|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
nema granica, već samo trenutnih granica.
Sedamdeset i tri stoljeća ne bi sadržala dovoljno vremena za sve što mi u jednom trenutku može biti na pameti. Svo bi to vrijeme bilo potraćeno ni na što, jer ni upola tih zamisli ne bi bilo ostvareno - nedostatak vremena preuzima krivicu. Sunce na obrazima i vratu označava početak išćekivanja još jedne zime, jer kakav bi to svijet bio kada bi se sve svelo samo na uživanje? Ne, uvijek postoji i druga strana. Mi nismo ljudi što ne znaju za brige, mi u njima nalazimo suprotnosti kojima se veselimo.  Izražavanje na nepoznat način, smijeh, dubokoumni razgovori, bolesne šale i još mnogo toga što sam vjerojatno prespavala. Zašto svaki dan ne može biti takav? Ali ipak...mi nismo ti ljudi. Oni su naše sjene, ostavljene na prašnjavom tlu kraj rijeke. I trenutno se želim vratiti po njih, ali možda je i bolje ovako. Tko uostalom voli promjene? Sedamdeset i tri stoljeća ne bi mi bilo dovoljno, ali u samo dva sata sve moguće može biti izraženo, iako ne ostvareno, no sasvim dovoljno. Zato je život tako kratak. I sada samo čekam da mi glava pukne (doslovno).
39 komentari
|