|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
spark in the night
Da mi je netko i u šali rekao da će ovako završiti - ne bih vjerovala. Moj odgovor bio bi površinski smijeh, okretanje očima i skretnje s teme. Jer, zaista, ne bih se ni u kojem pogledu mogla načuditi svojoj reakciji niti lavinom dobrih osjećaja koja me znala iznenada preplaviti. Ne znam u kojem sam dijelu ovog bića Sebe to uspijela pronaći i dopustiti površinskoj ogorčenosti da poklekne, niti otkud mi snage, a svakim trenutkom sve me manje zanima. Bitno je ono što upravo vidim, začudo divan odraz u imaginarnom zrcalu. Uvijek bih mogla iznova ponoviti osjećaj nadjačavanja same sebe i samoga sna u svakom obliku. Sve više vjerujem u vječni razlog za svaki shvatljivi događaj, jer bi to objašnjenje dalo smisao mnogočemu. Uz to također oduzima smisao tugovanju i bezrazložnom negativizmu što vodi u sve dublje padanje ispod razine zdravog razuma, utapanja u crnoj vodi potisnutih osjećaja, sve dok se ne javi strah od doticanja dna. Opisati osjećaj ponosa što to sagledavam samo kao sliku nečega trenutno nedostižnoga - bilo bi nemoguće sažeti u jednostavne i razumljive riječi. Zar je potrebno nešto očekivati kako bi se očekivanja ispunila? Nimalo. A kako se najmračnije misli mogu pretvoriti u najsvijetliji dan, uvjerenost u moć ljudskog uma i prestizanje zamišljenih granica postaje sve čvršća.  Ali usprkos pobjedi nad Sobom, još uvijek silno želim vjerovati u prolaznost, u to da će s vremenom sve to izblijediti i postati neznatna misao negdje gdje ni ja sama više neću zalaziti, samo tek se osvrnuti kako bih se prisjetila da sam i nekada prije živjela. Prisjetiti se da je ipak postojao netko prije svega što će onda upotpunjavati neku novu pobjedu. Jer na svijetu ne postoji apsolutni pobjednik - pobjeda podrazumijeva i slom, makar se radi o borbi u osobi. Druga strana imaginarnog zrcala obojena je u crno, jer ju jednostavno nemam hraborsti pogledati, niti prihvatiti. Želim nositi u sebi uvjerenje kako ne postoji više od očekivanja, kako Ostvareno i Neostvareno imaju samo jednu stranu. Vrijeme ne liječi, nikada i nije, drago mi je da znam kako će taj dio mene pripasti drugim ljudima koji će ga ponovno učiniti potpunim, jer to samo oni mogu, ne čineći ništa bitno. Nevjerojatan dio mene se raspadne, ostavljajući za sobom dva dijela - onaj koji će zauvijek ostaviti tragove na mom licu i onaj, koji mi svakim trenutkom ulijeva povjerenje u svoju ličnost i svaki komadić svijeta oko sebe. Da mi je itko ikada rekao da će ovako završiti - ne bih vjerovala. Ne bih željela vjerovati. Ali trenutno ne znam što da mislim o tome, osim da stvarno vjerujem kako mi je upravo to trebalo da bih upotpunila dio koji je nedostajao i zauvijek ga ostavim na mjestu koji će služiti za čuvanje divnih uspomena o divnim ljudima. Jer sve se događa s razlogom. Svemire, hvala ti na tome.
30 komentari
|