you can't live in the world with such strong likes and dislikes

ponedjeljak, 21.12.2009.

Znali su natjerati osmijeh sjajni kristali snijega kasno navečer. I hladno sunce rano ujutro. Ili pogled s visine na prometnu ulicu zatrpanu snijegom koji mijenja boju pod jakim svjetlima uličnih svjetiljki. Možda i osjećaj topline uz vruću kavu dok vani vjetar raznosi oštre pahuljice s Drave. (Možda i ugodni razgovori).

Možda i ne.

A kada me pitaju kako mogu ne voljeti zimu i snijeg kažem da ne volim kape i šalove. I da sam nespretna, pa se uvijek ozlijedim kada nastane poledica.

A zapravo,

voljela bih sve to da je po ljeti. Zimi je sve krivo. (Jer nije vrijeme jedino što može zahladiti).

33 komentari

(Hvala ti.)



Na sredini mosta vozač školskog autobusa naglo je zakočio. Učinio je to nakon što mu je naša učiteljica, do tada opuštena na suvozačkom mjestu, nešto prišapnula. Trzaj je iznenadio i nju samu. Njezinu nelagodu primijetili su svu putnici; učenici, desetogodišnjaci. Okrenula se prema njima držeći mikrofon u lijevoj ruci. Nastojala je mirno priopćiti da se upravo nalaze iznad rijeke Drave, da je iza njih ostala Baranja i da sada ulaze u glavni grad „svoga doma i užeg zavičaja“.
Žalila je zbog magle koja onemogućuje jasniji pogled kroz prozor autobusa i spominjala trgovački brodić koji odlazi s njezine desne strane.
„Nakrcan je i otplovljuje prema Istoku“, dodao je vozač. Čuli su ga samo oni koji zaposjeli sjedišta prvih redova. Autobus je počeo polako kliziti. Jedan je učenik ustao i priupitao učiteljicu: „Znači li to sa smo sada na granici?“. Neveselo je odgovorila da je most poput slova „i“ postavljenog između dviju vlastitih imenica; već spomenute Baranje i drugog neodvojivog dijela, imenice Slavonija. „Ili kao Osijek“, ponovno se oglasio vozač. Ovaj put daleko tiše. Rečenici je dodao i pojašnjenje. Još i danas, tri i pol desetljeća poslije, uvjerena sam kako sam ga razumjela samo ja. Vozačevu ocjenu, ispovijed, priznanje, sudbinu – ne znam prizvati pravu sliku – sadržanu u riječima Grad s najvećom dušom na svijetu brižno sam pamtila, čuvala je kao što čuvam kipić zavjetnog sveca što me štiti od bolesti i uroka.
Nikada neću zaboraviti da sam rečenicu čula početkom prosinca. Dan je bio pravi zimski, hladnoća je odgovarala završnom mjesecu godine koja će se preliti u povijesnu, onu čije će proljeće trajati sve do kasne jeseni. Grad je bio ispunjen maglom. Učiteljica se trudila, kroz laganu turističku vožnju, opisati spomenike, parkove, škole, ulice. Čak ni bogomolje nije zatajila. Njezina ljutnja na sunce koje ne uspijeva pobijediti i osvijetliti grad bila je prevelika da bi je mogla zatajiti. A ja sam toga jutra zavoljela razvučenu ravničarsku maglu. I krenula maštati o životu grada za koji je naša susjeda, željna kazališnih predstava i ugodne kavane, govorila da je „grad po mjeri“.
U mom biografskom rječniku, koji se oduvijek prečesto suprotstavljao jezičnim modnim pravilima, uz „maglu“ i danas stoji „pogledaj duša“. Strelica vodilja tu se ne zaustavlja. Završnu točku spušta tek nakon što čitatelj, preko riječi „grad“, stigne do vlastite, moje i posve osobne imenice Osijek i opisa: „Grad s najvećom dušom na svijetu“.
S nevidljivim rječnikom skrivenim u unutrašnjim džepovima zelene vijetnamke upoznavala sam Grad i u godinama kad su završne godišnje ocjene napisane rukom moje učiteljice počele blijedjeti.
U dugim šetnjama uz rijeku znala sam otkriti lica sugrađana iza čijih očiju spavaju dobre duše.
Počela sam riječi vlastita jezika izgovarati otegnuto, kao da iza svakog slova izlazi magla kroz koju se ono probija do sljedećeg, središnju crkvu zvala sam katedralom.
Bila sam ljubomorna na meni nepoznate prste koji su svakodnevno hvatali kvake kovanih ulaznih vrata ograda prpošnih secesijskih zgrada, na tijela koja su se odmarala u miru ugodnih pročelja.
Često sam sanjala da se useljavam u prostrani stan na Križanićevu trgu, da palim svjetiljku u prizemlju i pripremam čaj za gošću imenom Jagoda. Redovito sam odlazila u crkvu sv. Antuna. Pitala sam se da li časne, što sam ih viđala na klecalima, misle da i grad može imati dušu. I je li grijeh zavidjeti onima koji Osijek upisuju u rubriku svog stalnog boravišta.
Nisu me nervirali brbljavi vozači gradskih crvenih autobusa . Nadala sam se da ću, unatoč godinama što su prolazile, jednog jutra prepoznati glas muškarca koji mi je u nasljeđe ostavio rečenicu: Grad s najvećom dušom na svijetu.
I kad sam između Grada i njegove te njegove i svoje duše stavila znak istosti, upalila sam svijeću i otišla. Bilo je to dvije godine nakon što mi je u stanu, s mnoštvom drugih, izgorjela i knjiga književnice s kojom sam popila odsanjani san. Noć prije odlaska stajala sam na pješačkom mostu.
Brodovi prema Istoku nisu plovili. Znala sam to usprkos magli koja mi je priječila pogleda na obje strane.
Samo nekoliko stotina metara ispred bilo je srušeno vezno „i“ između dviju imenica „moga doma i užeg zavičaja“. Tijelo se njihalo. Činilo mi se kao da me netko vozi u trošnom školskom autobusu i neprestano koči. Dravi sam obećala povratak. Bila je i tada, kao i uvijek, puno mudrija od mene. Prelila me svojim mirisom. I poželjela mi sretan put prema Zapadu. Obećala mi je čuvati Križanićev trg. I klecalo u crkvi mog zavjetnog sveca. Obećala je maziti dušu grada. Da bi me na kolodvoru, u mojim sve rjeđim dolascima, imao tko dočekati.
Duša je uvijek bila na mjestu. Ona nikada ne kasni. Sretna je što vlakovi odnedavno stižu na vrijeme. Čim me primijeti, potrči prema meni i grli me. U ruci drži moje lagane osječke cipele, smiješi mi se dok ih otimam iz njezinih ruku, gleda me dok nestrpljivo skidam one kojima sam izišla iz vlaka i dok navlačim nove. Promatra me dok joj govorim da u njima mnogo osjećam tlo. I samu sebe. Ona se potom ispričava zbog prijatelja koji nisu stigli, koji su zaboravili, koji su zamjerili, koji su zatajili ili izabrali strane. Odvodi me do adrese koje više ne bih znala prepoznati. Uvlači me u stanove među čijim su me zidovima gledali u oči ne tražeći dušu. Priznaje mi da joj je žao zbog fasada koje su ozlijeđene, zbog rođenih koji ne vole dovoljno, zbog nenametljive ljepote koja se povlači pred grubim riječima. Otmjena je u svojoj skromnosti. Velika je dok razumije sve češće prelaske preko rijeke. Spremna je oprostiti što starim i što se odnedavno u moje snove uvlače puno gušće magle. Sve čini nekim čudnim mirom i lakoćom.
Ona zna da ću na traženje imena grada s najvećom dušom na svijetu uvijek, bilo gdje da me pitanje zatekne, odgovoriti sigurno i nepokolebljivo Osijek.

Julijana Matanović