|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
jedne sunčane noći
Monotonija se polako uvukla u svakodnevicu i poigrava se s mojim živcima. No praznina na ovim ulicama me upotpunjuje i donosi neki poseban osjećaj kojeg volim. Samoća mi je najvjerniji prijatelj, znam to. Kako lijepo zvuči tišina, u najskrovitijim kutovima misli, gdje ne postoji ništa drugo osim njezinih nečujnih riječi izrečenih šapatom. Lako je reći; i ako jednoga dana prođeš kroz to sivilo, a ne završiš na dnu ponora, znat ćeš se uzdići iznad onoga što te spriječavalo i uzeti kontrolu. A ako ne uspiješ...što onda? Zarobljena si u sivilu, shvati. Nitko ti ne zna pomoći... Žališ za malim stvarima, a u drugom trenutku ti je svejedno. To odlazi u nepovrat, shvati. Uspomene tih dana sada su samo čežnja koja polagano blijedi. Nastaje zaborav. Tvoji trenutci padaju u ponor, dok ti to mirno gledaš i ne trudiš se ništa promijeniti. Predblagdansko vrijeme me ni u kojem smislu ne ispunjuje, niti se razlikuje od nekog drugog doba godine. Jedino, što sad ne mogu normalno hodati po trgu jer me zaslijepljuju one lampice, a iza sebe neprestano slušam zvuk onih idiotskih petardi. Toliko o tome -.- 
55 komentari
|