Primila me sjeta, za nekim davnim vremenima.
Ljudima zaboravljenim, trenutcima odbjeglim.
Bilo je lijepo,
divno
dok je trajalo.
Zasto nije trajalo vjecno?
Sanjati nisam mogla, gdje nasla sam se sada.
U kojem pravcu krenuo je zivot, cudno je to.

Nisam prestala voljeti, ucim i dalje.
Rob sam proslosti, starih navika,
bol sveprisutna ne umire.
Zatvorena u kavezu, vlastitih snova,
ne letim samo padam, opet iznova.

Ljubiti je lako, voljeti jos lakse,
sto kada srce opet ranjeno ostane?
Da li onda, kriva je sudbina, da li onda,
kriva je tastina?

Od uspomena zivim, od uspomena nestat cu.
Nedostaje mi sve, sjeta - puna sam je.
***

Zanimljivo je da je zadnja pjesma objavljena 2012 godine.
Napisana je vjerojatno davno prije toga.....

Dugo nisam pisala.... Svasta izdogadalo se u zivotu.
Cudno je sad, citati ovo, vidjeti kakve sam misli imala tada.
Volim te jos - cudno je to.

No sada nesto drugo potaknulo je moje stigove opet da izlaze iz mene.
Da li ljubav, nada, bol - vjerojatno opet od svega po malo.

Voljela sam. To se nije promijenilo, volim i danas.
Ucim voljeti sebe......

Mogućnost kajanja, i ispraznih poziva, ne vode nikuda,
ti putevi strmi, ni ravni...
Zanimljive su mogućnosti koje imamo,
neiskorištene stoje u tami naših svijesti,
a pitamo se, kamo smo krenuli, da je pošlo sve po zlu...
Nestajanje u svemogućim starostima i nemirnim slutnjama..
Imaju li ove riječi nekog značenja,
ili su samo nesmotrene tlapnje, najčudnijeg stvorenja..
Jer to je ono što ja jesam,
što je moja bit...
Ne težim li jedinstvenosti...
Mogućnosti mnogo, a malo iskoristivih..
Možda samo sa gledišta nekoga..
Netko ih ima mnogo, mnogo iskoristivih, dobrih...
Zašto se mene uvijek preksače, zašto u svemu vidim...
Neuspjeh?
Imaju li neke tajne niti, koje vežu moj život,
za neprestanu tugu, neponošljivu tamu...
A tolko volim svjetlo... Tolko volim dobro, i ljubav...
Mogućnosti moje, malene su!
Nije li to poražavajuće? :(
***

Tišina je... I bojim se za dan ekoji prolaze.
Sve juri, ali lagano, vrlo lagano, pitam se, kamo sve ovo vodi...
Danima sanjam,
nalazim se na pustom tlu... Možda,
i nije san...
Ima li nade da i dalje koračamo istom stazom, zajedno? Ruku, pod ruku...
Ili, ili će svatko svojim putem? Poštuješ li me?
Sanjam, da sam ti blizu, kad se probudim, daleko se...
Voliš li me, kao onda?
Moja ljubav, raste, da li tvoja bljedi?
Postaje li samo miris u zraku, koji nestaje...?
Svaki dan, svaki sat.. Isprazan je i mutan...
Nešto mi govori, nešto tiho jeca u meni... Nešto... Možda netko?
Ne znam...
Ali, nešto nije u redu..?!
Ili možda, opet, da, .... Sanjam?
***

Mir dubine duše, što prostire se daljinama obzorja,
i traži netaknute staze ljubavi i razumjevanja.
Tko iz svjetla tone u dubinu i mrak sivila tuđeg neznanja?
Zar u prostranstvima ne postoji nešto
što se može zvati jedinstvo i mir?
Tolike slobode propale su radi moći...
Radi slave..
Bogatstva...
Zašto ljudi teže samo tomu,
ne cijeneći ono što stoji nam u duši..
Sve gubi smisao, kada se ne vide jednostavne stvari...
Kuda vodi sve, kada se danima pitamo,
imali li nade.. Smisla...?
Beznadja ovoga svijeta, vise ne vode nikuda..
Mostovi više ne postoje,
samo sasušeno tlo...
Pitanje je sad...
Prostranstvima treba dalje putovati, nalaziti nove izazove...
Da, ili ne?
***

Na krilima vjetra, došao si,
i udahnuo mi sreću i veliku ljubav.
Na krilima vjetra, otišao si,
i vratio se jednom...
I nikad više otišao.
Uz mene si. Uz mene ti je suđeno biti.
Jer ljubav koju dao si mi da upoznam.
Jača je od svega, svega što prosta ljudska duša
zamisliti može.
Nema te riječi, nema tih ljepota,
koje opisati mogu, ono što je za nas zapisano u kamenu.
Budućnost nam je blizu, a sve postaje sjajnije...
Samo ti, da postojiš na cijelome svijetu, bilo bi mi dosta...
Tvoje oči, jedinstvene su, i kad me gldaju,
stvaraju bujicu ljubavi... Čine da mi krv kipi,
a srce zrači nenadmašivom ljubavlju...
Krila, na kojima si došao... Nisu bila krila vjetra,
bila su krila ljubavi!
***

Da li se budis u ovoj noći?
Da li sanjas blijede sne.
Stojim u tuđini, pretvorih sve u strah.
Gdje slutnje ne postoje, i nade nestaju.
Da li sanjas me...?
Da sam anđeo, tebe bi vječno željela čuvati.
Zar da se okrenem u svijetu,
u kojem ne vidim ljepote.
Zanimljivo je to, što stoji mi na dlanu,
mota se po mislima... Traži svoju sudbinu.
Izbjeći sramotu, ne možeš. Jer istina,
istina ostaje.
Koracima, tihim... Bježim putevima neravnim.
Tko se boji, ako ne ja...
Zar bih mogla postati nešto?
Zašto stoje zidovi na mome putu. Zašto ne uspijevam
ići, tamo gdje želim.
Želim pobječi u tvoje naručje, želim da me čuvaš,
da me čuvaš i štitiš od svega.
I od samoga života.
Samo sanjaj ljubavi...
Moj si, tvoja sam...
I suđena nam je vječnost!
***

Što god značilo...
Tonem i nema grijeha ni slave koja bi me izbavila..
Shvatili vi ovo ili ne...
Uopće nije bitno..
Ovo treba da shvati samo jedna osoba...
Koju volim...
Ali sve ovo nije dovoljno...
Želim razumjevanje.
Želim poštovanje...
A kao to mogu očekivati od nekoga,
kada ni sama ja prema sebi to ne osjećam...
Pitate se i sami...
Mrzim ovaj svijet, i sve na njemu, živo i mrtvo...
No opet;
volim ovaj svijet i sve na njemu, i živo i mrtvo...
I zašto čudim se toliko kada svi tvrde,
da me nije lako shvatit...
Kada zasita pitam se...
Tonem, i ne uspjevam se oduprjeti sudbini,
koja vuće me na mjesto kojeg bojim se... Koje me isprestravljuje...
Tonem tamo gdje mi nema spasa.. Jer sam od sebe,
spasiti se ne možeš...
Tonem u beznađe,
a sudbina je moja odlučila,
da od tamo,
izaći neću...
Zbogom sve što mrzim, ili volim...
Jer više ništa ne znam...
Jer potonuh u beznađe...
Kolko god nitko to ne razumio...
***

Ljubav poput nečega što ne postoji.
Osnova stvari i umjetnosti života i vjerovanja
koja se nalazi u dubini duše koju
ljudi shvatiti neće nikada...
Zato što ne posjeduju sposobnosti bezuvijetnog vjerovanja...
Pitajte se što stoji u rupi sijećanja
na prošle dane, koje nazivamo sretnima?
Zašto jes sve što je dobro "bilo"? A nije sad?
Pretrpane misli i prekratki dani, brze sekunde života
koji prolazi...
Na kraju, sve je tako kratko.... Sve je šuplje, i nema smisla...
Zašto jedino ja osjećam sve to?
Zar nema ni jedne jedine duše da osjeti isto što i ja...
I možda mi pomogne...
Zašto samo ja želim umrjeti???
Ali u svemu, postoje granice...
Koje sprečavaju me na korak kojeg i sama bojim se...
Ali zašto ONE uopće postoje...?
Zar ne da bi se kršile...
I postavljale nove...
A sad sami zaključite,
što ću napraviti...
Samo me ostavite na miru...
I granice, bit će prjeđene,
jednom zauvijek!!!
***