02

subota

veljača

2019

Janjetina ispod peke

Danas je dan obiteljskog okupljanja. Pristojna smo obitelj koja ima poneku crnu ovcu.

“Bako, jesi li stavila zube?”, pitam.

Baka je stara i zaboravna. Nedavno je tražila zube. Svi smo tražili s njom. Mama je blendala sarme i gulaš i još neke hrane, ali baka joj nije bila zahvalna. Štoviše, vrijeđala je mamu i njeno umijeće kuhanja.

“Šta si mi dala ove spirine?”
“Ali, mama, znate da nemate zube”, pravdala se mama dok je otac bez riječi pogledavao na tanjur pred bakom.
“Mogu ja sve šta oću. Daj mi dvi fete pršuta pa ćeš vidit”.

Nije bilo druge. Mama je izvadila pršut a baka ga je halapljivo gutala. Kasnije smo imali malih problema. Tata je donio kliješta. Ona s dugačkim špicevima. Nimalo higijenski je vršljao po bakinim razjapljenim ustima. Izvadio je jednu dugačku fetu a bakine oči su se vratile u svoje duplje.
Događaj nismo više spominjali. Poslije tri dana je pronašla zube.

Tata namješta stol u vrtu. Mama donosi sjedalice. Tenda i trstika skrivaju nas od susjeda.
Rođak Linard, debeljuškasti momčić, tek mu je dvanaest, nasljednik i uzdanica naše loze, ulijeće u dvorište.
“Linarde, da se nisi popeo na stablo!”, viče strina, ali stvar je već gotova.
Linard čući u rašljama i gađa zelenim breskvama našu kuju Keru. Kera ispušta kost koju je zakopala za nekih od prijašnjih okupljanja.

“Mama, vidi me!”, Linard se ljulja, grana pukne, Linard aterira pored stola.

Strina baca torbe, trči prema njemu, gnječi mu noge, ruke, glavu.

“Ajme meni, ubija se!”, nariče.

Stric stoji pored nje i gleda.

“Dobro sam”, stenje Linard.
“Jadna ti sam ako je slomija kičmu!”, zapomaže strina.
“Ako nije ja ću mu je!”, ljutito stric.
“Ajde, muči, kretenu!”, strina.
“Pazi na jezičinu, glupačo!”, raskoš bračnih razgovora.
“Linarde, evo ti pršuta”, viče moj otac s praga kuće.

Linard skače, aleluja!, čudo se dogodilo, ranjenik prohodao pa potrčao prema kući.

Otac i stric pale vatru i pijuckaju travaricu.

“Sedamnaest trava”, govori otac ponosno.
“Dobra”, mljacka stric.
“Imam još dvi boce”, otac namješta grančice.

Mama i strina postavljaju stol. Baka je već zasjela i budnim okom prati akciju.

“Tribala si onaj drugi servis, nevista”.
“Dobar je i ovaj”, odgovara joj mama.

Stric i otac opet nalijevaju, podignu čašice prema nebu, struse ih pa se stresu.

“Kako je ona?”, pita stric tiho.
“Na dane”, odgovara otac još tiše.
“Šta kažu doktori?”
“Ima neka nova terapija ali to košta. Njezino bolovanje nikakvo, a ja jedva nađem posla”.
“Jeben ti život!”, promrmlja stric. “Daj vamo još dvi tri bije. Bojim se da neće bit dosta vatre”.
“Ajmo za stol!”, viče strina.

Iznosi veliku zdjelu s juhom koju je mama kuhala cijelo jutro. Mama se ne protivi. Strina tresne zdjelu na stol pa sebe na sjedalicu, oko vrata zaveže ubrus i čeka.

“Ja ne bi juhe”, cvili Linard.
“Jed’ juvu kad ti ja kažem”, stric.
“Ja ne bi”.
“Ješćeš juvu a ne lomit kičme po dvoru”, strina.
“A kad ja ne bi”.

Tu ga strina kuhinjskom krpom klepne po glavi i usput mu dâ nekoliko korisnih savjeta, pa Linard uzme tanjur i ispije vrelu juhu što ponovo izazove opću strku i zbrku. Nepotrebno je ovdje bilježiti kakvim su se rječnikom koristili, jer su već maloprije ispucali gotovo cijeli obiteljski vokabular.

Spomenula bih samo nalijevanje vodom i Linardove krikove u trenucima kad se nije gušio, plač i kuknjavu njegove majke, ponavljajuće psovke oca mu, bakin prilog spašavanju unuka u vidu mahanja ubrusom ispred njegovih razjapljenih usta. Situacija se smirila kad mu je moj otac u usta gurnuo dvije kocke leda a mi nastavili jesti juhu u atmosferi simfoniji srkanja i puhanja.

“Štrina, žašto ti nošiš maramu?, frflja Linard.
“Zato šta oću bit moderna”, odgovara mirno mama.
“Ja šan jedan put nošija materin šešir pa mi otac reka da šan peder”.
“Oš umuknit više”, klepne ga strina po zatiljku. Kockica leda proleti zrakom i zaustavi se u juhi.

Mama, još neprimjetnija nego inače, lebdi oko stola i služi. Tako će biti dok ova obiteljska divota ne završi.

“Juha je vrila”, srče baka.
“Nikidan vam je bila ladna”, tiho će mama.
“Nikidan je bilo nikidan”, nastavlja baka kroz puhanje i srkanje.
“Opet vas dvi”, drekne otac sa svog strateškog položaja na drugoj strani stola, naspurot baki.”Ti, majko, puši ili čekaj, a ti se prestani svađat s njom”, to on mami. Mojoj, ne svojoj.
“Aj, smirite se. Vrag odnja juvu i ko je izmislija”, stric. “Da je mene pitat, nikad je ne bi stavija na stol”.
“To šam i ja reka pa ši poludija”, frflja Linard.

Mama ustaje i žurno skuplja tanjure.

“Sad će janjetina i mladi kumpiri. Jure, aj donesi peku”, govori tati.

Tata ponosno ustaje, pa raširenih nogu i napuhanih pluća, korača prema kaminu u dnu vrta. Tamo puše, lupa i diže prašinu. Vraća se za stol s velikom okruglom posudom. Svi, kao na znak, uzimaju vilice u ruke i čekaju da spuštanjem posude oglasi start.

Linard drži u rukama čak dvije vilice i nervozno kucka njima o stol.

“Sine, jesi mi dobro?”, razdragano će stric.”Nema bolesti koju janko neće izličit, jel’ tako?”
“Mama, oću vam izvadit?”, pita moja mama, bakina nevjesta.
“Ne triba. Nisam još toliko nemoćna”, grubo je odbija baka, pa nabada komad mesa i prenosi ga na tanjur.
“Lipa li je. Ki maslo”, viče otac masne brade i punih usta iz kojih viri kapulica.
“Nediljko jučer bikarija. Znaš da ja samo unjega uzimam”, ponosno će stric.
“Ko ovo može platit!”, namješta se otac u sjedalici i dirigira janjećom kosti.

Prekine ga suhi starački kašalj, više nalik gušenju nego kašlju. Baka podigne ruke i iskolači oči. Njen sin, moj otac, spremno iz džepa izvadi kliješta, ona s dugim špicevima, i potrči prema njoj. Baka zakoluta očima, zakoluta tijelom i složi se na pod. Strina je šćepa, podigne i obgrli rukama oko struka. Nasloni joj se trbušinom na leđa i dva je puta sumohrvački stisne. Baki ispadne nešto iz usta.

“Zubi, zubi”, viče rođak Linard i podiže trofej poviše glave. Baka još uvijek koluta.
“Glupačo, ostavi mi se matere!”, viče stric.
“To je Henrikov zahvat”, viče strina.
“Jebate Henrik!”, grabi baku i vuče je prema zidiću.” Ovde ćemo je zavalit”, viče.
“Još jedni zubi”, čuje se Linardov glas.
“Ajde, majko, opusti se da te polegnemo”.
“Nije ona nikad bila naročita gimnastičarka”, strina.
“Oćeš začepit više!”, stric.
“Majko, majko, zini da ti izvadim spizu”, viče otac i triska baku po licu.
“Ja bi joj dala umjetničko disanje”, strina.
“Đava te odnja ludu! Još bi joj bolje utirala košćicu u grlo. Ajde tamo kad te niko ništa ne pita”, ljut je otac.

Mama i strina lamataju bakinim rukama. Gore, dolje. Lijevo, desno.

“Neka joj neko podigne noge”, viče zapuhana strina pa naglo odbaci bakinu ruku i krikne “Ajme meni, gotova je”

Baka je zatvorila oči, otvorila usta, zabacila glavu i diše šumno i isprekidano.

“Povalite je nastranu!”, viče netko iz zbijene gomile oko bake.

Baka još jednom zakašlje, mljacne pljuvačku i proguta je. Otvori oči pa zbunjeno gleda u lica nad sobom. Polako ustane i sjedne na zidić.

“Ješan ižila žube?”, govori tiho.
“Niste, mama. Linard ih čuva”, govori strina.
“Kako ih je ižvadija?”
“Linarde, Linarde”, viče strina. “Đavla izija, sad ćeš dobit. Ostavi guštericu.”

Linard u lijevoj ruci drži donje, u desnoj gornje pa škljocne njima kao kastanjetama. Gušterica se koprca dok je zubi ne pregrizu.
Linardovim se licem razlije osmijeh.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0