Kamo sada kada je Darwinova teorija došla do samog kraja evolucijskog napretka?
Od glave priljubljene uz guzicu uspjeli smo se uzdignuti, podignuti glave visoko pogleda usmjerenoga ka nebu, ka savršenstvu i sada tako uzdignutih glava već milenijima ne radimo ništa drugo doli proždiremo jedni druge, sami sebe, svoju vlastitu djecu, prolijevamo krv nevinih. Izgleda da smo od siline opčinjenosti gledanja ka gore zaboravili povremeno provjeriti što nam naše guzice rade dolje. Usuđujemo se prosuđivati što bi nekom našem bogu bilo ili ne bi bilo drago te na osnovu vlastitih misli i teorija, proizašlih iz guzice za koju smo već zaboravili da postoji, određujemo pravila po kojima hoćemo ili nećemo ovom ili onom bogu biti dragi. Bitno da su bogovi zadovoljeni, a naše guzice, uz svo dužno poštovanje, tko jebe? Slijedom logičkog zaključivanja prema riječima navedenim gore, rekla bih bogovi. Divno, nadasve. Koji bog? Bog rata, bog ljubavi, božica ljepote, božica plodnosti, bog Sunca, bog mora, bog poezije, vina i tako unedogled. Dok zadovoljim sve i jednog postojećeg boga, prošao Život, napravila nisam ništa i ajmo Jovo nanovo jer sam zadaću zbog koje sam se prvotno pojavila na Zemlji zaboravila u ime bogova. A bogovi? Pa njima je lijepo, oni vole kada ih ljudi kune i mole, a oni ne daju jer eto imaju tu Moć. Koju moć? Svu onu našu dobivenu po rođenju koju smo zbog ne vjerovanja u vlastito Sebe predali tim istim bogovima pa sada kao guske u magli tapamo i molimo: ˝Bože daj, bože daj, bože daj mi molim te, evo ja ću se naguziti i podariti (čitaj prodati) ti svo svoje potomstvo, samo mi daj!˝ Evo je opet ta guzica…. Baš me nešto opsjeda danas. Možda neće ako se malo počešem.
Koji bogovi, kakvi ratovi? Život ljudi božji, Život!
Kao što sam već spomenula, navodno smo na kraju Darwinove teorije evolucije. Po teoriji, uspravljanjem kralješnice i naš je Intelekt sve više rastao pa smo postajali sve spretniji u pronalaženju adekvatnijih pribora za ubijanjem hrane, gradnji skloništa, izradi odjeće, pa se onda trebalo nakititi, nađinđati kojekakvim ukrasima jer sami po sebi nismo bili dovoljno lijepi. Pa je žena iz susjednog čopora bila nađinđanija od moje, pa joj više nije bila dovoljna samo hrana, sad hoće i đinđe, a oni tamo imaju i bolju vatru, pa da, nema dovoljno za sve, treba ih potamaniti, pokupiti im đinđe, što bi ja sebi napravio kada mogu oteti, ni žene ne ostavljati jer će mene ova moja, ako poštedim ovu što je imala više đinđi, do jutra uškopiti. I to sve dok je čovjek za današnje poimanje bio glup i slijep. Da jer oni onda nisu znali da se borbe koje se ˝moraju˝ voditi, mogu voditi i u ime bogova tako da nam svijesti ostanu kristalno čiste jer bog je eto bog i on hoće krv. Čak siročić glupi čovjek nije znao ni da će jednoga dana moći sjediti u vlastitoj fotelji, upravljati dronom s drugog kraja svijeta i mlatiti po nekoj tamo palestinskoj, sirijskoj, nebitno kojoj dok nisu njegova, djeci.
Navodno je za sve kriva jedna žena imenom Eva što je pojela jabuku jer joj je bilo rečeno da će ako je pojede unatoč zabrani, shvatiti Sebe i svoju ulogu u ovom svijetu. Gdje je tu muž koji joj je u ime boga trebao odvaliti šamarčinu i reći: ˝Kravo glupa! Bog je rekao ne, i bez obzira na mogućnosti, ne znači ne!˝ A muž? Muž je bio mica, Adam se zvao. Valjda je jadan čovjek već tada i bez jabuke znao da mu je prvotno naloženo bivati uz svoju družicu te odlučio po prvi puta u Životu vlastitu Moć ne predati bogu nego je ispreplesti i učvrstiti sa Moći Svoje žene Eve. Da bi na koncu umjesto junakom bio prozvan papučarom. Tada je bog prvi puta pao na tjeme, poludio skroz, protjerao nas iz Edena te naložio da pišamo i prolijevamo krv da bismo preživjeli. Zašto? Jer je Ona htjela znati, a On je htio osjećati. Jer su učvrstili vlastitu Moć jedno u drugomu.
Tko se uplašio Ljubavi? Tko je demonizirao Ljubav? Čija ljubomora uništava Svijet? Tko je iznad boga i da nije možda Život sam po sebi? Je li svrha roditelja najboljim namjerama tjerati djecu u preuranjeni grob ili ih poticati da ostvare vlastite po rođenju dobivene potencijale? Ne bi li svako dijete uz pomoć svojih roditelja trebalo moći nadrasti njih same i ničim drugim doli pukim ispunjenim bivanjem služiti Svijetu?
Reci mi Bože, što ti to imaš protiv mene, jedne najobičnije samosvjesne žene?
Oznake: ljubav, postanak, muž, žena, Zdravlje, jabuka, rat, mir, djeca
