|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
broken glass inside my head, bleeding down those thoughts of anguish
Zašto su ti svi uvijek znali reći da nisi dobro, a nitko ti nije rekao kako? Zašto? To ti ne znači ništa, samo te baca u sve dublja pitanja i preispitivanja; sate, dane, tjedne i mjesece bez ikakva rezultata. Sretna? Zadovoljna? Zapravo i da. Ali u puno većoj mjeri zbunjena. Spominju ti budućnost, govore ti jednostavne riječi i ne shvaćaju da unatoč tomu ne razumiješ. Budućnost? Zar zaista očekuju da to mogu pojmiti u potpunosti? Pobogu, zar im nije jasno da je suludo očekivati da si predočim što će biti za još tri moja života, kada mi i sutra izgleda tako polovično?  Pa gledam u zid na kojemu se boja krvi isprepliče s trešnjom, pod svjetlima što na trenutke nestaju, pa dožive svoj vrhunac pod tračkom sunca u rano jutro. I neravne sive linije načinjene potezima moje ruke koje mi sada izgledaju toliko odbojno. Zar više nisam u stanju ni trepavice predočiti? Hrpa riječi koje mi ništa ne znače i sve se svelo na to. A ja se ne znam okrenuti. Kako ti mogu reći da razmišljaš o svojoj budućnosti kada se gubiš u svakodnevnim sitnicama, u trenutku zaboravljaš i polako prestaješ biti svjesna sebe? Jedino ne mogu zaboraviti istančane tonove sive boje, što prelaze preko tračaka svijetlosti uz povremeni pozadinski zvuk, pa ponovno postaju u nejasnim crnim siluetama predmeta u noći. Previše je to za samo devet sati. Nikada ti nisu rekli uzrok, niti moguće poslijedice i onda očekuju da napraviš promijenu! Ne mogu, zašto to nitko ne vidi? To je samo hrpa riječi na uredno složenom papiru. Razumiješ njihovo značenje, ali ne možeš ih pronaći u sebi. Koji dio tebe one čine? Isprazno zvuči kada ih izgovaraju svojim glasovima koje krajnje ne podnosiš, čuješ njihovu jeku i svojoj glavi. Ovako ti nema budućnosti! Zatim više glasova, odjednom. Glasniji, tiši. Ponavlja se. Muk. Bol. Pobogu, bol! Znali su ti napisati riječi koje savršeno zvuče, ali nitko nije rekao da će te boljeti! Bol. Malena, nečujna. Ne, prejaka! Neizdrživa, neopisiva, nedokučiva. Bol. Pa eksplozija. Prejaka. Zar sam zaista luda? Crne točkice. Previše njih. Nogama ne stojim čvrsto na tlu, boje i obrisi predmeta postaju mutni, razlijevaju se kao akvarel, nestaju u daljini kao natopljeni suzama. A oči su mi suhe. Bol, ponovno. I guste crne točkice, posvuda. Kao da sniježi, najoštriji i najhladniji snijeg ikada. Blizu i daleko se izjednačavaju, postaju jednako nestvarni. Zatim prestaje. Ni to ti nisu najavili! Ne možeš se sakriti, ne možeš pobjeći, jer naći će te, u svakom kutku, u svakom dijelu planeta. Strah i panika. Da, strah! Toliko snažan i sveprisutan, gotovo da mi probija prsni koš, jer dio je mene. I boli. Strah; zbog njega sve to nastaje. U svakom je dijelu mene, pomiješan s mojom krvi koja ionako presporo teče, jer su mi ruke tako odbojno hladne. Zbog straha. I kako dalje? Nitko ti nije objasnio. Bojim se. Svakog zvuka i svakog lica. U svemu vidim proklete crne točkice, stoga pokušavam pobjeći, a nedovoljno volim sebe da bih vidjela kako ne mogu. Nisu ti rekli kako da ih zauvijek otjeraš! Ne znam.
60 komentari
|