31

utorak

prosinac

2019

Ružica Gašperov - božićni gost samoj sebi



BOŽIĆ BEZ MAJKE

Stajala je pored prozora; sitna djevojčica u crnoj haljini. Niz lice su joj tekle suze. Podigne ruku i obriše zamagljeno staklo. Tamna povorka je prolazila dvorištem. Kišobrani su se poput ludih glijva njihali u sporom ritmu koraka. Dok su iznosili kovčeg kroz rasklimana vrata ograde, tužni čovjek se okrene i mahne joj, a ona mu odmahne. Sada joj je ostao samo on. Dragi tužni tata. Kapi kiše su udarale o staklo i slijevale se, a Tamara pomisli kako cijeli svijet oplakuje njenu majku.

Kasnije se često sjećala ovog trenutka. U danima kad ju je život gazio, od majčine je smrti napravila oltar na kojega je prinosila sve svoje promašaje i neuspjehe. Sa svakom je kišom u njoj bujala plima nelagode i ostavljenosti. U prvim je trenucima majčinu smrt prihvaćala kao činjenicu i vjerojatno bi tako dugo potrajalo da je nisu dobrodušni ljudi gušili svojim suosjećanjem i savjetima.

Postali su joj odbojni i anđeli i Bog i brbljave žene iz sela koje su je tješile imbecilnim riječima, nadodajući kako je jadnica ostala bez majke kad joj je najpotrebnija. Milovale su je po kosi svojim crvenim ručetinama, nudile čokoladicama i postizale da se osjeća kao odbačeno smeće. Nekad je bila žalosna, nekad ljuta, a nekad posvađena s majkom koja ju je tako brzo i bezobzirno ostavila.

Mjesec dana kasnije svi su ih napustili i osjetila je olakšanje. Otac i ona su ostali sami. Život je vani galopirao i gazio, a njih dvoje, uronjeni u svoju tugu, pokušavali uhvatiti ritam i nastaviti živjeti.

Tomo moj, neću više moći dolaziti. Pet muških u kući; znaš kako mi je. Ne stignem se ni prekrstiti – rekla je strina.

Učinila sam koliko sam mogla. Čekaju me moji doma, a vi se javite ako što zatreba – rekla je kuma Danica.

Idem u Njemačku – rekla je teta Mira, majčina sestra. – Nude mi tamo dobar posao.
Hvala ti. Učinila si puno – odgovarao je otac svakoj .

Mrštio se nad strojem za pranje rublja, skupljao krhotine kliskog posuđa, meo pod udarajući drškom metle posvuda. I šutio. Tamara je usisavala i brisala prašinu. Svakog dana uvijek iste dosadne obveze. Tek navečer, kad bi otac sjeo na kauč i potapšao prazno mjesto pored sebe, Tamara bi osjetila sigurnost. Sklupčala bi se u njegovom zagrljaju i zamišljala kako će mu se jedne večeri preko lica napokon razliti smiješak. Naslonila bi mu glavu na prsa i osluškivala umirujuće otkucaje njegovog srca. O majci su razgovarali rijetko.

Tata, zašto je mama morala umrijeti ? – upita Tamara jedne večeri dok je bura tukla u prozore.
Ne znam.
Samo tako – ne znam. Volila ga je zbog toga više od ikoga i ičega na svijetu. Znao je da izjave poput anđela koji čuvaju njenu majku neće pomoći. Dani su se produžili.

Priroda je krenula u novi krug života. Sve je nicalo, rađalo se i raslo. I Tamarin bol je rastao. Svugdje je vidila svoju majku. Kad je procvjetala prva trešnja u njihovom dvorištu, ispod nje je stajala majka a kristali njenog smjeha letjeli u modrinu neba. Večeri su bile vedre i svježe. Njena je majka pjevala među zvijezdama.

Onda se pojavila Blažica. Bila je čudna. Tamari nije nikad bila draga. Izazivala je strah u njoj. Čula je ulomke tihih razgovora . „ Udala bi se ona već da nije luda. Tomo ti je, draga moja, lovina i to pristojna lovina. Morat će se oženit kad tad, radi male. Smotat će ona njega, vidit ćeš.“ Nije ih razumjela, ali je osjećala da su na čudan način povezani s njenim ocem.

Tomo, donijela sam vam malo sarmi – rekla je umilnim glasom.
Hvala, nisi trebala – reče otac uzimajući pruženu mu posudu.
Znam ja kako vam je teško bez ženske ruke u kući.
Hvala – ponovi otac i ostane stajati na ulazu .
Idem ja , onda – reče Blažica poslije podužeg oklijevanja.
Hvala ti još jednom. Vratit ću posudu po Tamari.
Ne trebaš. Doć ću ja po nju.

Od tada je redovito dolazila , ali je otac nije puštao preko praga niti je uzimao donesene poklone . Svaki ih je put blago odbijao nadajući se da će Blažica napokon shvatiti da je neželjen gost i odustati. Blažica je prestala dolaziti, a po selu se razmilile priče. Sve češće su do Tamarinih ušiju dolazile nerazumljive izjave, a neki su ljudi prelazili na drugu stranu ulice, neki mlako odzdravljali, neki uzdignute glave i bez riječi prolazili pored nje.

Školom se proširila vijest. Razboljela se učiteljica. Zamijenila ju je mlada Dijana kojoj je to bio prvi ozbiljni susret s profesijom. Poslije nastave su djeca uzbuđeno razgovarala. Tamara se priključi dvjema djevojčicama s kojima se inače vraćala iz škole.

Sviđa mi se učiteljica – reče.
Makni se od nas – reče jedna od njih drsko.
Zgužvana ti je odjeća – reče druga.
Kosa ti je masna – javi se ponovno prva.
Ne želimo da nas vide s tobom. Moja je mama rekla da tvoj tata nije dobar čovjek.

Grlo joj se stisnulo, a oči napunile suzama bijesa.Naglo je skrenula na zemljani put koji se pružio kroz polja. Gazila je nasumice. Zaustavila se tek kad je otišla dovoljno daleko od razdoznalih pogleda, bacila na tlo i glasno zaplakala. Nedostajala joj je majka, nedostajao joj je očev smijeh, nedostajao joj je njen život, onaj bezbrižni život na kojega je navikla, a onda se sjeti da je vjerojatno prošlo dosta vremena i da će se otac brzo vratiti s posla, pa zgrabi knjige i požuri podgrijati ručak.

Otac je već sjedio za stolom. Bora između očiju mu se duboko usjekla i po tome je znala da je ljut.

Gdje si skitala do sad ? – reče oštro.
Zaboravila sam. Oprosti – promuca Tamara.

Jesen je donijela raskoš, početak škole i magle. Tamara je ocu donijela poruku da se mora pojaviti na roditeljskom sastanku. Otišao je u školu ljut što preskače popodnevni odmor. Vratio se ozaren. Po prvi put je uključio peglu i mrcvario njome odjeću. Tamara se smješkala, a kada ju je pogledao i namignuo joj, smijeh provali iz nje.
Sljedećeg tjedna se vratio kasnije s posla. Ošišan i obrijan. Izvukao se iz bezlične odjeće koju je nabacivao na sebe otkad je postao udovac i obukao svoje najbolje odijelo.

Gdje idemo ? – upita Tamara.
Ti ostaješ kući. Ja idem.
Gdje ?
U školu. Na primanje.

Jesenjim maglama uprkos, proklijao je tračak topline u njihovom domu. Istrošene žarulje su zamijenjene ispravnima, na stolu je osvanula zdjela s voćem, a i otac se ponekad znao nasmijati. I smijao se sve češće i sve glasnije do onog dana kad se Tamara onesvijestila u školi. Sutradan su otputovali u Zagreb kod njegove sestre i zadržali se tamo pet dana.

Ubit ću se ako je leukemija – čula je očev tihi glas kroz odškrinuta vrata.

Znala je što to znači. Dino je imao leukemiju, proveo mjesece u bolnici i tamo umro. Tako će se dogoditi i s njom. Tata će ostati sam. Ona se više nikad neće sklupčati u njegovom toplom zagrljaju. Neće gledati nove filmove, ni čitati knjige. Neće sjediti u hladu starog hrasta. Neće postojati, a život će nastaviti svoj ples i nova proljeća rađati nove živote. Samo nje neće biti. Pokrije se poplunom po glavi i zaplače.

U petak su im liječnici rekli da , dok ne dođe glavni nalaz, ne mogu ništa sa sigurnošću reći i poslali ih kući.

Drago mi je da ste zvali. Znate, ona sad spava. Umorna je. Sutra poslijepodne ? Bit će mi drago, a i njoj – govorio je otac nekome na telefon.
Tko je zvao ?
Tvoja učiteljica. Želi te doći vidjeti.

Te noći su je budili nepoznati zvukovi i očev prigušen glas. Ujutro su je dočekale čiste, ali neispeglane zavjese i stol prekriven stolnjakom. Rastvorene knjige, papirići i neoprane čaše netragom su nestali. Otac je stajao, nasmijan i obrijan, s četkom u ruci.
Brzo ! Sad će doći učiteljica.

Auč ! – poviče Tamara kad joj zupci četke zapeše u kosi.

Svakog poslijepodneva je dolazila učiteljica i tumačila Tamari propušteno gradivo. Desetog ih je dana prekinulo zvono na vratima. Otac je otišao otvoriti i vratio se s pismom u ruci. Lice mu je bilo bijelo, oči upale, a pismo u ruci se treslo. Tata je star, pomisli Tamara.

Oprostite. Nalaz. Moram pogledati. Odmah – komadao je rečenicu.

Oprezno je otvorio kuvertu, izvadio nalaz i počeo čitati. Pogledom je polako klizio prema dnu stranice kao da se boji što će ga tamo dočekati. Onda je podigao pogled prema vrhu, pa ponovno klizio, ovaj put brže, pa skočio sa stolice, podigao ruke u vis, pogledao prema plafonu i zaplesao u mjestu.

Zdrava je ! Hvala ti, Bože! Zdrava je ! – urlikao je prema nevidljivom Bogu, a zatim zastao i okrenuo se. – Oprostite, malo sam se zanio. Tamara je zdrava.

Vijest je brzo optrčala krug, pa su se, oni koji su ih posljednjih dana neumorno obasipali savjetima i sažaljenjem, ponovno odmakli. Blažica ovaj put nije bila među njima. Pristupila im je jednog jutra poslije mise.

Tomo, pozivam te kod sebe na ručak na Božić – rekla je tiho.
Hvala ti, ali Božić ću slaviti u svojoj kući kao i uvijek.
Nije dobro biti sam. Ja najbolje znam kako je to.
Uh, - rekao je kad su dovoljno odmakli – Božić s njom. To bi bila tragedija. Već sam pomislio da će me napokon ostaviti na miru.

Na Badnjak je svratila učiteljica i donijela fritule. Zadržali su je na večeri, pa su razgovarali i smijali se neometani propuštenim lekcijama.

Ujutro su krenuli prema crkvi. Osnaženi duhom Božića, susjedi su ih opet razdragano pozdravljali i čestitali im, ali se nitko nije zaustavljao popričati riječ dvije s njima.
Sjeli su u svoju klupu. Mjesto do njih je zjapilo prazno. Blažica je inače tu sjedila. Učiteljica je išla prolazom, pa kad ih ugleda kimne i sjedne na prazno mjesto pored njih. Tamara je vidjela očeve usne razvučene u osmijeh. Napuni pluća zrakom pa se iz sve snage pridruži pjesmi osjećajući neobjašnjivu radost . Znala je da će sve biti u redu.

Don Jure poljubi oltar, podigne ruke i zapjeva – Idite u miru.

Bogu hvala – odvrate vjernici.

Vrata crkve se otvore i propuste sunce unutra, a svjetinu van. Polako su se kretali prema izlazu. Na vratima zastanu, pozdrave se s don Jurom, a onda pomiješaju s razdraganim ljudima.

Pička ti materina, smradu od čovjeka – iz gomile se izdvoji raščupana Blažica. – Ti ćeš mene ostaviti radi ove šlape. Kad san te svaki dan obilazila, bila sam ti dobra, a sad me više ne poznaješ.

Što ti je, Blažice ? Smiri se – tiho će Tomo.
Neću se smirit. Ostavio si me radi kurbetine. Eto ! Neka svi čuju – mahala je rukom prema vjernicima željnim zabave.
Ti nisi normalna ! Tko te ostavio ?
Ti ! Tko, nego ti ! Obećao si mi brak, a onda se pojavila ona – ovaj put upre prstom prema Dijani.
Govoriš gluposti – poviče Tomo.
Proklet bio ti i ona – krikne , pa skoči prema Dijani i uhvati je za kosu.

Potezale su pramen kose svaka na svoju stranu dok ne priskočiše dvojica, uhvate je za ruke i saviju joj ih iza leđa. Iz nosa, pa preko usana i brade na šarenu kućnu haljinu joj se cijedila krv, ali je nije omela u izvikivanju pogrda.

Proklet bio , kurbaru !
... I oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo ... – uporno je molio don Jure ali mu se nitko nije pridružio.
Zovite policiju ! – netko vikne.
I prvu pomoć – dometne drugi.
... i ne uvedi nas u napast...
Prevario si me, proklet bio ! – plakala je Blažica, a onda joj se oči izokrenuše prema nebu, zabijele bjeloočnice, koljena klecnuše, a muškarci, koji su je držali, je nježno spuste na pod. Noge joj se počeše trzati i tijelo izvijati. Okrenu je na bok. Na usta joj izbije pjena.
Ima epilepsiju – netko vikne. – Brzo dajte žlicu !
Odakle nam žlica ? – javi se drugi glas.
Onda ključ.

Nečiji ključ bljesne na suncu, jedan čovjek ga uzme i gurne Blažici u usta. Trenutak kasnije se umiri. U daljini se začuje sirena prve pomoći.

Idemo odavde – jednom rukom zagrli Tamaru, a drugom blago uhvati Dijanu za nadlakticu.
Što joj je ?
Bolesna je od djetinjstva, ali su njeni uvijek skrivali. Stalno je bila pod lijekovima. U posljednje ih je vrijeme prestala piti.
Zašto ?
Tko će znati ? Sama je. O takvim bolesnicima mora netko brinuti.
Zašto je onako govorila o tebi ?
Ne znam. Možda je u glavi složila film o udaji. Nemojmo više o Blažici. Bit će ona dobro kad dobije lijekove.

Kasno se probudio. Osjećao je težinu na prsima. Pomakne ruku i u polumraku napipa svilu nečije kose. Nije se usudio otvoriti oči da mu san ne pobjegne.

Dobro jutro, ljubavniče – šapne promukli glas.
Mmmmmm, dobro jutro – rastegne se.
Neugodno mi je. Nikad ranije nisam ovo napravila.
Uvijek postoji prvi put.

Spustili su se u kuhinju. Za stolom je već sjedila Tamara i igrala se s lutkom.
Tata, tata, vidi što sve može ova lutka. Dobro jutro, učiteljice – reče veselo i optrči krug oko stola mašući lutkom.

Idem po kruh i tople krafne , a vas dvije skuhajte kavu – namigne i uzme ključeve sa stola.

Zastao je na vratima dvorišta. Snijeg je noćas zabijelio svijet, prekrio krovove, dvorišta i ulicu i nije imao namjeru stati. Oko njega su se kovitlale pahulje pa se uznemirile oblikujući obris žene. Vrijeme je da kreneš dalje, kaže mu tiho dok pruža bijelu ruku prema njemu, a zatim se uskomeša, razdijeli u pahulje i nestane.

30

ponedjeljak

prosinac

2019

Nema garancije - božićni gost

BOŽIĆNE AKTIVNOSTI NOSTALGIČNE BABE

Ajmo sreda, šta je Božić, šta komu znači, šta meni znači i kako san ga doživljavala
tamo negdi u ranoj mladosti. Imala bi puno toga reć', ko kad se nakupilo godina i
matrijala i nabrojilo puno Božića, svaki lišpi od lanjskog. Kako vrime odmiče, nekako
mi trnce izazivaju sjećanja na one najranije.

Ako ukomponiramo onaj biblijski dio, začeće, rođenje, malo dite golišavo u štalici,
pa onda dodamo ove današnje glamurozne jaslice u skladu s globalnim blještavilom,
nema baš puno veze jedno s drugin, osin onog izvornog..., rođenje Spasitelja.

Nećemo se lagat, svaki pridbožić ja ne znan za se, noge mi duple, leđa pucaju, tila
bi bit k'o ona mladica koja lova prašinu u letu i ganja one nedužne pauke po kutovima.
Znan, biće nas puna kuća, valja čeljadi doranit adekvatan jelovnik, stavit u svaki kut
kakav šljašteći aranžman (mora biti drukčije od lanjskog), ne smi ništa ostat neoprano
i neispeglano, ne bi da će se Božić ljutit ako nije sve pod konac. Štaš, luda glava.

Dolaze, malo pomalo puni se kuća vlastitim izdancima na radost kraljice majke kojoj
sasvim slučajno nije ime Elizabeta. Na stolu svake piće Božje, poilo se, popilo, a svak
bi tijo izrazit svoje mišljenje o prirodi u društvu, a mišljenja se često ne podudaraju.
Ne bi bilo u redu da dica misle isto šta i izlapili starci, pa to onda više nije tihi Božić,
a ja jadna nama pomislim kako nas On onako malešan gleda i zamira na tonovima.

"Saće moja mater ispričat onu svoju od lani i unazad kako je u crkvi glumila Gospu...,"
a ovi drugi name, "ajde, ajde, nismo mi lani bili ovde", a jesu dašta su.

Popustin i krenen s pričon iz onog čupavog dila moga života, čupavog a opet tako
toplog. Nikada više nisan osjetila ništa slično, a jesan, samo se ono prvo pamti, kažu.

Godina čini mi se 64. prošlog stoljeća..., stara li san majko draga. Seoski župnik koji
mi nije bio baš po miri, doša je jedan dan sa scenarijem, okupio ekipu sedmaša i osmaša i mi bi ko tribali odigrat sve onako kako je bilo prije 2000 godina. Mene je zapalo da buden Marija, Josip je bio jedan momčić stariji godinu ali manji za glavu, mlađi' nekoliko su bili anđeli, onda grupa pastira, Tri kralja su odabrana među odabranin, čitaj koji su imali bolju robu, ćaće u Njemačkoj. Beba Isus je bio doduše ženska lutka, ona koja plače, to je isto jednoj maloj donijo ćaća iz Njemačke. Sve smo mi to lipo uredili, napravili pravu štalicu, slame je bilo koliko želiš, čini mi se da su to bile najlišpe jaslice koje san vidila.

Doša je i Badnji dan, vedra, ladna večer, a mi jadni svi slabo obučeni, malo ih je bilo u
kaputu, ja ga nisam imala, tek džemper od one domaće vune šta je mater plela, a taj je bocka', ili kako rado kažem, masira svaku košćicu. Mater je iz škrinje izvadila jednu
veliku pašminu, boja bile kave s malo više mlika, koju je u doti donila i čuvala za posebne prilike koji' baš i nije bilo. Eto, zapala mene. Imala san neku haljinicu koja je bila više za prijelaz proliće-lito, nego za ovu ledenu noć, štaš, za odglumit Gospu valja se malo i pripatit. Josipova mater je šila pa je on od trliša ima veliki ogrtač i neku maramu na glavi spuštenu niz kosti. Ekipa se pripremila mrtva ozbiljna, jer onaj naš scenarista samo gleda ispod cvika i traži ne bi li naša' štagod nakrivo.

Predstava je počela, tekstovi su naučeni besprijekorno. U jednom trenutku ja sam se
sagnula da malo potaknem vatru i stanem puvat u upaljenu žarulju ispod one zaštite. Malo sam dotakla košaru s bebom, beba se aktivirala na plač, a ja k'o bez duše dreknem na Josipa: "Daj majke ti privati maloga, vidiš da će se vatra istrnit, priladiće se dite". Onaj ispod cvika je pocrvenio od bisa, ali se prostorom prolomio smijeh i moja uloga Marije je bila skoro pa dokrajčena. Mrvicu se stanje primirilo, odradili smo mi posa' do kraja, ali ni'ko ništa nije upamtio osim moga puvanja vatre i dreke na Josipa. Bilo mi ža' dečka.

Eto draga dico, dogodine ćemo iz početka, a sada kad je svak otiša svojin putom, valja se pripremit za Novu, jer šta ako Nova zamiri Staroj da joj nije pripremila dostojan doček.

29

nedjelja

prosinac

2019

Marija Katalinić - božićni gost

POLNOĆKA

Došli su ti dani kada roditelji pod krinkom religije kupuju za svoje nasljednike cijeli arsenal oružja počevši od kremenja do dinamita. Sjekire služe za drvca, noževi za meso, a vilice za jedenje i bodenje rodbine u ruke a ne u oči jer je red čekanja u zdravstvu predug, a socijalno više ne pokriva zamjenu očiju klikerima. Uvijek se bitno vratiti korijenima.

Danas se odigrala božićna predstava. Bila je loša isto toliko koliko je bila i dobra. Na razglasu se čulo demonsko mumljanje koje bi kao trebalo simulirati pjev anđela. Bili su malo nekoordinirani i lupali su svačime, no svima je bilo simpatično.

Voditeljica se morala mrdati lijevo pa desno jer su zbog uzbuđenja ili treme i to zaboravili. Roditelji su umorno, kao da su sve izgubili, sjedili nepomično na stolicama dok su predškolska djeca trčarala po crkvi noseći papire s proglasima o božićnim porukama mira i ljubavi te su se udarala njima ili gurala u usta.

Penzioneri su bili gori. Premještali su se stalno s jednog mjesta na drugo nadajući se kako će vidjeti predstavu. Nije bila stvar u tome da je pogled zakrčen ljudima ili stolicama, nego jednostavno nisu vidjeli ili su pak odlučili pobjeći od svoje pratnje. Neki su bili sporiji u tome zbog invalidskih kolica. Jedna baka je postala žrtveno janje – prvo dijete je dolutalo do nje i počelo joj lizati unutrašnje gume, a drugo maziti naslon i ono što je ostalo od njene kose.

Starici je godila pažnja, no morala se maknuti dok je slijedila točka užasa gdje su se djeca anđeli skoro zapalili prilikom ulaska na glavna vrata noseći Djevici Mariji radosnu vijest da će roditi. Voditeljica je spasila stvar razmaknuvši ih dovoljno da jedni drugima ne zapale kosu i prevelike rukave ministrantskih halja koje su namijenjeni veličinom razvijenim muškarcima, a ne djevojčicama u petom osnovne.

Anđeo Gabrijel je trebao završiti točku, no malo mu je ponestalo daha, a Djevica Marija je dobila grč u nogama čekajući pastire koji su prošli kroz kriva vrata i izašli iz crkve pa se opet vraćali. Na kraju su svi digli ruke, pjevali Isus, Aleluja i to je bilo to.

Jedan otac se diskretno bacao po podu i stropu ne bi li uhvatio svog anđela među onima koji nastupaju dok se drugi borio s vlastitim trogodišnjim sinom koji ga je šutao u prsa i izvijao se kao neki lik iz horor filma ili kao glista poslije kiše. Vidjelo se da bi ga najradije spucao po guzi, no u hramu je Božjem i ne smije jer što će reći rodbina i poznanici.

Polnoćka je bila mirnija. Svećenik je govorio o izbjeglicama i empatiji prema drugima na propovijedi, a onda se netko onesvijestio i čuli su se komentari starijih ljudi kako nitko ne poštuje roditelje ni Boga kad se sjeti očito namjerno onesvijestiti u pola mise kako bi privukao pažnju. Neki stariji muškarac mu je dobacio da mu je on otac, prebio ga bi kao vola u kupusu.

To su te neke odgojne metode koje rađaju prave muškarce i žene – ako padneš, dobiješ batina zato jer si pao a ozljeda se sanira jedino ako krv curi. I onda nakon toga opet slijede batine.

Negdje oko stiha Na tom mladom ljetu veselimo se prozori crkve su poprimali žute, zelene i narančaste odsjaje. Ljudi su se počeli grliti i čestitati si Božić, a najbolje što je moglo označiti taj mir i jedinstvo su bile brojne detonacije obojenog dinamita pokraj crkve.

Bio:
Marija Katalinić (1988) rođena je u Slavonskom Brodu. Završila je studij kroatistike i sociologije. Voli prirodu, životinje i burek, a izbjegava gopnike.

28

subota

prosinac

2019

Marijan Komar Braco - božićni gost



Srijeda, 21.12.2016.godine 9*C
Prvi dan zime
Danas dan traje 8. sati i 43. minuta, a noć 15.sati i 17.minuta
Hrvatski rečeno suncostaj (solsticij)
Zima će trajati 88,99 dana
Moram napisati priču
Vani kiša
Počeo u 21,59 – 23,1o

„ T R I N A E S T A P L AĆ A“

Svima su puna usta te trinaeste plaće.
Eto i u Saboru su izglasali da je uvaženi predstavnici dobiju.
Sami sebi, jednoglasno.
Tu nije bilo političkog nadglasavanja.
Ja sam dobila božićnicu.
Dvista kuna u bonovima. Gazda je bija velikodušan.
Bon mogu potrošiti u njegovu supermarketu.
Meni fali ta trinaesta plaća.
Malom bi kupila biciklu.
Ima on biciklu od sestre, eno je u podrumu.
On je neće, samo kaže „roza je“
Šta ću, shvaćam ga.
Javila sam se ja sa pričom o Novoj Godini, Radio Split je objavio da daje tu trinaestu plaću za nagradu.
Moja nije prošla.
Pobjedila je jedna sa pričom da će je muž za promjenu odvesti kod kuma na njegov komin.
Lipo mu je rekla i to javno, kad su joj rekli da je dobila 5 6oo,oo kuna , da on i kum dime, a ona će u Le Merdien na doček.
Javila sam se ja i na Radio Dalmaciju
Voditeljica lipog glasa svako malo izdiktira
„Ove godine stvari se mijenjaju, ne treba gledati šefa jer 13. plaća čeka vas na Radio Dalmaciji.
Zajedno sa City Centrom one daju.....“
Sve je rekla.
Lajkala sam
Ma i otišla u City
Vidila malom biciklu, šesnaestobrzinku, maloj sam rezervirala suknju i one lakirane cipelice, prve na take. U onom dućanu, zaboravila sam kako se zove, vidila sam pjate od kobalta, uvijek sam patila za njima.
Spremiš svečani ručak, svečani stoljnjak i pjate one kraljevsko plave boje.
Ima i svijećnjak.
Meni ne treba ništa, možda kapa sa pumpunom, sad je u modi.
Nije da nemam robe, kupim ja sebi na rasprodajama, znam složiti.
Svi mi kažu da se moderniram.
Tada zavrtim malo guzom, napravim piruetu, nasmijem se.
Drago mi.
Imala sam ja prije i plaću koja je bila plaća, tu trinaestu nisam ni primjećivala, dolazila je sama od sebe,a onda se firma raspala.
Džaba moj fakultet kemije, kome to više treba.
Sad sam fakultetska blagajnica
I sritna.
Čak i s ovom bon – božićnicom.
Volim slušati Radio Dalmaciju.
Volim slušati i Radio Split ali od kad su ovi sa Dalmacije počeli priču o toj trinaestoj plaći ne mijenjam stanicu.
Kad počne ona Edita, ja se prekrstim i javim Majci Božjoj i Sv.Anti da me se sjete, da izvuču moj lajk.
Sve sam im objasnila, a da ne zaborave, ponovim im od riječi do riječi šta ću napraviti ako me izvuču.
Rekla sam i da ću 10% dati u Caritas ili za onu dječicu šta nemaju nikog svog.
I tu zaplačem.
Uhvati me, kad se sjetim te jadne dječice, a ja hoću malom biciklu
Stegne me oko srca, a štaću, jadna ja.
Nije da perem savjest sa onih deset posto, ali mislim da sam pravično podijelila
Uvik sam davala.

********
Ništa nije pomoglo.
Na radio, Radio Dalmaciju nije me izvuklo.
Ipak sam dobila trinaestu plaću.
Dao mi, oni moj.
Jutros sam, evo već treći put povratila

27

petak

prosinac

2019

Ivan Katičić - božićni gost



BOŽIĆNA SELENDRA

˝Pomakni se malo, ne vidi se Marija!˝ kaže jedna sredovječna žena svom nespretnom mužu koji me zagrađuje leđima.
˝Jebi ga kad sam u ovoj rupi,˝ odgovaram ja, Djevica Marija, pravdajući ga time što je štalica prilično skučena, tako da onemogućuje fotografije s posjetiteljima.

Sveti Josip, moj muž, krišom štipa malog Isusa. Sin se konačno budi i počinje vrištati. Slika Svete Obitelji je kompletna.

Ja, zapravo, i nisam baš Djevica Marija. Zovem se Marieta, što je prilično blizu njenog imena, ali svejedno, djevica nisam već odavno. Sveti Josip, također, nije moj pravi muž, hvala ti dragi Bože. On je jedan od onih vječitih studenata, kojeg se ne pita koja je godina faksa, nego koja je godina menze. Uvijek na posao dolazi napušen,
napušen i nasmijan, a nasmijanog Svetog Josipa posjetitelji obožavaju. Mali Isus je ženska desetomjesečna beba koju nam svake večeri ustupa jedna Romkinja. Kaže, dok je doji, kako mala već sada zarađuje više novca nego što je ona ikada u životu.
Za razliku od njih dvoje, ja tu nisam zbog novca... Božićno vrijeme mi nalikuje na jednu nedjelju bez kraja. Razdoblje oblačnih dana, pustih ulica, ukratko, tolike dosade i mrtvila da mi se čak i radni dan sa stotinu obaveza čini boljom opcijom.

Gazda, idejni začetnik cijelog ovog cirkusa, prije par godina je odasvud počeo dovlačiti životinje i to za bagatelu: kravu koja više ne daje mlijeka, ovcu sa spaljenim rupama na krznu, kozu bez jedne noge, kokoši nenesilice, čak i jedno magare naučeno na pivo, tako da ono cijelo vrijeme reve sve dok ne dobije svoju alkoholičarsku dozu. Kao da već dovoljno ne pate, te životinje uznemiravaju tisuće posjetitelja, i to ne preko dana, već tokom večeri, kada bi te jadne beštije trebale spavati. Umjesto toga, one zbunjeno tumaraju svojim kaznenim prostorom dok ih uživljeni posjetitelji hrane M&M bombonima i palačinkama.

Osim njih, na svom imanju koje je zapravo ljuti krš, Gazda je postavio pedesetak stabalaca graba, stabalaca ispilanih u obližnjem gaju i potom jednostavno umetnutih ovdje u željezne stalke. Izgledaju jezivo tako kljasta, bez ijednog lista, okićena blinkajućim lampicama.

Na razglasu svira glazba s YouTubea, pjesme koje program sâm nasumično reproducira. Tu i tamo zaluta pokoja božićna pjesma, ali uglavnom se čuju klape i slične morske pjesme. Za divno čudo, sada počinje svirati nešto drugačije. Prepoznajem je... ˝Tu noć kad si se udavala˝ od Prljavaca. To me zgromi. Suze i sjećanja naviru, moram izaći iz štalice, napraviti pauzu, popiti dva tri bambusa...

U čekaonici sam. Sa mnom je samo otac, majka odavno nije među nama. Pločice na podu su pervezno čiste, fuge se bijele kao da su sada navučene. Zašto su mjesta najveće patnje najčišća?

Sami smo u čekaonici, ekspresno dolazim na red. Zapravo, ja sam jedina ovih dana na terminu, kako kaže medicinska sestra, žene se teško odlučuju na zahvat za vrijeme blagdana. Ista ta medicinska sestra koja radi kao portir, daje mi i anesteziju, a ocu poslije i uplatnicu. Vjerojatno radi i kao čistačica, danas se štedi na svemu.

Doktor je nježan i obazriv, koliko nježna i obazriva može biti osoba koja me čisti kao ribu. Tako se i osjećam, smrdljivo i ljepljivo. Zamišljam ga kako pere ruke, skida kutu i odlazi kući pomoći ženi kuhati bakalar ili valjati njoke za pašticadu. Povraćam.

U autu, na putu kući, svira radio kako bi barem malo odagnao tišinu koja se polako poput snijega spušta na instrument tablu. Na radiju, iza HAK-ovog izvješća, svira ˝Tu noć kad si se udavala˝. Pjesma netipična za ovo doba godine, apsurdno loše tajmirana pjesma, mislim si, danas svakoj budali daju mjesto radijskog voditelja. Smijem se u sebi sve dok Davorin Bogović ne dođe do stihova:
˝o, samo da si htjela pobjeći
ovako stisni zube, ne plači˝.

Iz mene grune plač kao petarda, jer ništa ne boli više od pomisli na mogućnost da se nešto moglo napraviti drugačije, na tu priliku što je prošla i ne vraća se.

˝Dobro, oćeš ti radit šta večeras?˝ misli mi prekida Gazdin glas.

Smrknuto me gleda, ne odobrava nikakvo zabušavanje, pa makar to bilo suočavanje njegove kćeri s prošlošću.

Gledam ga desetak sekundi pravo u oči. Potom eksajem bambus i vraćam se na svoje mjesto u Svetoj Obitelji. Dijete treba Majku, zar ne?

26

četvrtak

prosinac

2019

Ines Falak - Pričopričica - božićni gost



BOŽIĆ U JEZIVOM KRALJEVSTVU

U Jezivom kraljevstvu danas je bio najteži dan u povijesti. No, najteži je ipak bio za Baltazara, kraljevog čitača. Kralj mu je naredio da mora pročitati nove zakone. A oni su i više nego ludi.

Maleni, bucmasti poskok, s okruglim naočalama, Baltazar Tihogmizić, svaki dan je pisao prohtjeve, zakone i pisma svoga gospodara. Kralj Punimir Siktavac ga nikad ne bi gledao, već bi, okrenut prozoru, monotono izgovarao sve što je trebalo.

Svi poskoci i ostale zmije kraljevstva bi čekali jednom u tjednu novosti na trgu ispred palače. Nakon uvoda s bubnjevima pojavio bi se Baltazar i s podužeg lista čitao nove zakone.

Baltazar se jutros znojio i u glavi zamišljao što će se sad dogoditi. Hoće li i njega kriviti, iako je on samo kriv za čitanje? Možda će ga pitati zašto nije nešto poduzeo, pokidao papire ili odbio čitati. Možda čak i pokušao proturječiti kralju. A ovo zadnje se nikada nije usudio ni pomisliti.

„Kako ću ja to pročitati, kako ću ja to?“ - pitao se, jecajući. Panika ga je sve više obuzimala dok je u zrcalu pokušavao pronaći savršenu pozu.


Premda je kralj teška osoba, Baltazar je uvijek, svojim laganim gmizokretima i tankim glasom bio oličenje poslušnika. Neprimjetan, tih, nevidljiv i bez pitanja. Iako je službeno bio samo čitač, svakodnevno mu je donosio vrelu kavu za doručak, sam pripremao omlet s pohanim štakorima, te udovoljavao svim ostalim prohtjevima koje bi razmažena gunđavost poželjela.

Popio je čašu mlake vode koja se nalazila na stoliću u hodniku, popravio leptir kravatu, uzdahnuo i krenuo prema vratima. Kad je začuo zvukove bubnjeva, znao je da je vrijeme.

Izašao je i odmah zamrzio svoj posao još više. Ali, mora raditi jer kod kuće ga čekaju mali Ignjat, Korana i supruga Marga. Kad bi bar mogao odustati i pokazati onom čudaku kralju.


Ali ne može.
Jedvo, smogavši svu svoju snagu , stupi na sred trga i počne govoriti: „Dragi podanici kraljevstva, donosim vam najnovije zakone koje je proglasio naš cijenjeni kralj Punimir Siktavac !“

Glas mu je drhtao poput ovčjeg. Uzeo je omotnicu, iz nje izvadio papir i krenuo čitati:
“Odlučeno je da Prva i Peta ulica mijenjaju ime u Bijelu i Zelenu!

Odlučeno je da svi mali i veliki poskoci, te ostale muške zmije, moraju na godišnju provjeru otrova!

Odlučeno je kako se podanici neće više zvati podanici nego narod! “

„ I posljednje ovog tjedna“ - reče Baltazar veoma nervozno, gledajući čas u papir, čas u podanike, sada narod
„Odlučeno je da se, zbog viška nepotrebnih emocija, ukida Božić i zamjenjuje Danom vrebanja za miševima.“

Sve zmije koje su do maločas zurile u prazno ili zavrtale očima na već poznate čudne, a ponekad toliko besmislene i smiješne odluke njihovog kralja, sada su se bijesno pogledavale. Žamorili su, plazili tankim jezicima i nevoljko vrtili glavama. Njihovo siktanje sigurno se čulo nadaleko. Baltazar nije znao što mu je raditi. Bilo ga je strah. Svih trinaest, danas tako sporih, taktova bubnja je odbrojio, a činilo mu se da su ih dvaput odbubnjali.

Znao je da će biti nevolja, dignut će se i buna. Ovo je prvi put u tisuću godina kraljevstva da se događa nešto toliko drastično. Svi znaju da je kralj lud, no on je kralj, a kralj donosi odluke. Odluke se moraju poštovati. Što sad, što napraviti? Nije znao. Božić je jedini dan kada se svi druže, blaguju, ponekad čak i podijele plijen. To je jedini dan u godini kada se smije ponašati kao on, a ne k'o neki čitač i pisač glupih pisama. Mogao je jesti, piti, pa čak govoriti i siktati na sav glas. Na taj jedan dan. A sad im je i njega oduzeo. Osjećao se bespomoćno, dijelom i krivim, pomislio da je kralju mogao nešto reći, a nije, iako ga kralj u petnaest godina, koliko radi za njega, niti jednom nije pogledao, a kamoli poslušao. Postao je još uzrujaniji kad je shvatio da će ga njegova djeca, posebno mala Korana, razočarano gledati.

Gromoglasno siktanje naroda bilo je sve jače i jače. Nakon što je popio još jednu čašu vode, Baltazar je krenuo prema kraljevim odajama. Bio je uvjeren kako stvarno može nešto promijeniti potrudi li se da kralj čuje što želi reći. Mora biti hrabar, barem jednom u životu.

Dok je žurno gmizao, čuo je uzvike naroda poput „kralj je lud, maknuti kralja, siktavčev kraj“, a cijelo tijelo mu je drhtalo od straha i neizvjesnosti. Ali ovaj je put odlučio biti on, Baltazar, a ne obični mali čitač iz provincije.

Čudno, vrata su bila otvorena, a kraljevih čuvara nije bilo. Pokucao je, ali nitko mu nije odgovarao.

Odlučno je otvorio vrata razmišljajući što će prvo reći kralju kad uđe.

„Akhmmm, slu… „

Šokirao se. Mislio je da kralj, kao uvijek sjedi ili zuri bez treptaja, ali on je plesao uz taktove božićne „Bola – Bola“ pjesme.

„Vaša Siktosti, pa što to radite, gdje su Vam vaše štitonoše, gmižadija, zar niste niti malo zabrinuti“ ? - Baltazar će iznenađeno.
“Hahahaha, mali čitaču, otišli su. Rekao sam im da odu, ne trebaju mi. Sve sam otjerao!” - reče, smijući se napadno.

Nikad ga nije vidio takvog. Obično bi sjedio u svojoj zelenoj stolici do vrha punoj jastuka, tumačeći koliko je potrebno imati otrova u organizmu ili u koliko koraka uloviti sivog miša. Gunđao bi na sve i svakoga tko bi mu se našao u blizini.

“Ali zašto ste ukinuli Božić, zašto ? Dobro znate da cijelo kraljevstvo živi za taj dan, pa i vi ste ga nekada slavili. Što se dogodilo? “
“Što se dogodilo, hehehe!” - reče on pomalo isfrustirano. Napustila me, moja djevojka me napustila i otišla sa slugom, onim malim, riđim debelim što smrdi na ulje.
Zvali smo ga Tomica Zdjelica, jer je samo jeo. I nosio tu ogromnu zdjelu. Nije ni čudo da je s njim, s obzirom kakav sam veseljko, ne, hehehehe. Nisam više mogao izdržati, previše me podsjeća na nju, ne želim više biti sam na Božić, pa sam donio taj zakon. Samo da je izbacim iz glave, ali ne ide, mali čitaču, ne ide. Uzalud, hehehehe, uzalud. Bio Božić ili ne ,sam sam, a takav ću i ostati”

Uzeo je ćup s vinom i počeo naglo srkati, u isto vrijeme prolijevajući po svojoj bijeloj kućnoj haljini, papučama i tepihu.

“Ali, Siktosti, a a a, zar nije od toga prošlo petnaest godina? Zašto sada? I, uostalom, što smo onda mi, vaši podanici, zar smo mi ništa ?” - upita Baltazar. “Niste sami, provedite Božić s nama. Evo, provedite Božić sa mnom i mojom obitelji. Sa svima u kraljevstvu. Sjećate li se vremena kad smo se svi zajedno družili, slavili, lovili miševe i igrali božićne igre? Sjećate li se kad smo uhvatili onog divovskog štakora? Toliko je bio golem da ga se moj djed prestrašio i skrio u vaš ćup s octom. Cijela dvorana se te večeri ljuljala od našeg smijeha. Svi su vas voljeli. Mislim da bi, ako svima otvorite vaše srce, ponovno mogli biti sretni! ”

„Ali, hoću li im se svidjeti? Ti znaš da sam ja malo na svoju ruku, i da me mnogi ne vole. Bojim se da...“
“Dajte im priliku, molim vas! “ - prekine ga blago Baltazar. “A i za Božić sve zmije prihvaćamo onakvima kakve one jesu.”
„Pa, pretpostavljam, da, imaš pravo.“ - reče kralj. „ Možeš to zapisati kao najnoviji zakon, Božić traje sedam dana.“

Siktanje i žamor postajali su sve jači, tlo je podrhtavalo, ćup s vinom na stolu počeo se mućkati, veliki stakleni luster ljuljuškati. Narod se sve više približavao dvorcu. Tada se Baltazar okrenuo i pošao prema vratima.

„Idem im reći da ste vratili Božić i da će trajati sedam dana!“ - ponosno će. „I, kralju, sutra želim slobodno.“
„ Samo me najavi. Ja ću im se obratiti osobno“ - reče smiješeći se. „I, čitaču, mislim da je vrijeme da te unaprijedim u tajnika. I prijatelja “

Iste večeri slavilo se, pilo i jelo, a ponajviše omleta s pohanim štakorima. Cijela kraljevska dvorana se orila od smijeha i klicanja. Bio je to jedan od ljepših dana u povijesti Kraljevstva.

25

srijeda

prosinac

2019

Sretan Božić!

Na dobro van došlo porojenje Isusovo!

24

utorak

prosinac

2019

Smilja Savin - božićni gost



TIHA NOĆ 1994.

Nije mu se dalo ustajati s kauča, pa je bocu s rakijom držao na podu, nadohvat ruke. Svako malo je naginjao iz nje i čekao tjeskoba preraste u bijes. Bez rakije ruke su drhtale, po tamnim zakutcima bi započelo šušketanje, krajičkom oka pratio je mutne kretnje. Strah bi ga zapljusnuo u valovima.
Potegne jedan duži gutljaj, zagrcne se i zakašlje.
Kučka. Opet ga je ostavila na cjedilu. Otputovala mami.
Nema pečenke za njega, nema kolača. Ne trepte lampice na jelki. Mrak u dnevnom boravku, vani grmljavina petardi i rafala.
Još gutljaj, dva i škljocnut će sve na svoje mjesto.
Začuje glasno i dugo štektanje strojnice.
Digne se i s prozora kuhinjske niše, drekne pijano u Badnju noć.
Jooooooš! Pucaaaaaj!

***
Ksenija nikako nije mogla osjetiti čar Božića.Najprije umor, a onda dosada. Ponavljanje istih jela, istih rituala tjeralo ju je da poželi da što prije prođu blagdanski dani.
Ipak, najteže joj je padala skrušenost, neprekidno ponavljanje o miru, blagosti i obiteljskom okupljanju u tihoj noći. Kakva tiha noć? Sve trešti nepodnošljivom larmom.
Ona nije vjerovala u uskrsnuće. Nije vjerovala u Boga. Najmanje je vjerovala Crkvi.
Vjerovala je u čaroliju novogodišnje jelke. Možda zato što je htjela vjerovati bajkama.
Zato je sada sjedila za blagdanskim stolom i gledala sjajne balone duginih boja, zvončiće, staklene anđele, rajske ptičice, zlaćane šiške, girlande i svijećice koje su se palile i gasile u ritmu valova. Ksenija je sklapala kapke i kroz trepavice stvarala optičku varku dugih zelenih, žutih, crvenih i zlatnih zmijica.
Dok je ona sanjarila, Tonći je hrkao pred upaljenim televizorom.
Tamo je anđeo Clarence rješavao neke bankarske probleme.

***
Nikša se spuštao Dugom ulicom prema moru. Božićna noć je bila oštra i hladna kao britva. Nebo posuto milijunima zvjezda. Umor ga je kršio kao suhu grančicu. Sva sreća da je nadomak kući. Putem je sretao mladiće i djevojke, razdražljivo vesele, mulce koji su mu bacali petarde pod noge. Od svakog praska bi poskočio. Čudno kako je reagirao na šaljivo praskanje petardi nakon eksplozija granata i rafalne paljbe. Vraćao se s terena.
Uzalud se nadao tišini.
Na polovici puta do kuće skinuo je s ramena strojnicu i ispalio u crno nebo rafal pokušavajući utišati kaos.

***
Iz crkve je kroz odškrinuta vrata odjekivalo U se vrime godišća, mir se svitu navišća... Marinko je poskakivao u šimatoriju bezuspješno pokušavajući zagrijati smrznuta stopala. Dlanove je ugurao u džepove od jakne. Prebirao je pod prstima petarde svih veličina i vrsta. Bio je spreman, on i još njih tridesetak. Večeras će selo imati borbenu ponoćku. Pelinkovac ga je tjerao na smijeh. Nešto divlje i ludo poskakivalo mu je u grudima i htjelo je iskočiti van.
Kroz crkvena se vrata čuo prigušeni žamor glasova u molitvi, zatim je harmonij zasvirao Tihu noć i visoki tankoćutni glas časne Zorislave je zaplovio crkvenom lađom, iznad kršćanskih glava i izišao u hladnu noć.
Tu se rasplinuo u galami i praskanju.

***
Sjeo je na kauč. U boci je ostala četvrtina tekućine. Ostalo se prelilo u bijes. Kiptio je i bio spreman na pohod.
Teturajući, ušao je u hodnik, zgrabio jaknu s vješalice, krenuo prema vratima, uhvatio kvaku i zastao. Vratio se u sobu, otvorio ormar, popeo se na krevet, ne skidajući duboke cipele i iz gornjeg dijela ormara izvukao kartonsku kutiju. Stavio ju je na krevet i otvorio. U kutiji su blistali novogodišnji ukrasi položeni u gnijezdo od srebrenih girlandi. Na dnu kutije, među šarenim staklenim balonima ležala je zelena ručna bomba. Izvadi je i spremi u džep.
Potom istetura u sve bučniju noć.

***
Tonći, probudi se! – dozivala ga je.
Aaaaa? Molin? Šta je?
Ajde, diži se. Nećeš prispavat Božić.
Oćemo li sad jist sarme?
Uskoro su se spuštali prema crkvi. Ksenija je poželjela vidjeti kako Božić izgleda iznutra. Poželjela je otići na ponoćku.
Ispred crkve je gomila mladića tvorila špalir od vrata crkve do ulaza u šimatorij. Poredali su se kao počasna straža i čekali.
Ksenija i Tonći su prošli kroz špalir i u neočekivanoj tišini ušetali u crkvu. Unutra je velečasni privodio misu završetku. Došli su na kraj.

***
U kući je zatekao samo nonu. Spavala je na brdu ukrasnih jastuka, na trosjedu u dnevnom boravku. Lagano je rukom prešao povrh starog lica i rastvorenih usta iz kojih je teklo isprekidano grgljanje.
Svi su otišli na ponoćku.
Stropoštao se za stol pokriven dobro poznatim crvenim stolnjakom oslikanim zelenim listovima božikovine. Kristalni bokal napunjen crnim vinom i visoke čaše iz istog kompleta nonine dote, dopola prazne čekale su povratak slavljenika. S velikih staklenih desertnih tanjura trusile su se uvijek iste orahnjače, šape, kiflići, žerbo šnite.
Nije uzeo ni zalogaja.
Zaspati u svom krevetu bio je njegov božićni san.
Na putu do kupatila ostavljao je tragove. Strojnicu, naslonjenu na komodu. Maskirnu jaknu, bačenu na pločice u hodniku. Kapu, obješenu na vješalicu u prolazu. Ruksak, ostavljen na sjedalici u dnevnom boravku.

***
Desetine svijeća su treptale odsjajima na licima svetaca i pozlati oltara. Zvuk orgulja je pratio čestitanja. Ksenija i Tonći primali su i uzvraćali čestitke. Velečasni je šetao među klupama i govorio „Na dobro vam došlo porođenje Isusovo“ , a pastva odgovarala „i vama, i vama...“, zvono s kampanela je slavilo, brenčalo iz sve snage.
Prvi je prema vratima krenuo remeta Lovre i širom ih rastvorio. Istog trena se na njega sručila gomila rasprskavajućih čestica. Buka je bila paklena. Remeta je panično zgrabio krila vrata i stao ih potezati prema unutra ne bi li zaštitio unutrašnjost crkve od barbarskog napada. Napad je dolazio iz špalira. Stajali su kao poganski bogovi s visoko podignutim upaljenim crvenim bengalkama. Crveni odsjaji, dim i buka načas su učinili da šimatorij izgleda kao predvorje pakla. Krenulo je i hučanje. Petarde su grmile.
Unutra je vladala tišina. Svi su stajali iščekujući. Remeta je polako odškrinuo vrata, isturio glavu i povikao:
Judi, dico, kršćani, nemojte u ovi svet.....- kanonada ga je prekinula. Jedva je umakao kiši petardi.
Naslonio se leđima na vrata i zacvilio kao dijete:
Velečasni...
Velečasni se kroz gomilu natiskanu uz izlaz probije do remete.
Otvori! – naredi.

***
Sjeo je na bitvu na Velom mulu, grleći bocu. Gledao je prema selu. Iznad kampanela i crkve dizala se crvenkasta zadimljena kupola. Zvona su slavila Isusovo rođenje. Ovdje na mulu buka je bila prigušena. More se ljuljuškalo i udaralo u kamene blokove. Na nebu se jasno vidjela Mliječna staza. - Pizda joj materina! – mrmljao je nerazgovjetno – Jeben mater cilome selu! Ko jebe njih i njiov Božić!
Naceri se pijano i protisne kroz zube: - Pokazat ću in ja! Zapamtit će ovi Božić!

***
Kad je velečasni stao na vrata crkve i ljutito viknuo: „Magarci! Ništa ne poštujete i nemate svetinja! Sram vas bilo! „Marinko je prvi bacio petardu prema njemu i to najveću koju je napipao. Imao je pik na njega, odavno. Još iz vremena kad je dobijao šibom po rukama i nogama na vjeronauku. Njegova je bila prva, ali ne jedina. Velečasnog su zasule petarde osvetoljubivih bivših vjeronaučara. Remeta ga je povukao za ogrtač i zalupio vratima.
U crkvi je vladao tajac.
S druge strane vrata u šimatoriju se slavila pobjeda kao na utakmici.
Marinko je klicao i skakao iako zapravo nije znao zašto.

***
Ksenija je razmišljala o zamci u koju je upala. Kako će uopće izići odavde? Zao duh je pušten iz boce, selo je podivljalo.
Žalila je remetu. Uporno je otvarao vrata i apelirao na razum i milosrđe. Zauzvrat je dobijao kišu petardi.
Smiješna misao joj padne na pamet. Možda se sve ovo događa zbog nje.
Sama sebi obeća da je ovo njena prva i posljednja ponoćka u crkvi.

***
Boca je bila prazna. Zamahne i baci je daleko od mula. Pljusnula je muklo o površinu.
Nije osjećao hladnoću. Bio je potpuno pijan. Iz džepa izvadi bombu. Prevrtao ju je po šakama i cerekao se.
Sad će vodoskok, pomisli.
Ustane, nesigurno se osovi u raskorak, zanjiše se, umiri. Tupo je gledao u bombu na svom dlanu. Izvuče osigurač, zamahne svom snagom i baci je uz divlji urlik.Visoki stup mora suknuo je u vis. Eksplozija je bila strašna. Pao je na stražnjicu, smijući se na sav glas. A onda umukne i raširi oči.
U središtu eksplozije oko koje su se širili valovi u koncentričnim krugovima lebdio je Isus i prijetio mu prstom.

***
None se zagrcnula i naglo uspravila. Eksplozija joj je odzvanjala u ušima. Treptala je i pokušavala shvatiti gdje je.
Živa sam! prođe joj kroz glavu. Onda ugleda Nikšu. Stajao je gol golcat na vratima. S tijela mu se cijedila voda. Tresao se kao prut, oči su mu luđački sijevale.
- Lezi! Lezi! Na zemlju! – vikao je.
Preneražena, ona podigne ruku i pokuša nešto reći. Nikakav zvuk nije izišao iz njenih usta, ruka je beživotno pala, glava klonula unatrag.

***
Ksenija i Tonći vraćali su se kući, polako se uspinjući neprirodno tihom Dugom ulicom. Opsada crkve naglo je prekinuta eksplozijom bombe. Rulja se razbježala, ulice su se ispraznile.
- Koja paklena ponoćka! Za Gospu blaženu, di mi živimo? A Tonći?- ljutila se Ksenija.
- Ja san samo tija jist sarme.

Noć je postajala blaga, božićna.


23

ponedjeljak

prosinac

2019

Željka Žitković Banić - božićni gost



BAKALAR

“Bakalar…Dvajest jaj… Vanilin šećer…Ma ne znan oću li radit prave paršurate, oli one sa jogurton…Nji’ je lakše napravit, ali bi se sva izila da vidin da su Tonka i Domina učinile prave…Ma jopita kad se sitin, nikad ih ispeć…Samo rastu u onoj terini i pari se nikad finit… A bome me lipo i škina zabolidu“

“Mare, Mare, a di si…Mare”
“Na, evo me sad smanta. Šta je, šempijo, šta vičeš?”
“Ostavi se spiska i poj u spizu, neće ti se bakalar omečit do sutra. Eto šta vičen. Svako godišće ista pisma. Siguro opet misliš koje ćeš fritule. Napravi one sa jogurtom, a mo’š i hroštule…Ni me briga, samo mi bakalar učini.”
“Učinit ću ti govno, eto ti sad!”

U mojoj kući je predprazničko raspoloženje iz godine u godinu bilo isto. Nona je brontulala oko kužine, a nono je ćutija miris bakalara dok je još u butigu bija.
Kad bi ona napravila spizu iz dvora bi mi vikala.

“Toni, hod veselo, bolidu me ruke, pomoz’ mi nosit...”

Onda bi potapala suvu ribu u maštilo odma’ s vrata, a ja bi stivava stvari iz kesa. Na Badnje bi me jutro budija vonj bakalara. Nije to bilo baš neko lipo buđenje. Otvara bi ponistru i vitrija kuću.

“Zatvor to, tovare jedan, jesi popizdi. Nije bakalar mujte, mora barenko pe-šest don kuća po njemu vonjat!!!”, vika bi nono.
“Pust malega na miru”, govorila bi mu nona dok je misila fritule, prave, a brujet se kuva na špaheru. ”Pametnije bi ti bilo donit bor, vaja i njega pozapodne okitit.”
“Ni iz kuće, ni u kuću dok ne obidvam!”, a noge bi mu same krenule u konobu i dok bi on namišća bor, ona bi stivala stol. Sve iste pijate, iste pirune, žlice. Kruv, vino.
“Mmmm…A lipo si ovo parićala. Znaš ti kad oćeš”, reka bi nono dok bi točava kruv i griza bakalar. Onda bi se diga, poljubi je u čelo i nalija joj žmul vina. Ona bi se smijala ka da neće, sritna.

Bor smo kitili skupa. Njih dvoje su pivali U sve vrime godišća, pa Narodi nan se…Svak u svom tonalitetu. Ja bi se smija u sebi jer da san in šta reka bilo bi “Tovare, šempijo”, a i gušta san ih.

Kad bi zgotovili, nono bi reka ponosno:
“Tan-tan”, uštekavajuć sviće u šteker.

Popija bi još žmul vina pa zakunja na fotelji. Nona bi se otišla oprat, šumprešat robu za u crikvu pa bi ga probudila.

“A, šta je, di…”, prenija bi se.
“Hod, gremo da ne okasnimo, vaja nan uvatit misto. Neću cilu poloćku nanoge stat”

I krenuli bi u Tihu noć, ruku pod ruku.

Pucale su petarde, zvonila su zvona, pivale su se pisme, a nji’ dvoje šotobraco, ka dva golupčića.

***
Partili su nona i nono, parti je njihov šušur. Sad na Badnje jutro otvaram ponistru da mi vonj bakalara uđe u kuću i udišem ga cilin plućiman. Učini mi se slika raja i njih dvoje di se kontreštaju.

“Sritan van Božić, dobri moji, di gol da ste!”

21

subota

prosinac

2019

Nada Vučičić - božićni gost




Žena sa šibicama

Pomiješala je dane, to je sigurno.

Zatvorila je vrata, skinula kaput u malom, uskom hodniku kojega je u mašti stalno proširivala. Nije cijenila arhitekte. Ništa ružnije od Bombardelijevih stanova u Splitu. Još ovaj njen! Jednosobni. Uski da zapinje o sebe samu.

"Izbaci taj ormar! Ne treba ti", govorio joj je sin. Ma, vikao.

A trebao joj je. Odlagala je u njega, cijeli svoj život. Iz njega je, jutros, izvukla posljednju dragocijenost. Svoj život sa početka putovanja do sina.

Muški su praktični do zla boga. Sve bi da lebdi, naravno oko njih. I ono što njima treba.

Ostavljao je biciklu kod nje. U uskom hodniku. Zapinjala je o nju. Nedavno je i na Hitnu završila. Tri šava. Dvadeset dana previjanja noge.

Kad ju je htjela izbaciti, vikao je:
"Jes' normalna!"

Dugo već nije normalna. Da je, ne bi zaboravljala koji je dan, datum i koješta još.
Nedjelju je otkrila pred vratima s natpisom“ Otkup zlata“

Posljednji prsten to nije znao. Mirno je počivao u džepu njenog kaputa s pelicom. Iz nekih davnih dana. Kao i prsten. S malim dijamantom. Njegov. Prsten zakletve. U dobru i u zlu.

On je otišao u dobro. Nju ostavio zlu.

Najgore je što se mali Isus rađa svake godine, ponovo. Za Uskrs umre, a onda evo ti rađanja. I unučad se rađa. I osude kako baka ima bezvezne darove. I taj njihov smijeh što sliči oštricama noža. I te njene suze, kapima kiše.

I taj Isus što se stalno rađa poslije umiranja.

Prodoran zvuk eksplozije vrati joj misli natrag.

"Niko! Niko!", zazivala je uzalud.

Jadničak, danima je zavučen ispod kreveta. Što više opominje djecu iz susjedstva, oni kao da više bacaju petarde.

Ona se ne boji. Prošla je rat. Ali siroti mačak...

Osjetila je glad. U rukama. Želudac već godinama ignorira.

Ruke još nije naučila. Tresu se.

Kuhinja je mirisala na čistoću. Od susjede se probijao miris pečenog mesa pomiješan sa sladorom kolača, čim je otvorila prozor.

Jasno, zato su se ruke ustresle. To prokleto zaboravljanje.

Da je barem subota. Ali nije.
Nedjelja je!

"Sutra", pomislila je, "sutra je novi dan." Sutra sve trgovine rade do 18 sati. Onda će se u ponoć roditi mali Isus. Ponovo.

I ona će, možda. Ako njegov otac bude dobre volje.


Biografija:
Nada Vučičić dozrelih godina - Split NKV
Piše poeziju, kratke priče,slika. Sve kroz posljednji „labuđi pjev.“
IMA:
Nešto izdanih zbirki poezije, jedne kratke priče – ukoričeno
Nađe se i poneka nagrada (ono za podršku)
Nešto samostalnih i zajedničkih izložbi.
I puno snova u pričuvi.

20

petak

prosinac

2019

Ivana Šarac - božićni gost



Božićna bez naslova

Inače volim Božić. Tada najviše volim biti u kući. Pripreme za raskošno kićenje doma mama, sestra i ja započinjemo več početkom prosinca. Svakodnevno dovlačimo u garažu šiške i grančice koje pronalazimo putem , a teta Nada nas uvijek iznenadi raznim plodovima koje skuplja za nas dok planinari. Ana je svoj prvi pištolj za silikon imala već s deset godina. Stručnjak je u izradi ukrasa i aranžmana. Ja nisam toliko dobra kao ona, ali se trudim i uživam u tome. Bar je tako bilo do sada.
Baka svake godine dolazi k nama na Badnjak na ručak.

Kad sam se spustila u kuhinju, svi su već sjedili za stolom. Otac na čelu, desno majka i Ana, preko puta baka. Obišla sam stol, poljubila baku i zauzela mjesto do nje. Atmosfera je bila teška. Ili je to bilo samo moje raspoloženje.

Draga mama i ovaj put se trudila zadiviti baku kojoj ručak kao da nikad nije bio po volji. Krem juha od brokule, moja omiljena, već se pušila iz tanjura.

- Malo fali soli – prigovorila je baka i nastavila. - Ema, kako je u školi?
- Paa, tako.
- Zar nešto nije u redu? – opet će.
- Nije – umiješao se otac – ništa nije u redu i to nije tajna.
- Ivane, molim te nemoj sada. – mama je već znala što slijedi i odlučno ga pokušala prekinuti.
- Pa svi već znamo, osim majke, da cijeli prošli tjedan nije bila u školi. Kakav je to način? Nisam se još oporavio od šoka! I još uvijek mi nije objasnila što se to s njom događa. Gdje je bila? A ja sam je svako jutro vozio… – nabrajao je tata kao da nisam tu. Moje misli su ga utišavale i nadjačavale, glasno se bunile, progutala sam knedlu i spustila glavu.

Ivane, čekaj, malo si pregrub prema Emi – čula sam bakino uvjeravanje – uvijek je bila odlična i sigurna sam da ima objašnjenje.
Ne – uporan je bio tata - uništila je moje povjerenje.

Ponovno sam se izgubila kad je nastavio u istom tonu. Dovršavala sam juhu i gledala preko puta u Anu tužnog pogleda. Sve je znala, ali nije odobravala moje ponašanje ni ono što sam napravila prošli tjedan. Na sve je gledala drugačije, nevjerojatno je bilo koliko smo različite. Kao da nismo zajedno rasle, kao da nam mama nije pružala jednaku ljubav i pažnju.

Ana ustane i počne kupiti tanjure da pomogne mami. Mama je već donijela salatu od hobotnice i napravila mjesto na stolu za zdjelu s crnim rižotom. Kad ju je odložila stala je iza tate i položila mu ruke na ramena pokušavajući ga utišati.
Ivane, kasnije ćemo o tome.

Vjera, molim te reci mi, zar joj nismo sve pružili? A tako nam vraća, nezahvalnica jedna.

Njegove riječi sad su me previše boljele, osjećala sam da ovo neće dobro završiti i pokušavala brojiti u sebi da se smirim. Radi mame, mislila sam, drage mame.
Ema, reci, što bih još mogao napraviti za tebe? – iznervirano me pogledao.
- A da se prestaneš viđati s Ingrid? – izletjelo mi je.

Nagla tišina presjekla je njegov monolog. Blago se zacrvenio i prostrijelio me pogledom, a ja sam brzo pogledala mamu. Lice joj je ostalo ukočeno, obrve podignute, oči blago izbuljene. S nevjericom je gledala u mene. Na brzinu se sabrala pa pogledala baku kao da provjerava je li i ona shvatila što sam rekla. Ustala sam, obišla stol, zagrlila je i tiho procijedila:

Oprosti, mama.

19

četvrtak

prosinac

2019

Istočno pitanje

Muku mučim s ovim malim. Ne znam je li mu gore ide priroda ili društvo. Za društvo bi još i razumila. Ko više može povatat ko vridi ko ne vridi kad niko ne vridi. Ali priroda je jedna prirodna znanost. Tice pivaju, telići se tele, sjever je na sjeveru. E, sad sam se sitila tog vražjeg sjevera. Ma je li se meni potriba s mojim Emilom svađat zbog glupe škole, vrag je odnja.

Učila sam s Filipom strane svita. Mislila sam da barem to nije teško. Sunce iziđe na istoku, zađe na zapadu. Neš ti filozofije.

"Istok ti je na onu stranu di iziđe sunce. Jel' ti to jasno?", govorim ja njemu.
"Je", govori on.
"Aj, onda mi pokaži di je istok", govorim ja.
"Kako ću kad je mrak?"
"Jebate mrak", govori Emil. "I po danu i po noći je istok uvik na isto misto".
"Aj, nemoj ga i ti još zbunjivat".
"Šta zbunjivat? Glupačo, mali ti ne zna di je istok", govori on.
"Di?", pita Filip.
"Tamo", pokazuje Emil rukom prema prozoru.
"U kući od Slavka kretena?", pita Filip s nevjericom.
"Za tebe je gospodin Slavko", ispravljam ga ja.
"Vi ga zovete kreten", buni se mali.
"Mi možemo, ti ne smiš. Moraš bit pristojan", ajme meni, teško li je odgajat dicu.
"Šta u kući od Slavka kretena?", pita Emil.
"Istok", skrušeno će mali.
"Aupičku idiota!", puhne Emil kroz nos.
"Sad si ga zbunija", moram branit dite. Skroz mu je poremetija koncepciju.
"Jesam reka da je tamo istok?", počinje se Emil lagano živcirat.
"Jesi. U kući od gospodina Slavka", tiho će mali.
"Šta Slavko ima s istokom?"
"Pokaza si prema njegovoj kući".
"Slušaj me! Pokaza sam prema istoku a šta je idiot natakarija nakaradu baš tamo nema veze s istokom. Tamo di je sagradija pojatu i sve iza ti je istok."
"Di?", blene mali.
"Pa tamo", maše Emil rukom.
"Di tamo?"
"Tamo! Tamo!" sad se već dere.
"Ne vidim ja ništa di je to kad je vani mrak i prozor je zatvoren", počne plakat Filip.
"Jebite se oboje! Idem ja leć", skoči Emil i odbaulja u zahod.
"Nemoj plakat, dušo. Tata je umoran. Vrag odnja sve strane svita kad vas u školi ne mogu naučit", milujem ga ja po kosi iako bi mu najradije opalila jednu po tog glupoj, tupoj glavurini.

18

srijeda

prosinac

2019

Jakov Bajić - božićni gost



Božićno primirje

Nisam znao što me čeka. Slušao sam kao dječak priče o slavnim junacima iz velikih ratova, o njihovoj nadljudskoj hrabrosti i odvažnosti, o borbenom žaru s kojim su jurišali neprijatelju u susret. Takvi ljudi, koji pljuju opasnosti u lice, činili su mi se idealom koji rijetki mogu dostići, ali kojem treba težiti. I naravno da sam zamišljao sebe kao takvog junaka. A onda su mi dali pušku, istu uniformu kao i svima ostalima, i poslali me da napokon ostvarim svoj dječački san.

Tada sam shvatio važnost očevih riječi: ''Nema važnije stvari u životu od punog želuca, mirne savjesti i toplog kreveta.''

Prije tri tjedna sam prvi put vidio čovjeka kako umire, i to odmah drugi dan nakon što sam stigao na bojišnicu. Ne znam kako se zvao. Našao se na čistini kada je s druge strane započela artiljerijska paljba. Nekoliko nas smo ga uspjeli odvući do najbližeg vojnog liječnika, ali tada je već bilo kasno. Sjećam se samo da sam gledao svoje crvene ruke i panično ih brisao o hlače.

Prije nego što sam napustio improviziranu operacijsku salu, primijetio sam na podu komad nesretnikove potrgane uniforme. Podigao sam ga i spremio u džep. Dan nakon toga napisao sam svoje prve stihove; upravo na tom komadu krvave odjeće kojeg sam čuvao poput talismana za sreću.

Stihovi su glasili:
''Stiže nam božićno vrijeme,
a ti, suborče moj, otišao si u sjene.''

Na sam Božić nastupilo je primirje. Nije bilo službeno proglašeno, ali tako smo se ponašali. Rano ujutro, jedan iz moje jedinice, Klaus mu je bilo ime, prvi je otpuzao u ničiju zemlju. Vratio se trčeći s novostima:

''Pet Engleza čeka nas na pola puta između naših i njihovih rovova.''

Isprva smo mu rekli da je lud i poslali ga kvragu, ali kada nam je rekao da sa sobom imaju nekoliko boca francuskog vina i više kruha nego što mogu sami pojesti, nismo ga gledali kao luđaka, već kao spasitelja. Ipak, na taj pothvat odlučili smo se samo nas trojica – ja, Klaus, i tek nedavni osamnaestogodišnjak Günther.

Hitrim korakom smo prelazili preko brojnih kratera, tek površno prekrivenih snijegom, da bi nas kad smo se približili velikoj udubini u zemlji dočekao smijeh i klicanje već vidno pijanih Engleza. Prostrli su komad platna na kojem su ležali naslonjeni na svoje ruksake, u ruci im je bila visoko podignuta čaša, a na obrazima blago rumenilo – što od hladnoće, što od alkohola.

Zapamtio sam jednog od njih, Thomasa, i to samo zato što sam i ja bio Thomas, odnosno Thomas Niemand. Njegovo prezime pak nisam zapamtio, iako je također počinjalo sa N, i bilo slično mojem.

Oni su imali kruha, mi smo donijeli konzerve govedine i graha, i još svatko po čuturicu rakije, božićnog poklona od cara Vilima. Sjeli smo u krug, u veliku zdjelu istresli sadržaj konzervi i sve skupa dobro promiješali, a zatim žlicama grabili i jeli sa debelim kriškama kruha.

Klaus je jedini od nas znao engleski, tako da naša međusobna komunikacija nije tekla glatko, ali većinu vremena smo se razumjeli i bez prijevoda. Shvatio sam da imamo puno toga zajedničkog. To mi je bilo kristalno jasno poput brzog potoka koji se ulijeva u Rajnu. Takvi smo bili i mi, samo dio velike bujice, koja poput te iste Rajne u kišno vrijeme nosi i ruši sve pred sobom.

Jedan od Engleza je podijelio karte. Nismo igrali za materijalni dobitak, igrali smo za čast. Čaše vina su se redale jedna za drugom, presijecali smo ih zdravicama za njemačkog cara, pa za kralja i kraljicu, onda za sve nas poimenično i našu rodbinu, prijatelje i poznanike, sve dok nismo ispili i posljednju kap.

Zaspali smo na prosinačkom suncu, siti i zadovoljni. Ja sam sanjao o Božiću s mojom obitelji. O okupljanju oko stola na kojem je ponosno stajala pečenka, mirisima cimeta i vina koje se kuhalo na kominu, djedovim pričama prije spavanja i toplini pokrivača dok je vani padao snijeg.

Probudila nas je hladnoća. Zaželio sam Englezima sretan Božić i skupa sa Klausom i Güntherom zaputio se prema njemačkoj strani. Te večeri sam se pridružio zabavi u bunkeru koja je trajala do dugo u noć. Sutradan sam napisao pismo svojima u Kölnu, rekao im da sam živ, i da se nadam da ću ih uskoro ponovo moći vidjeti.

Sada je već započela nova godina – 1915. Jedan od viših časnika projurio je namrštenog lica kroz rovove, i zapovjedničkim tonom nam govorio da se spremimo na juriš. Na njegove riječi sam se povukao u sebe. Bilo je kasno popodne i pao je mrak. Pomislio sam kako bi bilo lijepo stopiti se s tamom i jednostavno nestati, išuljati se neopaženo i otići bilo gdje, samo što dalje od odavde.

Prva se oglasila artiljerija. Časničke zviždaljke su zarežale i izletjeli smo iz naših skrovišta na goli megdan. Jurišao sam naprijed, bajunetom ispruženim ispred sebe, i pognutom glavom da se zaštitim od letećih krhotina, snijega i zemlje. Čuo sam samo eksplozije, pucnjeve i vojničke urlike. Vidio sam sjene koje su se stvarale pod žarkim bljeskovima. Onda sam pao. Nisam osjećao bol, samo toplinu koja mi je tekla niz čelo. Dok sam ležao, ugledao sam kraj sebe plavo lice jedinog Engleza kojeg sam poznavao.

Nisam više ustao. Zadnje je bilo buka i vika, drhtaj zemlje, hladnoća snijega, i sjene koje su se igrale po našim licima.

17

utorak

prosinac

2019

Opća anestezija

Da me jutros zmija ujide, otrovala bi se od mene. Zvala neka budaletina jutros. Izbacija me iz posteje. Da di je Emil. Na poslu, di će bit. Da ga nije jutros vidija. A mislim se, ka da je škver malen. Odma mi je usralo dan a nije bilo ni devet uri.

Drugo usranje je bilo kad sam pogledala kroz prozor. Kreten pribija tri zvjezdice kraj ulaznih vrata. Ma ko mu je da dozvolu? Tribala bi ovo istražit, a ne da mi se. Udrit ću u zid ka i svaki put do sad. Nemam se više živaca bost na sve strane. Šta god započnem, zapetlja se. Ka i ovi sudi šta stoje od preksinoć. Dođe mi se s njima itat u kretenov hotel.

Čitam Sedam navika uspješnih ljudi i već sam došla priko pola, ali nigdi rješenja za ove moje probleme šta su mi se zagropali i ne daju se razmrsit. Možda bi mi najbolje bilo poć vidit maloga. Dite će me zaboravit. A i mater će imat štagod za izist. Mogla bi se u nje bacit po ure priko kauča. Samo da malo odmorim živce. Kod njih je čisto i uredno a ne ka u ovoj škatulici od stana.

"Dobija sam peju", dočeka me Filip na vratima.
"Peju? Bravo! Iz čega?"
"Iz tjelesnog", ponosno je moje dite.
"A oni minus iz matematike?", govori mater.
"To ćemo ispravit", govori otac.
"Šta ima veze. Važno da je zdrav. Vidi mene. Šta će mi život?", govori teta Slave.
"Kako si, teta Slave?", pitam, reda radi.
"Loše, ćerce moja. Mravi, mravi, po cili dan i noć. Gore dole, gore dole. Dođe mi se ubit", stenje i masira ruku.
"Ništa ti nisu našli?"
"Nemaju oni pojma. Samo te pogleda, načrčka na nalaz i ajde doma."
"Pa baš ništa?"
"A jesu. Našli su nešto love u mom takujinu, dvi boce viskija i pet šest bombonjeri".
"Ne bi ja njima ništa nosila", govori mater.
"Vidila bi te da si na mom mistu", stenje teta Slave.

Teta Slave ima oštećenje živca u ruci i punu boršu nalaza. I mrave. Miljune mravi.

"Filipe, idemo nas dva učit u tinel", govori otac.
"A mene ostavit u mravinjaku", procidi mater priko zubi.
"Posli ću", cvili Filip.
"Nema posli. Danas je kontrolni", vuče ga otac prema tinelu.
"Reka mi je don Jerko da ne tribam više dolazit na ispovid", govori teta.
"Potira te?", krsti se mater.
""Nije me potira. Reka da od te svoje ruke ne stignem ni grišit".
"Kako on tebi može zabranit na ispovid?"
"Nije zabranija. Čuješ šta ti govorim? Reka da ne tribam".
"Ne može on to napravit. Čut će me", žesti se mater."Bolesno čeljade potirat sa ispovidi. I kome ćeš se sad ispovidat? Nama?", mater se trgne i pogleda na sat. " Kad ti je likar?"
"U jednu uru."
"Onda ajde da ne zakasniš".
"Ima vrimena. Ostat ću još malo. Lipo mi je s vama", trese teta rukom.

Ništa mi nije pomoglo ovo druženje s najbližima. Samo me još više ubilo. Ne zovu tetu zaništa Opća anestezija. Vratit ću se kući, sredit kosu, obuć kostimić i nać se s nekom prijom na kavi. Valjda nisu sve išle na nokte. Ka zadnji put.

16

ponedjeljak

prosinac

2019

Mladen Vukšić - božićni gost



Feliz Natal

Bip! Bip! Bip! 

- Dobra večer mladiću.
- Dobravečer šjor.
- Baš je lipo kad puše vitar, pa ovako bude malo više hladno. Judi upale peći na drva, pa svugdi miriše. 
- Aha.

Bip! Bip!

- Šta mislite mladiću, hoće li padati snig za Božića?
- Ko zna. Lani je pa, možda će i ove godine.
- Stvarno? Baš bi to bilo muito bom. Kod nas u Brasil nikad nema snig. Zadnji put sam vidio snig kad sam imao šešnaest godini. Znate, u to vrime ni bilo ovako kako sad. Ako van nešto triba mogli ste kupit u Bonačić ili Mikačić. Ni bilo trgovine u svaku ulicu kako sad.
- Ee, nema vam više ni Bonačića ni Mikačića. Sad je tamo neki kineski dućan, čini mi se. Ako nije i on zatvorija.

Bip! Bip! Bip! 

- Znate ja sam imao dvi žene, a sad neman nikoga. 
- O, žaj mi je to čut. Čini mi se da bi mi bilo najpametnije pitat kako se to dogodilo, jer ćete mi vi svejedno kazat.
- Što ste rekli? Nisan vas dobro razumi.
- Ništa, ništa. Nema veze. Nego, recite vi šta ste tili. 
- Kad san ja bio mlad, bilo je teško vrime i ni bilo posla za svakoga. Bili smo skoro gladni. Onda mi je došla depeša da triban ić u soldate, a ja san se tek bio oženi i imali smo malo dite i ona je opet bila noseća. Nisamo znali štaćemo. Onda smo se ja i još dva prijatelja ukrcali u barku i otišli u Italiju. Tamo smo bili dva miseca u logor. 

Bip!

- Doša je jedan sa papirima i pita ko je ovde sa sela. Ja san rapidamente digni ruku, samo da me ne vratidu nazad. Onda me je taj sa papirima pita na koje noge se krava diže ujutro, a ja san reka na pridnje. To san ja reka napamet, na sriću, pa ako pogodin, jer ja san živija u grad, tamo blizu pašticerije od Svirčića, znate di je to, nisan ima pojam što krava čini ujutro.
- Sumnjam da jede riži na mliku.
- Što ste rekli? 
- Ništa, ništa, samo vi dajte.
- Onda je taj čovik uzeo mene i još trojicu još većih od mene i ukrcali su nas na brod. Rekli su da nas vode u Brasil. U brodu nas je bilo sa svih strana svita, ali ni bilo nikoga od mojih. Oni moji prijateji su ostali u logor. Neznan di su oni svršili. Nikad ih više nisan vidio. 

Bip!

- U Brasil su nas stavili u neke kućice i dali nam da režemo stabla. To je bilo strašno. Ne znaš je li gore po danu kad je grozno vruće i kiša pada svaki dan ili po noći kad stalno negdi neka beštija kriči pa ne možeš spavat. A kad radiš moraš se pazit svega. Tamo u džungli imadu mravi koji mogu izist čovika u pet minuti. Sve druge beštije biže od njih. Zamislite sad kakove su onda velike beštije kad su in mravi takovi. A di se god okreneš ogromna stabla. Do neba. I njihova rika je šira nego naše more. To nikad nisam vidio. Tamo san bi godinu dana. Kad onda nisan umra, neću nikad,

Bip!

- I kad smo otišli iz džungle je bilo teško. Posli su mi dali da vozin kamiňn, pa sam živija u nekon gradu među ljude, a ne više među beštije. A i to mi je bilo ka da su me poslali na Mars živit. Nisan zna di bi sa sobom. Ništa nisan razumija. Nisan ima s kim popričat. Nisan zna di koja rič počinje a di završava. Plaću nisan zna di potrošit. Pisa san doma puno puti i posla san jednu lipu žutu jaketu i dvi vešte. 

Bip!

- Onda san se priselio u veliki grad i tamo sam radio u fabriku. Tu je bilo dosta našeg svita. Tamo sam upozna Mandinu. Ona je bila sa Brača i došla je sa bratom i dvi sestre kad im je otac umra i žilogriz osušio lozu. 

Bip!

- A onda?
- Posal u fabriku je bi puno lakši i dobivali smo bolje šolde. Kupio san mali stan i Mandina se preselila kod mene. Oženili smo se u hrvatski klub. Došlo je dosta naših, pivali smo naše pisme, a Tonica i Slavica su učinile kroštule i veliku tortu. 
Eto, tako sam ja radio u fabriku, a ona je stala doma. Nismo imali dice jer se ona na brodu kad su dolazili infetala od nečega. Nedijon smo išli na misu, a za Uskrs i Božić smo imali velike fešte u hrvatski klub. Za Božić bi sve lipo uredili, jedino šta nikad nismo imali bor. Ne bi virovali, tamo niko nema bor za Božić. 
- Baš niko nema bor za Božić? 

Bip!

- Nema. Tamo rastu skroz druga stabla. Bor ima samo doli skroz blizu Arhentine. Ajme da mi je bilo jedan put okitit bor, spasija bi se. A tek Mandina. Svaki Božić je to spominjala i pitala oćemo li se jedan put vratit.
Živili smo pustih godina u tome stanu i bilo nan je dosta lipo, jedino se u zadnje vrime doselilo puno crnih. 
Kad je Mandina umrla, nisan znao šta bi tamo. Nikoga svoga, a postalo jako opasno. Jako opasno. Sedamnaest puti sam imao pištolj naslonjen na glavi, znate. Sedamnaest. Dezessete. Ne pitadu šta imaš, samo daj. Jedan put su mi postole uzeli. 

Bip!

- Malo prije lita sam se vratio. I sad nemam više nikoga. Obedvi žene su mi umrle. Sa prvon sam ima dvi ćeri. Mlađa je umrla dosta davno. Pisala mi je par puta. Zadnji put prije skoro dvadeset godina. Dobila je grubu bolest. Svi iz njezine kancelarije su umrli. Pisala mi je da je bi neki čovik i da je rekao da je na tom mjestu neka loša voda i da su se zato svi razbolili. Bi sae na groblje, stavili su je pored njezine matere. A ova starija filha neće da ja dođem kod nje u kuću. 
- A moj barba. Biće sve dobro, biće sve dobro. Evo stanite vi slobodno ispred mene u red. Neka je zadnji bor, uzmite ga vi slobodno od mene. Snaću se ja lako. Imam ja jednog prijatelja koji zna di ih još ima. Sretan Božić.
- Hvala mladiću. Fröhliche Weihnachten, pardon, Feliz Natal.

Bip!

15

nedjelja

prosinac

2019

Kontrola kontejnera

Ovih dana gledam serije o bolnicama. Tražim ideju za bolest koju je mogla izazvat divlja gradnja moga susida. Krv je ok. Rekla doktorica da imam krv ka konj. Tu neće bit kruva na sudu ali mogla bi nać nešto egzotično, neurološko ili psihijatrijsko. Bolje neurološko jer je to terra incognita. Da, znam sve te latinske nazive. Obrazujem se. Ja sam autodidakt. Dok ima serija bit će i znanja.

Drugi niz serija su one s pravnicima i pravnicama, sucima i sutkinjama, tužiteljima i tužiteljicama. Ka prvo, svaki slučaj uspoređujem sa svojim ali još ništa nisam našla. U Americi je vlasništvo zakon, a kod nas je zakon vlasništvo. Barem guštam gledat lipe ljude u lipoj robi. Muškima odijela stoje ka pinelom. Svi na gaće imaju crtu. E, onu crtu šta je moja mater daje kvragu svaki put kad uvati peglu u ruke, a ja se puno i ne nerviram oko nje pa budu digod i po dvi. Baš me briga. Da je pravo odijelo, bila bi i prava crta. Sam je kriv i škrt. Da šta triba davat lovu za pamuk kad je i sintetika dobra. Nije on budala potrošit pare za ništa i sve takva neka diletantska opravdanja. Zato, kad se rukuje, otrese čovika o’ zid. Pucketa dok hoda. Tesla bi plaka od sriće da ga je ikad upozna. Čovik elektrana. I sad kad mi neko kaže da odijelo ne čini čovika. Jeben te plastiko!

Još o tim lipim serijama. Ženske svaki dan u drugu robu. Mila majko, di njima stane sva ta pusta roba! Ja imam šest štraca pa pun ormar. Znam da sam imala jednu lipu svitlo plavu majičicu i ne bi je naša da si bog. Zato ja, svaki put kad mi dođe trentaun, izbacim sve iz ormara, pa proridim, izbacim šta triba izbacit, a tribalo bi sve, i onda muku mučim di ću s tim.

U mom ormaru je grobna tišina. Ništa ne klapa, ništa ne pada, ništa ne lupa. Sve je već odavno ispalo iz mode. Svi kosturi su mrtvi samo im nisam proglasila smrt. To ću učinit danas i nema više nikakvog vraćanja natrag. Baš me briga ko privrće po kontejneru, di nosi moju staru robu i šta radi s njom.

“Šta radiš, jube?”, viče Emil iz hodnika.
“Čistim ormar. Sve ću bacit u škovace”, govorim ja.
“Moje ne diraj!”

Ljuta sam na njega zbog onoga od nekidan ali mu ne želim to pokazat. Držim se ni toplo ni ladno. Jer ako nanjuši koliko sam ljuta, motat će se oko mene, jube ovo, jube ono i ja ću popustit ka i uvik, a ne želim i ne smijem mu popustit. Taman sam bila nadomak pobjede. Onda se pojavija on. Mačomen. I zasra stvar. On mora mene potirat u kuću, a kretenu reć da je majmun i da ćedu se vidit na sudu. Ma ko to priti tako otvoreno? I šta sad da kretena zgazi auto? Ode moja budala u zatvor. Samo zato šta se mora itat mačo sranjima.

Uzmem škare, uzmem majicu šta sam je imala na sebi kad sam upoznala moga Emila, pa zabodem škare po srid prsiju i režem, režem, režem. Onda uzmem nekoliko rastegnutih ređipeta pa i njih kasapim na sitne komade. Ne radim ja to od bisa nego da mi se ne dogodi šta i lani kad sam bila naivna budala. A jesam malo i od bisa.

Isto sam radila čistku u ormaru. Bacila sam neke rastegnute ređipete i gaćice i jednu pidžamu na rupe. Bila mi je draga ta pidžama. Nosila sam je malo duže nego je tribalo. Puno duže. Imala je rupu i naprid i nazad i na prsima di dođu sise bila malo istančana. Bacila sam i jednu majicu koja je nekad bila super i toliko sam je obožavala da sam uvik bila u njoj i svi su me susidi viđali u njoj miljun puta. Sve ja to zaitila u kese pa u kontejner.

Onda je došla Mare Ruta. Nemam pojma kako se zove, ja je zovem tako jer uvik obilazi po kontejnerima, uvik nekog vraga vadi, trpa u kese i gega se do drugog kontejnera. Ovaj put ništa nije strpala u kese, onda znate kakve su to štrace bile. Ne znam zašto, možda je bila ljuta šta nije našla ništa iskoristivo, možda je samo tila pokazat susidima kakva sam ja, možda ovo, možda ono. Sve je povadila iz kesa, raširila po zidiću i otišla.

Izložba me dočekala u deset uri kad sam išla po kruh. Ako uzmemo u obzir profil stanovništva u ovom ruralnom kvartu, svi su već kupili kruh. I vidili moju sramotu. Svejedno sam sve potrpala natrag u kontejner. Odonda ništa ne bacam u susidstvu. Narežem na komadiće i nosim na drugi kraj grada. U materin kontejner
.

13

petak

prosinac

2019

Božićni gost - Luca Kozina



Što je donio snijeg?

Ležala je potrbuške na svom krevetu i osluškivala lupu kiše po prozorima. Zatvorenih očiju je zamišljala kako joj noge propadaju u kao vunu gusti snijeg, pogotovo onaj mekani zvuk. U mislima je vrtjela riječi kojima bi mogla opisati tu sreću. Nijedna nije bila dovoljna.

Da je tata tu, on bi sigurno znao. On je sve znao. Ali očito nije znao da ju je rastužio onog dana kada ju je ostavio kod bake i nikad se više nije vratio. U ovih godinu dana naučila je da nema smisla pitati se zašto, dovoljno je pustiti suze da se otkotrljaju niz obraze.

- Ivaaa, ručak! – bakin glas.

Iva sjedne za stol. Baka joj se nasmiješi.

- Božić će biti bez snijega... – reče Iva gledajući kroz kišom natopljen prozor.
- Ne brini dušo, kupit ćemo onaj umjetni i njime ćemo posuti drvce i jaslice! – baka pomiluje Ivinu bujnu smeđu kosu.
- Nećemo! To neće biti to! – Iva prostrijeli pogledom zaprepaštenu baku i otrči nazad u svoju sobu.

Plakala je jako dugo, činilo se kao vječnost. Nikako nije mogla isplakati iz svoje glave sretna vremena s ocem – sanjakanje, grudanje, zabijeljena božićna jutra.

U krevetu bi bilo tako toplo da joj se nije dalo ustati, sa smiješkom na usnama bi zamišljala što će sve raditi taj dan. Upravo je bila nagađala što se ove godine skriva pod sjajnim papirom, kad je otac uletio u sobu i naglo je podignuo iz kreveta. Uz viku i smijeh su se spustili na donji kat.

Ispod šarenog drvca je stajao poklon s mašnom na vrhu. Iva se u nevjerici približi. Nešto se micalo u kutiji.

- Požuri, otvori svoj poklon...ugušit će se! – gurkao ju je otac.

Ivine oči zasjaju i ona u nekoliko brzih pokreta raspara papir sa kutije i otvori je.
Sa dna ju je znatiželjno promatrao mali sivobijeli hrčak. Podigao se na dvije nožice da napokon omiriše svježi zrak. Iva ga pokuša pomaziti po leđima, ali se hrčak kao gimnastičar izvije njezinoj ruci. Namrštila je lice. Otac ju potapša po leđima i ispruži ruku prema hrčku. Hrčak se neko vrijeme motao oko očeve velike, dlakave ruke, njuškao je, opipavao vlažnom njuškicom. Napokon odluči da nema opasnosti i smjesti se na nju. Otac oprezno podigne ruku prema Ivi i polagano joj pruži hrčka. Hrčak se više nije bojao. Iva je skoro poludjela od sreće.

- Tata najbolji si! – nagne se prema ocu kao da će ga poljubiti ali joj hrčak gotovo ispadne iz ruku. Otac na vrijeme podmetne svoju ruku. Trenutak kasnije su se smijali kao ludi.

A kako se sad sramila tih trenutaka! Kako je mrzila njegovo nasmijano lice, koje će ju napustiti nekoliko mjeseci kasnije.

Zagrize jastuk pri pomisli na onaj dan.

Ona je ležala skutrena u svom krevetu u strahu od grmljavine što je vani parala noćno nebo i mislila se hoće li uskočiti ocu u krevet ali ga nije htjela buditi. Uostalom, imala je već deset godina, što joj je i otac sve češće napominjao.

Upali se svjetlo u kuhinji. Začuje nečije uznemirene korake. Ode do samog ulaza u kuhinju. Odatle je vidjela oca kako užurbano baca njihovu odjeću u dva kovčega na stolici. On osjeti njen pogled. Nije se nasmijao. Ispustio je Ivinu ljetnu haljinicu, približio joj se i položio obje ruke na njena ramena.

- Budna si... – započne ljutitim šaptom – nema veze, ionako sam te mislio sad probuditi. Obuci se i idemo.
- Di? Zašto ovako rano ujutro?
- Ne pitaj, obuci se i idemo! – prosikće.

Osjetila je kako ju je nešto presjeklo u želucu. Njegovo lice je ogrubjelo i zbog igre svjetla i sjene joj se učinilo starim.

Brzo se spremila. Čekala ga je sa hrčkovom kućicom u naručju kraj vrata. Primjetila je kako mu se ruke tresu kad je zaključavao stan. Nebo se počelo razvedravati.

Jako su se dugo vozili. Iva je zaspala od umora. Kad se probudila, dočekao ju je pogled na ravnu cestu i od magle izbljeđeno more na rubu horizonta. Prvi je put vidjela more. Skrene pogled na oca. On je gledao prema moru, ali kao da ga nije vidio. Iva se nije mogla načuditi njegovom licu. Mislila je da ga zna do u svaku sitnicu. Ovo jutro joj je pokazalo da ljudska lica imaju svoje naličje.

Zaustavio je auto pred nekom omanjom kućom nedaleko od ceste. Pozvoni na vrata. Nježno je uhvati za ruku. Vrata otvori starija gospođa u zelenom kućnom ogrtaču. Znatiželjno ih je pogledavala svojim velikim zelenim očima u kojima je Iva prepoznala očeve. Privukla je Ivu k sebi.

- Iva! Sunce bakino!

Baka je bila toliko mala da je Iva na licu osjetila njezine suze.

Baka se izgrli i izljubi sa ocem, ali kada ih je pozvala unutra na doručak, otac joj prišapnu nešto u uho. Lice joj je splasnulo.

- Jesi li siguran? Ali Iva...- usprotivi se.

On nešto promrmlja.

- Dobro... Čuvaj se dušo. – i prekriži ga.

Otac se okrene prema Ivi, čvrsto ju zagrli.

- Moram ići u grad tražiti posao. Bit ćeš dobra baki, jel' tako? – upita sa suzama u očima.

Iva više nije znala što da misli. Poljubi oca i uđe s bakom u kuću. Slabašno odmahne rukom na očev pozdrav.


Kad je ujutro otvorila oči, sve je bilo zamračeno.

- Bako, zašto nisi digla rolete?

Odgovori joj prigušen lavež u daljini. Još jednom zazove baku. Ništa.
Već se zabrinula. Uputi se u kuhinju. Tamo je netko sjedio, ali to nije bila baka.
Iva umalo zavrišti od straha kada se ta prilika okrene prema njoj.

- Sretan Božić zlato!

Nešto nije bilo u redu. Njegov glas, ali lice potpunog neznanca. Iza njegovih leđa ugleda nasmijanu baku kako diže roletu. Grad je bio pokriven snijegom. Trebala je biti sretna. Trebala je otrčati ocu u naručje i uživati u pogledu na snijeg, a umjesto toga se rasplakala i okrenula od prozora.


Biografija:
Luca Kozina - (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi objavljeni u časopisima Zarezu, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema)
Više puta bila u širem izboru za nagradu Prozak. Piše književne kritike za portal Booksu.

12

četvrtak

prosinac

2019

Zaljubljena u ljubav

Kako sam bila sritna kad smo dobili Hrvatsku. Neće više tribat učit, ni slušat mater i oca. Imat ću svoju puškicu na ramenu i novčanik u džepu. Tako su govorili na televiziji. Uši su mi treperile dok sam ih slušala. Uostalom, bilo mi je deset godina. Mislila sam, sad napokon mogu šta oću. I na kraju je i ispalo tako. Ko zna, može šta oće.

Ni u najluđem snu nisam vidila kiflić od države s više od petsto općina. I svaka ima predsjednika, podpredsjednika, tajnicu, kurira, čistačicu, auto, mobitele, kompjutere, poslovni prostor i domjenke. I sve to plaćaju nesretnici koji stenju pod jarmom falšeg kapitalizma, radeći od jutra do mraka u strahu od otkaza jer imaju kredite, kartice, dozvoljene i nedozvoljene minuse dok im se direktori vozikaju u blindiranim audijima s crnim staklima.

Više ti vridi znat čovika nego bilo šta. Dođe mi spakirat kufere i via Irska, ali šta ću s malim. Jedva uči i na hrvatski. A ona moja budala ne zna ni tri riči engleski. Dobro, možda bi im moga odsvirat, mislim, po pubovima i to, ali ne dâ se on odavde.

Di ima bolje ladovine? Ako neće radit, ima bolovanja. Ako nema bolovanja, ima socijalne pomoći. Neka se drugi diže svako jutro da bi bilo njemu za socijalnu pomoć.

Dobro, nisam ni ja zaposlena ali se trudim, kopam di god stignem. Baš sam nešto razmišljala. Morat ću proučit one šta na youtube snimaju razne gluposti. Eto, ja bi mogla, naprimjer, davat savjete o kuvanju, čišćenju, šminkanju, stilu. Mogla bi svašta. Samo još tribam otkrit kako na tome zaradit lovu.

Čini mi se da ima istine u tome šta Anita govori da Vedran dobro zarađuje, ali sve šta ja vidim je da stalno jaši isprid kompjutera. Pitat ću ga da mi malo objasni pa bi mogla i ja jašit i zarađivat. Nije sve u radnoj knjižici. Nekad ju je isplativije zaobić.

I još se moram zajebavat sa susidom. Emil samo daje glupe savjete. I šta to znači? Ja se tribam tuć okolo dok on rasteže harmoniku? Ima dana kad razmišljam šta sam uopće vidila u njemu. Ne u susidu, u Emilu. Malo mi se ljubav poljuljala. Na dane bi se rastavila. Samo da imam di otić i s čim živit. Dosta mi je svega.

Govori mi Anita da se trgnem i postavim ka žena i glava familje, da je Emil nestrukiran jer nema ko upravit s njim i sve tako neke nabrijane gluposti šta ih je pokupila s onih inspira po fejsu.

"Budi žensko. Udri šakom o stol", govori.
"Šta ću kad ga volim", skoro da mi se dođe rasplakat od moje ljubavi prema njemu.
"Daj ne drami! Šta se to ima volit na njemu? Radi kad ga je volja a sve ga je manje volja. Daje ti crkavicu pa još žica svaki dan od tebe. Ne voliš ti njega, ženo božja. Ti si samo zaljubljena u ljubav."

Koja je glupača ova Anita! Materijalist. Karijerist. Pokondirena bankarska tikva. Ja da ne volim moga Emila? Ja zaljubljena u ljubav? Vidit ću je kad rodi. Kad se pritvori u zombija. Kad se ne bude mogla ić popišat a da ne vuče dite za sobom jer njezin Tuntle bulji u kompjuter i baš ga briga oće li dite ić po kući krvave glave i slomljene noge. A tek kad pođe u školu! Tu te ja čekam, moja Anita! Nećeš se više blaženo mazit po tom drobu. Vidit ću te onda oćeš li prosipat te svoje mudrosti.

Ja zaljubljena u ljubav? Svašta!

11

srijeda

prosinac

2019

Božićni gost - Milena Budimir



Mater plete. Umeće grane bora među grančice česmine.

Ubode je trn. Kap krvi izbi, ka da je samo to čekala. Mater se nasmije i sakrije prst iza usana.

Ćaća i brat mi Mate otišli su pod Brdo, traže Badnjak. Brat oće 'rast, a ćaća kaže da je bolji žir, pa se smiju. Sestre moje, Stanka i Dare, nakupile su slamu na jedno misto, pa je prebiru, na jednu stranu stavljaju čistu i zdravu, a na drugu (bacit će je kozama) onu koja ne vridi. Kada je sakupe – razastrit će je po dimnoj kužini.

Mene i Mariju je tokalo da sakupimo jaja. Dva san razbija, pa je rekla da će me reć materi. Mora san je potegnit za pletenicu i zapritit joj da ću je ošišat kad zaspe. Rekla je da neće ništa reć.

Kad je pâ mrak, a padne brzo, 'java ga plaka, svi smo se stivali u kužinu. Ćaća je zapalija vatru i na nju stavija Badnjak. Pravo su velikoga i lipoga našli, sve ga je brat vuka s Brda. Nona u kantunu, na svomen bančiću, vrti krunicu i sve sebi u maramu nabraja. Traži od Boga da nas čuva, pa za svakoga od nas nabroji Očenaša i Zdravomarije i Slavaocu toliko da mi se zavrti u glavi.

Mater je umisila kruv. Sa čašon je učinila bužu na srid sride, kad se kruv ispeče tu će metit sviću. I Dare i Stanka i Marija se zajebaju, pa sve onu slamu šta su razgrnile priko kužine itaju nogaman. Mater kaže da nesmiju, al in ne priti, pa ka i da nije rekla.
Ćaća je zafuma. Lipo san se namistija iza njega, pa kad pune dim vanka, ja ga lipo posrčen. Nona zna šta činin, pa mi daje mot obrvama da će me reć materi. Ali neće, znan je ja.

Natočija je Ćaća vino u bukaru.

Vidi ga šta se crni, kaže.

A meni glupo reć da nije crno nego ka krv crveno, pa mučin. Kad se kruv ispeka mater ga je rukon prikrižila, a mi smo svi ka jedan učinili Ujmeoca. Dala je svakomen komad kruva, pa smo ga močili u vino i bilo mi je to pravo lipo. Naučija me Mate da kruv triba stisnit prije nego ga utočaš u bukaru, a onda ga pustiš i on pospuga više. To san sve tako činija, pa bi sisa vino sa teplega kruva. Majko mila, kako je to dobro ! Pari se ka da med čučaš. Poslin mi se malo zavrtilo, pa je ćaća između dima i smija reka:
- Vidi, Mile nan se naliza!

Ni mi smetalo šta se smiju, narest ću i ja, pa će vidit ko je najmlaji. Mater je nešto pripovidala kako je za sutra odvojila butić od prajca, nije se još dobro osušija, ali će uz kiseli kupus bit ka duša. Nona je donila maslinovo uje, ono od lani, jerbo ovo se novo još nije smirilo. Bit će ga, akobogda, za cilu godinu.

I nekako mi je bilo pravo toplo i lipo kad je neko zalupa na vrata od kužine.

Ima li koga domaćine?, kaza je don Prpe i uliza brez da je ćaća reka:
Neka uniđe ko je dobre voje i čista srca.

Bi je don Prpe dobre voje, i on se, pari mi se, naliza. Vanka je ostavija tovara, vidi san ga kako čupka onu slamu šta su Dare i Stanka itnile na stranu.

Vrime je od Božića, triba pošten domaćin i na crkvu svoju promislit, šta si ti, Ivane, za mene pripremija, kaza je don Prpe, kosti mu se izmrvile.

I onda je mater u vriću stavila ono uje šta je nona donila, pa je metila pola našega kruva, još vrućeg, i stavila je demejanu lipoga ćaćina vina. A don Prpe, krepa dabogda, je diga pogled i vidija butić kako visi.

A šta je s ovin?, pita je, kurbin sin.
To mi je za dicu, sutra za obid, kazala je mater, a sve je nekako podase gledala.

Ako ima za crkvu, bit će i za dicu, dat će Bog, kaza je don Prpe i mašija se za butić.
Mater je čvrsto držala ćaću za košulju, sve su joj prsti pobilili, pa se on ukopa i nije ništa reka. A don Prpe, govno od govna, je reka Faljenisus i otiša ća.

- Amo dico leć, kaza je ćaća, a mi smo ga poslušali i popeli se do kamare.

Čuja san posli mater da plaće, a ćaća je govorija: Nemoj, Mile, nemoj lipa moja.
A ja san se sve mislija – zašto judi reću da je Božić nalipji dil od godine, kad smo i onda gladni. I sebi san reka: prije ću nogu pribit nego li u crikvu ulist. Pa se Prpe prpaj brez judi.

10

utorak

prosinac

2019

Na dane bi se rastavila

Tek sad razumin moju mater koja uvik govori Došli divlji, potirali domaće. Prije mi se to činila ka neka njezina glupost, a sad mi već ima smisla. Pritvaram li se to ja u svoju mater i činim li sve šta sam mrzila kod nje? Budem li ka ona, ubit ću se. Ili će me moj Emil ubit.

E, moja mater! Takve nema svit. Odem ja kod nje kad triba pričuvat Filipa ali dođe i ona kod mene. Uvijek ujutro, ali ne i nediljom. Govori da joj se živci uznemire kad vidi moga Emila. Nikad joj nije bio drag. Jutros pogotovo. Kad ga je zatekla kako pije kavu. Oko podne. U pidžami.

“Sapunice, kako ste vi meni?” pita je on.
“Šta ti radiš kod kuće?” pita ona njega.
“Evo, čeka sam vas. Nismo se odavno vidili. Zaželija sam vas se”, odgovorija je on.
“Nako te i vrag odnja!” odgovorila je ona.

Nastavili bi oni tako još neko vrime da ja nisam materi objasnila da je Emil na bolovanju.

“Jeben njega i onoga ko mu je dâ bolovanje!” mater je počela gubit živce.
“Šta ste nam donili? Ćakule?” pita je Emil, a ja sam pitala mater oće li kavu.
“Neću se zadržavat. Znam ja di nisam dobrodošla. Samo sam došla pitat jesi li se čula ovih dana s barbom. Otac se zabrinija”, rekla je mater dok je stala nanoge i držala boršin isprid sebe. S obe ruke. Na kojima su nabrekle žile.

Posla je meni barba poruku da je u Americi ali sam isprid matere i Emila činila fintu da ne znam ništa. Šta njih briga za moje posle! Eno, molila sam moga Emila da smiri onoga usranog susida. Pa šta je napravija? Ništa. Batija filozofiju, on bi ovo, on bi ono a ja po cili dan mislim kako riješit spor. Mogla bi mu po noći bacat topovske udare. Popet se na gradilište pa itnit vinč i mišalicu. Ić svaki dan vikat na njega. Činit od sebe budalu. Otić osobno na inspekciju. Provjerit ima li dozvolu i ko mu je dâ. I šta onda? Poć ga namlatit po onoj ćelavoj glavurini pa dobit prijavu i platit kaznu. I sve to dok mi se on posprdno smije.

Jadna državo, jesu li za ovo ljudi dali svoje živote!

09

ponedjeljak

prosinac

2019

Božićni gost - Sara Kopeczky Bajić

Žao mi je šta prekidam ljubić neljubić
danas vam s ponosom predstavljam Saru i njezinu božićnu priču






Božić je očima nevidljiv

Promatrala sam snježni Zagreb iz toplog autobusa. Kad smo stigli, odgađala sam silazak sve dok nije izašao i posljednji putnik. Hladnoća me grizla kroz kapu i rukavice. Zaleđeni dah izgledao je kao dim cigarete.
Snijeg je bio išaran blatnjavim tragovima prolaznika. Nije me iznenadila gužva: Badnjak je, svi obavljaju posljednje pripreme za veliki dan. Neki od nas imaju pametnijeg posla. Ja svakako nisam jedna od onih koji su u glavni grad došli u kupovinu ili na praznike. Došla sam učiti. Ako ostanem kući uz majčine sarme i kolače, toplu kuću i prijatelje s previše slobodnog vremena, neću uspjeti položiti nadolazeće ispite. Ma, kvragu i Božić, pogledom punim osude strijeljala sam lokalne djeda-mrazove i djecu koja su pjevala božićne pjesme. Tko još ima vremena za to? Znala sam kako ću ja provesti taj dan: uz makarone iz mikrovalne i debelu knjigu. Bože, blagoslovi ovaj obrok. Daj da mi donese toliko željenu prolaznu ocjenu.
Dok sam nastojala održati ravnotežu po prljavom snijegu, ugazila sam tenisicom u duboku lokvu ledene vode. Smočila mi je ne samo cipelu, već i rub hlača. Došlo mi je da zarežim. Još mi je samo to trebalo! S gorčinom sam pomislila na svoju obitelj i prijatelje koji sada slave i pripremaju bakalar na bijelo. Samo neka oni slave. Ja ipak mislim postići u životu nešto više, i nemam nikakvu namjeru gubiti dragocjeno vrijeme na takve gluparije.
Nakon što sam se izgubila i po treći put, napokon sam stigla na odredište. U oglasu je pisalo da u kući živi umirovljeni udovac bez djece, a cijena najma je bila više nego prihvatljiva. Zbog toga isprva nisam bila sigurna jesam li na pravom mjestu, bilo mi je teško spojiti nisku stanarinu sa dva orla od ebanovine koja su čuvala ulazna vrata. Da sam vidjela tu kuću kao slučajni prolaznik mislila bih da je daleko izvan mog budžeta. Zastala sam ispred masivnih drvenih vrata i pokucala.
Otvorila mi je srednjovječna žena odjevena u crno-bijelu uniformu, kakve su nosile kućne pomoćnice u starim filmovima. "Dobar dan, izvolite ovim putem." rekla mi je i pristojno se nasmiješila.
"Došla sam zbog oglasa." zamuckivala sam i žurila za njom dok me vodila hodnicima i stubištima. "Da, da, očekivali smo vas." rekla je.
"Ovo je vaša soba." pokazala mi je veliku sobu s kraljevskim krevetom i mnoštvom slika na zidovima.
"Ako vam bude smetalo, lako ćemo ih skinuti." rekla je kada je uhvatila moj pogled.
"Ne treba, sve je super." brzo sam odvratila. "Gdje je vlasnik stana?"
"Gospodin Vidić je zauzet, ali ne brinite, slobodno se obratite meni ako vam bilo što zatreba." Ime svog poslodavca izrekla je kao da govori o članu kraljevske obitelji. Odmah sam osjetila odbojnost prema njemu. Kakav to čovjek ne želi ni upoznati osobu koju prima u kuću, već taj zadatak prepušta kućnoj pomoćnici? Sigurno je neki umišljeni bogataš. Ima važnijeg posla nego baviti se sa mnom. To nije nužno loše, jer je značilo da me neće gnjaviti, ali svejedno sam osjetila odbojnost prema takvom pristupu. Kada sam sa pomoćnicom dogovorila sve detalje i uvjerila je da mi se soba veoma sviđa, hvala lijepa, i da neće biti nikakvih problema, i da ću se javiti ukoliko mi bude nešto trebalo, ostala sam sama. Namještaj je bio starinski, ali izvrsno očuvan, kao da sam došla u privatne odaje kraljice iz davnih vremena.
Odlučila sam iskoristiti vrijeme najbolje što mogu. Cijelo poslijepodne učila sam i podcrtavala šarenim flomasterima sitna crna slova knjige deblje od moje ruke. Svako malo izvana bi odjeknule božićne pjesme, ili nečije „Sretan Božić“, izgovoreno užurbanim i veselim glasom. Kvragu i oni i Božić. Baš kad sam samoj sebi čestitala što sam izbjegla sve zamke komercijaliziranog blagdana, iz susjedne sam sobe začula tup udarac, a potom i šuškanje, kao da nešto veliko vuku po podu. Znatiželja je bila jača od mene. U dnevnom boravku stajalo je najveće božićno drvce koje sam ikada vidjela, osim onog na trgu. Vukla ga je kućna pomoćnica tiho pjevajući „Svetu noć“. Opsovala sam u bradu. Naravno, gospodin nije mogao sam donijeti drvce, već je i to morala ona. Bilo mi je žao žene, ali isto nisam shvaćala zašto to trpi. Pa dobro! Eto im njihovi ukrasi, ja ne namjeravam sudjelovati u tome. Vratila sam se u sobu i nastojala opet usredotočiti na učenje. Bez uspjeha.
Čula sam duboki muški glas. Vlasnik se pridružio kićenju bora. Šuškanje kutija, papira i zvončića koje je trajalo gotovo puni sat ometalo mi je učenje, pa sam naposljetku bučno zaklopila knjigu i otišla provjeriti koliko će to još trajati.
„Stigla si u pravo vrijeme. Upravo smo završili.“ reče on zadovoljno.
Bio mi je okrenut leđima. Na granama su se njihale delikatne, ručno izrađene figurice likova iz bajki, šećerne lule i zvjezdice od cimeta koje su ispunile cijelu prostoriju jedinstveno božićnim mirisom.
„Lijepo je.“ rekla sam, impresionirana i preko volje. Sve što sam htjela jest na miru mrziti Božić. Još od osnovne škole, kada sam na pozornici nekako uspjela oboriti jelku i tako upropastiti cijelu predstavu, izbjegavala sam sve što ima veze s Božićem. Samu sam sebe uvjerila da je to glupi, zastarjeli običaj. Da sam predobra za Božić. Ali nisam predvidjela prokleti miris cimeta i drvce kao iz Orašara.
„Kitimo ga svake godine. Moja žena je obožavala Božić.“ reče sjetno i okrene se.
Naglo sam udahnula. Starac je gledao točno kroz mene mutnim, sivim očima. Bio je slijep.
Sva moja mrzovolja je nestala. Zato mu je toliko potrebna kućna pomoćnica! Obrazi su mi se zažarili od srama. Nisam ga smjela tako lako osuditi.
„Predivno je.“ promrmljala sam.
„Još samo svjećice.“ rekao je. Ruke su mu se tresle dok je pokušavao razmotati zapetljano klupko šarenih svjećica. Božićni ukrasi više mi nisu smetali.
„Pustite mene.“ rekla sam, a on je kimnuo. Polako sam ih uzela iz njegovih ruku i pažljivo ih stavila na drvce. Drvce je zasjalo, a potom i zapjevalo. Kada je čuo glazbu, starac je šmrcnuo.
„Hvala ti.“ rekao je. "Ova kuća nekad se čini toliko pusta i prazna. Posebno na Božić."
"Ne vjerujem u to. Meni se ne čini nimalo pusta." kažem. Učini mi se da se nasmiješio.
Svjećice su sjale, ne obazirući se na to tko ih gleda. Možda ovaj Božić i nije toliko loš.


Sara Kopeczky Bajić (1992., Zagreb) radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Pogonsko gorivo joj je kava koju za dobrih dana pretvara u riječi na ekranu. Kao posljedica toga, proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, od kojih je posebno vesele objave u žanrovskim časopisima UBIQ i Istrakon. Bila je urednica Split Minda, što joj je omogućilo da stekne vještinu nemilosrdnog uređivanja vlastitih priča. Živi u Splitu s mužem i jednom veoma otpornom kućnom biljkom.



05

četvrtak

prosinac

2019

Građevinska inspekcija II

“Prikinite radove. Prijavila sam vas na građevinsku”, rekla sam tiho da susidi ne čuju. Neka malo pate.
“Imam ja papire. Oćete da vam pokažem?”, reka je i on tiho.
“Pokazat ćete građevinskoj. A i policiji”, rekla sam ja i bacila se na leđa sa zidića.
“Upomoć! Bacija me je! Gurnija me je! Oće me ubit! Dobri judi, pomagajte!”, zapomagala sam dok sam u glavi vrtila šta bi mi bilo najbolje slomit.
“Ajme, ubija me! Slomija mi je ruku”, bolje ruku jer ne bi tila ispast laživica ako rečem da je noga, a zločinac krene na me. “ Ajme, imam potres mozga!”, i dalje sam vikala a susidi su i dalje stali iza zavjesa. Nema od toga kruva. Ko se namistija iza zavjese, taj se do kraja drame neće maknit odatle.

Moram prominit taktiku. Alarmirat slučajne prolaznike kojima se živo friga za moje lomove i potrese. Zato ih triba di su najtanji.

“Požaaaar! Ljudiiii, požaaaar!”, vikala sam šta me grlo nosi.

S poda sam bacila pogled na kretena koji nije znao šta ga je snašlo, a onda je doša Emil i situacija se ispuhala.

Sad ne govorim s njim, s Emilom a i s kretenom. Iako mi je velika želja porazgovarat s kretenom preko nišana. S Emilom ću porazgovarat priko odvjetnika jer ne mogu živit s tipom kojeg ne poštujem, a ne poštujem nikoga ko nije u stanju zaštitit nemoćnu i napadnutu ženu.

Nikad mu neću ovo oprostit! Nikad!

04

srijeda

prosinac

2019

Građevinska inspekcija

Nekidan sam poslala prijavu građevinskoj. Od njih ni riči ni djela. Zavjet šutnje, a kreten navlači željezo. Miša. Lopata. Diže. Ka svoj na svome. U meni pini. Tlak mi je ka u pretis loncu.

“Gospodine nepoznatog imena i porijekla”, sišla sam u dvorište, ali ne prije nego sam se dotjerala. Ako susret eskalira, dođe policija, radio, novine, TV, nikad se ne zna, “da ste odma zaustavili radove”.

On me samo blido pogleda ali nisam ja od jučer. Nabrijavala sam se danima gledajući serije s kučketinama. Najbolje su mi američke kučketine pravnice, lojerice i atornice, ali nema koristi da ga obaspem povicima tipa sanofdbič, maderfaker, i to kad me neće razumit. Još manje ima smisla da mu vičen da je kurbin sin, govno od govna i usrani peder jer će me svi okolo razumit, pa ako mi kreten zove policiju, nagrabusila sam. A nije ni zgodno da posli susidi govore za mene da sam alapača a on mirni susid. I sad ti budi pametan!

Mozak mi čini tremolo dok gledam majmuna kako sidi na karijoli i kucka po cigli.

“Čujete li šta vam govorim? Zaustavite radove ili ćete zažalit”, vičem ja.
“Nisu moji radovi”, govori karijolist i dalje kuckajući.
“Šta onda radite ovde? Čiji ste ortak? Kome pomažete?”
“Pomažem”.

Pa bi li čovik poludija! Nisam ni krenila a već se sprdaju sa mnom.

“Sad ću ja zvat policiju i Inspekciju rada”, govorim i molim Boga da tip nije provalija moj blef.

Ovo sa Inspekcijom rada bi mogla bit slaba karika ali, ako je ikad bija vani na baušteli, moglo bi postić svoj cilj. Jeee, bravo, Karolina! Tip se trgnija i okrenija pogledom oko sebe, a onda podiga glavu prema rastućem monumentu i reka “Slavko”.

Iz zidine je izvirija tip s čekićem visoko podignutim u desnoj ruci. Taaadaaaaam!

Odiseja, majmun, monolit, da nam živi rad, socrealizam, kolhoz. Polako se spustija niza skale i krenija prema meni bez riči. Dijelila nas je žičana ograda.

“Prekinite radove!” rekla sam i ostavila usta otvorena. Da mi se ladi jezik. Da ne poleti i reče nešto šta ulazi u zapisnik.

“Ja to samo malo popravljam. Da koga ne ubije”, reka je tiho.

Evo! To su ti tihi i mirni susidi koje opisuju po novinama. Samo šta bi ovoga puta ubojica mogla bit ja. Već se sva tresem i vrtim u glavi šta ću napravit, onda se zaletim, skočim na zidić i uvatim se rukama za ogradu.

- nastavit će se -

03

utorak

prosinac

2019

U traganju za izgubljenim barbom

U kužini je teta Nede gatala ocu iz fundaća. Vrtila je čikaru i zamišljeno govorila:

"Evo ti ovde jedan pivac vanka kuće. Dobit ćeš neke vijesti. Jel' ti se javija kriminalac?", a onda je digla glavu i uskliknila," Vidi mi moga pimperlina šta je naresta. Dođi teti da te izljubi", i pružila ruke prema Filipu.

Ne voli se moj Filip puno ljubit, ali teta Nede uvik nešto šušne pa je doša do nje i zagrlija je.

"Nisam te vidila ima sto godina", rekla je dok joj se Filip meškoljija u debelom zagrljaju.
"E, od sride", rekla je mater ispod glasa.
"Kako si mi ti, Karolina?", pitala se ka da se stvarno nismo vidile sto godina. Čisto me strah da je nije počela vatat skleroza. Šta ima da me vidila. Jedva pet dana.
"Dobro sam, tete. Malo umorna, ali dobro".
"Nije ti lako. Muž, kuća, dite, ali proć će i to", govori.

Teta živi sama. Imala je ona dobrih partija u životu, barem mater tako govori, ali otkad se razdebljala, počela gatat i govorit gluposti, ništa se više na ljubavnom planu nije pojavljivalo. Govori otac da je onaj zadnji ostavija i da još biži. Ne mogu puno doznat jer je teta šutljiva po pitanju svog ljubavnog života, a mater i otac nisu pouzdani izvori.

Jedan put sam načula o nekom trokutu teta Nede, barba Toni, barba Vicko. Samo sam povatala neka šapćanja pa ne znam o čemu se radi. Zanimljivi su meni ti trokuti. Uvik sam se pitala ko tu koga i kako izgleda kad se sve stranice spoje, ono katete, hipotenuza i tako to.

"Doša ti vidit svoju baku i didu, a mišu?", govori tete.
"Je, je, voli on to", smije se otac. Mater uzdahne i stavi kavu isprid mene.
"Mislila sam ga ostavit dan dva. Onaj kreten od susida stalno nešto buši i brusi pa mali ne može učit", govorim ja.
"Ne bi ja to pustija. Jeba bi mu mater", govori otac.
"Marko!", uzvikne mater.
"Šta Marko! Kad bi imala muža, ne bi maloga okolo vukla da ima mira za učit. Bija bi meni senatorij oko kuće", žesti se otac.
"Ajde, ajde, i ti govoriš gluposti. Šta govnu može učinit? Udrit ga harmonikom?", govori mater i imam osjećaj da u sebi likuje.

Njih dvoje iskoriste svaku situaciju da bi se sprdavali s mojim Emilom a, da nisu tako glupi i ograničeni, shvatili bi da će nas ta harmonika brzo odvest u bogataški kvart, u villu sa bazenom i sa parkiranim poršeima ispred nje.

"Je li se javlja barba?", prekidam ovu mučnu konverzaciju.
"Još i to!", usklikne mater.
"Znaš ti njega. Šta će se javljat?", govori otac.
"Imam neki neugodan osjećaj. Sve se bojim da mu se nešto nije dogodilo", govorim ja.
"Njemu se uvik događa", govori mater dok slaže štracu od sudi i stavlja je priko sudopera.
"Ne bojim se ja za njega. Bit će opet manta za nekim poslom", odmahne otac rukom.
"Zato sam se i zabrinila. Počeja je ovde razvijat posal. Taman krenilo a on nesta".
"Kako ti znaš?", pita mater i stiska oči.
"Priča mi je".
"I donija kutijice", govori dičja izdajica dok vozi autić po stolu.
"Kakve kutijice?", drekne mater.
"Ma ništa! Neke uzorke. Imate li koju sliku noviju di se barba dobro vidi?"
"Šta će ti?"
"Mislila sam s njom otić na policiju".
"Nema šanse!", drekne mater. "Ne petljaj se."
"Ne dolazi u obzir!", i otac je kategoričan.
"Zašto? Samo sam mislila..."
"Nemaš ti šta mislit kad je barba u pitanju. Ostavi ga na miru i ne petljaj se u njegove posle", ozbiljno će otac.
"Dobro, ajde. Neću na policiju. Samo ću stavit na fejs sliku da ga tražimo".
"Glupačo jedna, ostavi se toga! Barba Toni je kriminalac i uvuć će te u govna ako ga samo lipo pogledaš", viče mater.
"Ostavi se ćoravog posla!", kratko ali odlučno će otac.

Sad se ja mislim, kakvi su to ljudi. Niko te ne može toliko zajebat ka tvoji najbliži. Možda barba Toni leži u bespućima planine sa slomljenom nogom i umire. GSS to riješi časkom posla. Dignu helihopter, lete prema signalu od mobitela, nađu barbu, ukipaju ga u helihopter sve sa nosilima i sutra se ja naslikajem kraj njega. U novinama. "Nećakinjin vapaj spasija život ovom hrabrom čovjeku."

Možda je pâ, udrija glavom, dobija amneziju, ukrca se na trajekt i iskrca na Visu. Višani vidili moj poziv na fejsu, našli barbu, ukrcali ga na trajekt za natrag. "Hrabra nećakinja i masu svita dočekali čovjeka s amnezijom na splitskoj rivi". I slika mene i barbe u zagrljaju. U novinama. Naravno.

Stvarno, čovika ne može niko zavrnit ka vlastita familja. Sad, kad izgledam ka miljun dolara, oni mi ne daju šansu slikat se u novine. Nać ću ja načina otkrit di mi je barba pa makar morala organizirat humanitarni koncert.

02

ponedjeljak

prosinac

2019

Baka servis

Putem sam se sitila da sam se malo preračunala. Moji su od onih koji nikome ne znaju reć ne. Uvik su se u našoj kući pile kave, radile večere, igrala briškula, jedan put se čak slavija rođendan od susidove ćere jer su oni priuređivali stan.

Teta Krište, teta Slave, teta Nede i barba Vicko su inventar. Triba ovde malo zastat pa razjasnit ko je kome šta. Teta Slave i teta Krište su sestre od moga oca. Nemaju veze jedna s drugom. Ka jing i jang. Moj otac i barba Toni su njihova braća. Ni oni nemaju veze jedan s drugim, plus šta barba Toni ka da je pâ s Marsa.

Rodija se ka zadnje dite kad se baba već opustila šta se rađanja tiče. Malo se zeznila u proračunu. Barba Toni je nadmašija sva očekivanja. Svi su ga obožavali dok nije narasta. I sad oni njega vole ali, kako im je ispražnjava novčanike sa tim svojim projektima, nekad ga i proklinju. Valjda se tako braća i sestre vole. Ne znam. Ja sam jedinica. U svakom pogledu. Šta se mog jadnog života tiče, jedva sam se malo odlipila od nule prema jedinici. Neću kukat, neću kukat, imam dobrog muža, lipo dite i familju koja me voli i podržava. Zato sad vodim maloga kod matere i oca.

Teta Nede je materina sestra. Ujna uje, strina striže, nema ti tetke do majčine sestre. Tako su mi govorili kad sam bila mala. Posli nisam to preispitivala. Uzela sam zdravo za gotovo. I baš me briga!

Barba Vicko je barba Vicko. Otkad znam za sebe on je uvik tu i uvik priča iste dosadne priče. Kad sam bila mala zvali su ga Sušilo prdilo stari svat. Onda su prikinili jer sam ga i ja tako počela zvat. Objašnjavali su mi da se ne smi to spominjat isprid njega. Jedno vrime su me čak zatvarali u sobu kad bi on doša. Kupili su mi i bebu šta plače jer sam obećala da ću barba Vicka uvik zvat barba Vicko.

Kad sad malo bolje promislim, čini mi se da je bila neka drama oko barba Vicka jer nije dugo dolazija kod nas. Toliko dugo da sam i zaboravila na njega. Onda je počeja opet dolazit i potrudija se da ga dobro upamtim. Ako ne njega, barem njegove priče o škveru, brodovima, sindikatu, radničkim pravima i tako to.

Kako su moji uvatili neke godine tako je i njihovo društvo uvatilo neke godine, penzionerske. A tim penzionerima je najgora nedilja. Šalteri ne rade, likar ne radi, autobusi slabo voze. Nikad im proć dan. Pa onda dođu kod mojih. Jer moji ne znaju reć ne.

Ali, šta je tu je! Pozvonila sam na vrata. Otvorila je mater s onim osmijehom za dočekivanje gostiju.

"Ti si", rekla je dok joj se lice vraćalo u normalu.

01

nedjelja

prosinac

2019

Mater je mater

Barba Toni je nesta. Sad, to za njega i nije nešto strašno. Ali je za mene. Moja je neovisnost ugrožena. Taman smo pokrenili biznis a njega nema. Šta ću ako se ne vrati? Zvala ga na mobitel. Ne javlja se. Išla mu do apartmana. Nema ga. Ovi šta su mu iznajmili nemaju pojma di je otiša. Važno da je platija.

Ne znam šta ću s Filipom. Ne odvaja se od igrica. Mogli bi uskoro imat problem sa školom. Mislim, još veći problem sa školom. Emil se ne zabrinjava. U meni rastu nemir i nezadovoljstvo.

Kakvi smo mi to roditelji kad mu ne možemo u glavu utuvit ništa šta ima veze sa školom. Kad spomenem učenje odma mu lice dobije čudan izgled, neko tupilo u očima, donja usnica se obisi, počne niz nju curit slina. Ka da ne zna zbrojit dva i dva. Ma dobro, ne baš dva i dva ali nije daleko od toga. Po cili dan crtan s njim torove, ograde, balunčiće u bojama i šta ja više objašnjavam, njemu faca sve debilnija.

Nema druge, morat ću ga ostavit kod svojih. Neka se moj otac petlja s njim. Neka ispravi povijesnu nepravdu šta mene nije natira završit koji fakultet. Možda uspije kod Filipa. Čitala sam ono o preskakanju generacija i tako to. Mene debelo priskočilo. Valjda nisam takve sriće da će mi i dite. Uzdam se u oca i njegov intelekt. Koliko ga hvali nadam se da će pribacit malo i na unuka.

I tako sam u nedilju ujutro, prije nego se Emil vrati s pira, spakirala malome knjige, nešto robe i put pod noge. Jednim udarcem dvi muhe. Emil će se moć kvalitetno odmorit a moj otac će imat užitak druženja s unukom jedincem. Ima tu još muha. Možda mi mater da tećicu s obidom za doma. Možda mi gurne koju kintu. Može bit najgora na svitu, ali mater je mater.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0