22

nedjelja

rujan

2019

Sljeme

finalist natječaja Književni krug Karlovac

Teta je čitala priču, a oni su slušali. Iz zahoda je dolazilo zapomaganje pa se iskrao i otišao izviditi.

“Teto, teto”, zapomagao je Dino.

Sjedio je na maloj školjki. Noge su mu se klatile sputane spuštenim hlačama. Oko njega isukano brdo WC papira.

"Teta čita priču”, rekao je mali čovjek.
“Neka mi dođe obrisati guzu”.
“Ja ću ti obrisati guzu.”

Osjetio je ponos i sreću dok je Dino trčao prema sobi a za njim se vukao dugački rep WC papira. Kasnije, dok je teta vikala na njega, više nije bio tako sretan. Ni on, ni teta, ni čistačica a, bome, ni Dino.

I nije to bilo prvo sranje u njegovom životu. Otac mu je pobjegao onog dana kad je upoznao njegovu majku. Obećao ju je nazvati. Baka je rekla “Odrasla si ti bez oca pa može i on”. Njemu je bilo teško odrastati bez očinske figure u svom životu iako je tek kasnije saznao da se to tako kaže. Iz razgovora bakinih prijeteljica, jer se igrao ispod stola dok su one gatale iz taloga kave.

“Gvido”, rekla je baka,”pojedi doručak pa idemo obrisati prašinu s anđela.”
“Ne volim kruh i mlijeko”,žalio se dječak. “Možemo li odmah ići kod anđela?”
“ Idem najprije pomesti pod, a ti sve pojedi”, rekla je i odgegala se s metlom.
Volio je anđele. Mekanom bi im krpicom nježno brisao gola tijela. Krila nije smio dirati. Zlatna krila raširena prema nebu hvatala su zraku sunca koja se probijala kroz čestice prašine. Zadivljeno ih je gledao. Svako je zrnce bilo svoj svijet. Vrtilo se, padalo i uzdizalo, a onda nestajalo u tamnom životu potkrovlja.

Nije znao, a i zašto bi, da je gimnastička dvorana nekad bila kapelica i da je na mjestu nekadašnjeg oltara svlačionica. Tog dana je sve bilo svečano, puno uzbuđenih učitelja, roditelja, nervozne djece nesigurne hoće li dobro izgovoriti zakletvu koju su uvježbavali tjednima. “Danas kad postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ …”
I inače mu je taj dan bio zbunjujući jer je, kad se vratio kući, zamrla sva uzbuđenost, sav onaj žar kojim se zaklinjao ne zna ni kome ni zašto. Baka je stavila lonac na štednjak, izvadila nož i počela rezati luk. Mama je spremila u ormar njegove hlače sašivene široke, s viškom štofa s unutrašnje strane. Dobro podvrnute. Trebat će poslužiti za dvije godine kad bude primao Prvu Svetu Pričest. Nije bilo torte. Nije bilo darova. Ni mama ni baka se nisu veselile pa se prestao veseliti i on.

O, slušao je on bakine savjete. I mamine. Okretao je i drugi obraz pa je često i po njemu dobivao. Jednom je dobio i u rebra, a jednom se kući vratio slomljene ruke. I gađao je kruhom svoje neprijatelje što nije bilo dobro. Za njega. Nije volio biti gladan.
I ta škola. "Oteto prokleto" govorila je baka. Velika je to zgrada. Bijeli kamen. Troja vrata. Baka bi se, svaki put kad bi se mali čovjek i ona vraćali s tržnice, tu zaustavila, spustila teške torbe, prekrižila i promrmljala “Sve su pokrali, prokleti bili” pa podigla torbe i nastavila sporim korakom uz ulicu pažljivo zaobilazeći žile omorike koja podiže pločnik na neki uvrnut način dokazujući da nema asfalta koji može pobijediti život.
Ovo je priča o dječaku koji je bio učenik te škole nazvane po ženi, djevojci koja je poginula za svoje ideale. Ovo je priča o anđelima koje je baka, smjerna i pobožna, iz usluge don Anti, pohranila u njihovo potkrovlje, u kojem su širili svoja krila i čekali Sudnji dan.

U šestom razredu više nije okretao drugi obraz a ni gađao kruhom neprijatelje. Povukao se u tišinu. Odlučio je predahnuti od napredovanja ka boljem čovjeku. Sve što je želio je da ga svi ostave na miru a onda je došla ona.

Posjeli su je u klupu pored njega. Nije rekla ništa. Samo se smješkala. Imala je kineske oči. Razrednica je rekla da je posebna. I bila je. Odmah se zaljubio i otpratio bi je do kuće da je ispred škole nisu čekali djed i baka. Povjerio se mami. Smijala se. Dok se poslijepodne nije vratila s roditeljskog sastanka. Bila je ozbiljna i još mu je ozbiljnije rekla da se mora odljubiti jer Antea nije za njega.

Ujutro je dva puta oprao zube, našpricao se maminom kolonjskom i začešljao kosu. U školi su išli za njim i vikali “pederiko de la guzo”. Preko velikog odmora su promijenili pjesmu. “Antea i Gvido, zaljubljeni par, kad se budu ženili svirat će im tovar.” Sjeo je na zidić pored Antee i uzeo njenu bucmastu ruku u svoju. Zaljubljeno ju je pogledao, onako poluzatvorenih očiju kako je vidio u filmu. Ona je njega gledala začuđeno. Nije govorila ništa. I bolje da nije, jer je nekako grgljala kao oni stranci što umjesto Hvar kažu Hhhhva.

Shvatio je da je ljubav kučka kad se Anderea razboljela. Čekao je i uzdisao kao neki Werther što se stalno naslanjao na zid i kolutao očima. To je isto vidio u jednom dosadnom filmu kojega čak nije ni pogledao do kraja. Sljedećeg tjedna se Antea nije pojavila u školi, a onda je razrednica rekla da su je mama i tata ispisali. On je odlučio da se više nikada neće zaljubiti.

A zaljubio se. Brzo i bezglavo. Na drugoj godini faksa. On je studirao strojarstvo, ona je studirala stojarstvo. Danju su na predavanjima sjedili jedno pored drugog, noću su bdjeli nad nacrtima i bilješkama. Baka je počivala pod čempesom. Mama je bila u svom svijetu bajki i prikaza. Sa zida ih je opominjao tužni Isus. Prstom je pokazivao na svoje krvavo srce.

“Šta ne skineš ovu sliku? Morbidna je”, rekla je njegova jedna i jedina.
“Ma pusti, to je ostalo još od bake. Nekako me podsjeća na nju.”

Sve je išlo svojim tijekom. Osim što se mama sve češće gubila u fantazijama. Zato su se odlučili oženiti tiho i bez pompe. I bez mame. Trenutno je živjela život Scarlett O’Hare i zahtijevala pir na otvorenom, u dvorištu velikog južnjačkog imanja gdje će ih posluživati robovi višeg ranga.

Brak je bio pakao. Svakog je jutra sebi ispred zrcala ponavljao “Danas ću postati bolji čovjek” a onda bi začuo svađu iz kuhinje i plač tek probuđene djece. U žurbi oko oblačenja i hranjenja prije vrtića nije bilo mjesta za dobra djela i pomaganje. Sve se odvijalo mehanički. Samo je njegova majka odudarala od te ludnice. Ona je imala svoju privatnu, zarobljenu iza očiju, igranu u mozgu koji je znao zaboraviti štošta iz stvarnog života.

“Mama, Virginija Woolf se nije utopila u moru”, ponavljao je po treći.
“Utopila se. Je li važno gdje?”
“Je, važno je. Utopila se u rijeci.”
“Onda idem na Jadro.”
“Daj, nemoj bit diletant. Kakvo Jadro? Utopila se u Susesxu. Budi dobra i čekaj da se vratimo s posla pa ćemo razgovarati”, zgrabio je sina za ruku. S drugim je već njegova žena izjurila na stube i čekala ispred otvorenih vrata lifta. Poljubio je mamu i izjurio prema ludnici dana.

Pila je mama tablete koje, činilo mu se, nisu djelovale. Barem jednom tjedno je dobivala želju za samoubojstvom u velikom stilu a svaka je bila luđa od prethodne. Svijet se nastavio vrtjeti svojim tempom dok im policija nije došla na vrata. Prozor. Vražji prozor. Nikad mu nije palo na pamet da bi mogao biti majčin izlaz u bolji svijet.
Adrenalin kao da im je iscurio iz vena. Sve se odvijalo polako i bez uzbuđenja. Njegova želja da postane bolji čovjek, najbolji što itko može biti, je dobila novi uzlet. Kuhao je, čistio, peglao, učio s djecom. Žena je dolazila kući kasno. Nervoza je izbijala iz svakog njenog pokreta.

“Morate učiti ako želite nešto postići u životu”, rekao je.
“Meni se ne uči. Ja ću biti nogometaš”, rekao je mlađi.

Volio je učiti s dječacima. Kroz lekcije je prolazio s lakoćom, crtao im mnemotehničke mape, slagao pojmove pod a, b, c, ispitivao. Navečer bi, dok je čekao ženu a dječaci igrali igrice, pisao njihove domaće zadaće, spremao im knijige i pribor i razmišljao kako će od sutra učiti s njima udvostručenom snagom.

Jednog je dana žena u auto potrpala velike torbe, djecu, psa i kanarinaca, rekla da ide kod svojih i da želi razvod. Gvido je pokušao nešto reći i samo je zijevao i treptao, a kad se automobil izgubio iza ugla, iz grla mu je samo od sebe izletjelo “Zašto?”
Vratio se u stan, oprao zdjelicu od psa, vrtio se očekujući zvono telefona, a onda sjeo i zaplakao. Vratit će se, mora se vratiti, razmišljao je.

“Predala sam papire”, reče mu telefonski mjesec dana kasnije.

On spusti slušalicu.

Uzme konopac i uspenje se strmim stubama. Danas nema sunčeve zrake. Vani je oblačno. Južina divljački udara. Staro stablo smokve se povija i njen se bolni jauk uspinje sve do potkrovlja. Stane na sredinu, tamo gdje je najviša točka krovišta, i pogleda u vis, u tamno mjesto na kojem se spajaju grede. Pomisli kako se cijela konstrukcija krova svodi na sljeme, mjesto na kojem grede podupiru jedna drugu.
Gleda kao da razmišlja kakvim je nacrtima i zanatom moguće postići spoj u kojem se elementi ne troše i ne uništavaju međusobno, a onda spusti pogled i okrene se anđelu.

Taj mu je najdraži. Pomiluje mu prašnjava krila. Po prvi put u životu. Trgne se i povuče ruku. Baka bi se ljutila. Ne dirat anđelova krila! Raširi prste, okrene dlan prema gore i gleda u prašinu koja mu je ostala na prstima. U njoj svjetlucaju zrnca pozlate s anđelovih krila.

18

srijeda

rujan

2019

Neželjena pošta

ona napisala da je poslala
ja pogledala
nema nigdi maila
jutros popila kavu
oblaci se razišli
ideja se ukazala
Neželjena pošta
tamo miljun mailova
njen između njih
i jedan, oooooo, hvala ti, Bože!!!!
tooooo
tooooo
dobila sam 9 000 000 (devet miljuna) dolaraaaaa
nije Domenico
Microsoft
pišite spisak
podilit ću nešto i s vama

17

utorak

rujan

2019

Laheza

Prije nego počnem s ljubićem-neljubićem evo finalistice WHFESTa

Čula ih je dok su se približavali vratima, a kad su se zaustavili, spustila je pletivo na stol i čekala da pozvone. Pozvonili su jedan put pa još jedan. Ona je sjedila mirno i čekala da odu. Nije bila raspoložena za razgovor. Danas je godišnjica smrti njenom Vicku. Upalila je jutros lumin i stavila ga na sudoper. Tu je najsigurnije. Poslije ručka je uzela pletivo i u mislima rasplitala svoj život.

Upoznala je Vicka na poslu. Ona je bila telefonistica, on poštar. Bili su jedno drugom i prijatelj i ljubavnik i dijete, jer djece nisu imali. Ona nije željela. Bojala se.

Začuje tiho struganje po željezu, a onda klik i vrata lagano, sasvim lagano zaškripe. Slab propuh joj klizne golim potkoljenicama, a ona se strese. Ne od straha. Ne boji se smrti. Boji se života. Boji se života u kojemu nije svoj gospodar. Razbojnici su to. Vjerojatno njen novi susjed. Naslušala se noćima njihovih razgovora. Svi se se vrtili oko pljačke, kladionice i birtije. Neće ovo izać na dobro, ali neće ni ona samo tako odustati od života koliko god ponižavajući bio.

Odavno je sama. Odavno je život ne veseli, ali nitko to ne mora znati. Trudi se biti vesela, biti zabavna, biti suosjećajna. Djeca je vole. Govore da zna dobro pričati priče, a i ona voli kad svrate. Ispeče im kolač, napravi Cedevitu. Da je imala više hrabrosti, mogli su to biti njeni unuci.

"Nema stare kući", prošapće glas iz hodnika.
"Sumnjam da ima išta vrijedno, ali šteta je ne pročešljati kad nam se nudi."

Čula ih je u spavaćoj sobi. Otvorili su ormar. Drvo je udaralo po podu. Vješalice. Izbacuju odjeću iz ormara. Imat će kasnije posla dok sve dovede u red. Ako preživi.

"Izreži štramac. Obično tu sakrivaju novac", reče glas.
"Nema u stare deve ničeg vrijednog", glas njenog susjeda Denisa.

Paranje i psovke. Sad su otvarali ladicu na noćnom ormariću. Ta je ladica uvijek malo zapinjala i njoj je to bilo drago, jer bi je podsjetilo na pokojnog muža. Ima svoju osobnost, govorio je njen Vicko.

Vani protrči nalet bure. Grana oleandra zastruže po roleti. Mala Ana iz stana poviše vuče sjedalicu. Nekoliko brzih koraka u klompama i tišina. Voda u cijevima oživi, a onda sve utihne osim divljačkog razbacivanja njenog života po podu spavaće sobe.

"Neko sranje od sata i prsten. Znao sam da nećemo naći ništa", bio je bijesan glas nepoznatog.
"Rekao sam ti. Stara je šišmiš", reče Denis.

Sad će doći u kuhinju i ubiti je. Neće im biti prvi put. Čula je krvavu priču prije tjedan dana. Zidovi su tanki, a njezine uši osjetljive. Stara je. Ne može im pobjeći, ali će pokušat sve da se ni njih dvojica ne izvuku bez kazne.

Polako se okrene, otvori ladicu iza svojih leđa, pa izvadi paket papirnatih salveta i stavi ih ispred sebe.

Iglom je bockala poruku, upirala, bušila salvetu. „ Ubili su me susjed Denis Pletikosić i nepoznati mlađi muškarac neujednačenog hoda. Možda je hrom ili ranjen.“ Prebaci ispleteni rukav preko salveta, pa nastavi plesti već započeto.

Stari džemper joj je postao preširok, pa ga je isparala i sad plete novi. Uvijek od Jelice za igle broj tri i uvijek crni. Tako je jednostavnije. Vicko bi se požalio da je ne može gledati uvijek u crno odjevenu. Njoj nije smetalo.

"Pogledaj ovo govno. Ne bi za njega dobili ni deset kuna", poviče Denis, pa se začuje udarac o zid i tihi lom stakla.

Sat njenog Vicka. Dobio ga je na poklon kad je odlazio u mirovinu. Baš bezveze, sad ću imati sve vrijeme svijeta, a oni mi kupili sat, rekao je i spremio ga u ladicu.

"Za prsten bi mogli dobiti pet stoja", reče opet Denis.
"Idemo u kuhinju", reče nepoznati.

Upalio je svjetlo pa kriknuo. Glas mu je postao iritantno visok. Kao u djevojke. Nije stariji od sedamnaest, pomisli i bude joj žao djeteta koje živi ovako ružnim životom. Što se događa s ovim svijetom? Zašto ne puste djecu da odrastaju sretni, pomisli i nastavi plesti.

"Jebenti, rekao si da je vani. Sad ćemo je morati ubiti", zaskiči opet nepoznati.
"Nije opasna. Slijepa je. Kupimo se odavde dok nije počela vikati."

Nastavila je plesti. Ruke su joj se tresle. Čula ih je kad su zatvorili vrata, ali ne i da su ugasili svjetlo. Ustane i pritisne prekidač pa se vrati za stol. Još ćeš ti, moj Vicko, malo pričekati, pomisli pa spusti pletivo na stol i protrlja prstenjak.
Grč joj se penjao od vjenčanog prstena, preko ruke do prsiju. Bol je je bila sve jača. Osjetila je kako joj se ošit paralizira. Nije mogla disati. Padne sa sjedalice i ostane ležati. Još samo malo, pomisli dok se grčila na podu.

16

ponedjeljak

rujan

2019

Biti il' ne biti

Šta ću vas lagat, svaki dan ovdje svratim i svrbe me prsti da nešto napišem. Problem je šta mi se o mom životu apsolutno ne piše ovdje. Dobro sam, hvala na pitanju.
U politiku se ne razumijem. Imam svoje mišljenje, ali mi se ne razglaba o nečemu za što bi trebalo biti školovan. To lijevo desno mi je teško sr..... Sve ista pašta. Ima još i natrag, ali nema naprijed. Mene zanima samo naprijed.
Znam skuhati ali sam otišla u penziju. Odradila sam svoje. Pokazala se pred svekrvom, djecom, prijateljima. Sad bi bilo dosta. Poslije četrdeset jednu godinu staža svaka žena ima pravo na mirovinu. Samo domaćica nema. To se podrazumijeva. Ja ne volim ništa što se podrazumijeva.
Pjesme ne znam pisati a i tamo se skupljaju neke osjetljive dušice kojima u posebnom ritmu titra svaki ganglij. Osim kad se trebaju izboriti za mjesto pod suncem. Ne, hvala.
Nekad sam se malo bavila amaterskom fotografijom. Dok nisu došli monstrumi od aparata koji mogu slikat jaja od pauka. Odustala sam.
Sad vi meni recite što bhi ja ovdje radila. Mogli bi ići na izlet, ali to zahtijeva veliki angažman a meni fali vremena.
Možda bih mogla objavljivati Ljubić neljubić o poduzetnoj Karolini i njezinom kretenu od muža? Bi li to čitali?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0