31

srijeda

srpanj

2019

Tajna

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Zračna je stajala naslonjena na kameni sudoper. Ostavljena i zaboravljena jer joj se od jutros nijedan golub nije našao na nišanu.

Nosila sam je preko hodnika do tičje sobe, podigla i pritisnula jezičak. U staklu je ostala rupica.

„Jesi li poludila!“ povikao je barba Pave iznutra, otvorio vrata i sakrio pušku.

Nismo govorili nikome.

Bila je to naša tajna.

30

utorak

srpanj

2019

Ljubav noću

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Tog sam ljeta svake noći ljubila. Bio je naočit, crn ili plav, zelenih očiju, liječnik, pilot, slikar sa sjajnim osmijehom i mračnom tajnom.
„Kako možeš do ove ure spavat? Vrag ti odnja ljubiće“, rekla je teta Ane i stavila tanjur s paštašutom ispred mene.

29

ponedjeljak

srpanj

2019

Cigarete

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)  

Skrivena je u ormaru iza zimske odjeće. Bijela, sjajna lanjska torba za ljeto. U njoj je najveća tajna. Kutija Kenta od kojega svi kašlju i boli ih srce, a meni je baš drag, jer ima bijeli filter i englesko ime.

27

subota

srpanj

2019

Galijotov dar

Priča “Galijotov dar” uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu

Kamene su ploče odzvanjale njenim koracima dok je žurila prema crkvi Sv.Duha ni ne sluteći da će svome gradu donijeti plač i umiranje.

Uđe u crkvu i klekne.

“Sveti Roko, zaštitniče moj, čuvaj moga Niku od svake dižgracje, a najskoli od kuge, da mi se vrati živ i zdrav.”

Nikola je već godinu dana bio na galiji nadajući se zaraditi dovoljno da se može ženiti. Njih stotinu i osam, pod palubom, u mraku. Nije više osjećao ni umor ni glad, samo veliku radost kad je zapovjednik rekao “Idete kućama kad ukrcate ovaj teret”. Pristali su pred Venecijom, na otočić San Pietro.

“Naređuje se, pod prijetnjom smrti, da nitko od vas ništarija ne pokušava otići s otoka. Svatko će biti uhapšen i bičevan, a onda bačen ribama”, povikao je zapovjednik i pucnjem biča potvrdio svoju naredbu.

Nikola je izašao iz utrobe galije. Svjetlo mu je rezalo oči. Skočio je na obalu. Čvrsto tlo mu se zaljuljalo pod nogama. Bio je sretan. Zaradio je nešto dukata, a još će mu zapovjednik isplatiti kad se iskrca. Napokon može oženiti Karmelu.

“Kad ukrcamo idemo vidit šta ima kod trgovaca. Oćeš s nama?”, šapne mu u prolazu jedan od veslača. Nikola kimne i nastavi nositi teret.

Mrak se spustio i ukrcavanje je prekinuto do sutra. Ujutro imaju još malo tereta i kreću. Posjedali su po podu ispred skladišta. Večera je bila hladna i neukusna, kao i svaka u posljednjih godinu dana.

Trgovci su na otok dolazili krišom i prodavali svakovrsnu robu, najviše odjeću. Veneciju je morila kuga. Ljudi su umirali, ali je trgovina cvjetala. Preživjeli su prodavali ono što je ostalo iza mrtvih.

Iskrali su se iza skladišta. U mraku ih dočekaše dvojica pod kukuljicama.

“Triba mi gospo’ska vešta i lancun”, reče Nikola.

“Vesta e lencuolo”, prevede jedan od galijota.

“Bene, bene”, reče čovjek pod kukuljicom pa probere po krpama i izvuče haljinu.

Svila se presijavala pod mjesečinom, a kamenčići, prišiveni s prednje strane, zazveckali. Nikola je već zamišljao svoju mladenku u njoj iako nije bio siguran kakve je haljina boje. Plahta je bila velika i bijela, to mu je bilo dovoljno. Izvadi dukat i pruži ga čovjeku. Ovaj ga zagrize i spremi u džep. Nikola tada nije znao, jahač apokalipse je upravo krenuo prema Trogiru.

Karmela je vješala rublje kad ga je ugledala krajičkom oka. Uhvati skute haljine i potrči prema njemu pa mu obavije ruke oko vrata i žestoko ga poljubi, a onda se sjeti da bi je mogao netko vidjeti. Brzo spusti ruke i odmakne se od njega, skrušeno pogleda u pod i reče tiho:

“Živ si se vratija.”

“Gotovo je. Moremo se sad oženit, Karme moja.”

Stajali su tako, jedan nasuprot drugom i plaho se pogledavali. Karmela je vidila sunce u Nikolinoj kosi. Nikola je vidio utjelovljenje svojih snova.

“Nešto san ti donija iz Venecije”, reče i pruži joj zavežljaj.

“Ajme meni, bija si u Veneciju, a govori se da je tamo velika morija”, reče dok je odmotavala zavežljaj.

“Nisan ni vidija Venecije. Akoštali smo uz jedan otok isprid.”

Karmela je odmotala zavežljaj pa uhvatila haljinu, podigla je i razrogačila oči.

“Šta je ovo? Za koga je ovo?” prošapće.

“Za tebe, Karme moja. Za naše vinčanje. Bit ćeš ka krajica u njoj.”

Karmela je jedva dočekala jutro pa požurila u podrum gdje je prala rublje. Ulije u veliki kotao vodu, naloži vatru, zamota u krpicu malo luga pa ga stavi na dno kotla. U to potopi onu bijelu plahtu punu čipke pa je iskuha. Naginjala se često nad kotao bojeći se da ne uništi plahtu. Nešto tako lijepo nije imala nikad u životu. Para joj slijepi crne uvojke uz čelo, podraška nosnice i razvuče osmijeh na usne. Zapjeva tiho i sretno ni ne sluteći da je vlažni zrak oko nje ispunjen smrću.

“Niko! Niko!” vikao je Andrija ispod Nikinog prozora.

“Šta je? Šta vičeš?”

“Gospoja Stanislava ti je poručila da brzo dođeš do njih. Karmu ti je zabolilo.”

Nikoli je vrata otvorila uplakana Stanislava. Povede ga prema sobi. Karmela je ležala u krevetu. Lice joj je bilo crveno, čelo posuto graškama znoja, kašljala je.

“Karme moja, šta ti je?”, klekne pored kreveta i uhvati je za vruću ruku.

“Niko moj”, reče promuklo između dva napadaja kašlja.

“Nemoj me plašit. Je li te uvatila promaja?”

“Umiren ti, Niko moj” zastajala je hvatajući dah. ”Pokopaj me u onu veštu šta si mi je donija.”

Više nije otvarala oči. Samo bi zakašljala, sve rjeđe i sve tiše, a onda joj je ruka otežala.

26

petak

srpanj

2019

Spisak

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

„Šta ćemo još napisati? Novu veštu, plavu boršu, šminku za usta“, rekao je barba Placid.

Barba Placid je činovnik. Impjegat, kaže on.

Slažemo popis onoga što djevojka treba imati. Spremam ga pomno u dugo nedirnuti spomenar i nastojim ne misliti, ne misliti, ne misliti na divote koje mi tata nikad neće kupiti.

25

četvrtak

srpanj

2019

Plač u tami

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Plakala sam u toj sobi, poznatoj i nepoznatoj, prognana iz života kojemu sam se sanjala vratiti.

Ležala sam na tvrdom kauču i gledala svjetiljku kako se vrti, a voda fontane na abažuru se kretala i lelujala. Mislila sam kako bih sama mogla napuniti jednu takvu fontanu suzama koje će teći bez prestanka, pritiskala sam jastuk na lice, gušila jecaje, plakala za uništenim snom, sama i odbačena, ni ne sluteći da upravo počinju tri najbolje godine mog života.

24

srijeda

srpanj

2019

Skolioza

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

Nije bilo ugodno hodati ulicom. Neki su buljili, neki skretali pogled, ali morala sam ga nositi ako ću tako izbjeći operaciju, injekcije, rane, pola godine ležanja i zlatnu šipku.

Imao je lijepo američko ime.

Milwaukee.

23

utorak

srpanj

2019

Šišmiši

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Svakog smo jutra visjeli poput šišmiša, razgovarali malo jer su nam zubi bili stisnuti. Veselili smo se glisonima. Bilo je to jedino mjesto na kojem su se sastajali muški i ženski odjel.

22

ponedjeljak

srpanj

2019

Gips

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Bio je to dobar gips kad sam se navikla na njega.

Bijela kruta dolčevita. Nisam mogla okrenuti glavu, ali sam mogla sjediti po turski iako je malo žuljalo.

Svrbjelo je kad je počelo ljeto, pa sam gurala pletaću iglu kroz rukav, kroz ovratnik, češala se. Nije pomagalo puno.

Poslije tri mjeseca su ga razrezali električnom pilom. Pala sam u nesvijest.

Kornjača bez svog oklopa.

20

subota

srpanj

2019

Nona Luce

Friško objavljena u zbirci Pričam ti priču Gradske knjižnice Samobor

Zamiriše bazga. Djeca, poput vulkana, izlete iz školskih klupa pa bučno proslave završetak školske godine i nestanu iz grada. Živka naručuje manje krafni, manje lizalica, a više piva. Vrućina nalegne na asfalt. U hladu ispred Nona Luce sjede njih četvorica i raspravljaju o nemiru u svijetu i miru u državi, socijalnoj pomoći i kvaliteti piva.

Živka se smije grlom i licem. Oči su joj prazne. Priča glupe viceve. Usamljenost pokušava zakloniti zavjesom od smijeha ne shvaćajući da joj nije ni potrebna. Ljudi ne brinu ni za što, osim za vlastite živote.

Od jutra do večeri s cigaretom ili metlom u ruci. Ponekad i oboje. Poznaje svakog kupca, jer tu kupuju samo ljudi iz susjedstva. Stari i nemoćni. Domaćice u žurbi. I njih četvorica. Svakodnevni inventar.

Ujutro dolazi samo Vinko. Poslijepodne i ostala trojica. Ante Stari, Ante Mladi i Ante Debeli. Rođeni su i odrasli u istoj ulici.

“Ona je luda. Vrag me odnja kad nije”, govori Vinko za svoju ženu.

“Smirit će se”, govori Živka dok puši naslonjena na vrata dućana.

“Priti mi da će otić i uzest maloga”.

“S kojim parama?”

“Reka sam ti da je luda”.

Mali je njihov sin. U trideset tri godine života nakupio je dva dana radnog staža, a i to samo zato jer je izgubio zdravstveno pa ga je Bašićka fiktivno prijavila kod svog brata obrtnika.

“Pogledaj ih”, govori Mare dok čeka da joj Živka nareže pet kriškica sira, “nemaju svi zajedno pola mozga.”

“Ali se zato razumiju u politiku”, odgovara žena s malim djetetom na boku. Nova je u susjedstvu. Ona i muž podstanari.

“Šta ime veze? Kakvi su, takvi su. Tebi pola male, je li?” govori Živka ženi s djetetom.

Prošle su zime dovukli stari renault, sjedili unutra i razmjenjivali mišljenja. Prozori su nekad bili orošeni, nekad ne, ali uvijek zatvoreni. Gotovo da su bili simpatični tako bezglasni, a onda su počeli zapišavati ulicu pa je netko pozvao prometnu i renaulta su, onako neregistriranog, odvukli negdje. Vinko se malo bunio pa prestao. Što je dalje bilo s autom, ne zna se, jer je pažnju privukao dramatičniji događaj.

Ulicom gazi Bašićka sa dvije teške plave torbe iz Ikee. Za Bašićkom ide Mali. Ispod jedne mu ruke kompjuter, ispod druge ekran, oko vrata slušalice.

“Ooooo”, govori Živka pa pali cigaretu i naslanja se na dovratak.

“A di ćemo najranije?” viče.

“Šta te briga!” odbrusi Bašićka.

“Nije da me briga, samo bi tila znat”, ne dâ se Živka.

“Kad baš oćeš znat, za ovo si ti kriva. Vrag odnja tebe i boce!”

Zaustavlja se auto, izlazi Bašićkin brat, otvara prtljažnik i pomaže im složiti stvari. Odlaze bez riječi. Čim auto zamakne za ugao, dođe Vinko, zubima otvori pivu i sjedne na gajbu.

“Šta ima, šefe?” ispipava Živka teren.

“Ja sam sritan čovik. Odnja je đava”, smije se.

“Di je otišla?”

“Ne znam i nije me briga.”

“A Mali?”

“Vratit će se kad ogladni.”

Prošao je tjedan, pa i dva. Mali se nije vratio. Vinko je počeo uzimati pivu na dug. Kad je stigla mirovina, uredno je podmirio račun da bi se ponovo počeo upisivati šest dana kasnije.

“Di si je prije potrošija?”, pita ga Živka.

“Nemoj me sad i ti.”

Ujutro nije došao. Ni poslijepodne. Navečer je Mare rekla da ga je vidila ispred samoposluge na Mažuranićevom. Sljedećeg jutra je Ante Debeli svratio prije posla i rekao da je Vinka sinoć udarilo auto. U bolnici je.

Nekoliko su se dana pitali što je s Vinkom. Nikome se nije išlo do bolnice, a nije im imao tko reći jer je Bašićka odselila. Onda je Vinka zamijenio Trump.

“Neka njega. Americi treba neko prčevit ko zna šta triba napravit”, žesti se Ante Stari.

“A vidiš li šta radi Meksikancima?” Ante Mladi brani svoje mišljenje.

“Ima pravo, bogareti! Bi li ti pustija mene da ti se uvalin u kuću?”

“Nije to isto.”

“Aj, šta se svađate”, javi se Živka. “Vidite li da je luđak? Ni žena ga ne šljivi.”

“To ka našeg Vinka?” pokušava Ante Mladi promijeniti temu.

“E, ko zna šta je s njim. Triba reć Anti Debelome da ga pođe posjetit. Oni su kućni prijatelji”, zaključi Živka.

Niti su poslali Antu, niti su ga oni posjetili, a onda su se jednog jutra u ulici zaustavila kola hitne pomoći. Naravno da je Živka odmah izletjela van.

“Vinko, kako si?” vikala je.

Vinko, kojega su dva bolničara nosila u sjedalici, nije niti okrenuo glavu. Gledao je tupo ispred sebe. Sat kasnije se pojavila i Bašićka. Prošla je žurno pored dućana i nestala u susjednom ulazu. Živka je zapalila cigaretu.

Bašićka je dolazila svakog jutra, zadržavala se po sat vremena, nekad i duže i odlazila uzdignute glave. Antu Debelog su slali u izvidnicu.

“Očistila mu je stan.”

“Pere mu robu.”

“Kuva mu.”

“Odakle mu sad pare?”, Živka želi saznati bitne detalje.

“Ona sve plaća.”

“Odakle njoj pare?”

“Stoji kod brata u podrumu. Čisti apartmane.”

“A Mali?”

“Šta Mali?”

“Ništa, ništa. Jesam i ja luda.”

Živka ima sina. Maloga sina. Drugašića. Kreten nikad nije saznao da je dijete njegovo. Ostavila ga je na sred Jelačić placa, prekinula fakultet i vratila se kući. Roditelji joj stalno nešto prigovaraju. Sama je. Nesretna je. Često noću plače.

Mjesec dana kasnije Vinko se pojavio ispred dućana. Bašićka je prestala dolaziti, a Vinko nastavio piti. Onda je na dva dana nestao. Zvali bi Bašićku da su imali njen broj. Vijećali su i zaključili da bi ipak trebali viditi šta je s njim. Našli su ga bez svijesti, strpali u auto i odveli na Prvu pomoć s koje su ih uputili u Šumicu. Tamo ga nisu htjeli primiti, jer je u međuvremenu došao sebi, a bez njegovog pristanka svima su ruke bile vezane.

Na povratku iz bolnice su sjedili u autu kao nekad u renaultu. Ovog se puta nisu smijali. Vinko je pjevao. Ostali su razmišljali što učiniti s njim. Sjetio se Ante Stari. On je bio, moglo bi se reći, stručnjak za tekuća pitanja. Otišli su do Bille. Ante Stari je kupio bocu konjaka. U autu su nalijevali Vinka. Usput su govorili svašta protiv Bašićke. Vinko se počeo ljutiti, a onda podivljao skroz. Takvoga su ga odveli na Psihijatriju.

“Kurbetina jedna, ubit ću je!”, urlao je dok su ga vukli dugačkim hodnikom.

Dva macana su ga bacila na krevet, zavezali mu ruke i noge, a onda dali nešto za smirenje. Zaspao je snom nevinoga. Trojica sudionika su se tiho povukli. Još im je ostalo malo manje od pola boce. Ispit će je u prijateljevo zdravlje.

Dvadesetak dana kasnije Bašićka je svakog jutra prolazila ispred Nona Luce i sat vremena kasnije se vraćala. Pretpostavili su da se Vinko vratio kući, pa je jednog poslijepodneva Ante Debeli otišao u posjet prijatelju, istinitije bi bilo reći da je otišao izviditi situaciju.

“Kako je?”, pitali su.

“Kune se da više nikad neće pit.”

“Šta onda radi?”

“Pije čaj i rješava križaljke.”

“Poludit će tako sam bez prijatelja.”

“I ja sam mu reka.”

“Nagovori ga da se spusti među nas. Ne može tako sam ka vuk. A i ti, Živka, ne bi ni tebi bilo loše da nađeš štagod muža dok si još mlada.”

“Nisam ti ja za muške. S njima samo problemi,” dovikuje im dok preslaže police.

“A nega zašta si?”

“Imam curu.”

“Ajde kvragu luda! Lipo se udaj. Neka ti dite ima ćaću.”

“Pa udat ću se.”

“Šta nas onda zajebaješ?”

“Ne zajebajen. Udat ću se za curu. Već smo sve sredile.”

“Pu, gada! Ne laj svašta!”, ljuti se Ante Stari.

“Ozbiljno. Dobra je, ne vriđa me, ne tuče, ne loče. Šta mi više triba?”

“Ludo jedna luda, ne znaš šta govoriš.”

Ljeto je prošlo. Zapuhale su južine. Kiša je padala gotovo svakog dana. Bašićka je i dalje prolazila u deset, a vraćala se u jedanaest. Živka je nije viđala jer je sad radila samo popodne. Ujutro je radila neka mala Ana. Nit’ je smrdila, nit’ mirisala, rekli su stalni gosti kojima je otužna kiša mrsila račune.

Sredinom tjedna se vratila bura. Vratili su se i pilci, posjedali po gajbama i nastavili raspravu kako da je nisu nikad ni prekidali.

“Kako ti je prijatelj?”, pita Živka Antu Debeloga.

“Dosadan je. Počeja je čitat Bibliju.”

“Reka sam ja da nije smija naglo prestat. To je šok za organizam,” javlja se Ante Stari.

Jednog se dana samo pojavio, uzeo pivu i sjeo među njih.

“Rekla mi je da će me stavit u Dom” govori tiho, posramljeno, više sam sebi nego drugima.

“Kako te može stavit u Dom ako ti nećeš?”, pitaju ga.

“Prodat će stan.”

“Tvoj stan?”

“Nije više moj. Prepisa sam ga na nju kad smo ga otkupljivali”.

“Ne može to tako. Stečen je u braku”, javlja se Živka s vrata dućana.

“Ti tamo, muči. Ko te šta pita, izdajice roda svoga”, otresito će Ante Stari.

“Uzela je advokata.”

“Odakle joj pare?”, opet Ante Stari.

“Čistila je apartmane ovo lito.”

“Vrag odnja i apartmane. Šta su gospojama pare zavrtile mozgom! Moja misli da je Boga uvatila za bradu ako ima iljadu - dvi kuna”, javlja se Ante Mladi.

“Idem kući dok mi ona moja luda nije prodala stan. A ti? Jel' te prošla ludavica? Dvi ženske se vinčavat! Cili svit je popizdija”, Ante Stari pljune na pod, polako ustane, odloži praznu bocu na zidić i odgega se.

Živka briše poklopac vitrine sa salamama i sirevima. Slegne ramenima dok joj se kutevi usana izvijaju u blagi osmijeh.

19

petak

srpanj

2019

Kolači

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)  

Marica je kolače jela noću.

Fine kolače koje joj je donijela mama iz nekog slavonskog sela. Mi smo šutjeli, slušali svoje želuce. Svirali su tihe jadikovke poslije loše večere.

Zamišljali smo londonere, šapice i bademove kiflice. Želuci su nam još jače krulili. Sve dok nismo zaspali.

Poslije su Maricu operirali. Više nije noću jela kolače, jer se nije mogla pomaknuti i boljelo ju je. Zvala je sestru.

Mi smo šutjeli, slušali svoje želuce. Svirali su tihe jadikovke poslije loše večere.

Nitko nije otišao po dežurnu.

18

četvrtak

srpanj

2019

Gimnastika

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

Otišli smo na gimnastiku.

Hodali smo kroz park.

Nisam vidjela klupu na kojoj bih sjedila u novoj kućnoj haljini i slušala tranzistor dok ne dođe ljubav mog života i sjedne pokraj mene.

17

srijeda

srpanj

2019

Kantrida

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Vadili su mi krv. Tata je složio jabuke i naranče u ormarić.

„Imaš ovde jabuka i naranača. Nemoj da propadnu“, rekao je.

Suho me poljubio u obraz i otišao. Ja sam plakala.

Po noći je nešto smrdjelo.

Ujutro su rekli da je krepao štakor.

16

utorak

srpanj

2019

Bolnica

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

„Tamo će ti biti lijepo“, rekla je teta Vinka. „Imaju veliki park.“

Ja sam gledala novu kućnu haljinu, proštepanu, na cvjetiće, punjenu tankom spužvom i novi tranzistor na baterije. Samo moj.

I bila sam sretna što idem u bolnicu.

15

ponedjeljak

srpanj

2019

Gotova škola

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Mirišu breskve. Prve ove godine.

Na kakau se hvata korica. Masnim prstima listam Tom i Jerry dok u drugoj ruci držim kruh s maslom i gavrilovićkom.

Miriše na ljeto i sunce.

Škola je završila.

13

subota

srpanj

2019

Ultra

Znate i sami da objavljujem ove crtice iz zbirke od stoljeća sedmog. Osjećam se nekako autistično. Tekst je takav kakav je i ne mogu ni oduzimat ni nadodavat. A meni falite vi, fali mi izlet, fali mi Priručnica.

Jesam mogla pisat o onome šta se danas događa? Osim politike. Tu sam dibidus. Ja se uvatila ovih crtica šta su se događale prije nego se rodila Dioklecijanova mater.

Zato ću danas, jer je vikend, i jer vikendom ne objavljujem crtice, napisat jedan obični post. Mislim, stvarno obični. Ono, post bez veze. Samo da se malo izguštan vanka okvira.

Ka šta svi znate, u Splitu je Ultra. Ja ne izlazin iz kuće. Neman živaca gledat svu tu gungulu okolo sebe. I tu veselu mladost. Odma se promislim, ko zna jesu li bidni gladni. Moraju jist fast food. Odma mi ih dođe dovest kod sebe doma na punjene paprike.
Nisam vam pričala o punjenim paprikama. Ima jedna butiga di naprave mliveno s pancetom, kapulom, lukom, petrusimulom. Samo dođi doma i puni. Ima i varijanta di ih u butigi napune, ali nećeš ti mene na Arhimedov zakon pa da ću plaćat paprike po 55 kuna.

Aj, vratimo se na Ultru. Ide mladost okolo. Smije se. Dozivaju. Pivaju. Mislim se ja, u koju san ovo državu došla. Naša mladost se po ulici vuče ka pribivena. Osim kad se pred jutro vraćaju doma. Onda mlate šakama po prometnim znakovima. Vataju se po srid ulice. Svađaju. Viču. Rigaju. Šaraju kukaste. Spremaju se za dom. Jadna im majka kad joj dođu u dom tako urađeni.
Ultraši su otkad su stigli bili veseli i bija ih je pun grad. Sad će dva dana bit ka bubice. Po noći plešu, po danu spavaju. Onda će, kad završi Ultra, bit još dva dana veselja. Dok ne odu ća, a mi ostanemo utopljeni u svojim depresijama, domoljublju, izborima i ostalim gadarijama.

Gledam jutros izvještaje s prve noći Sodome i Gomore. Navodno su cili grad izlipili svojim izlučevinama. A šta je grad moga drugo i očekivat? Govori se da ih je došlo 140.000. To je skoro još cili jedan Split. Di će se popišat kad u srid zime, kad nema ni turista ni šušura, čovik mora trčat doma u zahod? Ne znam jesu li apartmani popunjeni. Samo znam da je jučer oko moje kuće bija jedan lipi balkonski Woodstock. Bili su ih puni balkoni. Smijali se, dozivali, pivali. I nisu uopće tako divlji i nakaradni ka šta ih se po medijima opisuje. Samo bidni nemaju di pišat.

Zato, neka Ultre. Barem je koji dan mladost mladost.

12

petak

srpanj

2019

Sama

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Netko je potezao sjedalicu poviše moje glave.

Voda se spuštala kroz cijevi. Vrata lifta su udarala. Netko je trčao niz stepenice.

U stanu sam bila sama. Bilo je tiho i tužno.

Davy Crocket je bio hrabar, a mala Doritt nesretnija od mene.

11

četvrtak

srpanj

2019

Posjete

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

„Oblači se, sad će posjete“, rekla je teta Vinka.

Na televiziji su bili Izgubljeni u svemiru. Vani je bilo vruće. Išli smo na noge.

Bilo je daleko, a u bolnici je smrdjelo po injekcijama i flasterima i mama nije bila mama i svi su bili tužni.

Mene su boljele noge. Bilo mi je dosadno. Jedva sam čekala kad će završiti.

Obećali su mi sladoled.

10

srijeda

srpanj

2019

Udbina

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

„Će da ti gatam?“ rekla je ciganka, a mama je donijela novac iz sobe i pružila dlan.

„Će da se mlogo veseliš, a kasnije mlogo žalostiš.“

„Sve je bilo čisto kad smo otvorili“, rekao je barba Branko. „Nema rak, ali nismo sigurni hoće li prohodati.“

Kasnije, na Udbini, ja sam rekla „Mama, noga ti se miče.“

„To je spazam“, rekla je mama.

09

utorak

srpanj

2019

Mama

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)  

Bilo ih je pet. Mama im je bila sivo-bijela. Sjedila je na repu i pratila kako im dajemo mlijeko.

„Možemo li ih donit doma?“ cvilila je Sanja.

„Ne možete. Bili bi tužni bez mame“, rekla je naša mama.

Navečer nas je teta Kate došla čuvati. Teta Ane i teta Vinka su odvele mamu u doktora. Vratile su se samo dvije.

„Nije dobro“, rekla je tiho teta Vinka teti Kati i spustila glavu.

Onda su plakale.

08

ponedjeljak

srpanj

2019

Baba Ruže

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

„Ne igraj se s njima. Oni nisu dobri“, rekla je baba, a ja sam sjedila na skalini i listala barba Matinu čitanku. Nije više imala korice ni nekih stranica. Pjesme su se naglo prekidale, pa nastavljale neke druge. Mirisala je na škrinju i bila dosadna.

„Ruže mala, sad će tebi baba pofrigat jaje“, rekla je baba koja je nosila moju sliku u džepu od traverše i nije me ljubila.

07

nedjelja

srpanj

2019

Bise i tata prvi u Sloveniji



Znam da ovo nije poularno na blogu. Ispast će da se hvalim. A i hvalim se. Naravno da se hvalim. Srce mi je puno.

Bise je odvela tatu na izlet. Može bit da ju je i ucijenio. S njim nikad ne znaš. Uglavnom, tamo je toliko ludesao da je predstava dobila nagradu.Mislim da su ga htjeli opalit po tikvi s njom da ga smire, ali čovik je star, možda nikad više ne posjeti Postojnu pa su se smilovali.

Eto, tata se vratija s kipićem, Ne znam je li se u prigodnom govoru zahvaljiva ocu i majci, Bisi sigurno nije.

Sad ima ideju sagradit falši kamin da na njega može natakarit kipić.

Sve je poludilo!

05

petak

srpanj

2019

Crna smokva

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Ima zeleno lišće i ljubičaste plodove. Zovu je crna smokva. Ima dugu granu. To je moj konj. Teta Matija se uspravi, jednu ruku stavi na leđa, a drugom u kojoj drži mašklinić obriše čelo.

„Jedi, jedi, pa ćeš narast velika“, nasmiješi se i nastavi kopati.

04

četvrtak

srpanj

2019

Stobreč

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.) 

Došli smo rano. Sunce izlazi iza planine. Pojedemo sendviče.

Barba Pave ide tražiti crve. More je tu fino. Jedva mi je do koljena. Na žutoj pržini nema trave. Tek poneka rupa u kojoj živi crv.

Odgurujem se rukama po dnu, nogama pravim pjenu. Mogla bih plivati zauvijek.

03

srijeda

srpanj

2019

Dječji dispanzer

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

„Evo nama naše Rože“, smije se teta u plavom.

Ja sam se već naplakala. Počela sam čim smo krenuli. U dvorištu sam se derala. Znam što se tamo događa.

Ovoga puta me nisu boli. Samo sam popila fini kakao. Plakala sam dok nismo izišli. Za svaki slučaj.

02

utorak

srpanj

2019

Požar

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Bila je noć i gorjela je vatra. Velika. Žuta. Rasplesana.

Bio je dan i nije bilo vatre. Ljudi su iz crnog ulaza iznosili crne stvari.

„Izgorila je samo šupa“, rekao je barba Đuro nekom drugom barbi.

„Sutra će prvi kat, pa drugi, pa treći, pa sve do vrha“, vikala sam preko prozora Dušku, a mama me plesnila po glavi i znala sam da sam nešto uprskala.

01

ponedjeljak

srpanj

2019

Zaklati kokoš

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

„Bi li mi zaklali kokoš?“ rekla je mama.
„Oćeš malo ovoga? Lipo je“, rekla je šjora Ane dok je miješala nešto crveno u tavi.

„Dobro ti je oće zaklat“, rekla je kasnije kuma Marija.

„Oće, oće“, rekla je mama. „Dam joj krv, pa napravi sebi marendu.“

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0