Trgovi ljudske unutarnje psihe ne stoje tamo da im se drugi dive.
Stoje tamo kao mjesto srama što nema nikakvog zaborava osim vjecnosti.
Strepim od umora,
na izmaku snaga što valja se sivim trgovima dubine duše moje.
Stoje tamo,
trgovi sivi bez ikakvog smisla.
***

Umiru li nade
u lijepa, davna
sjecanja.
Volim sjecanja,
vracam im se.
Zašto to ne cijeniš.
Zar tebi djetinjstvo
nije bilo ljepše
Od ovih crnih dana
gdje staze ne
vode nikuda
i gdje ljubav ne nalazi
svoj dom.
Zašto težimo necemu
što znamo da ne postoji.
Tu su samo
sjecanja…
***

Sivo, crno, plavo…
Bijelo…?
Ploviti bez prestanka, bez cilja k dolaženju nečega.
Što stoji na plavetnilu obzorja i guši se u stazama gdje napucenost ne prestaje.
Meki, obli, plavi…
Živjeti na oblacima, moguce nije li?
Ljubiti slobodu iz dna duše
koja stoji na svijetu,
i nada se oblacima
koji ne donose kišu.
***

Jednostavnost svijeta,
kompliciranost duše,
stoji u krugu nepremostive samoće.
Turobnom cestom, putevi sivi…
Vode nekuda, kojim da krenem?
Hoce li me odvesti u crnilo života
ili cu napokon reci
da znam što je sreca?!
Postoji li jednostavnost
Ili je ona
samo odraz ljudske nesrece?
***

Hladno mi je…
Vjetar mi budi bol u kostima.
Trnci mi prolaze tijelom…
Jel ` ne grije me ljubav.
Shvatih nešto što kao trnje se obavilo oko mog srca.
Shvatih da nikad nisam bila voljena.
A što da radim, kada ne mogu ništa…
Kad ludo volim, a nisam voljena i jedino što ispire tugu s mojeg lica je hladna
jesenska kiša…
***

Jeste li ikad gledali dva leptira…
Lete skupa, s cvijeta na cvijet…
Ne osjete bol, ne osjete patnju…
Dok lete,
izgledaju ocarani svijetom…
Divne li ljepote, igrati se medu cvijecem…
Sve rade zajedno…
igraju se…
lete…
hrane se…
žive… i …
umiru………………………………………
***

Zašto život nije ispunjenje snova?
Zašto život mora, biti samo patnja i bol?
Zar postoji život u sreci?
Zar ima nade, nade za nas koji smo zaboravili na srecu i svjetlost?
Zašto smrt ceka iza ugla svakog?
Zašto to mora biti kraj?
Kraj pakla, još gori pakao…
I onda neka mi netko kaže
Da nakon smrti je ništavilo,
i cemu onda svrha življenja,
čemu sve to!?
***

Zar nekim ljudima je lijepo vidjeti tugu u ocima drugih?
Omalovažavati ih na svakom koraku. Nebeske li sumnje.
Ne stoji li u Bibliji: "Neka onaj bez grijeha baci prvi kamen…"
a ne stoji li u Sotonizmu: "Ne naudi djeci…"… Nikad!
Ljudi moji, ja sam još dijete!!!
Zašto me gadate kamenjem istine i stvarnosti.
To je prevelik teret. Zašto ne postoji samo ljubav.
Ne znam zašto je to toliko nemoguce?!
Ili, možda, nije…
Ali ocito ljudi to ne žele…
O budala!
***

U duši stoji sumnja, stoji bol tisucu razocaranja.
Zar ljudi stvarno postoje takvi.
Kažu nešto, govore sve, obecavaju uvijek,
ali ništa ne prenose na djelo.
Da sve što bolje je, još nedužni ispadaju, naivci i budale zbog njihove snalažljivosti u davanju lažnih i samodopadnih obećanja.
Zašto, nije mi jasno?
Zašto daju obecanja, zašto natjeraju da se pojavi nada,
A kada nada se rasprsne cim se dogodi ona:
"Obecanje ludom radovanje."
Zašto uvijek ja ispadnem naivna luda?
Nitko nije kriv, ali… Zašto?!
***

22 - Lijepi broj.. A 14.1. je danas.... :D

Koliko je čovjek jadan i bijedan. Tužan bez sna. Nade nema…
U crnilu Zemlje se valja iz dana u bezdan.
Misterije i crnila enigme.
Filozofija,
Psihologija,
Stanje uma.
Nevideno u videno, strah od nepoznatog.
O kako ste glupi…
Nema komentara na sve što se dogada
jer to nije cak ni moguce opisati gorkim rijecima ljutnje i bijesa.
Lijeni ste i užasni!
Sramoto moja!
Užasa!
***

Pogled u nebo, toliko plavo, toliko lijepo.
Nebo oblacno, o misterije.
Nebo suncano, o divote.
Nebo olujno, o Božanskog li straha. Boje brojane u milijarde.
Nema slikara koji može da to stavi na papir. Poštovanje, divljenje,
težnja za slobodom.
Za let u modra prostranstva vjecnih izazova krasote.
Nebo nocno, nebo zvjezdano, o sudbinu li govori nam…
Bez neba ne postoji duša!
***

Oh sreće, oh radosti.
Ljubiti i biti ljubljen.
Voljeti i biti voljen.
Darivati i vidjeti srecu na licima drugih ljudi.
To je san,
San snova.
Sreca što blješti
iz srca moga,
što se preljeva iz jedne
u drugu kap krvi
što vode ka srcu.
Ti zvukovi, te boje. Oh kako divan svijet zna biti.
Nedokucivo umovima našim.
***

Zeleno, svuda
Zeleno. Lišce, trava…
Odmaraj oci,
Na necem predivnom.
Zar netko želi
To uništiti.
O proklet bio ti
Što ne cijeniš
Ono što je oko tebe.
U dubini PAKLA,
U dubini crne ti zemlje,
Gorjet ceš, trunut ceš…!
A onda se pitaj
Zašto nisi poštovao to što si vidio oko sebe, i uništavao i dalje…
Pravda, vjeruj mi, duše nevjerni postoji!
Vjeruj mi!
***

Šutajuci ga,
Ne gledajuci ga.
Ne videći ga ćak.
Postoji jedan, malen,
Nama neznacajan
Dio prirode.
Nama neprimjetan, bezvezan,
Ali ipak dio necega.
Dio necega što je tu, što postoji…
Jedan, sitan,
Okrugao,
Nepravilan…
I drag
Mi kamencic…
***

U tužnom oku, suza sjaji,
Poput kapljice rose, na jutarnjoj travi.
Tužno oko što gleda u daljinu,
Nada se danu jer ne voli tminu.
Vidi srecu, vidi ljubav, ljubav sudenu,
Sudbinu prorice, jer ljubav traži vjecnu.
Oko na licu plahom, oko što prodire,
U najtamnije kutke srca...
Oko vidi, vidi u buducnost...
Znade prošlost...
Živi sadašnjost...
Slijepac što prolazi, ne vidi okom, gleda dušom,
Jer oci nisu nestale, postoje,
postoje u duši dobrog covjeka...
Tmina, mrak,
u oku
odsjaj svijeće poput prozora tišine...
***