ovdje na blogu. Fijuci i refuli hladnog zraka kojeg donosi sa sjevera kontinenta uvlače hladnoću u kosti, ali blagotvorno djeluju na raspoloženje, kao da imaju ulogu čistača.

Vožnja bicikla može se usporediti sa čitanjem knjige. Na samom početku treba se naviknuti na povećan napor, na neudoban položaj. Osluškujete vlastito tijelo kao što kod čitanja obraćate povećanu pažnju na stil kojim se pisac poslužio. Pitate se hoće li vam odgovarati. Kako vrijeme prolazi i zagrijavate se, zaboravljate na napor, postaje vam normalno stanje stvari kao što kod čitanja sve manje pažnje obraćate na formu jer ste se s tekstom do neke mjere saživjeli, te vam sve važniji biva sadržaj, odnosno fabula. U središnjem djelu dobrano zaboravljate na vanjski svijet. Vi i bicikl ste jedno u nekom psihološkom smislu. Beskrajno okretanje pedala djeluje meditativno, kao da ste na nekoj drugačijoj razini svijesti. Misli vrludaju, vraćaju se i sudaraju. U stanju ste pogledati na poredak stvari i sebe u njemu iz drugačijih kutova. Jednako tako je sa pričom, što ju u sebi krije dobra knjiga. Linearni tok naizgled beskrajnih redaka uzrokuje bezbroj maštovitih misli i slika koje mozak oblikuje zahvaljujući jedinstvenom poretku slova. U završnoj fazi umor čini svoje. Opet vas tijelo podsjeća da niste svemoćni, da postoje granice, ali gurate naprijed. Treba okončati vožnju, doći doma ostati neporažen. Jednako kao što dobru knjigu ne ispuštate iz ruke sve dok s njezinim junacima intenzivno i emotivno ne proživite posljednju stranicu.

Kod mene bicikl i ispisane rečenice idu u isti koš. Tek otkrićem intenzivnijeg, rekreativnog bicikliranja prije nekih desetak godina, okuražio sam se pisati ovako iz hobija. Kao da mi je trebao razlog ili light motiv za zapisivanje nekih bilješki i razmišljanja. Želja se javila puno prije. Nemam ambiciju profesionalno baviti se tim dvjema stvarima. Za život zarađujem baveći se drugim i drugačijim poslom. Okretanje pedala, kao i tipkanje su hobiji koji čine da se osjećam dobro, pozitivno, što je dobar razlog da na tome povremeno inzistiram.

- 22:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.03.2020., četvrtak

Okolišanje


Odmah na početku, čim sam sjeo na bicikl učinilo mi se da nešto nedostaje. Pa da, kaciga! Brzo natrag po nju. Ma gdje li je u tom neredu? Tu na policu sam je spremio zadnji put, čini mi se. Prošlo je otad oko mjesec i pol dana, kad sam onomad napravio krug kroz Žuticu. Još je debelo zima bila. Pisao sam o tome na blogu. Nema je. Ništa, idem bez nje ovaj put iako nerado. Naviknut sam imati je na glavi. Sigurnije se osjećam.

Prvih nekoliko kilometara tijelo me podsjeća kako sam daleko od idealne forme. Brojne obaveze uzimaju danak. Vožnje su se prorijedile. Želja je još uvijek prisutna. Nikako naći idealan položaj u kojem ništa ne žulja i ne boli. Sic kao da je od kamena. I godine čine svoje. Nisam više mladac. Zagazio sam u četrdesete. Nisu to godine za ozbiljno bavljenje sportom. Napor se još nekako podnese, stisneš zube i guraš. Psiha odradi svoje. Ali tijelo se sve teže rekupera, kako kaže Ćiro Blažević. Još dva dana nakon vožnje noge me podsjećaju da sam im priuštio veliki napor.

Na izlazu iz grada čini se da ipak postižem ugodan tempo. Cesta se sužava. Promet je sve rjeđi. To je lokalni put po kojem voze samo stanovnici sela kroz koja prolazi. Mimoilazim tek pokoji auto ili pješaka. Dolazim u Caginec, malo selo na magistralnoj cesti za Bjelovar. Izbjegavam je uglavnom. Brza je i bučna. Radije vozim po ovoj uskoj, lokalnoj koju mi biciklisti rado koristimo, iako je loše održavana i puna rupa. Netko ju je u šali prozvao Put svile. Primio se taj izraz. Kad smo već kod svile, trenutno čitam putopis Jasena Boke „Na putu svile“ Na jednom mjestu kaže kako svila, za razliku od pamuka, više otkriva nego što skriva. Misli pri tom na obline ženske.

U Cagincu kratko odmaram. Pijem vode. Skupljam energiju i koncentraciju za najzahtjevniji dio, uspon u Sobočane. Usponi su posebna kategorija bicikliranja. Zaboravite sve što znate o vožnji po ravnom. Utrošak energije puno je veći. Tijelo se pojačano zagrijava. Potrebno je raskopčati ili čak skinuti gornji sloj odjeće. Unatoč povećanom naporu krećete se vrlo sporo što porazno djeluje na motivaciju. Čujete vlastito pojačano disanje, okretanje pedala i uskovitlane misli. Zato je i nagrada u vidu zadovoljstva kad ga svladate veća. Tako sam se otprilike osjećao dok sam došao na vrh, kraj raspela. Iako sam gubio dah, noge su me boljele, vrat se kočio, prsti na rukama trnuli, cijelim tijelom razlio se val zadovoljstva. Adrenalin ili endorfin, tko će ga znati. Dalo bi se o tome.

Ipak dobar osjećaj ne traje dugo jer počinje kiša. Bio sam spreman na tu mogućnost jer se prethodno već sručio jedan dobar pljusak ujutro dok sam bio na poslu. Krupne kapi padaju mi po glavi (bez kacige) i po rukama i nogama iako malo dalje na drugom brijegu sija sunce. Nije prvi put da to vidim. Znam da je takvo vrijeme varljivo. Obično pljusne negdje kratko i brzo stane. Treba se samo primiriti u nekom zaklonu i pričekati. Na izlazu iz Sobočana uočavam jedan poveći bor i odlučujem da će mi biti privremena zaštita. Desetak minuta stojim i slušam kako kiša šuška po suhom lišću na rubu Marče. To je šuma koju sam često pohodio na biciklu i pješice i rado se u nju vraćam. Razmišljam kako ću prvom prilikom sjesti na montić i prokrstariti opet kroz taj šumski labirint. Dok tako kujem planove prolaze rijetki automobili. Vozači me pomalo začuđeno promatraju vjerojatno se pri tom pitaju. Što ovaj izvodi na biciklu po tom vremenu?

Kiša brzo prestaje. Očekivao sam to ili bolje reći priželjkivao. Nastavljam dalje suh i zadovoljan što sam izbjegao pljusak. Dok ulazim u Bešlinec učini mi se da će vožnja biti prekratka ako odmah krenem u Kloštar Ivanić gdje sam planirao stati i odmoriti se. Brzo u mislima razmatram neku dužu obilaznu rutu. Skrećem zato kod groblja u Bešlincu desno i po Troičkoj ulici se spuštam na cestu koja vodi prema Dubravi Vrbovečkoj. To je županijska cesta po kojoj sam u više navrata vozio do Dubrave ili dalje. Ovaj put samo ju kratko pratim jer lovim one lokalne u okolici Kloštar Ivanića.

Iz Bešlinca dolazim u Križce, još jedno malo mjesto u kojem jedva da srećem nekoga. Dok prolazim kroz glavnu i zapravo jedinu ulicu zamjećujem da je uska cesta dobrano mokra. Vjerojatno se malo prije mojeg prolaska sručio obilan pljusak kojeg sam na sreću izbjegao. Jedina posljedica su kapi koje zadnji kotač diže i baca po mojom leđima dok mi onaj prednji odlučuje malo oprati cipele i nogavice. Ovo oprati je zapravo zaprljati jer je kiša pala na cestu koja je puna prašine i koječega što je na obući oblikovalo zanimljive akvarele. To ću tek kasnije doma otkriti.

Naredna stanica je Čemernica Lonjska još jedno malo mjesto u kojem sporednih ulica gotovo da nema. Nema niti ljudi. Svaka druga kuća je prazna. One koje to nisu dom su uglavnom starijeg stanovništva. Rijetki se vrzmaju po dvorištima u kojima su prazne i napuštene štale bez životinja. Razmišljam o tome dok ulazim u Kloštar Ivanić po strmoj Čemerničkoj ulici. Slijeva mi ostaje poveći plac zarastao u polegnutu, suhu travu. Na tom mjestu godinama se svaku drugu subotu odvijao stočni sajam. Pokušavam zamisliti gužvu i vrevu koja je vladala na tom mjestu. Sad djeluje pomalo tužno. Nema više životinja za prodaju. Sve je manje ljudi koji ih drže. Ostale su samo uspomene onih starijih i velika stočna vaga zarasla u šikaru.

U Kloštar Ivaniću odlučujem stati i počastiti se hladnim radlerom u restoranu Amadeus. To je nagrada za napor kojeg sam si priuštio. Radler je izvrsno piće za bicikliste rekreativce. Negdje sam pročitao da je nastalo zahvaljujući baš toj grupaciji. Navodno je neki austrijski pivar smućkao pivo i voćni sirup koji je prijao biciklistima što su navraćali u njegovu pivnicu. Piće im se svidjelo, pa su tražili još i tako je priča krenula. Ako i nije istina, zanimljivo zvuči. Razmišljam o tome dok mi magnezij iz piva opušta mišiće, a šećer obnavlja potrošenu energiju.

Zadnja dionica od Kloštra Ivanića do doma prolazi glatko. Duga ravna cesta koja se nudi, mami na bržu vožnju. Namještam na veliki lančanik sprijeda i mali otraga i okrećem koliko ide. Nisam neki adrenalinski tip, ali ponekad se volim kretati brže nego inače, pomaknuti granicu, izaći iz zone komfora bar kratko. Ravničarske etape u profesionalnom biciklizmu obično imaju završni sprint grupe biciklista. Tako se otprilike ponašamo i mi rekreativci ako nismo suviše iscrpljeni, sprintamo na kraju. Kad konačno ugodno umoran stignem doma ostaje mi još spremiti bicikl. Oprat ću ga drugom prilikom. Prvo što sam ugledao, kad sam kročio u prostoriju u kojoj ga držim, bila je moja kaciga.




- 19:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.03.2020., nedjelja

Meho

Prilikom zadnje posjete gradskoj knjižnici promotrio sam, kao i obično, nove i popularne knjige izložene na stolu kraj pulta za kojim sjedi knjižničarka. Započinjem pritom kratki razgovor s njom u kojem komentiramo neke od ponuđenih naslova. Složismo se da je svaki čitatelj već nakon par uvodnih stranica u stanju procijeniti hoće li mu knjiga koju otvori biti dojmljiva i zanimljiva. Ako ga pisac stilom i načinom pisanja na početku pridobije znači da je veza uspostavljena, da su kliknuli. U protivnom se može dogoditi da odustane ili da se bespotrebno pati i opterećuje probijajući se kroz tekst. Razgovoru se pridružuje jedna zajednička poznanica (u malim mjestima svi se poznaju) i preporučuje knjige nepoznate mi, mlade, turske autorice. Oduševljeno govori kako je sve njene uratke u dahu iščitala. Očito su kliknule njih dvije, turska autorica i naša zajednička poznanica.

Ja međutim ne uzimam ozbiljno u razmatranje izrečenu preporuku jer među tek vraćenim knjigama uočavam na koricama sliku drvene kašete u kojoj je jedna žuta paprika i poznat mi naslov "Meho" mladog bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaista Almina Klaplana. Bez razmišljanja posežem za tom knjigom i posuđujem je. Prethodno sam na web stranici jergovic.com u rubrici Ajfelov most bio u prilici pročitati jedno poglavlje iz nje i već tad sam bio siguran da će mi se svidjeti. Naknadno sam o Kaplanu potražio osnovne informacije na internetu, između ostalog i jedan zanimljiv intervju u kojem otkriva puno o sebi i svojem stvaralaštvu. Sve to mi je sugeriralo da se radi o talentiranom autoru originalnog i svježeg izričaja čije knjige ću rado čitati.


Alminu Kaplanu polazi za rukom već u uvodnom pasusu zadobiti punu pažnju (ovog) čitatelja. U njemu se glavni lik Meho pred zoru vozi preko dubravske visoravni u Hrecegovini u svojem karavanu prekrcanom breskvama što ih je namjerio prodati na tržnici u Čapljini. Zvuk motora njegovog automobila "para nevidljivi fišek zore iz kojeg se svijetlost po poljima rasiplje kao šećer". U kasnijim poglavljima u istom tom okruženju "krvava kugla hvata rub brda, svijetlost je čista, a krajolik jasan i tačan". Takvi slikoviti, poetski opisi u knjizi nisu rijetki i pridonose svojevrsnoj ambijentalnosti priče koja je samo naizgled banalna, svakodnevna. Rečenicu kao što je, "Tuga se množi u avliji i skoro kipi preko zidova", može napisati samo netko tko ima izražen književni nerv i tko je svoje pero brusio prethodno oblikujući brojne stihove. Biografija Almina Kaplana otkriva kako je bivao sklon upravo takvoj raboti. Istovremeno je jezik ovog pripovjedača običan, svakodnevan, blizak, pomalo arhaičan, kao da govori jedan od seljaka iz Dubrava, sporo, upečatljivo, uvjerljivo. Kaplanov izričaj lišen je uljepšavanja i objašnjavanja., a dijalozi kratki i šturi. Tome pridonose brojni lokalni izrazi i turcizmi koji su na kraju knjige objašnjeni u rječniku. Likovi i njihovi međusobni odnosi su na prvu jednostavni, prosti. Međusobna interakcija ih međutim jasno profilira i oslikava narav svakoga. Iza osnovnih natuknica daju se naslutiti opsežne i sadržajne biografije, cijeli neispisani romani za svakoga. Autor stvara šutljivog i nadasve strpljivog Mehu kako bi ispleo priču o životu ruralne mikro-zajednice povratnika, muslimana u Hercegovini.  To je mirnodopski, poratni roman. U njemu sjećanja na posljednji rat kao da blijede. Ali su, kao i naslijeđe istog, još prisutna.

Ovaj neveliki roman podijeljen je u tri cjeline jednostavno naslovljene Breskva, Paprika i Otvor. Prva je vremenski smještena početkom ljeta kad zriju breskve koje glavni lik Meho uzgaja i prodaje na čapljinskoj tržnici. Meho je sredovječni seljak s Dubrava, samozatajan i vrijedan. Baveći se poljoprivredom zarađuje za sebe i neveliku obitelj i primarno je praktičan. Nekonfliktan je, malo govori i rijetko se smije. Čiatatelj ga upoznaje kroz brojne unutarnje monologe koji tek rijetko postaju naglas izgovorene riječi.  Meho uglavnom bere vlastitu brigu doslovno i metaforički. Pokušava se ne zamarati drugim ljudima, ali život u zajednici mu neumitno nameće interakciju s okolinom a s njom i potencijalne teškoće. Član je džematskog odbora koji skrbi o vjerskom i političkom životu lokalne zajednice. Odborom rukovodi Muriz, ambiciozni i odlučni ratni invalid blizak vodstvu stranke koju Kaplan u tekstu navodi kao Stranka. Tjekom ljetnih mjeseci odbor radi na prikupljanju novca i uređenju dvorišta novosagrađene džamije.

Drugi dio romana naslovljen Paprika odvija se sredinom ljeta. Mehu u tom razdoblju uz pomoć supruge Senade i njihove dvoje djece bere i prodaje papriku iz vlastitih plastenika. To je pomalo nesigurna egzistencija za cijelu obitelj jer je plasman ovisan o čudljivom tržištu kojim upravljaju prekupci. To mu zadaje svakodnevnu brigu i povremeno uzrokuje potištenost. Strastveni je pušač, što mu je možda i jedini veći porok. Članstvo u odboru počinje ga opterećivati jer zahtjeva aktivnosti od kojih osjeća nelagodu i nemir. Na jednom mjestu dok po selu skuplja novac za gradnju džamijskog dvorišta strahuje da ga komšija pomalo ćudljive i prijeke naravi "odmah ne sikteriše ili čak mršne" i pita se što mu sve to treba.

Treći dio Otvor svojevrsno je finale same priče i nastojanja članova odbora i drugih mještana da obilježe završetak radova i otvorenje Džamije. Muriz Mehi povjerava razne poslove kao što je pranje zastava ili nabava i pečenje janjetine za ručak što će uslijediti nakon službene ceremnoje. Meho strpljivo obilazi sela u okolici tražeći kod seljaka janjce za prodaju. U tom lutanju u jednom od brojnih unutarnjih monologa zamjećuje zanimlhiv paradoks. On naime voli vukove. Fasciniraju ga te životinje i do određene mjere s njima se poistovjećuje. Najbolje se opušta gledajući na televiziji dokumenarce o kanadskoj divljini. Uživa u pogledu na bjelinu i hladnoću u kojoj caruju vukovi, a dopalo ga je eto na vrućini po hercegovačkom kršu da traži janjce.

Kaplanov "Meho" čita se u dahu. Meni je, uz sve druge obaveze, trebalo  nepuna dva dana da ga dovršim. Jedna je to od onih knjiga koje nisam mogao ispustiti iz ruku. Kad sam ju na kraju sklopio poželio sam još. Ovaj blogo-osvrt svojevrsni je pokušaj da se to čitateljsko iskustvo produži i podijeli. Dojmljiva je psihološka karakterizacija likova, osobito glavnog, u priči iz Dubrava. Njihovi međusobni odnosi povremeno su britki i upečatljivi. Pripovjedački jezik je originalan, a stil teži postati prepoznatljiv. Roman ovog mladog autora poslužio mi je kao izvrstan uvid poratnu svakodnevicu ruralne Hercegovine. Naglašena je i precizno oslikana vjerska i politička komponenta svakodnevnog življenja takozvanog malog čovjeka. Kaplan je prije svega pažljiv promatrač i dobar slušatelj, što je dobar preduvjet za stvaranje uvjerljivih likova i autentične atmosfere. Kao takav na dobrom je putu postati veliki pisac. Protagonisti ove priče žive obične, prosječne živote slučajno bačeni u svoj komadić svemira. Literarna umješnost pojedinca nakratko ih je učinila glavnim likovima mojeg čitateljskog imaginarija.




- 08:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.01.2020., subota

Pucanje leda

Nakon prilično vremena ukazala mi se prilika i javila želja za zimsku vožnju na biciklu kroz Žuticu. To je ravničarska šuma blizu Ivanić-Grada o kojoj sam u više navrata pisao ovdje na blogu. Zahvaljujući činjenici da praktički leži na nafti, kroz nju prolaze brojne asfaltirane cestice kojima je bez puno napora moguće doći u mnoge skrivene kutke biciklom. Osim naftaša povremeni gosti su radnici šumarije, lovci i rekreativci željni boravka u prirodi.

U Žutici sam bio puno puta, češće biciklom ili nekad pješice nakon što bih se autom dovezao do ruba same šume. Svaki put kad  navratim u taj labirint visokih stabala i uskih puteljaka dočeka me neki novi ili drugačiji prizor. Nerijetko sam dojma kako je šuma itekako živi ekosustav koji se neprestance mijenja podsredstvom ljudskog djelovanja, smjene godišnjih doba ili sama po sebi. Obzirom da leži u ravnici njezin nezaobilazan dio je voda koje u najnižim dijelovima uvijek ima čak i usred ljeta, a kad zaredaju dani u kojima se temperatura vrti oko nule i ispod ta voda se na površini zaledi.

Čim sam danas ušao u Žuticu u kanalima i lokvama uz cestu dočekao me led. Što sam dublje zalazio bilo ga je sve više. Naravno da je led sasvim normalna i uobičajena pojava u zimskom razdoblju, ali u šumi je nekako poseban. Probajte zamisliti tišinu bez vreve i ljudi, bez aktivnosti životinja osim poneke ptice, bez vjetra. A onda najedanput nedaleko među stablima nekakvo krckanje, pa glasno pucanje i lomljava. Na prvu se uplašite jer ne možete sebi objasniti taj neobični zvuk. Pomislite da se možda približava neka velika životinja. A onda shvatite da led sam od sebe puca i lomi se gotovo na očigled. Fascinantno, prirodne sile u punoj snazi i raskoši. Možda će zvučati klišeizirano, ali u takvom ambijentu sami sebi učinite se nekako maleni, skromni.

Na povratku me kroz gole krošnje ispratilo nisko, zimsko sunce što je već oko četiri sata stremilo ka obzoru. U šumu mrak dolazi ranije ili ona na nas ostavlja  takav dojam. Dok pomalo zadihan okrećem pedale sa strane mi promiče drveće okupano jarkin narančastim svijetlom koje međutim vrlo brzo gasne. Na izlazu me čekao hladnjikavi sumrak, a već se lovio prvi mrak kad sam stigao doma, sišao s bicikla i stao na umorne, klimave noge. U mislima mi je još odzvanjalo pucanje leda.
- 21:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.12.2019., četvrtak

Pabirci 2020.

U srijedu 18.12.2019. u večernjim satima u Domu kulture Kloštar Ivanić imao sam priliku prisustvovati jednom, za mene, nesvakidašnjem događaju. Naglašavam ovo za mene jer događaj sam po sebi nije neobičan. Štoviše, održao se već sedmu godinu zaredom i time ga slobodno možemo svrstati u red tradicionalnih. O čemu je naime riječ? Po sedmi put u ovo predblagdansko vrijeme ogranak Matice hrvatske Kloštar Ivanić održao je promociju svojeg zbornika, ovaj put pod nazivom Pabirci 2020. To je nevelika, skladno uređena knjiga u kojoj su članovi ogranka objavili po nekoliko svojih zapisa ponajviše pjesama, ali i proznih tekstova, eseja i slično.

Na samom početku prisutne je pozdravio predsjednik ogranka Matice hrvatske Kloštar Ivanić Božidar Balenović naglasivši u uvodnoj riječi kako je Matica, kako joj samo ime govori, simbolično mjesto na kojem se okupljaju oni koji se žele kreativno izraziti i time obogatiti vlastiti svijet kao i doprinijeti kulturnom imaginariju sredine u kojoj žive. Matica okuplja umjetnike, mahom amatere s područja koje se naziva Otok Ivanić, a obuhvaća općine Kloštar Ivanić i Križ, te grad Ivanić-Grad. Zbornik kojeg krajem godine izdaje kruna je godišnjih nastojanja vodstva kao i svih članova na razvijanju osobnog kulturnog identiteta, te promoviranje pisane riječi i kulture uopće na lokalnoj razini.

U nastavku posjetitelji su imali priliku čuti i upoznati dio autora čija su djela uvrštena u zbornik. Da je moguće itekako uspješno „prikupiti pabirke“ zorno su nam pokazali svi koji su tu večer interpretirali dio vlastitih uradaka pretežito pjesama. Mirko Knjižek obraća se prijatelju stihovima u „E moj Saša“, a Snježana Delač tematizira „Odlazak“ i skreće pažnju na sve prisutnije iseljavanje, dok se Krunoslav Božić kroz stihove naslovljene „E moj Tahy“ sve u šesnaest vraća u čak šesnaesto stoljeće. Ivici Novoselu u snove dolaze konji u energičnoj „Vatri iz potkova“ nasuprot umirujuće „Proljetne rapsodije“ Ankice Pribanić. Štefica Vanjek zaneseno je prisutnima dočarala kako zvuči njezina „Toskana“, a Miljenko Šimunović pokazuje kako izgleda ljubav kad usmjerite „Pogled kroz prozor“.

Da sve prođe u raspjevanom tonu pobrinuo se pjevački zbor „Ivančice“. Elegantne i simpatične dame svojim su interpretacijama uglavnom narodnih pjesama moslavačkog kraja dobrano zagrijale atmosferu i cijelom događaju dale veseliji i svečaniji ton. Potpomognute nekolicinom muških kolega, što su im iz pozadine decentno obogatili nastup, visokim su skladnim glasovima zaokružile ovu bogatu književno-glazbenu kloštransku večer.

Na samom kraju svi su posjetitelji dobili na darsam zbornik nakon čega je uslijedila zakuska i druženje. Već površno listanje Pabiraka 2020. daje naslutiti kako kriju zanimljiv i raznovrstan sadržaj koji poziva na čitanje ili kao u mom slučaju inspirira na pisanje. Tako je i ovaj kratki osvrt rezultat jednog novog književnog iskustva i podsjetnika da se kultura može nalaziti tu nadohvat ruke, u susjedstvu, među poznanicima, a knjizi koju sam jučer dobio na dar zasigurno ću se u godini što stoji u njenom naslovu više puta vraćati.
- 15:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.11.2019., četvrtak

Dinamo

Dugo već nisam skoro dva sata strepio i dobrano se iznervirao kao sinoć gledajući utakmicu Lige prvaka između Dinama i Šahtara. Zapravo tekma je sama po sebi bila odlična, puna tempa, dinamična, sadržajna i nadasve zanimljiva. Dinamo kakav već dugo nisam gledao, još tamo negdje s kraja devedesetih. Dobra za nekog neutralnog promatrača, što sjedne pred tv i navija za dobar nogomet, ali za navijače Dinama stresna i napeta doslovno do samog kraja. Kad sam oko jedanaest ugasio televizor ostao je neki gorak okus u ustima. Dinamo je trebao i mogao puno bolje. Ponekad nije dovoljno dati sve od sebe, pripremiti se dobro, napraviti sve, ako vas u ključnim momentima ne pomazi sreća, možete se na trepavice postaviti, ali učinak će izostati.

Nakon početnih petnaestak minuta i vodstva gostiju pomislio sam da slijedi još jedna u nizu blamaža i gnjavaža kakvih smo se nagledali proteklih godina. Došao sam čak u iskušenje ugasiti i pokupiti se u krpe, ali nakon izjednačenja i promjene formacije koju je Bjelica izgleda odradio u hodu predomislio sam se. Nadprosječno velika količina zanimljivih zbivanja na terenu mamila je na gledanje. Mora se priznati da su obje momčadi za to zaslužne. Gosti iz Donjecka, ne Harkiva, pardon Kijeva ili bolje reći Brazila su u valovima napadali i povremeno bili vrlo opasni pred golom Livakovića. Dinamo je također bio vrlo konkretan. Osobito su bile dojmljive opasne polukontre u kojima su se Oršić, Petković, Olmo, Taeophile i neumorni Ademi učaš stvarali pred Pjatovom prijeteći iz raznih oružja.

Kad je petnaestak minuta prije kraja Moro izključen iz igre, činilo se da će Dinamo parkirati bus u šesnesteracu, ukopati se i braniti početni iks do kraja, što se iz ove perspektive čini kao dobra opcija. Međutim nakon crvenog kartona za goste domaći kao da su dobili krila i jurnuli po pobjedu. Pravi užitak bio je gledati mladog Ivanušeca kako plasira loptu u suprotni kut ispod Pjatova. Još je veći gust bio promatrati super dribling Olma protiv trojice i zakucavanje Ademija za, kako smo krivo pretpostavili, nedostižno vodstvo. Drugi gol Šahtara trebao je biti zvono za uzbunu i krajnji oprez, ali nažalost nije to do kraja bio. Dramu na samom kraju teško je bilo gledati. Cirkus ispred Livakovića ne može se suvislo je prepričati i shvatiti. U petoj minuti produžetka sudac na igraču s loptom svira penal kojeg nije bilo da bi nakon pregleda snimke sudio faul na Pjatovu, njihovom golmanu eej koji je u šenestercu pao kao da mu je Teophile oko iskopao, da bi se zdrav i čio pridignuo kad je vidio da je iznudio penal za nezasluženi remi. Ma dajte najte gospon Brych!

Prava je šteta da Dinamo nije napravio taj iskorak i bodovno se odlijepio o Šahtara. Mislim da je momčad Nenada Bjelice, koji se profilirao kao vrlo dobar trener, po igrama to zaslužila. Ostaje tako Dinamu tražiti još bodove protiv žilave Atalante u gostima ili u zadnjem kolu doma protiv Pepove legije stranaca koja će možda istrčati u nekom šarenom sastavu. Bez obzira na krajnji ishod nije mi žao što sam ostao budan i još dugo pod dojmom viđenog razmišljao o Dinamu i njegovim igrama. Gledao sam ih dva puta uživo ove godine, ljetos kad je gostovao Ferencvaroch i nedavno u prvenstvu protiv Osijeka. Nije slučajno da se publika vratila na stadion. Gledatelje i navijače samo dobra igra, srčanost i kvaliteta može privući. Ovaj Dinamo to pokazuje i vjerujem da će rezultati sami po sebi doći. Neka dugo iščekivano ovogodišnje proljeće u Europi bude uvod u neku novu pobjedničku eru.


- 14:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.11.2019., nedjelja

Ogledala

Velikoj većini ljudi nije ugodno provoditi vrijeme u samoći. Pri tome me mislim na kraća vremenska razdoblja u kojima je povremena samoća dobro došla kao odmak kako bi se čovjek na neki način susreo sam sa sobom i osluhnuo vlastite misli. Kad kažem da samoća nije ugodna onda mislim na duge staze, kada netko dugo živi sam i silom prilika ili vlastitom voljom uglavnom zazire od drugih ljudi.

Ne želim ovdje generalizirati niti banalizirati kako se netko ne bi prepoznao i osjetio prozvanim. Svatko ima vlastite razloge i senzibilitet prema određenom stilu življenja. On je obično nekakav zbroj osobnosti ili mješavine gena i odgoja ili okruženja u kojem smo odrastali i živimo. Možemo također reći da je naša trenutna životna situacija umnožak svjesnih odluka i izbora što smo ih donosili i objektivnih okolnosti u kojima smo se našli i na koje nismo mogli ili teško da smo mogli utjecati. Kako bi neko življenje bilo ugodno i donekle lagodno potrebno je odricanje i žrtvovanje uz brojne kompromise i neminovni doticaj sreće bez koje ne ide.

Ljudi u pravilu prema sebi i svojim postupcima nisu objektivni. Ako smo odlučili učiniti nešto onda ćemo prvo sebe, pa i sve druge uvjeriti kako je to ispravno i da je to najbolji put. To činimo jer imamo potrebu opravdati sebi uloženu energiju i vrijeme koje smo utrošili. Pri tome se vrlo lako može dogoditi da odemo predaleko, da zastranimo. Tada uloženi trud postaje kontrapruktivan a krajnji rezultat nakaradan. To obično spoznamo prekasno kad nas dotična situacija izmori i obespokoji, te sami sebi postanemo teret.

Tu svojevrsnu klopku moguće je izbjeći ako čovjek oko sebe kao podršku ima druge i dobronamjerne. Tu prije svega mislim na partnere i druge članove obitelji, odnosno one s kojima živimo i djelimo dobro i loše svakodnevice. Oni su uglavnom  u stanju biti objektivni jer im je do nas stalo. Upozorit će nas ako krenemo forsirati nešto od čega dugoročno nitko neće imati koristi. U stanju su to učiniti i bez velikih riječi, gestom, postupkom, odnosno samim svojim prisustvom. U njihovim reakcijama na vrijeme ćemo prepoznati vlastite stranputice i moći ih izbjeći. Reakcije bliskih osoba ogledalo su našh postupaka i namjera. Treba samo htjeti širom otvoriti oči i znati ih iščitati.

Negdje sam pročitao da ona poprilična sličnost između nekih bračnih partnera što dugo žive zajedno ima i biološko, odnosno znanstveno objašnjenje. Naime naš mozak podsvjesno bilježi i kopira geste i izraze lica drugih osoba. Ako s nekim provodimo puno vremena to je učestalije i izraženije jer se bezbroj puta ponavlja. To s vremenom oblikuje crte i izraz našeg lica što je donekle pokazateelj osobnosti. Ako imate sreće i u miru i slozi s nekim dočekate duboku starost tad se doslovno ogledate jedno u drugom.

Činjenica da netko živi sam ne znači automatski da je usamljen. Usamljenost je subjektivan doživljaj i svatko je tumači drugačije i svodi na vlastitu mjeru. Važno da ne potraje dugo, da ne preraste u tjeskobu i depresiju. Moguće je tražiti i očekivati podršku i onih što ne žive s nama pod istim krovom, prijatelja, roditelja, djece ili bilo koga bliskog. Pri tome je naravno poželjno da odnos bude približno recipročan. Uloženi trud se u pravilu uvijek na ovaj ili onaj način vrati. Treba osluškivati i upijati druge jer time, ako je teorija ogledala točna, bolje upoznajemo i usrećujemo sebe.


- 08:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

25.10.2019., petak

Jesen

Sviđa mi se ova topla jesen
Ne volim hladnoću, zimogrozan sam
Jutra su maglovita tu kod nas dobrano
Kao kroz mlijeko da ideš na posao
Brisače moraš paliti, a nije kiša
Skoro sam biciklistu pokupio autom jutros
Najedanput je izronio iz bjeline
Sava je blizu, bit će da je zato magla
Na poslu provodim vrijeme u uredu
Uglavnom za računalom, kratko u autu
Ili u skladištu kad stigne dostava
Predugo radim isti posao
Dvadeset godina, sve znam napamet
Nema novih izazova jer sam ziheraš
Kao riba u malom akvariju
Ograničeno okruženje, ali sigurno
Savršeno na neki čudan način
Popodne sasvim druga priča
U kratkim rukavima sam
Radim vani, farbanje uglavnom
Drugo odgađam za kasnije, to je unutra
Doma dolazim kasno, umoran
Odgovara mi do neke mjere fizička aktivnost
Nakon regularnog posla nešto dodatno
Da se pokrpa proračun, prihodovna strana
Ljudi me zovu radi ovog ili onog
Neki u više navrata
Zadovoljni su uglavnom
Kažu da sam precizan i strpljiv
Da imam dobre živce
Jedna mi je gospođa rekla da imam zlatne ruke
Na trenutak sam joj povjerovao
Godilo mi je to čuti
Svi volimo pohvale na svoj račun
Malo leđa bole kad se probudim
Ali prođe uglavnom već do prve kave
Odgovara mi ponavljanje manualnih radnji
Potezi kistom ili valjkom
Meditativno je do neke mjere
To je zamjena za okretanje pedala
Korisna, isplativa zamjena
Tad utonem u razne misli
Dugo razgovaram sa sobom
Beskrajni unutarnji monolozi
Nekad sanjarim, nije dosadno
Može trajati satima
Dok ne završim započeto
Ili sunce potone, pa odjednom zahladi
Svemir je hladan, pročitao sam negdje
Rijetko gledam televiziju
Tu i tamo nogomet ili kvizove
Čitam svašta, nekad pišem
Slušam radio, radio Sljeme
Odgovara mi muzika koju puštaju
Sjetna je i nostalgična uglavnom
Tako se osjećam počesto
Nije to tuga ni žalost
To je melankolija, temperament
Takav sam žir, kao u pjesmi
Bit će još ovakvih dana nekoliko
Onda dolazi zima i sjeverac
Tako kaže windguru.cz
Ujutro ću popiti kavu i pročitati novine
Subotnje kolumne, navika
Popodne slikam vjenčanje i svadbu
Mladenci, u pravom smislu riječi
Život je pred njima, vjerujem lijep
Ja ponešto umoran, ali zadovoljan
Tako pretpostavljam izgleda jesen

- 20:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.