|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
sve je ok, hvala na pitanju.
Jesenje doba. Ne uveseljava me previše. Jedino što mi se tada sviđa su prelijepe boje koje ispune drveća. Ali toga još nema, tako da za mene još uvijek traje ljeto. Da, ljeto u kojem je nebo sivo, kiša pada svaki drugi dan, a ja nosim jaknu. Kada vidim prvi crveni list na podu, priznat ću da je jesen. Danas sam imala priliku besplatno ići na utakmicu Osijek - Šibenik. I odbila sam. Zašto? Nije mi se dalo. To mi je oduvijek bio najgluplji razlog koji mogu navesti. Ne da mi se. I sada mi je žao što sam odbila. Zbog najglupljeg razloga. Ne da mi se inače ne postoji u mom riječniku. Što je meni??  Gledam oko sebe i vidim toliko ispraznosti. Zašto? Zašto su neki ljudi toliko odlični u jednom smislu, a toliko sjebani u drugom? Zašto je razgovor s nazovimo normalnom osobom toliko rijetka pojava? Ne želim da bude tako. Stojim na vrhu planine iz mog sna, i govorim si da nije tako teško kao što se čini. Ne možeš drugome dati pravi savjet ako ga ne možeš dati ni sebi. I zato ne želim da me itko išta pita. Ja sam samo rame za plakanje, ne govorim, šutim i slušam. I točka. Daleko od očiju, daleko od srca. Najveća glupost koju sam ikada čula. Nimalo ne vjerujem u to, niti sam ikada vjerovala. Jer ljubav ne poznaje nikakve granice. Bar bi tako trebalo biti... Tako bismo trebali razmišljati. Ali zašto bi sve bilo jednostavno, kada može biti komplicirano? Jedan me razgovor danas nasmijao. I još imam osmijeh na licu zbog toga. I dobre sam volje. Bez nekog posebno razloga. I još uvijek mi se ništa ne da. I to, začudo, postaje vrlo dobar osjećaj. Smijem se. Daughter of rage and love.
74 komentari
|