let's elope

ponedjeljak, 29.06.2009.

Bio je jedan od onih polu-snova koji me natjeraju da ujutro proklinjem svoj iritantni alarm na mobitelu koji kao da ne želim isključiti. I tako treće jutro zaredom. Pretvaram se spremnom za četvrto sa stišanim, ne ugašenim, alarmom koji vjerojatno pokušavam prenijeti u svoj razum, ali zadržava se predaleko.



Odbaciti nešto postojano zbog nečega možda-postojanog i osjećati se toliko dobro zbog toga graniči s ludošću, nadasve divnom ludošću koju ne namjeravam pustiti u trenu.
Sve sam bliže uvjerenju da je moguće bezuvijetno vjerovati u sebe, te se prepustiti osjećaju iako je ovo možda neizbježno. I to je u redu. Zaista je.

52 komentari

Dok se smijem znajući da bih se trebala brinuti, dok grlim ljude koje volim, nekako se i uspijevam uvjeriti da je sve u redu. I zaista, snažnim udarcima primam osjećaj prolaznosti, kao da po prvi puta udišem zrak koji miriše na neotkrivenu ljepotu života. Prelijevanje crvenkaste boje u modro plavu kao da predstavlja savršenstvo, kao da gledam zrcalo svojih misli koje mi želi poručiti da ne tražim nešto više. Toga se trenutka pokušavam uvjeriti da je u redu ako prestanem očajnički nalaziti razloge za preispitivanje svojih postupaka, no ipak, to je dio mene, a sebe ne mogu izgubiti, koliko god se trudila.
Onda navedenu prolaznost stavljam pod pitanje, ne znajući što točno očekujem od sebe, niti ljudi oko sebe, kao da si moram odgovoriti u zadanom vremenu. Nikako ne bih željela da prolaznost odnese i one dijelove koji su mi omugoćili silna razmišljanja i upravo ovo sada koje je nezamijenjivo. Ionako mi je ideja o prolaznosti ljudi, a ne osjećaja draža.

Neprestano pokušavam pronaći više u ljudima, mjestima, stvarima, ali ne nalazim. Moram samu sebe naučiti kontroli, ništa više.