seule la peur.
al' često čak i kad je vesela,
nalaze plavu sjenu
u crnim očima.
(290410) Barbara: "Najviše život u ekstazi od ičega do sada. Osjetim sreću i ne mogu da se ne nasmijem. Lijek si. :)"
(030910) Pupsi: "Daj meni ruke, ja ti super znam držat ruke.
srcepusavolimte"
toujours.
pamtim... :))
9.11.2008. - Pupsi
17.4.2009. - Barbara, Juraj
16.5.2009. - Nata, Tonka, Lana
23.5.2009. - Ema, Matea
11.7.2009. - Nives
21.8.2009. - Nina
31.8.2009. - Agata, Apolonija, Josipa
2.9.2009. - Mia
4.9.2009. - Marija, Sanja
29.12.2009. - May, Oretta, Bruna
8.1.2010. - Sara
6.4.2010. - Paula
13.7.2010. - Azra, Lada
29.7.2010. - Katarina
4.12.2010. - Ana, Ana Marija
kolotura
četvrtak, 29.04.2010.
Vidiš, ja sam poput biljke. Jer osim na neki način biološki, i psihički se hranim suncem. Pa imam osjećaj da tako reći procvjetam u proljeće, kada me jutra zaslijepljuju, a dane gotovo i tjeram da prođu. Pa stalno nosim torbice i tomu slično, jer nemam džepova za stvari koje su mi neophodne (češalj bi bio najbolji primjer). I volim izlaziti među ulice grada, ponekad i sretati (poznate) ljude u njima, ići apsolutno svugdje biciklom (šteta što i škola nije dovoljno sigurna), ali i hodati, trčati, ponovno zavolim družiti se. I uvjerena sam da mi je kosa ljepša, te se općenito osjećam ljepše, kupujem haljine i nikada se toga ne mogu zasititi. Tek jednim pogledom kroz prozor udijelim si i previše energije. Tada imam osjećaj da ideje tako divno plamte u meni i toliko me uspije ispuniti miris boje, toliko se volim pronaći u linijama, bojama, oblicima i volim sebi dati sebe, više nego ikada. I znaš, gotovo i poludim od sreće!
Voljela bih biti kakav prelijepi cvijet, učini me takvom. Da sva moguća zadovoljstva držim u laticama i korjenju, da ljepota življenja postane bezgraničan hod pod suncem, da me sniježni plašt štiti kada postane prehladno. Toliko bih voljela biti pasivan cvijet i upijati svu divotu riječi i svijeta. Ostvari taj klišej, pobogu.
Koliko god se uvjeravala u suprotno, imati sebe nije dovoljno. Jer i samo jednim pogledom kroz prozor dobijem previše energije za jednu osobu. A zamisli tek da izađem među vreli beton, udahnem sve to što mene drži u cjelini upravo sada - kao jedna to ne mogu podnijeti. Trebam moći nekome pričati o sitnicama, govoriti koliko volim voljeti, trebam govoriti! Satima, dan za danom, danas i ponovno danas. Ne mogu osjetiti sebe u potpunosti bez tebe, ne mogu biti koliko to želim. Vidiš, kao biljka želim rasti. I volim tebi dati sebe.
no one whose hope is in you will ever be put to shame.
utorak, 13.04.2010.
Kada je vrijeme upravo onakvo kakvo pamtim. Kišno je, i tmurno, nebo je okrutno sivo i lijeva otužne odraze u dubokim lokvama uz rubove cesta od kojih se tako pažljivo odmičem kao da u tom trenutku najvažnija stvar postaje nastaviti dan sa suhim hlačama. Pa svi ti ljudi iz trenutka u trenutak postaju sve manji. A jeftin kišobran mi drhće u ruci i nestabilno me brani od kapi i vjetrova. (Možda me i može zaštiti, ali ne može ih zaustaviti.)
Kako imati volje za svakodnevnim glupostima, kada mi svaka kap kiše predstavlja uspomenu? Kao da je svaka svojstveno ogledalo nekih nekada malenih trenutaka koje sam premalo cijenila. (Jer istina je da tek kada nekoga izgubiš shvatiš koliko ti znači.) Osobito kada se radi o osobi zbog koje imam neke svoje ideale i koja mi je usadila vrijednosti koje želim zadržati kroz cijeli život i nikada ne zaboraviti koliko mi je to važno.
A zaboravljam neprestano. Jedva se i ovoga datuma sjetim. Zaboravljam. Nalazim sitnice koje su mi preće od nečega zaista bitnoga. Trošim vrijeme na ljude koji to ne zaslužuju, a tako se rijetko sjetim nekoga tko mi je istinski važan. Zaboravljam. A ne bih trebala. Ponekad se sjetim nekih trenutaka koji vuku za sobom smiješak ili suzu. Ponekad se osjetim toliko ponosno i shvatim da ne bih trebala biti osoba u kakvu se pretvorim u nekim trenutcima. (Naučila sam da mogu bolje od toga.)
Pa se sjetim datuma. I kišnoga dana. I najednom predugačke sive ceste uvijene u crno. Sivoga neba i najtužnijega prizora u tamnoj sobi. I povremenog dječjeg smijeha jer nisam shvaćala, tada. Pa se sjetim fotografija, vrelih ljetnih dana i poželim da i dalje traje. (Zamisli da izgubiš djetinjstvo.)
volim te, danas i sutra i uvijek.
|