Bol
05.06.2012.Gdje srce ne vidi više nade.
Gdje povratak je samo iluzija
i bol
bol koja ne prestaje
patnja koja ne nestaje
da li postoji
da li smo stvarno samo nesvjesni svega oko nas
da li je sve samo gorko iskustvo produkt naših misli
bol
srce koje se već toliko puta slomilo
slama se još malo
ovisnost?
navika?
ludost?
glupost?
ljubav?
cijelo moje biće čezne, plače, tuguje....
za nečime, što davno bilo je....
i tuguje i dalje..
a ne zna da li će ikada više moći biti moguće...
tuguje....
samo to više zna...
ne vjeruje više u nadu, ne vjeruje u oprost, jer ga samo sebi ne daje!
Kako dalje?
Kada sve oko mene je ponor?
Ne vidim izlaza,
samo samoću
za vjekove
.
.
.
Jer nisam biće koje je stvoreno da bude samo.
Jer nisam biće koje je stvoreno da osjeća bol.
Jer nisam biće koje je stvoreno da plače.
Biće sam koje je stvoreno da voli.
Iskreno...
Jako...
Bezuvjetno.
Zauvijek...
A ne 'sve dok' ....
Da li postoji zauvijek?
Da li ima duša koja to osjeća kao ja?
Koja ne diže ruke?
Koja će se boriti?
Ako ima, zaslužujem li to? Zaslužujem li ljubav uopće? Išta....?
Dani prolaze, svakim danom, želja da me nema, jača je....
Sama sam si kriva za bol i patnju...
Samo to i znam...
A borim se za onu sreću.... Sreću koju više ne znam naći ...
Nedaš mi :(
komentiraj (0) * ispiši * #