Bok,

htjela bi na ovom blogu podijeliti priču, svoju priču, kako je to živjeti sa graničnim poremećajem ličnosti. Vjerujem kako ima dosta djevojaka, dječaka, žena i muškaraca koja prolaze iste probleme ili barem slične probleme kao i ja u dnevnim rutinama.

Započetak, ja imam 25 godina i prije dvije godine sam dobila svoju dijagnozu BPD-a ili kako to na hrvatskom zvuči granični poremećaj ličnosti. E sad, za vas koji ne znate što je BPD, ukratko ću vam opisati o čemu se radi.

BPD ili poremećaj ličnosti - definicija:

Granični poremećaj ličnosti nosi takvo ime upravo zbog činjenice da je na granici između neurotskih i psihotičnih poremećaja. Osnova ovog poremećaja je emotivna nestabilnost koja dovodi do prekomjernog stresa, a posljedično i nastanka znatno većih problema.

Bitno je napomenuti kako svaka osoba u bilo kojem razdoblju svojeg života može osjetiti i iskusiti niz simptoma koji prate psihičke poremećaje, međutim, stanje se smatra ozbiljnim onog trenutka kada počne ometati svakodnevno normalno funkcioniranje te kada ”poremećaj počne voditi osobu” do ekstrema u ponašanju.

Kako bi se granični poremećaj dijagnosticirao, potrebno je ”zadovoljiti” najmanje 5 od 9 kriterija, tj. problema s kojima se ove osobe susreću:

1. Očajničko nastojanje da se izbjegne napuštanje od strane drugih osoba, bilo ono stvarno ili zamišljeno.
2. Nestabilni i intenzivni međuljudski odnosi, koji se kod osoba s graničnim poremećajem ličnosti izmjenjuju između ekstremnog idealiziranja drugih ljudi (obično kada oni ispunjavaju njihova očekivanja) i ekstremne devaluacije (obično kada se osoba s graničnim poremećajem ličnosti razočara u nekog). Riječ je o crno -bijelom načinu razmišljanja koji je karakterističan za borderlinere. Nema sredine, sve prelazi u krajnost.
3. Poremećaj identiteta: ustrajno nejasna slika o sebi ili doživljaj sebe.
4. Impulzivnost u najmanje dva područja koja su potencijalno autodestruktivna (npr. ovisnost o shoppingu, seksu, drogama, rizičnoj vožnji automobilom, a tipični su i napadi prejedanja).
5. Ponavljajuća suicidalna ponašanja popraćena odgovarajućim gestama ili prijetnjama te samoozljeđujuće ponašanje (rezanje i pravljenje ožiljaka na tijelu).
6. Afektivne promjene raspoloženja (obično iz super dobrog raspoloženja u duboko depresivno raspoloženje) i osjetljivost na vanjske situacije (npr. intenzivna tjeskoba, strah, razdražljivost – faze mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana).
7. Kroničan osjećaj unutarnje praznine.
8. Neprikladan, intenzivan bijes ili teškoće svladavanja bijesa (npr. izljevi bijesa, konstantan bijes, opetovano nasilno ponašanje itd.).
9. Prolazna paranoja za koju je okidač najčešće stres ili su okidač teški simptomi disocijacije (disocirano stanje je ono u kojem se osoba, svjesno ili nesvjesno, odvaja od dijela doživljaja, najčešće osjećaja).

Ako imate u obitelji nekoga ili prepoznajete simptome kod sebe samih ili prijatelja ili člana obitelji, bilo bi najbolje da potražite psihijatrijsku pomoć. kako bi držali poremećaj pod kontrolom!!

Sad kada sam vas upoznala sa graničnim poremećajem, moj život kao i život drugih ljudi koji imaju ovu ''sjenu'' sa sobom zna biti dosta naporan iz dan u dan. Zašto? Jer se svaki dan borimo sami sa sobom i svojim osjećajima, svojim impulzivnim ponašanjima, osobno ja, ja se najviše borim sa samokontrolom i kroničnim osjećajem praznine. Znate kako li je teško mom partneru pored mene? Ekstremno, ali zbog njegove ljubavi i razumijevanja uspijevam izaći sama sa sobom na kraju dana.


Kako je moja priča započela?

Odrasla sam u dosta toksičnoj obitelji, gdje je glavnu riječ uvijek vodio moj otac koji je ujedno i bolovao od PTSP-a i trajnog poremećaja ličnosti. Šta to znači za mene? Svaki dan od kad znam za sebe po kući sam hodala kao po ljuskama od jaja, pazila kako pričam, pazila kako se ponašam, pazila na njegove osjećaje i osjećaje svoje majke, pazila na to ne odgovorim krivim tonom, pazila da ne preokrenem očima, ako me nešto živciralo i pazila da ne naljutim NJEGA! Ako bi on slučajno bio van kuće, tresla bi se 5 minuta prije nego bi znala da se vraća, sedam puta sam znala pregledati stan, da vidim da li je sve na svojem mjestu, da li sam sve počistila i da li sve izgleda onako kako on to voli, inače u suprotnom bi doma bila jaka greka i deranje ako nije nešto onako kako je on to zamislio!

Ovo je samo komadićak mog djetinjstva za koje vjerujem da su ga mnogi i prošli i sigurno ćete si pomislit: ''Pa šta i ja sam to prošao/la, pa nemam nikakve probleme u životu, što više znam šta su obveze, itd.''

No, bez obzira na vaše mišljenje, to nije bila najgora stvar u mojem djetinjstvu, to je samo komadićak njega, tek smo na početku.

Kako su godine u toj obitelji prolazile i bilo je verbalnog i fizičkog nasilja, no, osim nasilja doma, bilo je nasilje i u školi od strane mojih vršnjaka!

Kada imaš 12 godina vršnjaci su ti svijet, zapravo radiš sve da pripadaš tom društvu, zar ne? Ali, ja nisam bila prihvaćena, ja sam bila odbačena, zvana svakakvim imenima, bila sam čak jednom i u fizičkom okršaju sa jednim dečkom iz razreda, bilo je dosta ogovaranja i dosta ismijavanja na moj račun, a ja jedino što sam htjela je svom silom biti dio neke skupine, pa su tako i krenule laži, dosta sam lagala o nekim stvarima jer iskreno, svijet u mojoj glavi koji sam prezentirala je bio puno bolji od svijeta u kojem sam živjela. Naravno, kad imaš 12 godina zapetljaš se u lažima, pa tako i društvo oko tebe to shvati i dodatno te odbaci.

Količina tuge i boli koja su tada bila u meni bila su toliko ne podnošljiva da sam posegnula i za metodom samoozljeđivanja, zašto? Jer sam se prije mogla naučit nosit sa fizičkom boli, nego onim vrtlogom negativnih emocija koje su bile u meni. Tih godina su i krenule društvene mreže, pa kada ne bi bilo roditelja doma, potajno bi koristila računalo i koristila društvene mreže, kako bi našla prijatelja i utjehu. Tada se i stvorila ideja za lažnim profilom pod drugim imenom samo i sa tuđom slikom, ali sve što je pisalo na tom profilu je bio dio mene, osim imena i izgleda i godina. Pričala sam sa raznim ljudima koji su mi davali stvarno sjajne savjete, tražili mene savjete, imala sam svoj tajni svijet u kojem sam bila napokon prihvaćena.

Godinu dana je trajao taj moj svijet dok ga nisu roditelji pronašli i uništili. Odveli su me psihijatru, gdje sam prvi put sa 13 i pol godina bila dijagnosticirana sa F92 ili vam ga depresijom. U tom vremenu su psihijatri depresiju smatrali duševnom bolesti, pa samo samo išla na terapije i onog momenta kada sam se krenula otvarat o svim stvarima koje su se događale oko mene o nasilju doma, u školi i objašnjavala zašto mi je virtualni svijet u jednom trenu bio jedini spas da spasim i jedan dio svog zdravog razuma, psihijatrica je odlučila popričat sa roditeljima i problemima koji su mene mučili! Naravno, moji roditelji su to teško negirali i kada smo došli doma, dobila sam porciju batina jer navodno po njima sam lagala o svemu!

Nakon toga sam se strašno povukla u sebe, shvatila da ne mogu i ne smijem nikom pričat o svojim osjećajima pa sam tako naučila gutat sve osjećaje! Na pitanje kako sam? Ja bi uvijek bila odlično ili dobro!

Prošla je i osnovna, došla sam i u srednju, nekako sam tu srednju jedva i prošla jer sam imala fazu buntovništva i preispitivala sve što se moglo preispitivat, da ne dužim, to je škola u kojoj se to ne radi, katolička škola u kojoj ne pitaš, nego samo slušaš i radiš kako ti se kaže! Ajde prošle su i te četiri godine u mukama, na zadnjoj godini, par mjeseci prije kraja počela sam padat u nesvijest!

Logično sam zaključila kako sam tada ilegalno radila u jednom klubu preko godine kao šanker, da su nesvjestice vjerojatno od toga, jer bi radila od 11 do 6 ujutro, došla doma, pojela doručak i otišla na nastavu! E,sad, zašto sam radila? Jer nisam htjela da mi moji daju ikakve novce za maturu, smatrala sam da imam 18 godina i mogu sve na ovom svijetu sama! Moj otac je bio okej sa tim, dok moja mama je ipak brinula i tjerala me da ne radim toliko, ali kada osjetite prve veće novce od onih 20 kn koje sam tjedno dobivala ko dzeparac, jednostavno nisam mogla prestat radit, ali da se vratimo na nesvjestice.

Svaki put kada bi se našla u stresnoj situaciji osjetila bi ringršpil u glavi, mučnine i lagano gubljenje tla pod nogama, mislim da taj drugi semestar 4 razreda je bio najkritičniji period života! Išla sam po bolnicama, na preglede, razgovore, hitna je više puta bila na mojoj adresi, toliko da su već napamet znali broj s kojeg zovem ili netko zove za mene. Nakon skoro 6 mjeseci bitke s tim, kada su prošli upisi na faks, matura i sve, moje stanje se naglo poboljšalo, a doktori su mi samo dali xanax kao rješenje mojih problema!

Onda sam krenula na faks, novi početak, nova svježa stranica, upisala sam fakultet i smjer na kojem nije bilo nikog ko me pozna od prije i odlučila sam napravit novu sebe!! Bila sam glavna štreberica, profesori su me voljeli, imala sam samo 5-ice, sve sam kolokvirala, paralelno sam radila, samo sam nizala uspjeh za uspjehom, na poslu sam napredovala dosta brzo, sve je bilo super, osim mog privatnog života! Bila sam u vezi koja se još vuće malo iz srednjoškolskih dana sa osobom koja jednostavno nije bila za mene, ali mi smo to forsirali dok nismo postali previše toksični, u tom periodu su mi i roditelji bili na rastavi i tu kreće kaos!!!!

2 godina faksa, promijenila sam posao iz jedne fast food industrije u drugu, odselila sam se s dečkom na stan, skupljala novce da platim svoj privatni fakultet i dalje nizala uspjehe sa ocjenama i zadržavala svoju stipendiju od 50% popusta, borila se da uvijek budem među top 3 studenta, dok s druge strane osoba s kojom sam u vezi... čista suprotnost mene! Da skratimo priču, on je bio IT-evac koji nikad nije imao novaca u dzepu, stalno se uspoređivao sa mnom, stalno kukao kako mu je teško i ako nije bio na poslu, onda je pio ili programirao ili igro igrice i tako je naša veza otišla u ku*rac, ali mi smo i dalje bili u njoj!

Zamisli nakon jutarnjih predavanja i noćne smjene, dođeš doma, a veš koji si ga zamolila da objesi još je u vešmašini, on sjedi za laptopom i igra igrice, pitaš ga da li je šta jeo? On kaže ne! Tako mrtvo umorna odeš i napraviš mu večeru i doneseš, on i dalje sjedi, otvaraš svoj laptop i krećeš sa svojim zadaćama i tako provodite večer, on na svojoj strani ti na svojoj i tako svaka večer ista priča! O financijskim problemima ni ne želim pričat jer on je radio isto u restoranu, ali je uvijek ko foll radio neke projekte od kojih nikad nije bio plaćen ili barem ja nisam vidjela te novce, dok ja sa druge strane svoje znanje sam znala unovčit, kao i svoj štreberski imidž na fakultetu, pa sam radila u restoranu navečer, a nakon njega bi pisala drugim ljudima završne i diplomske radove i tako zarađivala ekstra, ali to ekstra nikad nije bilo ekstra nego je bilo krpanje dugova od mog partnera! Kad staviš vezu na stranu na sekundu i okreneš se da pogledaš obitelj, vidiš ogromnu vatru i ogroman dim i sve spaljeno svađama mojih roditelja! Tokom njihove rastave brat i ja smo bili u sredini iako nismo mali niti maloljetni, njih dvoje su se svađali preko nas! Otac je počeo neizmjerno puno pit, majka je bila monstrum živčanoće i najbolja stvar živjeli su zajedno pod istim krovom godinu i pol dana dok se stan nije prodao!

Od onih priča ''STUDENTSKI ŽIVOT JE NAJBOLJI ŽIVOT KOJI ĆEŠ IKAD IMAT'', postao je najgori život ikada!!! U jednom trenu ni doma financijska slika nije bila najbolja, pa su tenzije bile gore nego ikada, povratak doma nije mi bio nikakva opcija, htjela sam prekinut vezu, ali ako ju prekinem moram izaći iz stana, mislila sam da je život u dvoje lakši i nisam shvaćala da zapravo živim sama, on je tu samo fikus, ali ne, moja glupa glava nije to tako vidjela, nego se počeo razvijati još veći strah od toga da ne ostanem sama, počela sam sve manje spavat i počela sam sve više pit!!

U početku sam pila samo vikendom nakon posla, kao da se malo opustim, ali onda je krenulo pretjerivanje sa alkoholom. Počela sam izlazit, previše, počela sam pit kako bi mogla zaspat. Bez minimalno 5 piva u sebi, nebi otišla doma.

Onda je došla 3 godina fakulteta, još uvijek sam držala taj svoj uspjeh na vrhuncu, ali sam odlučila počet radit u svojoj struci i tako sam našla posao u jednom firmi čiji je fokus bio digitalni marketing, tu sam se osjećala sjajno, ali, moja situacija doma nije bila nimalo sjajna, pa su počeli pozivi moga oca počeli za vrijeme mog radnog vremena, ako se ne bi javila odmah, nego tek nakon statanka ili napraljenog zadatka, on bi mi prijetio da će doći na posao i išamarat me pred svima, da se razumijemo ja u tom trenu imam 21 godinu i strah od moga oca je ogroman jer ja znam da je on to u stanju napravit.!! Dolazim doma uplakana skoro svaki dan, na što moj partner ne obraća pažnju ni najmanje, oblačim se, brišem suze i odlazim u grad, sa piva sam prešla na rakije sa rakija na gin! Naime, to više nisu bile čaše u pitanju, postale su flaše u pitanju! I tako skoro svaku noć popijem koju rakiju ili gin da se smirim i mrtva pijana, ne znam ni sama kako dolazim doma! Sex u tom trenu nisam sa dečkom imala, pa vjerojatno godinu dana, ležim i razmišljam kako više nisam privlačna očito i idem spavat sa suzama u očima, dok ležim pored njega koji je kompletno hladan i ne primjećuje smrad mog tijela koji se osjeti po rakiji koju sam popila! Budim se i idemo sve ispočetka, nabaci osmjeh, nemoj da na poslu vide da si loše, javljaj se ocu odmah ili u suprotnom ćete osramotit ko niko nikoga, ali takav tempo se ubrzo i odrazio na posao, počela sam biti nezadovoljna, pa sam promijenila posao!

Završim 3 godinu, skupim hrabrosti i prekinem sa dečkom s kojim sa bila previše dugo, pokupim se i vratim se doma! Greška u koracima!!! Doma kaos, ratno stanje, ne znam opisat koliko je napetosti bilo u tih 60 kvadrata, toliko da te je počelo gušit!!! Otac ne živi više sa majkom jer se stan nije prodao tako brzo kako su htjeli, on živi na vikendici, a ja sa živčanim monstrumom! Otac je prestao prijetit, nego samo zvat kada je toliko pijan, da se ni ne sjeća da je zvao ili je zvao svaki put kad bi ga policija zaustavila mrtvog pijanog! Gledat kako obitelj tone je najgora stvar ikada, majka koja pije šaku tableta, otac koji konzumira alkohol i evo tu je moj brat koji je napokon upisao faks, ali ga je upisao u drugom gradu i očekivalo se od mene da mu pomognem jer radim i imam novaca za to (da naglasim radila sam ko student na studenska ugovore).

Tu počne kalvarija života, pokušavam kroz razgovore doći do majke, kroz razgovore doći do oca i onda u svim tim bitkama, moj brat mene nazove jedne noći i kaže mi: ''Hej, ja više ne mogu živjet'', subota 2 ujutro, moja anksioznost je na vrhuncu, ne znam šta bi mu rekla, zadržavam ga na telefonu koliko god dugo mogu, pričamo cijelu noć! Slijedeće jutro se oblačim sjedam na bus i putujem 400 km do njega, da i s njim sjednem i porazgovaram! Pravim se jaka, užasno jaka jer da me vidim da sam ja u rasulu, taj razgovor nebi prošao dobro, uvjeravam ga da je kod kuće sve okej, da se ne brine, dok sa druge strane obiteljska situacija nalikuje slikama iz '91. Uspijem smirit situaciju i na tom području i vraćam se na ratno polje nazad u svoj grad. Bilo je teško skrivat od brata sva sranja koja su se događala dok ih on nije vidio, bilo je teško držat roditelje na oku, da ne izvode sranja dalje i da si ne unište živote, da i umjesto da sjednem i nekom kažem sve ovo što sad piše u blogu, ja svaku noć sam posezala za alkoholom kako ne bi morala nikom ovo ispričat jer me bilo previše sram svoje obitelji i situacija, bilo me je previše sram situacije u kojoj se moja obitelj našla, otac alkoholičar, majka tabletomakna bez takta i osjećaja za druge ljude osim same sebe!

I tako se to nakupljalo u meni jako dugo dok nije došla ta 2018 godina gdje sam ja izgubila kompas, ušla sam u neki odnos sa jako toksičnom osobom i imala sam potrebu tu osobu jako popravit, baš jako, ali nisam shvatila da ja već neko vrijeme popravljam sve oko sebe osim same sebe. Naime, ta osoba je bila malo previše pasivno agresivna i previše je iskaljavala svoja nezadovoljstva na meni, skoro svaki dan, ne znam koliko dugo sam slušala o tome koliko ja ne valjam i zašto, pa saam ja jednu nedjelju pukla! Toliko pukla da su riječi i tanjuri samo letili po stanu! Čak sam agresivno i napala tu osobu jer mi je ušla u mojoj osobni prostor, unoseći mi se u facu, htjelo je postavit autoritet nad menom, ali u tom trenu je ta kap prelila času i rolete su mi samo pale preko očiju!

Iskreno ne sjećam se detalja, ali kad sam došla po svoje stvari koje su ostale kod njega, on je pozvao svoje prijatelje da ga zaštite od mene jer ga je bilo strah! Da napomenem, on je veći, jači i stariji bio od mene!
Dolazim doma, osjećam da mi nije dobro, srce mi lupa previše, tlak me mami, zovem prijatelja da dođe i da mi pomogne u slučaju da se srušim, osjećam isto ono gubljenje tla pod zemljom kao i u srednjoj školi!
Zovem majku, na šta moja majka meni odgovora: ''Da li ti baš danas nije dobro???? Zašto????? Ti nisi normalna osoba, ti si za umobolnicu!'', u tom trenu kreću suze i histerično plakanje!

Uspijem se smirit, već negdje predvečer, dolazi moja majka u stan ljuta jer se morala vratit sa izleta, pita me šta mi je i ja joj prepričam apsolutno sve iskreno o mom odnosu sa XYZ, na šta moja majka meni odgovora: ''Tako ti i treba, uletila si u odnos samo kako bi pobjegla od doma'', povrijeđena njezinom reakcijom i riječima vidno sam već postajala ljuta jer majka nije stala samo tu, nego je nastavila izvlačit sve moje ''pogreške'' koje sam ikada napravila od osnovne škole, pa sve do dana današnjeg, njezin monolog je trajao ukupno sat i pol, u par navrata sam ju pokušala zaustavit, ali nije htjela! Nakon sat i pol slušanja o tome što sa mnom nevalja ustajem se i lupam stolicu pored sebe, bacam ju i počnem se derat ljutito kako mi samo treba zagrljaj i riječi da će sve biti u redu! Počinjem osjećat kako lagano gubim sebe i punim se bijesom, počinjem dobivati osjećaj u sebi da ju moram ubit! Kontroliram se da fizički ne nasrnem na nju, u tom trenu moja majka uzima telefon i zove bolnicu da ih pita šta da napravi! Oni ju savjetuju da me odvede u bolnicu za mentalne bolesti. Ona izlazi van i uvjerava me kako sam ja luda i meni je to potrebno, e sad, moj inat u tom trenu radi na 600-tu i govorim joj da ću joj dokazat da nisam luda niti da nisam svoj otac! Oblačim se i odlazim skupa s njom u bolnicu, još ju pristojno i navigiram!

Dio o boravku u mentalnoj bolnici ću ostaviti za drugi post, znam da je uvod previše dugačak, ali ovo je samo mali uvod mog početka dijagnoze, da bolje razumijete cijelu sliku moje priče!

Ostavite komentar ili neko svoje iskustvo, želim biti tu za vas jer znam koliko to zapravo znači!