subota, 17.11.2018.

SAVRŠENO NESAVRŠENI POBJEDNIK

Reče mi netko: ''Ideš mi na živce, stalno se uspiješ izvući i izaći kao pobjednik i tako si neopisivo savršena uvijek u svemu.''

Ja uživam u svojoj nesavršenosti. Riječi su mi izrečene pogledom koji nije dotakao sve moje puteve kojima sam prolazila, sve moje ožiljke na srcu, sve moje napore, da upravo shvatim da pobjeđivati i težiti ka savršenosti nije poanta naše životne igre.

Ja nisam pobjednik, samo pokušavam u svim situacijama pronaći pravilnu riječ, izlaz koji nije bježanje, nego suočavanje sa vlastitom nestrpljivošću sa samom sobom, a do svega toga ne dolazi se u trenutku. Znati biti strpljiv sa sobom, znači i podnijeti osuđivanja, iako bi u trenutku istrčao glasno vičući pred auditorij i svima pokazao kako si ti jedini u pravu.

Ne! Nikad mi nismo uvijek i jedini u pravu, ponekad je potrebno prešutjeti kad bismo najviše progovorili, jer svaki glas iz grla mogao bi povrijediti nekoga, a tu dolazimo do onog najvažnijeg u našem sazrijevanju, imati OSJEĆAJ za glas drugoga, zatomiti naš vrišteći glas Ega i poslušati svoju tišinu. Ona toliko toga ima za reći.

Jeste li ikada u potpunoj tišini, isključeni iz svih vanjskih zvukova, poslušali vaše misli*

Bude ih čitav roj, poput pčela izašlih iz košnice i svaka ti želi nešto reći, čak ponekad i glasno. Kako sve to preslušati i poslušati?

Opet...strpljenjem pa tek onda, kada obuzdamo svoje nepotrebnosti, možemo poslušati misli drugih, ali mi smo previše obuzeti sobom, svojim ranama, svojim mislima, svojim samouvjeravanjima, da bismo uopće mogli krenuti dalje, a da ne pričam o tome koliko strpljivo moramo podnositi nedostatke -naše pa onda tuđe. Ne drugačije, tuđe, pa onda naše, jer sve to zahtijeva ipak puno, puno napravljenih koraka ne samo u jednom životu.

Kada se naučimo biti skromni, to je već pokazatelj da smo prošli jedan dio puta, nema pobjednika niti gubitnika u igri koja se zove život, samo upornost, da se igra završi do kraja.

Čovječe, ne ljuti se!!


https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/duhovne-teme/savrseno-nesavrseni-pobjednik


16:09 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.11.2018.

VRTI SE VRTI, MALENI HRČKU!

Vrti se, vrti, maleni hrčku, svoj kotač iz kojeg ne izlaziš u svom malenom kavezu kojeg uređuješ i da ti sad otvore vrata, ti bi razmišljao, jer strahom su te hranili od prostora izvan tebe, omeđili tvoju dušu granicama nesigurnosti, a sigurnost smjestili u tvoj kotač i čvrsto tlo pod tvojim nogama..

Vrti se, vrt, malena životinjice, puni svoje vrećice u ustima zalihama za crne dane, jer bijeli ne postoje. Pažljivo te hrane smjesom iluzija i lažima odmjereno, da se ne prejedeš i ne razboliš, jer bi tada prestao vrtiti kotač i počeo razmišljati, a ti ne trebaš razmišljati i zašto bi? Ne trebaš ni vjerovati svojom glavom, drugi će ti reći kako i u što da vjeruješ.

Jedni će te uvjeriti da se žrtvuješ i prihvatiš križ, dok će oni u svojim podrumima zlato čuvati i gnjilež činiti, ako ti pogriješiš, već je podzemlje spremno za prihvat. Oni su sebi osigurali sigurnije mjesto, a ti se bojiš misliti drugačije i jedeš sve što ti se ponudi.

Vrti svoj kotač, maleni hrčku. Drugi će ti reći, da iz njega ne možeš izaći, dok sve tvoje pogrešne korake ne izvrtiš do kraja. Moglo bi to potrajati, maleni hrčku, do kada misliš tako veselo i bezbrižno svoj život gurati? Kažeš, sve mora biti tako, uredno sam podmirio dugove prema svijetu, poštivao zakone i zapovijedi, kada dođe vrijeme, sve će mi se vratiti.

Vrti se, maleni hrčku, ako jednom shvatiš, da je izvan tvojih okvira svijet kojeg trebaš i koji tebe treba, pokidat ćeš žbice kotača i postati osovina koja je ujedno i putokaz.

Vrti se, vrti, maleni hrčku!


http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=104563




09:27 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 09.11.2018.

MALI CLAVICULI ILI SIVI ZETA RETYCULI?

Često šećem po obali mora kanalisanih poruka, i tražim na obali neke istinske djeliće, koje voda iz dubina izbaci...

Otvorena sam za sve, i iz svega izvlačim ono najkorisnije za vlastiti razvoj duše..Bude tu svega i svačega, i vjerujte mi, postaje umjetnost razlučiti laži od istine..Ali nije nemoguće..u svemu mi je vodilja moje vlastito svjetlo duše iznutra..A ona itekako signalizira, ako naiđe na nešto što sa istinom veze nema..I tako, šećući po kanalisanim porukama, naiđem na jedan zapis, čak od stotinu stranica.."Mala knjiga, pomislim", ali ipak je strpljivo isprintam..

Naziv: "Objave sa Zeta Retyculi"...

prvo pitanje samoj sebi: "što ti mali, sivi robovi reptilijanaca imaju za reći?"

Nešto pametno? Osobno, koliko mi je poznato, oni su hibridi, stvoreni da sa naše planete Zemlje uzimaju uzorke i odnose ih, tamo negdje, svojim gospodarima..Gmazovima ili nekim drugima, nebitno..

Svi smo mi na neki način, putnici-vanzemaljci, i svatko od nas je ovdje na zemlji iz svog razloga. I svatko ima svoj udio i svoju filozofiju utkanu u stvaranju Zemlje..Plejadanci, i njihova miroljubivost i duhovnost..ostaviše korijen u Indiji i njihovoj religiji..Nenasilje, rješavanje problema svim drugim načinima osim nasiljem..Sirijanci, kao snažna i mudra bića-ratnici, koji korijen iz Atlantide prebaciše u Egipat..Za istinu ponekad treba istupiti i glasom, buditi uspavane, jer, najlakše je manipulirati ljudima kad spavaju u vlatitoj krletci neznanja..

A mali sivi, potrkala, koja svoju svijest zapravo nemaju, jer su stvorena da služe, i kad završe posao, reciklira ih se, kao svaki isluženi stroj..

Reptilijanci nikad ne šalju kanalizirane poruke navodeći sebe kao izvor..jer znaju da će ljudski um, koji se konačno budi, odmah odbiti prihvatiti njihove istine..Pa upotrijebe raznorazne priležnike da pokušaju pronaći put do nas..

Otvorim ipak poruke malih sivih, nadajući se, da se desilo čudo, pa da ću naići na nešto pametno i plemenito..

Pa počnu priče o tome, kako će biti kad se 12. planet približi (napominjem, poruke su pisane 2009.god, a tek sam ih sada pronašla) majčici zemlji, kako se treba ponašati, u slučaju potresa, poplave, gdje se nalaziti, gdje se sakriti, blablabla..

pa što činiti poslije kataklizme, ako preživimo, opet, blablabla...sve mi je to poznato..Pa pomislim, možda im se kompletni koncept njihove strukture promijenio, pa nam hoće pomoći?

A onda naiđem na ono što me totalno uvjerilo i razuvjerilo:

Ljudska rasa će ipak izumrijeti, jerbo je preslaba da opstane jer, svijet se dijeli na one koje služe-sebi, i one koji služe-drugima.Zetani služe velikodušno drugima, i oni će se ponuditi da nam pomognu da pruže sebe kao dominantniju i jaču rasu..

Pa govore o sexu između bića koji služe-sebi, i prirodnom začeću, kao nečem što uopće neće više postojati..

kakav sex, kakvo nošenje čeda ispod srca? Sve se može učiniti in vitro, a ljubav koju majka prenosi djetetu koje nosi, može biti pružena kasnije, kad se dijete rodi izvan majke..

Ma dajte, koje su to nebuloze? Nisam gledala znanstvene studije, ali mislim da dijete koje se rađa izvan majke ne može nikad biti emotivno čvrsto i isto, kako kad bi se rodilo na umjetan način..

Tko koga zavarava? Više me ni alieni ne mogu prevariti..Volim biti baš to što jesam, i na ovoj predivnoj planeti baš kakva jeste..

Mislim da nigdje u svemiru poljubac i dodir usana dvoje zaljubljenih, nije tako divan, kao ovdje..

Mislim da nigdje osim na ovom planetu, dijete nema veličanstveniju kolijevku za svoje rađanje, maternicu majke..

Mislim da nigdje trava nije tako meka, i more tako divno i plavo, kao ovdje..

Da nabrajam dalje?

Mali sivi,natrag u svoje kućice..Dok me ima,bit ću čuvar ovog našeg plavog raja..Bilo na koji način, ali najviše--ljubavlju i zaljubljenošću u Istinu..




http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=67915


10:51 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 08.11.2018.

PISMO NEPOZNATOM ANĐELU

Bijaše godina 1968. ili 1969. i zaista bih voljela da znam točno, koja je bila, ali priča neka teče kao rijeka uz koju sam se rodila i koja me tada zaista skoro uzela u svoje okrilje. Davno je to bilo, a čini se kao da sada proživljavam taj događaj.

Bila sam dijete, osmogodišnja djevojčica, koja je voljela šetati, jer nije voljela sama ostajati kod kuće. Majka je morala raditi, da nas petero djece prehrani, a braća, svi puno stariji od mene, odlazili bi sa svojim društvom, a mala Tanja bi tada kretala u avanture.

Sjećam se te godine Drava je bila izuzetno niska i od onda do danas ne sjećam se, da je bila toliko plitka. Osijek se kupao u večernjem rumenilu, a sumrak se polako spuštao na grad. Odlučih da se prošećem po pješčanoj obali rijeke ispod željezničkog mosta. Obala je bila pusta i nikoga nije više bilo, kupači su otišli, a ja sam uživala gacajući po još toplom pijesku. Tada odlučih gacati po vodi.

Ah, kako je bilo zabavno trčati po vodi kad je bila toliko plitka. Sjećam se, trčeći sam došla skoro do polovine Drave, a rijeka jedva mi do gležnja. Korak još dalje i više nije bilo dna. Počela sam se koprcati, jer nisam znala plivati, željela sam doći do zraka, ali površina je bila sve dalje, a sve više vode u mojim ustima. Osjetih da mi se noge grče, a odmah za njima i ruke, cijelo tijelo je postalo jedan veliki grč.

A onda sam se prepustila, vidjela sam samo tamu sa tu i tamo kojim odsjajem, osjećaj je čak bio i ugodan kao da sam tonula u san. Prestala sam se boriti, a onda dvije ruke, kao dva anđeoska krila, čvrsto su me uhvatile i izvukle na obalu.

Mladić me je samo pitao, jesam dobro i dok sam se povratila od šoka, on je već otrčao svojim putem, nije mi čak ni svoje ime rekao i dalje nikoga osim mene na obali nije bilo.

Moj anđele, u moje dječje srce nisi tada ulio samo zajhvalnost, nego i želju da i ja činim dobro drugima. Moje srce je tada shvatilo, da pravi anđeli nemaju imena i ne traže zahvalnost.

Pa ipak, nepoznati anđele, bilo gdje da si sad, na nebu ili još na Zemlji, HVALA TI! Kad se jednom sretnemo, prepoznat ćemo se i tad ću ti reći koliko si tada ljubavi ulio u moje srce, one prave istinske ljubavi kad se šutke u tišini drugima čini dobro.

Uvijek zahvalna,

Tanja Repinac


https://www.magicus.info/multimedija/svjedocanstva/pismo-nepoznatom-andjelu


17:16 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 07.11.2018.

OBNAVLJANJE

Pomiriti čovjeka-životinju sa svim ostalim životinjama sa kojima dijelimo istu prirodu, koja je sveta više, nego bilo koja crkva ili hram.

Mi koračamo po tijelu Majke Zemlje, blagujemo njene plodove, pijemo njenu krv, koja sačinjava sve rijeke i oceane, dišemo kroz njena pluća-šume, a kako se ponašamo? Nezrelo, sramotno nezrelo,bukvalno iskorištavamo riječi iz svetih spisa, koje nam govore da je sve stvoreno za nas, jer smo najviša vrsta, Bogu draga.

Kojem Bogu? Koji Bog odobrava samodestrukciju čovjeka koji je njegova slika i prilika?.Tako pišu, zapravo, takav Bog je vrlo limitiran i nesavršen, jer nikad ne bi sam sebe uništavao počevši od kolijevke u kojoj je rastao.

Jesmo li svjesni koliko smo skrenuli sa puta? Koliko ljudi na kugli zemaljskoj nikad nije osjetilo tu predivnu povezanost sa svime, a time i sa Savršenim kreatorom?

Naši linkovi su prekinuti, svijest zamućena žurbom oko egzistencije, konzumerizam je protokol koji je obavezan, jer živimo samo jedan život. Pogrešno i da je samo jedan, (a nije), ono što ostaje iza nas, ostaje našoj djeci i djeci naše djec, jer kako ih odgojimo, tako će prenositi dalje. Preziremo paganizam, usvojili smo kulturne navike nametnutih religija, a zapravo, poganski drevni ljudi su poštovali i voljeli prirodu više nego mi, jer su znali da je živa i da ovise o njoj.

Vile i vilenjaci, wicce i wiccani, sve je to gurnuto pod tepih kao nešto sramotno, zločesto, dio bajke, a zapravo nema većeg zla, nego uništavati sve oko sebe radi vlastite koristi i bogatstva koje nitko sa sobom nakon smrti ponijeti neće.

Poanta poante - progledajmo dok nije kasno, vremena ponestaje za nas, ljude, priroda će se obnoviti i bez nas.




17:34 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 31.10.2018.

O samoći, mudrosti i još koječemu..



Nikad neću ograničavati tišinu, koliko god me vodila u beskraj samoće, uvijek ću je poslušati kada mi svojim glasom govori o beskraju ljudskog nemira i putu kojim se dolazi do mira. Dopustit ću svojoj nijemosti, da pobijedi želju za dokazivanjem vlastite istine, jer sve je to samo dijelić cjeline, tražit ću istinu u svim ponuđenim istinama i nikad se neću zaustaviti na jednoj jedinoj, pravoj i ponuđenoj. Tko sam ja, da se izdvajam i od drugih se odvajam kada trebam zapravo spajati sve razdvojenosti?

Jedina mudrost koju priznajem kao početak svih mudrosti, je jednostavnost življenja, a jednostavno živjeti ponekad je najteže živjeti, jer smo se izgubili u kompliciranju i preslagivanju učinjenog. Jednostavnom čovjeku život teče lagano poput izvora koji svojim pravcem teče i na kraju uranja u more i ne pita se nikad zašto teče baš kako teče i da li će uopće doći do mora. On slijedi svoj put, bez puno razmišljanja, sluša svoju tišinu i teče, bez zaustavljanja.

Dopustit ću svome bezgraničju duše, da postavi granicu, ako osjeti da imalo izdvajam vlastitu mudrost, zapravo, čim izroni imalo želje za tim, dopuštam da me slobodno proglasite budalom, jer budale koje ne izdvajaju svoju mudrost, prije će naučiti lekcije, nego mudri ljudi koji budale preziru, a sebe ističu i nemojte sada početi komplicirati i svrstavati i razdvajati. Niti je tko dovoljno mudar niti je itko dokraja lud, sve je to zapravo jedno, pihvatimo li da smo oboje, već smo uhvatili nit jednostavnosti.

Ja tek dio životne škole prođoh i još nemam pojma u kojem sam razredu, valjda ću i to jednom saznati.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/o-samoci-mudrosti-i-jos-kojecemu


15:28 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 30.10.2018.

SATIRIČAR=LIRIČAR

Satiričar i liričar, naizgled nespojive komponente kao dijelovi pisane riječi,i skoro uvijek, za neke u opoziciji.

Apstrakcije kojima se ne želi nitko baviti u sučeljavanju sa poveznicama među njima, koje ipak postoje.

Zagledamo li se dublje, uronimo li do samog dna izričaja, dolazimo do zaključka, da je samo dobar liričar i dobar satiričar.

Jedno je neodvojivo od drugog.

Lirsko doživljavanje svijeta oko sebe, permanentno izvlači osjećaje na površinu, i nastoji takvo viđenje predočiti drugima.

Ali lirika nije sladunjava i opojna, ona je samo stvarni doživljaj istine koja kroz riječi dolazi na svijet.

Da bi je mogao pokazati, trebaš nadasve OSJEĆATI, jer bez osjećaja, sve je pustopoljina..

Satira traži još više osjećaja, nego lirika..

Lirika je početak..Satira kojoj je temelj lirika, nikad neće biti siromašna i jalova.

Satira koristi neprestano osjećaje,ona je osjetljiva na drugu stranu istine, i na sve ono što sa istinom ratuje.

Vjekovima su satiričari istraživali ljudske negativnosti, snobovske nastranosti i mizantropiju pojedinaca, ali i vladara koji su sa takvim miljeom upravljali masama.

Satiričari vječno hodaju po tankoj žici iznad ponora, jer se bore protiv onih, kojima istina ne ulazi u srce, zapravo, ne bore se protiv pojedinaca, nego protiv negativnosti i laži, koji pojedincima žele ovladati.

Oni se ponekad bore i sa sobom, jer ego je uvijek spreman zauzeti svoje prijestolje, ako nismo dovoljno mudri da prepoznamo njegove zakulisne igre.

Satiričari su akrobati, stalno vježbaju ravnotežu, nastojeći da budu objektivni, i ne ugode svijetu niti sebi.

Njihova osobna savjest, kao čuvar, vječito ih opominje kada trebaju govoriti a kada šutjeti.

Pravi satiričari su iznad svega i ispod svega, u svemu su, a opet trebaju postići nivo, da ne budu ni u čemu.

Ismijati nepravdu i licemjerje, a ne povoditi se za smijehom.

Oplakivati sitničavost, krutost i prizemnost, a opet, ne osuđivati osuđenike u vlastitim kavezima uma.

Pri tome,moraju računati na to da često svojim perom ne donose mir, jer, istina pogledana oči u oči, izaziva bol u nekim slučajevima.

Svjesni su, da kao takvi nikad neće biti na početnim stranicama, nego na marginama životne škole.

Satiričari obnaženom istinom znaju vrijeđati, ali pri tom ne smiju povrijediti netaknutu, čistu mrvu duše, koja se u svakom čovjeku krije.

Oni imaju moralnu obavezu da čuvaju integritet dobrote u svakome o kome odluče progovoriti.

Zato su liričari, istinski satiričari. Satiričar bez lirike je pusta tvrda stijena bez života, koja samo može razbiti i raniti one koji zaslužuju polagano razotkrivanje istine..

I zato, treba uvijek osjećati, sav se pretvoriti u osjećaj, i znati trenutak kada, što, i kako kome progovoriti.

Pošten satiričar je filantrop.

On voli ljude, i zapravo želi da oni postignu i ostvare sav kapacitet pozitive, koji mogu ostvariti.

Sve devijacije su satiričaru zanimacije. Ali ne da ih poistovjeti sa nosiocima, nego da ih odvoji od njih i bezbolno uništi, samim otkrivanjem i razotkrivanjem.



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106757



10:03 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 28.10.2018.

RASPAMETILI ME TOTALNO...

Raspametili me totalno silni upućenici i obraćenici, silni mudroznanci i umozborci..

Taman pomislim: Eto! dosegnuh granice pameti, pa se opet nađe netko pametniji, i gdje sam na kraju?

Opet pred ambisom, Luda, kojoj pseto gricka nogu, i kaže da se ne baca ponovo, u ambis tuđeg pametovanja.. A Luda ne posustaje, hoće konačno pronaći prazan bezdan, gdje je ništa osim tišine neće dočekati..

Netko kaže: Ja znam najbolje, Ja ti tvrdim da svu pisanu mudrost lijepo baciš u smeće, sve je to mlaćenje prazne slame, svi ti silni Učitelji, koji su iza sebe ostavljali dio svoga proživljenog puta, sve je to glupost..

Knjige ne trebaju..

Tko je uopće smislio knjige?

Lijepo ti živi ovaj opipljivi život, pusti sve te štandove, gdje se ezoterija, para-normalno, sve izvan normalnog nudi kao rješenje.. Budi pametan!

Sve što ti nude izvan tvoje pameti je nešto što ne postoji..

Ja ti kažem, ja, ja ja jaaaaa...

Tko si ti?

Tko si ti što mi tako sigurno daješ savjete, i misliš da je sve što čuva knjižnica vremena, Akaša postojanja, bezvrijedno?

Tko si ti da daješ uopće viziju konačnosti mudrosti Univerzuma, a ti si tek jedna čestica prašine?

Tko si ti, da svoju pamet prostireš kao jedinu moguću?

Zagledaj se dobro u svoju glavu kupusa..

Tko ti može garantirati da je to samo tvoja pamet, a ne nečija usvojena, prišipetlja, koju si ugrabila/ugrabio, da bi tvoj Ja mogao narasti malo više?

I tko ti daje pravo da pametuješ kod stvari, koje sa pameću veze nemaju, jer su iz područja srca?

Ako već pametuješ, odvoji pamet i srce za vijeke vjekova.

Ili budi pametan, ili budi srčan..

Teško da možeš biti oboje.

Pamet se svuda voli gurati. Kažemo, soli nekom pamet.

Srce se ne gura..

I ne može se nekom nametnuti..

Zato, pokloni se ponizno svim onim mudracima, koji nisu imali namjeru soliti, već jednostavno, pomoći da se možemo snaći u koracima prema vlastitom raspamećivanju..

Kažu: Ljudi se ne mijenjaju, ljudi se otkrivaju.

Ja kažem, ljudi se mijenjaju, iako se otkrivaju. A mijenjaju se jedino ako pristaju da budu budale u očima pametnih , koji se nisu raspametili od samih sebe..

Ništa ne stoji na mjestu..

Pa ni pamet, kao najviša opcija postojanja..

Najviša nekima, koji još vole soliti i dosoljavati..

Ja prihvaćam mogućnost vlastitog poraza pameti nad srcem..

Ali ni srce nije konačna destinacija.

Ono je tek jedna stepenica do prazne poljane obasjane svjetlom..

Tamo, gdje ćemo i dalje čekati poziv za borbom, a neće biti više niti jednog ratnika.

Bit ćemo samo mi, raspamećeni od nas samih, i oslobođeni osjećaja koji srce zarobljavaju..

Bit ćemo mi, čisti i slobodni, i Ono čudesno Vječno, koje će nam sve, još sitne komadiće zaostale pameti obrisati..


https://www.magicus.info/najcesce-prakse/meditacija/raspametili-me-totalno


10:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 25.10.2018.

MY IMMORTAL...



Pred hramom vlastite duše, prvi puta zastajem...

Oklijevam otvoriti vrata..

Iza mene vjetar raznosi suhe latice ruža, koje je dijete u meni sakupljalo, ne bi li postelju vječnog počinka prekrilo, čekajući konačni poljubac probuđenja...

Pred vratima moga svetohraništa, igraju se neka tuđa djeca, ne vidjevši moj pogled, moje zjene, koje kaplju biserima iz svih pobacanih školjki, čije ljušture na obali opet...

Sakupljaju razdragana djeca...

Koliko djece...

Gdje se skrilo ono moje čedo, ono moje dijete u meni, koje tražim u svim razigranim pokretima, svim iskričavim osmjesima, ovdje, pred vratima moje duše, a ni jedno dijete...nije moje...

Izlječih ga.. Prihvatih ga ranjenog, smrznutog, odbačenog...kosicu uljepljenu od suza, oprala sam mu, polijevajući ga vodom sa izvora moje nade..

Lice garavo, obrisala sam mirisnim rupčićima, koje mi davno Otac ostavio, da mi se nađu, kada talog svijeta i čemer laži prekrije moje biće..

Moje dijete, moje dijete u meni, sakriva se od mene..

Za tren sam ga pustila, da pokuša odrasti, pa neka mi se vrati..

Možda ima drugačiji lik, drugačiji osmjeh, jer..Kada odrastamo, neumitno se mijenjamo...

Tražim moje čedo, znam da ću ga naći, jer...

Bez njega, moja duša će ostati zarobljena ovdje, u ovim sferama gdje

vjetrovi hladni ne dopuštaju suncu da zagrije snove...

Je li itko vidio moje čedo?

Samo eho mi se vraća...

I tek poneki glas, koji se gubi u svoj toj vrevi i žamoru, pred hramom moje duše, u kojeg se ne usudim ući..

Zašto?

Možda je dijete negdje zarobljeno, negdje, tako lijepo i čisto, odvedeno, pa nekom i nečemu, iz ljubavi žrtvovano?

Ne.. U mom hramu ne postoji žrtva, samo tihi krik pristanka, samo tihi odaziv radosti, kada istinska ljubav zove..

Zato...

Otvaram ipak vrata:

I gle:

Moje dijete, zagrljeno, sa drugim djetetom, kruh iz tabernakula kuša..

Sa dušom duše moje, sluša napjeve korova anđela, i zaneseno, zaboravilo mi se vratiti, kad sam ga zvala..

Neka ga...

Tu, među zidovima moga odabira, u zagrljaju drugog dijela mene, može biti sigurno..

A ja, mogu opet mirno koračati, i nove cvjetne latice sakupljati...


https://www.magicus.info/ostalo/price/my-immortal


09:02 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 24.10.2018.

ZA MUDA TREBA IMAT' DUŠU

Mrak se razbaškario.. Priređuje party na sve strane..
Netko u pozadini stavlja glazbu-subliminarnu, bogatu skrivenim nahođenjima, dok pravi dj. trlja ruke, iza te pozadine.

Netko uporno žmiri i pleše svoj hipno-ritam, ne tražeći izlaz iz mraka, niti vrata u slučaju nužde..
Koja nužda? Mi samo poznamo nuždu koja nas potjera u mjesto gdje svi idu pješke..
Neki plešu u zanosu, obuzeti svojim ružičastim lećama na zjenama..

"Pustite nas da otplešemo kako nam sviraju, zašto bi mijenjali plesne korake? Baš nam je lijepo uz sve što su nam usadili u um.. Ne treba nam revolucija.

Evolucija je dostigla svoj vrhunac, pretvorivši nas iz majmuna u čovjeka.. Šta će nam više?
Majmuni su još u džunglama, mi smo u dvorcima svoje ponositosti"..
Dok se majmuni tiho smijulje, ljudi su smrtno ozbiljni..
Ponositost odvede u kolaps..
Što to bješe svoje/voljno življenje?
Manjina je shvatila bit većine.
Manimo sve teorije zavjere, politiku, što bi bilo kad ne bi bilo..
S jedne strane, ciljano se manipulira, s druge strane, ciljano se eskivira..
Dok jedni namještaju, drugi bježe od odgovornosti- koja se zove: Imati muda..
Dok jedni malo po malo, ljudima oduzimaju sve što se može oduzeti- od dostojanstva, do fizičkih stvari, drugi/baš me briga meni dobro/ se povlače u svoje puževe kućice..
I sline i plaču, kako je teško živjeti u takvom okruženju..

Novi svjetski poredak se perfidno, mic po mic, dovlači pred vrata plesne dvorane, gdje će spremni vratari jednom širom otvoriti vrata..
I tko će ih dočekati?
Oni koji bez muda traže siguran i dobar odnos. Analni najviše..Za takav muda ne trebaju.
Samo spremna usta koja će uglavnom biti zatvorena, jer će biti puna organa..
Naravno, konstruiranog za dugu i dobru zabavu..
Da li uopće može manjina, koja ima muda, išta učiniti, protiv mase koja pleše kako je naučena?
Može..
Držeći svoje svjetlo dok mrak ne odustane..
Kako?
Čuvajući svoj poklon od pamtivijeka, koji se zove: sloboda volje..
To i jedino to se ciljano i želi oduzeti.. Kada nemaš svoju volju, nisi više svoj, a nisi ni božji..
Zapravo, postaješ biće, koje gubi dušu, a time i kontakt sa nebom..
Monstruozni planovi evoluiranog zla, pokušavaju sve, da nam ukradu-nas..

Čitam: malena djevojčica, koja je rođena sa srčanom manom, ali operirana kao beba, sada je zdravo, veselo dijete. Želi napisati pismo belgijskom kralju, da ne dozvoli eutanaziju bolesne djece u svojoj zemlji..
Stislo me u duši, stislo u grlu, stislo u srcu.. Kuda ide ovaj svijet, od kojeg većina žmiri, druga većina okreće leđa, dok jedan dio manjine glasom nadjačava one eutanizirane duše, mrtve do nulte granice, koje čine to što čine..
Ja gledam. pratim, pokušavam govoriti kad netko želi poslušati, ali većinom riječi odlaze u prazno..
Ili se vraćaju meni..

Pokušavam sve svoje preostale nesavršenosti, zaboraviti, i okrenuti se od sebe, nečem drugom. nekome drugom.. vrijeme je došlo da zaboravim osobne frustracije i konačno sve svoje snage ulijem u zajedničku, kolektivnu svijest, koja se bori protiv kradljivaca duše..




http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103952


13:31 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 10.10.2018.

KOKICA ANASTAZIJA I 4 KOKOŠI APOKALIPSE

Kao i svi, imam ograđeni kokošinjac, da mi bašta ne bi bila operušana, jer je uvijek mlađe slađe, pa odnosilo se to i na biljke..Trava nije toliko zanimljiva, kada je nadohvat mlada salata i ostale delicije..

Iza ograde ima trave, dok je ima..Kad nema, bacamo svježu, i još štošta iz kuhinje, tako da se kokice otimaju, čak ni kukuruz ne vole toliko, koliko poneki ostatak ručka, tu i tamo malo natopljenog starog kruha (što je rijetkost, jer otkad pečem svoj, ništa ne ostane)..

Pitate me, kakve veze ima apokalipsa sa kokicama?

I tko je Anastazija?

E pa, otkrit ću vam sve. Jedna jedina kokoš već dugo vremena, pronalazi način da prevari žicu i prekoči ogradu..Ili nađe nevidljivi prolaz, kao što je znao patuljak Kosobrin u romanu Kekec..

Podrezivali joj krila, kao i svim kokama, ali ona i sa podrezanim krilima, svaki puta osvane u dvorištu, i dođe na terasu, gledajući me svojim svevidečim okom kroz vrata balkona..

Djeca je nazvaše Anastazija.. Anastazija revolucionarka, slobodnjak, koji ne gleda pravila, i ne boji se za sebe..Sloboda joj je glavni moto. Kažem, uslikajmo je, zaslužila je da uđe u memoare naše obitelji..

Iza ograde je ponosni kokot, kokica nema puno, pa svaka dobije svoju porciju više puta..

Život kakav vode i ljudi.. Imaju svega, ili zamisle da je to što imaju vrhunac svega, i ne pomišljaju da se pokrenu i preskoče ogradu, makar im podrezali krila..

Pa opet, kakve veze Anastazija ima sa mogućom apokalipsom?

Iz njene perspektive, nikakve.

Iz moje perspektive, vučem poveznicu..

Već danima se vrti po fejsu vijest da nam u kolovozu prilazi neki veeeliki planet, pa će da bidnu ogromni valovi od cca tisuću metara, gravitacija će poludit, sve će poludit, vulkani, potresi.. Joj!

Pomislim: zar opet?

Netko reče, apokalipse već počinjemo održavati kao što održavamo svaki blagdan, jer se ponavljaju a ništa novo ne bude..

Anastazija mudro šetka.

I kao da me pita: "Hoćeš li konačno povjerovati?"

Pa se crv sumnje zavuče u mene..

I raspitam se ja, što bi bilo kad bi bilo?

Ma daj, rekoše, da gravitacija povuče tolike valove, ne bi ni nas bilo..

Pa dobro, znam i bez toga, ali,odem na fejs i pitam uvažene face, kako oni misle preživjeti to sve?

A oni..OMG..razvezli kobasicu od komentara na temu ops i ups denziteta, ulasku u nove dimenzije, kada bude, kako bi bilo..

A ja opet pitam: "Kako mislite ostati i preživjeti?"

A oni opet isto..puno filozofije, ništa konkretno.

Naravno da nisam ni očekivala da će biti drugačije..

Kakva apokalipsa koja dolazi, nije li već ovo što se događa početak zone sumraka:

U Kijevu se lila krv, dok su se ne toliko daleko od njih uredno i mirno i dalje održavale olimpijske igre..

Kaže netko: "Što bi ti, da se prekinu?"

To i jest zapravo srž apokalipse..

Neosjetljivost, bešćutnost s jedne strane i borba protiv toga sa druge.. ograde se žele rušiti, po cijenu života..

Više nema zadovoljavanja osrednjošću. Ide se na sve ili ništa..

Denzitet OPD (okrenut prema drugima) je oduvijek otvoren portal. Kao i denzitet OPS (okrenut prema sebi)..

Poanta je samo u perfidnom maskiranju i hipnotičkom snu, u kojem se uvjeravalo da nam je dobro kako nam jest, i da se ne trebamo okretati drugima..

Život za sebe je ćelija za sebe, gledati svoje interese, svoj svemir i to je dovoljno..

Dok se ne shvati da sve to vodi neki zajednički um, koji od ljudi čini mrave, koji iz mravinjaka ne mogu izaći.

Čovjek je savršena kreacija, koja je u stanju od svijeta učiniti raj ili pakao.

Stvar izbora, ali i slobodne volje na koju se nadovezuje spoznaja da se na tu slobodnu volju može utjecati, opet, ako dozvolimo.

Ako pustimo da nas uvjere da nam je iza ograde dobro, i da bolje ne može biti..

Anastazija ne zna za apokalipsu, živi svoju kokošju želju da više ne zađe iza žice, ma koliko je slasni zalogaji mamili..

I tako će i biti i ostati.

A tko zna, ako stvarno apokalipsa dođe, odletjet ćemo svi u nebo..

I Anastazija bez krila, kao i ja, bit ćemo jednake, bar u tom momentu, a zar nisamo i sad jednake, u svojoj želji za životom bez žice??

Btw, ono na slici je naša Anastazija.

Bila je umjetnost je i uslikati, jer bježi od aparata i pokušaja da je bilo na koji način uhvatimo.

Cura je za 5.




11:25 | Komentari (10) | Print | ^ |

ponedjeljak, 08.10.2018.

moždane miš-maš frekvencije

Jeste li ikada probali isključiti na par sekundi sve misli koje su vam tokom dana dolazile u glavu, i uključili savršenu tišinu?

Ali prvo propuštati sve što je došlo, da lijepo ode odakle je došlo..

Ha..Sad ćete se nasmijati..To je bar lako.. Bogme, tko nije probao, zna o čemu govorim..

Mozak je kao radio stanica..Upija sve moguće i nemoguće riječi, slike, rečenice, izjave, vrti po prošlosti, programira budućnost, a najmanje se zadržava na sadašnjosti..

Jer sadašnjost znači zaustavljanje trenutka, čistog samo jednog trenutka u kojem ne postoji ništa..Baš ništa..

Jer sve što "hvatamo" moždanim antenama, nije zapravo stvarno.. stvarno je samo ono što svjesno možemo odložiti od sebe, shvaćajući nestvarnost..

Evo, kako to izgleda otprilike, kada utihnemo, i poslušamo svoje misli koje prolaze..Začudili bi se koliko tu nonsensa i bespotrebnih stvari postoji:

..hoće li padati ili ne, da, jučer metar i četvrt kiše po kvadratnom metru, al' nije tu, kako ću po paradajz u baštu, da obučem krokse, smočit će se hlače, da, baka bila nemoguća, zavijala bez veze, šef rekao da je smirim, žena i djeca mu ne mogu spavati, vice ispod prozora, rekoh, ne mogu je ljuljuškati, ima sve, zaspat će, šetala ja po dvorištu, dok nije zaspala, na televiziji gluposti,l jude jadne i bolesne tretiraju kao životinje, čovjek sa ebolom šeće po pijaci, sa obilježenom majicom, samo je bio gladan, okružili ga žuti crnci sa maskama, ko' kladu ga ugurali u auto, i..kao u lazaretima dubrovačkim, pod ključ, tamo negdje pretovareni i pretili ljudi jedu, da bi utažili žeđ za ljubavlju, jer jelo izaziva ugodu, ali samo fizički dio zadovoljava, mačak mi leži pored kompa, briga ga za svijet, ljudi se okupiraju samima sobom toliko da zaboravljaju tko su i što su, jesu li dvorci imali pljuvaonice, naravno nisu, pljuvalo se gdje se stiglo, ali romantike i princeza nije nedostajalo, nije bilo televizije, kompjutera, fba, ali je bilo ljubaviiiii..na kamare, bez obzira, spotakao li se tko na hračak ili pod prozorom dvorca netko umirao od kuge..

voli dok možeš, kakve bogove zavjere i kemtrejlsi.....

STOP....!

Trenutak tišine..

uključujem dušu i priznajem da ne vladaju misli samnom, nego ja njima..

A one opet..

"od wc papira se prave vjenčanice, nilski konji se seksaju pred djecom..pa što..Guzobris dobio svojih pet minuta, a bogme i djeca..Tabui opterećuju, zar ne?''

I tako..u nedogled, a tek je početak dana..

Što će na kraju tek biti..?

STOP!

Uplovljavam već sad u sigurne zone nepropusnosti..

Sve što nije potrebno, otpuštam bez kajanja..

A što je to što nije potrebno?

Pitat ću tišinu..



19:05 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 30.09.2018.

DUNJALUK, HALTERI I ALTERI

Sve na gomili... dunjaluk je sve to.. Indijci bi rekli Maja, prolazna zadovoljstva, naši šljakeri bi rekli: pičkin dim, a ja kažem: savršena šarena smiješna parada u kojoj se nose transparenti nazovi - najjače istine, koja se proklamira kao jedna jedina i najživotnija.

Svi se diče svojom snagom, guraju je pod nos onima, koji su shvatili da je tišina najveći blagoslov i snaga, poziraju žene, hvataju se za raznorazne Zorroe, koji noću urezuju mačevima svoje ime na koži njihove duše, a sa jutrom idu u prazne ili pune domove prebirući svoje dojmove i skidajući masku ispod koje tek obično i umorno lice gleda sebe i svoju nemoć u zrcalu ili ne stignu ni odspavati, već žene guraju dijete i kolica, da Zorro prošeće snenim jutrom, da nitko ne vidi istinu njegove kvazi muškosti.

Zapravo, sve je to obrnuti slijed normalnih stvari i sve je prirodno, ako se ne glumata i ne lijepi za neprirodnost, žene poziraju, privlače, namještaju, uvjerene da same za sebe nemaju dovoljno snage pa traže svoje altere, namještaju haltere, srozavaju se na hipnotički miris nečije osobnosti, koja se na kraju otkriva kao prozaični i patetični prikaz tek još jedne dobro odglumljene predstave.

Smiješna su ta ljepljenja i dunjaluk, vezanja za nešto što će ionako nestati čim dodirnemo taj varljivi mjehur od sapunice, lovorov vijenac je nosio i Neron sam sebe hvastao, ubijedio svoje altere da Rim mora gorjeti, pisao stihove nadobuđivao se i čak poneke iz gomile očajnika uspio ubijediti u ljepotu svoga izričaja i opet su se našli tihogovornici, koji su se u tišini rađali kroz svoj izričaj.

Život je uvijek nudio mogućnost: ili smo očarani dunjalukom pa nas proguta i sroza na nivo ispod nivoa ili dunjaluk uživamo, ali uvijek sa jednim okom otvorenim svjesni, da nam ne može pružiti ono što tražimo: otvoren put ka onom dunjaluku koji je negdje izvan svih altera i haltera, izvan stvarnosti, koja sa ovom veze nema.

Prava moć samo u pravim rukama rađa skromnost i poniznost, a sve ostalo je smiješna parodija iskazivanja i prokazivanja, moć, koja će kad tad izgubiti bitku, jer, zahtijeva i odgovornost, a nezrelost moći uvijek povlači kaos, nikako mir.



12:09 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 29.09.2018.

Hodamo mi polako...


slika: digital art

Hodamo mi polako pustinjom predrasuda i nametnutih umnih i srčanih sklopova pokušavajući držati se svog puta koji pustinjom postade, jer sve manje je oaza u kojima možemo odmoriti svoje umorno tijelo i okrijepiti svoju dušu. Koliko koraka je iza nas više ne brojimo, jer brojanje nema smisla. Smisao naših koraka je samo snažna želja, da ne zastanemo, jer cilj je možda daleko, a na leđima breme svega proživljenog postaje pomalo teško.

Hodamo mi polako, iako se čini da žurimo, gotovo da trčimo, tako nas možda drugi vide, jer zapravo oni žure i jure, dok mi držimo naš lagani ritam. Koliko bjesomučja iznenada oko nas, koliko besmislene ekspanzije iskrivljene poante ljubavi, koliko grizodušja, violentnih ljudi, očajnih u svojoj namjeri da postanu mekši, ali zaposjednut duh si ne može pomoći, gubi se u svom vlastitom labirintu tražeći neki izlaz, tračak sunca, ali mrak je sve dublji i tamniji, a mi sve to vidimo, gledamo, žalimo, suosjećamo, na žalost, ništa ne možemo učiniti, jer nam je darovana slobodna volja koja je u ovom vremenu postala prokletstvo, a ne blagoslov kako je prvotno bog zamislio.

O, moj ljudski rode, moji ranjeni, izgubljeni ljudi koji niste zaslužili vaše nihiliranje na kraju puta, ja znam kako je teško koračati bez vjere u sebe, bez vjere u neki bolji vid življenja, bez nade u neko toplije i nježnije vrijeme.

O, moji dragi ljudi, kojima je led okovao srca i zaustavio kolanje vaše tople krvi u venama, znam kako je to, znam kako je teško biti bez vatre u gudurama snježnim gdje urlik zvijeri, gladnih vašeg mesa, ulijeva strah, dok udovi polako odumiru. Zveckaju neki čudni praporci, zvecka nakalemljeno zlo oružjem van pameti, a vi više ništa ne prepoznajete, jer su vas tako čudesno preuredili, tako čudesno obrisali vašu želju da budete drugačiji. Od početka su vam ukidali doze ljubavi one iskonske, i čiste, bezuvjetne, koja počinje od majčinog krila, surogatne majke rađanje bez želje, da vas zadrže pa poslije uništavanje dječjih snova, malo po malo.

O, moji divni ljudi, znam kako je to teško, jer sve su to putevi kojima sam jednim dijelom prolazila tek da vas mogu shvatiti i voljeti potpuno, iako ste za druge tek monstruozne kreature koje ne znaju više svoj put ka sebi. Darovana mi je bol, darovana izgubljenost, darovano tapkanje u mraku, susreti sa najdubljim sjenama podsvjesti, da bih mogla koračati ka nečemu što nazivaju nad-svijest, ali ništa bez želje da se pronađeni put podijeli sa drugima. Sve je ovo samo san, ljubljeni moji, a ja koračam polako uz Majku koja nosi nerođeno čedo na svom teškom hodočašću u Betlehem pa kad bi samo shvatili simboliku te ljepote ljubavne, toga čina kojise stalno ponavlja, a sve manje je duša koje istinski žele ući u tu sferu postojanja. Sve je samo san, a ipak, sve je tako stvarno. Kad se probudimo u naručju Svevišnjeg, hoćemo li mu moći predati bar jednu dušu koja je pronašla svoj put, hodajući dio puta uz nas?

Nismo mi spasitelji, mi smo pokazatelji, a možemo li to biti ili smo se zaustavili pa pokleknuli pred bremenom na leđima?

Imamo mi snage ,imamo još, a oaze su zapravo na svakom koraku, jer Ljubav koju dobivamo kroz Kreatora, Izvor je koji nikad presušiti neće...samo to zaboravljamo.


09:19 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 22.09.2018.

ŽENA ZNA

Tema, koja dotiče svaki puta najtananije strune srca, i ostavlja nas, iako mislimo da sve o tome znamo, sa tisuću neodgovorenih pitanja. Žena zna, kad je prevarena..

Priča je počela u bolnici, dok sam bila na manjoj rutinskoj operaciji. Bolnica je čudesna ispovjedaonica, ako se otvorimo prema ljudima, i na trenutak zaboravimo na sebe i svoje misli ugasimo na ekranu.

Doveli su me sa intenzivne, bila sam dosta neraspoložena, jer me još cijeli dan čekala infuzija, a osmjeh na lice mi je vratila žena, pored mene na krevetu. Sićušna, mala, a sve pršti energija iz nje. Optimizam je zarazan, i vrlo brzo smo našle puno zajedničkih tema, a i bile smo same u sobi. Kao carice. Na mobitelu uključim radio, zapjevali smo čak malo. Dok nije počela pjesma, tako svima poznata:“Žena zna, kad je prevarena, žena zna“...

Uozbiljila se malo. Primjetila sam promjenu. Pošto osjećam vibracije ljudi, nije mi puno trebalo da shvatim, kako će mi ispričati svoju priču, koju možda nikom nije. Tek poslije sam saznala da i nije..

Bila sam prva koja sam poput otvorene knjige, pustila da se njena ispovijed utisne u tkivo moje duše.

Mlada se udala, do ušiju zaljubljena u svog supruga. Kako to biva na selu, (a često i u gradu), naišla je na maminog sina, koji je bio većinom pod uticajem majke. Žilava i prpošna, kakva jest, uspjela se sa njim preseliti u drugu kuću, i svekrvu voljeti iz daljine. Poštovanja nije nedostajalo.

Stvorili su svoje malo gospodarstvo, on je radio u dobrostojećoj fiirmi, rodilo se dvoje djece, i nakon dosta godina, gotovo na rubu klimaksa, začelo se i treće dijete..

Iako je postojao rizik, zbog neslaganja krvnih grupa, sve je teklo normalno. Ona je držala kormilo u rukama, ali bez puno kontrole nad svojom drugom polovicom. Baziralo se sve na povjerenju i iskrenosti. Kontrolu je orjentirala na neki red u kućnim poslovima i odgoju djece. Kad bi rekao da izlazi sa prijateljima na pivo, nikad se na tome nije zaustavljala..

U ormaru je sve bilo složeno na špagu.
U kupatilu se znalo, veš za pranje, okretao se na krivu stranu i čekao svoj red..
Možda je baš taj, za trenutak narušen red, pomogao da otkrije najbolniju točku u njenom životu: avanturu, u koju se njen suprug zaletio, misleći da ona, obuzeta trudnoćom i kućnim poslovima, neće primjetiti.

Prvo je osjetila drugi miris na njegovoj košulji..Napomenula mu je to, a on je zbunjen izašao van.
Drugi dan joj je pokazao muški deodorans, kojeg je kupio.
Bilo joj je čudno, zašto tek drugi dan to spominje?

Izašao je opet sa društvom, vratio se kasno. Umorna od poslova, zaspala je, ne uspjevajući ga dočekati budna. Ujutro ga je pokrivala, dok je spavao, i vidjela da ima obučenu potkošulju, ali naopako.. Končići su se povezivali..
Kad se probudio, reče joj, da ga je policija malo ulovila, dobio je kaznu, malo je više popio. Baš kraj bircuza gdje je bio sa kolegama.

Uplatnicu joj nije pokazivao. Sasvim slučajno ju je našla u pretincu auta, zguranu negdje ispod drugih papira. Po njoj je vidjela, da je kazna dobivena na sasvim drugom mjestu...Pored kuće, gdje živi njegova poznanica iz firme.
„Zar ona?“, pomislila je..“Ona koja mi ni po izgledu ni po nivou nije do koljena, praznoglava radodajka..“

Osjećala se duboko, duboko poniženom..
Dok je pričajući došla do tog trenutka, počela je jecati od plača..
Slike su se nizale..
Sasula mu je činjenice u lice, no on nikad nije htio priznati da je to učinio. Kažu da je ženska intuicija nepogrešiva.. I jest..

Kad žena voli, osjeća svaki titraj voljenoga bića uz sebe.
Kada se događaju promjene, postaje kao životinjica, uključi sva svoja osjetila, prepoznaje mirise, disanje, reakcije lica, najviše pogled očiju.. Oči sve govore..

Tisuću puta mi je ponovila da je prešla preko toga, ali zaboravila nije..
Nisu uspjeli nikako više svoj odnos učvrstiti do kraja. Kad razbijenu vazu pokušaš sastaviti, ona služi samo za ukras, vodu više ne može držati, i samo umjetno cvijeće može u njoj prebivati.

Pronašla je na nekom forumu prijatelja, zaista, samo prijatelja..Noć prije operacije, bila je preplašena, do neba. I nije ju nazvao suprug, nego taj prijatelj. Cijelu noć ju je hrabrio..
U džepu ima dva mobitela. Jedan za supruga, jedan za njega..

Kaže, meni treba prijatelj, a ovaj, kojeg sam dobila slučajno, moja je srodna duša. Kad god mi je teško, pošalje poruku, naši razgovori me opuštaju..
Ali ne daj bože da se sazna za to. Muž je ljubomoran, zla bi bilo..

„Morat ćeš biti majstorica kad se vratiš, da žongliraš na dvije žice odjednom“, rekoh joj..“samo, ispod jedne je mreža, ispod druge bezdan, možeš li ti to?“-pitala sam je..

Reče mi, da ne bi svoga supruga prevarila, i da je sad taj prijatelj zamoli za fizički kontakt, prekinula bi s njim..
Znam i istinu, da iz takvih dubokih veza, fizički kontakt neminovno dolazi, jer, tijelo svoje traži..Srodne duše se spajaju u potpunosti, kada se tijela osjete do kraja..

Tko kaže da se to može razdvojiti, mislim da griješi. Ili ne?
Tek u dimenziji bez tijela, možemo govoriti o tome..
Došlo je vrijeme posjeta.
Iznenadila se, kad joj je prijatelj javio, da će doći rano, prije svih.. I došao je.
Popili su kavu iz automata, dugo u holu pričali. Vratila se u sobu, kao da je oreolom okružena.
Kasnije su došli njeni..djeca poodrasla, osim najmanjeg, kojeg otac grli i ljubi, kao i drugu djecu. Vidim da ih voli. Ali prema njoj, gotovo da osjetim hladnoću.. Poljubi je u obraz, zagrli, ali sve to, tek je dio nekog reda, kojeg drži-radi reda..
Žena zna.. Da li će pustiti vremenu da zaliječi, ne znam, jer mi se čini da je rana preduboka. Opraštanje? da, ali uz iskrenost sa obje strane. Ovako, jedna neiskrenost, povukla je drugu. Sada ona ima tajnu, koju on ne smije znati, i vrzino kolo se zapetljalo,bez nade da će se otpetljati.

U svakom slučaju, vjerujem da je ovo tek jedna kap u moru životnih priča. a ocean je velik, nezamislivo velik, i čeka da ispriča svoje neispričane priče.





17:07 | Komentari (20) | Print | ^ |

petak, 21.09.2018.

JEDNOM ZA SVAGDA: ŽIVOT NIJE KAZNA



Koliko sumnji u sebe, koliko razdvojenosti od sebe, koliko nesnosno puno puta lupamo se u prsa, pitajući: jesam li griješio previše?

mogao bih još...

Bog voli kad ja griješim, pa mi više može opraštati..

Lijepo se tako osjećam...

Bez vlastite odgovornosti i mogućnosti izbora...

Bog je izvan mene..

Velik...On za mene čini sve, da ja ne bih morao ništa činiti..

I tako se formira slika života...trudit ću se da tu sliku održim.

Na slici, ja malen, Bog velik.. I tako neka ostane..

Tako mi je lijepo..

Uvijek malo dijete, naspram Njega..

On voli kada ja ne znam koračati...

I voli kad se spotičem, i pogriješim..

Ali...objasnimo li spoznaju između redova, možda ćemo izazvati konfuziju u glavama.

Ali kaos prethodi savršenom skladu...

Treba rekapitulirati naučeno, da bi konačno shvatili, da nam nikakvo ponuđeno znanje ne treba, da bi shvatili božansko postojanje..

Onoga Boga u nama, a ne izvan nas..

Uživamo u svojoj naučenoj pameti.. Imamo čak i krila, ali ne vidimo, da smo ipak, na žalost, omeđeni žicom..






I trčimo za svakim bačenim zrnom, zaboravljajući tko smo, zapravo. Boli li vas ova slika? I treba vas boljeti..

Naša krila nisu kokošja... Ona su prvotno bila anđeoska, i takva trebaju i ostati..

Život nam je poklonjen kako bi se neprestano darovali, kako bi svuda ostavljali tragove ljubavi, bez dosadnih ponovljenih pitanja o tome, koliko ću biti kažnjen ako pogriješim..

Hoćete još jedan apsurd?

Pogreške su dobitak, blagoslov, ali se razlikuju od Grijeha..

Grijeh je stvoren, kao pojam, da bi nas držao izvan Božjeg bezgraničja ljubavi bez kraja..

Tmurna i teška riječ, koja nas uvijek sve više odvaja od Božanske suštine..

prepuni grijeha, tonemo sve dublje, kao da imamo mlinski kamen oko vrata.. Sa Bogom koji nas samilosno gleda, ali ne želi nas doticati..Jer smo odabrali život kao kaznu, i njega kao suca i porotnika.

Izaberimo ga kao Onoga koji sve to nije..

Kao onoga koji grijeh nikad nije stvorio, niti za njega zna.

Kao onoga, koji naše pogreške gleda kao naš vlastiti put do Njegovog srca.

O tome divno piše i Osho, u njegovim jutarnjim kontemplacijama..

tko želi shvatiti, taj će shvatiti.. tko ne, gledat će opet pogledom preko žice...





Učili su nas da budemo neprijatelji postojanja, učili su nas negativnim životnim ideologijama, a to su činili dotle dok nam se nije uvuklo u krv, kosti… Ne volimo život, mrzimo ga, a takozvane religije uče ljude, da je život kazna, da ste kažnjeni zbog prvobitnog greha
.
Život nije kazna, nego je nagrada; život je dar. Potpuno ga prigrlite. U momentu kada počnete da ga obuhvatate, iznenadiće vas njegova lepota, poetičnost, muzikalnost. Jednom, kada nestane vaša ideja o negativnosti i u vas se useli nešto pozitivno, otvaraju se tajna vrata i život započinje da vam otkriva svoje tajne. One mogu da se otkriju samo prijateljima, a nikako bilo kome; one nisu za javnost. Jedino, kada budete u dubokoj i bliskoj vezi s životom, on će da vam otkrije svoje srce. U samom tom otvaranju čovek saznaje šta su istina, ljubav, dobrota i Bog.

Čovek ne treba da traži druga vrata u životu, već samo mora da ide u dubine sopstvenog života jer su samo u njemu ona skrivena. Druga obala je sakrivena na ovom svetu. Ne moramo da odlazimo iz njega, samo moramo dublje da uńemo u njega.

Čovek mora da bude sasvim prazan; samo tako će u sebi da stvori prostor u koji će moći da uđe Bog. Mi smo toliko prepuni suvišnih stvari, toliko puni otpadaka. Kada bi Bog i želeo da dońe za njega ne bi bilo mesta. Posude naše su prepune. U njih ne može da stane više ni jedna kap. Moramo potpuno da ispraznimo posudu.

U trenutku kada sasvim budete prazni i u sebi ne budete videli ništa više, odjednom će sve da postane svetlost. U vašem biću odjednom će procvetati hiljade cvetova. Ispuniće vas miris i muzika kakvu nikada ranije niste čuli, i… U tom iskustvu ćete se osloboditi života, smrti i samog vremena. Postaćete deo večnog toka postojanja. Međutim, čovek mora sasvim da nestane da bi nastao Bog."


autor: OSHO-"NEOPHODNOST JUTARNJE KONTEMPLACIJE"


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=97492


10:39 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 16.09.2018.

SRCE KAO KUĆA

Postoje kuće, raznorazne, velike, male, palače, kolibice, one koje su male i tople i one, koje su velike i hladne. Neke su stare, stare, gotovo da se sruše, a tako divne kad zađemo među njihove zidove, prosto osjetimo dah odavno proživljenih sudionika, koji su tamo svoj život zacrtali i ocrtali. Postoje kuće od pruća, koje su čvršće ponekad od kuća od mramora, jer vlasnici ne tuguju ako ostanu bez njih, naprave za čas nove, bez opterećenja za starim, dok one mramorne ne rastu ponovo tako lako.

Neke kuće su grobnice i ljudi ih uređuju i paze na svaki detalj kao da će ih sa sobom ponijeti iza smrti, dok neke bez posebne namjerne svrhe, svojom životnom energijom nadživljavaju sve.

Takva su i ljudska srca... uvijek zagonetna, baš kao i kuće.. neka srca imaju širom otvorena vrata i odišu toplinom, prostodušnošću i jednostavnošću.

Kuće zovemo domom i srca nazivamo dom, neka srca su čvrsto zatvorena, brojnim lokotima, dok iza zatvorenih vrata strepi vlasnik u strahu, jer u svakom umornom putniku namjerniku vidi lopova koji će ga opljačkati, a zapravo željan je bar jednog zlatnog grumena ljubavi, koju nije dobio kad je trebao i stvorio si je lažna zadovoljstva, poput ovisnika, tražeći sve više i više, a bivao sve prazniji i prazniji.

Neka srca su naizgled zatvorena, ali samo privremeno, vlasnik je zalutao negdje gore, u labirintu uma, zaboravljajući put koji vodi natrag, do svoga srca, do sebe.

Sa takvima treba biti strpljiv, jer uvjeravat će vas da su na pravom putu, dok vi znate, skoro uvijek znate, kako ih dovesti natrag, jer prošli ste istim putevima i sada ste vodič drugima, iako to nitko zapravo ne zna, jer ne oglašavate se na sva zvona, živite tiho svoj bogati život, bez ijednog novčića u novčaniku... vaše bogatstvo je sreća i radost drugih, onima, koji se vrate na kraju svog dugog putovanja, kući, k sebi, u svoje srce.

Na žalost, postoje i oni kojima je srce poput javne kuće, njima je teže, nego onima koji sjede iza zatvorenih vrata i strepe za svoju imovinu...prodaju sebe, za malo trenutnog zadovoljstva, svoje srce pretvaraju u sve, samo ne u dom u koji se trebaju jednom vratiti, a to su najranjivije duše, one koje trebaju najviše zagrljaja i potpunu rekonstrukciju, transformaciju svoga srca, jer su odrasli bez nečega, što zovemo povjerenje, bez nečega toploga, što im je toliko trebalo, da ih grije u danima zime, jer opet nazivamo to LJUBAV, a ljubav je ona vatra koja treba tinjati na svakom ognjištu.

Netko bi cijeli ovaj tekst nazvao možda sladunjavim, nerealnim, ali nije tako, ljubav i srca koja rastu bez ljubavi, razmatraju najveći psiholozi i psihijatri, jer ranjeni ljudi ne uklapaju se tako lako u shemu sretnog društva i sretnih međuljudskih odnosa pa istražuju, pokušavaju im pomoći, ali ponekad na sasvim krivi način - medikamentima, razgovorima, koji ne pomažu ponekad, jer temelji takvih psihoanaliza ne uključuju vjerovanje u dušu, onaj dio nas, koji nema veze sa kemijom, biologijom, fizikom, onaj dio u kojeg trebamo vjerovati još uvijek bez čvrstih znanstvenih dokaza, jer duša je ta, koja stanuje u srcu, ona je ta koja nijemo zove i doziva u pomoć kada tijelo nadjača sve njene glasove.

Da, srce može biti kao kuća, ali ne živi, ako duša u njoj ne pokazuje svoje otkucaje, mi smo i vodiči i prijatelji i liječnici drugima, sve u isto vrijeme, ali prije svega, ipak smo samo putnici namjernic i pred svakim domom sa ljubavlju i brižnošću, skinut ćemo obuću i pokucati, netko će nam otvoriti, prijateljski nas ugostiti, netko će viriti kroz ključanicu i šutjeti.

Pred zatvorenim vratima trebamo pričekati koji trenutak, a zatim, krenuti dalje, jednom će se nekom ta vrata otvoriti, možda to nećemo biti mi, ali prvo kucanje na dugo zatvorena vrata probudit će nadu, da je to zatvoreno srce ipak željeno, jer netko je čuo tihi glas duše iznutra i to je cijela storija našeg putovanja kroz ovu Zemaljsku dolinu…



10:57 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 12.09.2018.

LOBO-TOMINO EVANĐELJE

Davno je to bilo..

Kad je živio jedan skromni, tihi čovjek, zapravo, pola čovjek, pola dijete, rastući sam, u divljini, poput slučajno posijane sjemenke iznikle iz kamenjara..

Slijedio je ritam Sunca i Mjeseca, i usklađivao ga sa ritmom svoga srca. Nije puno pričao.

Samo je volio..

Onako, bez razlike, tko je kročio na prag njegove skromne kolibe života.

I nije se puno opterećivao, da li će ono što pruži nekome, biti vraćeno natrag. On je jednostavno- volio, i to mu je sasvim bilo dovoljno da bude sretan..

Njegovi prijatelji su ga zvali El-Tomo..Ono, čisto i neokrnjeno sve, poput onih bića koje neki anđelima nazivaju..

Svi oko njega su bili takvi, vjerovatno zbog toga je i bio uvijek smiren.. Kažu da je znao pričati sa biljkama, životinjama, znao je glazbu kamenja, i miris svakoga vjetra koji ga je dotakao.. Jer u ono vrijeme, sve je bilo živo..

A onda se među njima pojavilo neko čudno biće..Niti čovjek, niti anđeo, niti dijete.. Ljudi su ga u čudu gledali, jer im je bio drugačiji od svih..

Tada im je počeo pričati o nekom drugom svijetu, koji će doći, u kojem će biti bolje nego u ovom..

Sve ovo što sada imaju, bit će udvostručeno, utrostručeno.. Neće se morati usklađivati ni sa čim i ni sa kim, sve će biti jednako, jedan um će misliti za sve.. Zapravo, neće se čak morati ni misliti.. A bogme, niti osjećati..

Jedan će osjećati za sve, bit će to savršen svijet gdje će svi biti jednaki, zapravo, pojedinci neće imati potrebe da se izdvajaju.. Novo doba prosperiteta i napretka..

Ljudi su odmah prihvatili njegovo učenje.

Počeli su mu zidati hramove, a on je zadovoljno sjedio na svom tronu, jer je po tko zna koji puta uspio opet ljude pridobiti za svoje ciljeve..

Počeli su zapisivati njegove mudre riječi, dok je Tomo jedini šutio, i razmišljao..

Nije sudjelovao u gradnji hramova, niti odlazio na goru, gdje je prorok pričao, dok mu jednom prorok nije pokucao na vrata.

„Tomo, izađi da pričamo“. uljudno je dozivao..

Tomo je izašao..

„Sviđa mi se tvoja narav, Tomo“-progovorio je Tomi,.“Hoćeš li biti moj učenik“?- upitao je prorok Tomu..

„A zašto bih morao prihvatiti nečije učenje, kad sve što mi je potrebno, imam u sebi?“-odgovorio je Tomo proroku..

„Pa eto, kad nastupi nova zemlja i novo nebo,sjedit ćeš s desne strane moje, jer jedini u ovom trenutku sumnjaš..Sumnja je put ka napretku, a ja sam taj koji sumnje nagrađuje istinom na kraju balade..“

„Hvala na ponudi“- reče Tomo..Kraljevstvo je već u meni, jer dijete koje čuvam u sebi ne pozna niti jednu blagodat osim iskrenosti..A čini mi se da ti, proroče, nisi baš iskren..“

Prorok se udaljio od Tominog praga, i odlučio da ljude pouči redu i radu..

Tomo je definitivno bio zreo za eliminiranje, jer jedini nije prihvaćao da pije iz pehara prorokovog..
Ali kako to učiniti?

Uvođenjem reda, neće biti mjesta za nikakve sumnje..I bi osnovana nova religija, u kojoj su svi služili prorokovim idejama, i mislili kao on..

Prorok je osnovao svoju organizaciju, svoju hijerarhiju ljudi najodanijem njemu..

I ljudi su, zadovoljni i poluuspavani, nastavili živjeti život po tuđoj mjeri i pravilima..

Počeli su izbjegavati Tomu, ismijavati njegovu želju za samo-razmišljanjem, i počeli slati delegacije prorokovih učenika, ne bi li sumnjivca okrenuli na svoju stranu..
Bez uspjeha..

Da bi Tomo na kraju netragom nestao, nitko ne zna gdje i kada..

Ljudi su odahnuli, jer konačno, svi su mogli misliti bez razmišljanja..Zapravo, netko drugi je umjesto njih mislio..

I svi su vjerovali jednako, jer ih je netko drugi naučio kako da vjeruju.

I svi su bili odjednom tako divno odrasli i ozbiljni.
Za novi poredak.. I novo vrijeme..
I budućnost bez odricanja i truda..

Da li očekujete nastavak priče? Ili ste zadovoljni krajem?

Ako se u vama još bori želja za samo-razmišljanjem, onda ste definitivno nezadovoljni krajem i čekate nastavak.

Novi svijet jest osnovan, ali se izgubio ritam sa Suncem i Mjesecom, ljudi su prestali osluškivati glazbu kamena i izgubili kontakt sa biljkama i životinjama..

I sasvim su sretni u svom uređenom a tako mrtvom svijetu.

Ako se u vama budi želja za izdvajanjem iz toga svijeta, onda ćete priču završiti sami, jer, Tomo je i dalje živ i cjelovit..
I razmišlja svojom glavom i slijedi puteve svoga srca..
I voli..
Jer samo to jedino i zna..



Image and video hosting by TinyPic


10:35 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 09.09.2018.

MOJA IRSKA MACA







ovako se odmara u kišno popodne..siesta...


10:47 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 07.09.2018.

BEZUVJETNOST - JEDINI PUT DO ISTINE

Pod ruke mi je došla predivna knjiga: "The awakening of intelligence" J. Krishnamurti, uvod me podsjetio na nešto što se vrti već dugo u mojim mislima:

"Istina se ne može pronaći ni u jednoj religiji ili sekti, jedini put do pronalaženja istine je oslobađanje bilo kakvog prilagođavanja nečemu. Možete formirati stalno nove organizacije i očekivati nekog novog, stvarati nove kaveze, ali to nije ono što me brine previše. Moja jedina želja je da čovjek postane potpuno i bezuvjetno slobodan i neuvjetovan ni sa čime."

Gledam, čitam, posmatram, osjećam..pedofilije na sve strane, religioznih fanatika još više, gdje god je nekakva religija, postoji hijerarhija i način i pravila kako se približiti što više Bogu, kako mu ugoditi, negdje se ugrađuje totalno iskrivljena slika, da MORAMO patiti, jer Bog nas voli više, ako nam je teže, jer percepcije i doživljaji prihvaćanja patnje ugrađuju se u sistem odvajkada, jer crkva je ubirala svoje od vjernika, čak i onih koji nisu mogli davati previše, jer ni sami nisu imali, ali ako ti je teško čak i ako si bolestan, pomiri se sa time, Bog voli patnike, jer slika patnje usađuje se raspinjanjem na križ.

Koji to Bog voli da su ljudi nesretni? Zasigurno ne onaj, kojeg nazivamo Ljubavlju.

Kako se usuđujemo ljudima predočavati sliku i naličje Boga i uvjeravati ih u istinitost toga, kad je svaki, ama baš svaki čovjek na kugli zemaljskoj drugačiji i ima svoje viđenje apsolutnog, a to iskonsko viđenje je onaj univerzalni odsjaj koji nam je svima darovan po rođenju. Zakoni su stvoreni da bi sistemi i vlade mogli funkcionirati, a ljudi uredno i poslušno slijedili regulative. Tako i sa Božjim zakonima. Pokušava ih se prilagoditi ljudima koji zapravo misle da bez njih ne mogu djelovati ni živjeti.

Uz svu silu Božjeg zakona, zlo i dalje postoji, kao što će i postojati, jer postoji zbog ravnoteže, a ne zbog prevlasti. Da nema zla, kako bismo znali što je dobro? Da se ne zgražamo nad nečovječnošću pojedinaca, kako bismo znali kakav čovjek treba biti?

A to sa oriđiđi Bogom nema veze. Nama je darovana slobodna volja, koju koristimo kao vrtlari svoj alat i uređujemo vrt svoje duše kroz mnoge živote. Bili smo i zli kroz mnoga postojanja smo shvatili, da je jedini cilj života naučiti kako voljeti druge bezuvjetno. Sve drugo su kavezi i kalupi, koji te zapravo sputavaju u tvom prirodnom razvoju. Na to je veliki učitelj Krishnamurti mislio.

Ne ostajem ni uz jednog Učitelja zauvijek, ali prepoznajem kad se kod nekoga treba zaustaviti i poslušati ga. Bog je Ljubav, Bog je sve u svemu i tu povezanost sam osjetila prije mnogo mnogo godina, planinareći. Ta ljubav u svemu kroz sve u trenutku je prošla i kroz mene i nisam se osjetila manje voljenom u trenucima kad sam osjećala, da me voli jednako kao i drveće na vrhovima planina i vlat trave pod mojim nogama. Ta ljubav se ne može ograničiti zidovima, hramovima, zarobiti u jednu knjigu ili govoriti kroz riječi bilo kojega svećenika, previše za izreći, premalo za pokazati, jer ne postoji način da se to dočara.

Pojedinci misle, da je jedina ugoda i sreća poslušati riječi u crkvi, držati se izrečenog i život će biti blagoslovljen. Pravi blagoslov je kad si slobodan u sebi od svih mogućih strahova i sumnji, jer vjeruješ i znaš kako si voljen bezuvjetno bez obzira na kojoj si stepenici trenutno.



slika: internet


09:18 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 05.09.2018.

Možemo li mi to? (esej o prijateljstvu, ljubavi i opraštanju)

O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju, toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo...ništa nije izrečeno, jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke, kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato i ne želimo saznati ništa novo..

Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja, ali kad dođemo do te točke, znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog, i možemo krenuti dalje.. Nekim svojim putem, prelazeći u slijedeći razred u školi života, ali ne bacajmo svo staro gradivo....neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti, kao fus note, podsjetnik, na neke lekcije, koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...

Gledam i pratim sve ove godine, kroz sebe i druge, sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi i dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i sa vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi, koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, zapravo su nesigurna i krhka djeca, željna i gladna ljubavi koja im je iz nekog razloga, kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena..

Čini se da sa ljubavlju nemaju problema, niti sa davanjem, niti sa primanjem, ali, kad se dogode neke njima nove situacije, u kojima moraju biti fleksibilni i odvojiti se od svoga klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima..

Sve je to učenje bezuvjetnosti.. učenje davanja, bez imalo želje da se išta dobije natrag..

Ako se slučajno dobije, to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše pa opet - pokloni nekom drugom, jer ljubav mora stalno cirkulirati..ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati niti razmišljati kome i kako ćemo je dati..

Ona se daje bez razmišljanja..dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer ispod svih odora se krije u određenim trenucima, ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi..

Nema kalkuliranja, nema odstupanja, nema ograničavanja,. ljubav je takva..bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati, no, u to bezgraničje davanja, uvijek postoje dvije stvari, koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo, često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih, ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca, okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije. Rekao je da nisam niti potpuno dobar, niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, no on ne posustaje i tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi, koju zapravo treba..u ogromnim količinama, istinsko dijete se ne može ljutiti dugo, ono i ne zna to činiti, jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav..sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno..

No, ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom, koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad tad će taj privid nestati, i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time, na svom vlastitom primjeru znam, koji je možda malo teži, nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine.. i konačno, kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla, a cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak.. i jedan jedini zagrljaj...ništa od toga, činilo mi se da mi se svijet srušio, i rana u grudima postala još veća..

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir", i rekoh joj, da sam oprostila ocu, i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno..ne ide...

Na to mi je ta divna mudra žena rekla "..Ali mala Tanjica ipak još nije oprostila.."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku. Odakle joj pravo smatrati me malenom, ja, koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu, nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić, koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski, do kraja..

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje".. i tako i jest bilo..trebalo je od sebe početi, osjetio je i on..to sam tek kasnije saznala..no, na koji način, to će biti priča za sebe..

Zaista, dolazim do zaključka, sve od nas počinje i kroz nas završava., ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti, jer to je čista lančana reakcija.

Ako smo otvoreni, poput izvora, na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more, tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku..

Zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje, baš ovdje poslao..

Da volimo, i budemo voljeni.

Nikako drugačije...


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=99430




18:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 02.09.2018.

JESEN STIŽE



Jesen stiže, dunjo moja, Lostwhitiel u svoj svojoj ljepoti boja.

Rijeka Fowey mirno teče, odnoseći žuto lišće sa grana




U antikvarijatu prodaju oštećeni kip Isusa, jedne ruke nema, na drugu su mu stavili neki prastari prljavi grudnjak, a na glavu isto tako prastaru kacigu.



Tuga me neka obuzela, na njemu cijena i natpis: "395 funti, Isus može biti vaš.."..

Sa kojeg oltara je skinut ovaj kip koji više ni jednom svojom rukom ne može dotaknuti svoje srce, jer jednu su mu polomili, a u drugu stavili simbole prolaznosti.

Gdje da ga pronađemo u ovom trendu nazovi toleriranja svih religija, a zapravo i dalje se svi drže svojih malih i velikih bogova kao jedinih i pravovažećih?

Oslobodila sam Isusa od svih hijerarhija i obreda, svojatanja i guranja u prve klupe, gledam samo njegove poruke ljubavi koje su univerzalne za sve ljude i dalje od toga ne idem.

Ljubiti neprijatelje kao samog sebe, volimo li mi zapravo dovoljno sebe kad na toj prvoj stepenici zapinjemo i stalno ratujemo?

''Jesen stiže, dunjo moja, ne miriše više cvijeće.''






12:37 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 28.08.2018.

PAPA U IRSKOJ


slika: internet

U svakom slučaju, teško je vratiti se na staro kad jednom razlučiš istinu od laži i teško je popraviti nešto što se stoljećima radilo, bilo da se radi i religiji, bilo o politici koja se mijenja iz sata u sat.

Na žalost, teško je sa opraštanjem kad svaki dan niču novi pedofilski skandali i ekscesi i teško je prihvatiti nečije slijeganje ramenima govoreći, da su i svećenici samo ljudi. Svačiji poziv treba biti posvećen ne samo svećenički, ali treba to ući u glave ljudi.

Da se sjetim samo one misli iz Novog Zavjeta: "Kad se Isus vrati na Zemlju, koliko će vjernih ljudi ostati?", a problem je u tome što ljudi sve bukvalno shvaćaju pa Isus je u svakom biću, nesretnom, poniženom, zlostavljanom, bolesnom.

Ma, nije On negdje gore, On je stalno među nama, ali Ga ne prepoznajemo, čak ni svećenici Ga više ne prepoznaju, jer su činili teške i neoprostive stvari. Ima li kojega poštenog, iskrenog, koji je izvan svih skandala i laži? Ima i radi te manjine ne odričem se Krista, jer On me je naučio kako da volim i opraštam. Nisam zagovornik crkvenih klupa, ali ako osjetim iskrenost i dubinu u nekom svećeniku, rado ću ga poslušati, Ali kao što rekoh, sve ih je manje.


ovo je napisano sukladno Papinom posjetu Irskoj, a prema ovom članku:

MLAKA DOBRODOŠLICA PAPI U IRSKOJ


16:29 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 27.08.2018.

Aylani naši svakidašnji

Kome riječi kao zvona zvone? Meni? Ma, gdje sam ja od obale koju ni djeca više u svoj svojoj nevinosti, živa ne mogu dotaknuti.

A i zašto bi slušao nečije riječi vapaja?

Imam dosta i svojih briga.. i sad će mi natovariti breme novih na vrat..
Moram biti fokusiran na svoj put, odraditi pošteno svoje korake, othraniti svoju obitelj, po mogućnosti isplivati iz letargije i dugova, i dočekati mirovinu.. pa onda ljuljuškati svoje unučiće u hladovini ispod starog oraha, i dočekati spokojno svoj kraj života..

I gle sad… Počele su pristizati horde očajnika, da poremete moj mir.. ne, ne, nisu to očajnici..

Znate, sve su to potencijalni teroristi.. vidim, većina mladih ljudi, mogli su ostati na ratištu, ali ne.. hmda.. sve je to ciljano, hoće nas islamizirati, pomalo nam uništiti naše katoličke korijene..

Taman smo ih lijepo stoljeće dva unatrag, pokrstili, i sad nam žele vratiti..
Daj, daj, kažu da sam fobičan čovjek..

Ma ne, ja sam samo realan.. oni koji misle drugačije, ne znaju što se u grmlju krije.. Sve je to unaprijed smišljeno, da bi destabiliziralo mir moj svakidašnji.. Ma, dobro čine oni koji zatvaraju granice..

Šta će ta horda u mojem dvorištu? Nemam ni za sebe dovoljno, a još da hranim druge.
Moja djeca nemaju posla, a šalju neku novu, jeftinu radnu snagu, da mom djetetu uzima kruh iz usta..

Ma dajte, treba čuvati svoje crkve i svece, sve će nam to porušiti i sagraditi minarete..To oni hoće, to, ljudi moji, kako da se od te nevolje obranim? Pobjeći negdje? Svuda su se razmilili kao mravi, nema nam spasa…
……………
I misle tako ljudi prepunog mozga pameti a praznih duša.. Dok valovi izbacuju cijele obitelji, mrtve na obale, fobije i bešćutnost dobivaju glavno mjesto.

Ljubav se sklupčala, i čeka svoje korake, koji postaju sve teži.
Ovo je vrijeme kada se maske više ne mogu i ne žele nositi. Vrijeme, u kojem oni, koji su pred drugima glumili dobrotvore, pokazuju svoje nečovječno lice.

U ime brzopotezne zarade, više se ne obaziru što i kako voze u svojim kamionima, stoku ili ljude, živo ili mrtvo, zarada je sigurna.

Prodaju se lažni spasonosni pojasevi sklepani od spužve i užeta, prodaju se probušeni čamci, onima, koji vjeruju da drugi vide njihovo beznađe..

Na žalost, tko nema duše, taj je slijep prema patnjama drugih. Taj tapka u mraku, brojeći halapljivo novčiće, ne znajući koliko jauka i uzdaha, krikova i krvi je na njima..

A mali Ayilan, jedan od mnogih, odlučio je umrijeti, da bi nas potaknuo na sućut, da bi pružio ruku ljubavi, koja sklupčana čeka svoje korake.

Čini se nemoguće onima, koji nisu upoznati sa putovima duše.. Ali svaka duša, ma koliko kratko doticala ovo zemaljsko tlo, ima svoju misiju.. I prije nego se rodi, izabire svoj način i svrhu života..

Mali Aylan je samo jedan anđeo u nizu..
Bit će ih još..Legije anđela, da bi konačno porazili ludilo zla, u konačnoj bitci koja se baš sad odvija pred našim očima.
Da li smo zatvorili srce i dušu, i mislimo samo na svoju kožu, ili smo spremni otvoriti širom vrata svoje duše?

Ne traži se od nas puno.. Samo svjesnost, i spremnost da se damo voditi u određenom trenutku, kada nas ljubav protrese, poput struje, i probudimo se, pitajući se, kako smo mogli spavati uz ovolike povike za pomoć?

Ne shvaćajmo sve bukvalno.

Biti otvoren, znači slijediti svoju intuiciju, i biti budan u svakom trenutku.
I držati upaljeno svjetlo u svome prozoru. Jer tama ne namjerava još pobjeći sa bojnog polja.

Tko zna tko će nam pokucati na vrata?

U ljubavi nema straha, i koga god vidjeli, opet će biti obučen u ljubav..Makar u pokidanom odijelu, bolestan ili slab.

Na nama je samo da prestanemo konačno gledati samo sebe, i da konačno shvatimo da smo izabrali ovaj život, da bi ga odživjeli i za druge..



10:51 | Komentari (5) | Print | ^ |

utorak, 21.08.2018.

MAČKICA LILY I MALI CARIĆ

Udomljena slatka i mazna mačka Lily (kako sam je nazvala), ovdje kod mene u stanu u Irskoj posebna je mačka. Zašto? Možda ćete odmahnuti glavom i reći da je svakom njegov ljubimac poseban. Lily svaki puta nakon hranjenja sama traži da ide van i ne zadržava se previše unutra, jednostavno čisti je slobodnjak, voli jurcati vani, penjati se po bršljanima i krovu od male ostave, gdje držimo perilicu i drva za hladnije dane, ali prije nego jurne van, obvezno traži jednu veliku porciju maženja. Legne mi na prsa i uključi svoju predilicu, poput malog rotora i tako jedna drugoj prenesemo energije. Meni dobro dođe za naporan radni dan preda mnom, a njoj moja ljubav kao dodatni elan za trčanje okolo.

I tako, prijateljica kod mene pije kavu, zapričale se nešto, kad ja vidim vani moja Lily važnoi ponosno nosi nešto u zubima. Što li je to? Upitala sam se i otvorila staklena vrata. Kad ono:- ptičica u zubima.

Joj, meni, ptičice volim bezgranično čak sam razmišljala, da postavim par hranilišta na moj zid u malom vrtu. Odmah sam povikala i na sreću, Lily je pustila ptičicu. Gledam je na dlanu je li živa, ima li ozljedu, krvi, je liu šoku. Ptičica mala, smeđa, sa dužim kljunom, znam njeno ime na engleskom, gledala sam u knjige, WREN, ali kako je mi zovemo, na našem hrvatskom jeziku?

To mi sad nije bilo primarno, nisam znala je li ptičica mlada ili starija, kasnije sam saznala da je to CARIĆ, ptičica, koja se gnijezdi pod krovovima u rupama među zidovima poput našeg vrapca, ali je potpuno drugačija i nisam je imala prilike vidjeti u našim krajevima.

Gledam je, drhti, pomilujem je nježno i u tren se smirila u toplini moga dlana. Otvori kljun, a ja još uvijek ne znam je li ptić ili odrasli carić, stavim joj mali komadić mesa u kljun, uštipne me za prst, pomislim, to nije mali ptić kad takvu snagu u kljunu ima, hranu ne guta. Pomislim, možda je žedna, napunim svoja usta vodom i pažljivo joj gurnem kljun u usta, osjetim da pije, a to je dobro. Stavim je u malu kutiju i pitam prijateljicu što da radim, kako da je hranim. Pogledamo google, kažu, svakih pola sata i to sa malom špricom rastopiti malo suhih mačjih keksića, jer imaju vitamine i kalorije i to razvodnjeno joj stavljati u kljun.

Taj dan kad sam kod kuće je u redu, ali sutra cijeli dan radim tko bi je hranio? I prijateljica radi, tužno je izjavila da ptičica neće izdržati cijeli dan i da će vjerovatno uginuti i što sad? Pitala sam se i poželjela, da nisam u pravu, da ona ipak nije mali ptić, nego odrasli carić i da je mogu pustiti da odleti.

Ispratim prijateljicu i zavirimu kutiju, a mali carić se uznemirio, širi krila, sama sebi sam rekla, pokušat ću ga pustiti na drugoj strani kuće, ako ne bude mogao letjeti, vraćam ga u kutiju. Krenem rukom, da ga uzmem, a on se uplašio, otima se. Tiho mu šapnem da se ne boji i držeći ga u rukama izađem van, okrenem se prema krošnji obrasloj bršljanom, otvorim dlanove, a moj maleni Carić otprhnu, odleti širom raširenih krila u slobodu, u zelenilo drveta pred njim.

Nitko sretniji od mene, moja Lily trenutno spava na sofi uživajući u toplini mekog prekrivača. Ne mogu se ljutiti na nju, ima svoje nagone koji su dio njene prirode, a opet ako mogu spasiti nečiji mali životić, uplićem se ponekad i u te nagone. Je li to dobro ili ne, ne znam, ali moj nagon mi je šapnuo, da izvadim Carića iz njenih zubića.

Život ide dalje. Carić negdje vjerovatno priča priču kako je bio u zubima ogromne nemani pa je došao jedan div i spasio ga, ali ga je zatočiou neku kutiju i gotovo je siguran bio, da će ga div pojesti, ali div ga je napojio vodom i pustio da odleti svojima.





13:04 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 14.08.2018.

MACA IZ IRSKE

Eto, kad nešto jako i dugo uporno želiš, to i dobiješ. Otkad sam otišla od kuće, od Engleske do Irske, nigdje nisam mogla imati životinjicu-ljubimca, a sad me susjedova mačka usvojila, dolazi mi redovno na porciju maženja, papice i igranja.

Pitam susjedu, mogu li joj kupiti ogrlicu, a ona sva happy kaže, ako hoću, mogu je uzeti k sebi, dat će mi i njenu hranu, sav inventar, jer ima djecu; kad su nabavili mačkicu, djeca su je toliko gnjavila, da je susjeda više na žalost nije puštala unutra. Žalosno, ali i u tom zlu neko dobro.

Mačkicu sam nazvala Lily, susjeda kaže da je imala jednom mačiće, ali ne izgleda mi tako. Kad budem mogla, vjerojatno ću je kastrirati, jer je prelijepa, ali i čini mi se, malo neuhranjena. Teta Tanja će nju udebeliti malo tek da ima više snage za akcije. Čim me vidi, ulijeće unutra i prede, srećica mi došla sama.















14:49 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 07.08.2018.

MAX



predstavljam vam Maxa, prijatelja sa posla. Ravnopravan član radne ekipe.



Ujutro nas dočeka na primopredaji, svakome dođe da ga malo počeškamo, a onda u akciju po odjelima i domu.
Zadatak: psihoterapija..

Svuda ima pristup, netko se vani poigra sa njim kad im dođe, a njemu super, predivno biće sa još ljepšim smeđim okama.




Pri povratku s posla, par lijepih pejzaža, čisto da se duša odmori u zelenilu, energije apsolutno pozitivne.



Čak sam naišla na jednu malu vilu, kako odmara ispod ružinog drveta.



Kad sam se spustila niže, do grada, hotel za bubamare, nije šala, Irci poštuju prirodu i znaju koliko su ta mala bića, korisna.



I tako, idemo dalje, sutra opetu nove radne pobjede. U dobrom društvu, sve je lako.


15:00 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 05.08.2018.

PRIMUM NON NOCERE (..prvo ne škoditi..)

Naučila sam konačno nekoliko vrlo bitnih stvari:

Prvo: Da ne pričam više do kojeg razreda sam došla u ponavljanju mojih životnih lekcija. Za moju dušu je jedino važno da je dobila prolaznu ocjenu.
Ne obazirati se na potencijalne osvješčivače i budnooke prijatelje iz iste škole, koji podsjećaju na prošlost, ne bi li se vratila unatrag.

Kad se jednom završi jedan razred, nikad se ni u jednoj školi učenici ne vraćaju unatrag.




Drugo: Postoje mjesta gdje uvijek trebamo s poštovanjem skinuti cipele, kad hodamo , a postoje mjesta, gdje uvijek dolazimo, ne pomišljajući da se skidamo.

Prvo mjesto je ljudsko srce, u kojem duša prebiva, srce koje je zapravo hram toj duši.. Nemamo pravo ga ni sa čim prljati, vrijeđati, ranjavati i omalo-važavati..
Ono je nježno, sveto i osjetljivo tlo.. Što god sam učinila nesvjesno loše drugima, zamolila sam svemir da mi oprosti.

A postoje i mjesta, u kojima ulazimo obučeni, da zaštitimo sebe od dodatne prljavštine kojom se možemo zaprljati. To su mjesta, na kojima odlažemo naše nečistoće, i zaboravimo na njih kad iz njih izađemo.

Tome i služe..

Ma koliko ih uređivali da budu drugačiji nego što jesu, ona ostaju to što jesu.

Najveća pogreška je zamijeniti sveto tlo nečijeg srca sa takvim mjestom.
.






Treće:

Mali princ će uvijek tražiti svoju ružu, makar ga neki gledali kao sjenu bez života.

A baš svjetlo i treba sjeni, da bi održavala stvarnost, koja se jedino može nazvati- LJUBAV...






I mali osvrt na sinoćnji film, kojeg sam dugo dugo željela opet vidjeti na televiziji: ČISTILIŠTE..

Naizgled običan vestern film u serijalu takvih.

No, daleko je od običnih.. postoji mali gradić, u kojeg zaluta banda razbojnika, i ne zna, da je to mjesto, gdje čuveni zloglasni revolveraši i duše slične njima, koje su zapravo mrtve, prolaze svoje završne kušnje.

Ne smiju ni u kojem slučaju posegnuti za oružjem, ma koliko ih se provociralo, jer to im je posljednja prilika da se nauče savladati, i vrate se konačno kući, u nebo, gdje i pripadaju..

Naravno, u bandi je jedan mladić, koji se zaljubi u jedno djevojče iz grada, i otkrije zapravo tajnu grada.

Stavlja se na stranu stanovnika, i time izaziva bijes bande, koja odluči sravniti gradić sa zemljom, jer znaju da nitko nema oružje.

Mladić odluči sam braniti ljude, jer je ljubav prema voljenoj jača od smrti.

I tu dolazi do obrata, veličanstvene rečenice, koju šerif izgovara (a samo pet sati mu još treba da bude slobodan,u nebu..)

"Cijelih ovih deset godina sam mislio samo na sebe. Trpio kušnje, izdržavao sve, obuzet sobom. I onda se pojavi mladac, koji zbog ljubavi zaboravi na sebe, i spreman je i izgubiti sebe, radi nekog drugog.."

To je poanta cijelog filma, ali i poanta koja se dotiče mene i svih onih, kojima je ovo mjesto možda i neka vrsta čistilišta.

Ja bih to zamijenila suptilnijim izrazom: škola..

Koliko smo spremni suzdržati se od "oružja", ne nasjedati provokacijama i konačno početi otvarati link prema sferi, gdje neprijateljstva ne postoje?

Da.. Naučila sam konačno: Primum non nocere- ne škoditi drugima..

Čak i možebitnom dobrom namjerom.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=101072


12:23 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 26.07.2018.

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA




Priznajem: teško slijedim utabane puteve posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja, da upije u sebe doticaje drugih, nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med sa usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: Dokle ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha??

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li netko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke, jedva ćekajući da nas zarobi..

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, tuka ruku mije.--kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati ti ćeš me balzamirati i učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo.

Koliko god anatemizirana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika.

Jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji??

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, bječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji, nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo, koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti, da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmjeha, a takvi osmjesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će.


http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103059


16:45 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 22.07.2018.

PRILAGODI SE, JER ME UZNEMIRUJEŠ

Cijelo vrijeme, vrtimo se oko toga, koliko smo uklopljeni u cijeli ovaj, naizgled skladan, ali borgovski sklop u kojem boravimo.

Kvadrat u kojem smo okruženi sa tisuću manjih kvadrata, jer, svi su zatvoreni u svom omeđenom svijetu, za kojeg je preporučljivo da se iz njega ne izdvajaju.

Uredno podrezan, naš lanac nukleotida, naš kod koji je prvotno bio skoro troduplo veći, vremenom je skraćen, a i toliko skraćen je zakržljao, jer nam je usađena naredba da moramo slušati, sve što nam drugi kažu, a ti drugi su dobili naredbu od trećih, i kad se Arijadnina nit odmota do kraja, na kraju tunela nije obećano svjetlo, nego još veći mrak.

Sve to je upakirano u zamamne ponude koje obećavaju blagodat, poput opscenih i perfidnih igara i igrica, koje naše biološko računalo odvlače od konačne istine, koja u nama duboko čuči, željna da izađe iz tunela i odvede nas u svjetlo..

Moramo biti odgovorni.. Moramo biti trezveni.. Um diktira emocijama, a emocije, iz obzirnosti slušaju um..

To se zove, skraćenim jezikom, psihološki fašizam. Netko tko je izvan nas, diktira nam što trebamo biti, i kako se ponašati, jer bez nekoga sa strane, svijet bi krenuo putem anarhije..

Zaboravljamo, da imamo najmoćnije oružje i način, da sami kreiramo svijet, bez možebitnog kaosa. Imamo intuiciju, koja će nam uvijek točno reći što i kako da činimo, i kako da razvijamo sebe u duhu ljubavi, u duhu Svjetla, od kojega smo i postali.

Naš Dnk je antena, onaj provodnik, koji nas direktno spaja sa Izvorom ljubavi, ako je potpuna i cjelovita.

Ali, podrezani smo, s nekom namjerom, da budemo im ostanemo poslušni roboti, koji će na kraju završiti negdje, na nekom drugom mjestu, pokušavajući se sjetiti da i sa onim malim dijelom sebe kojeg imaju, mogu obnoviti svoja krila i poletjeti iz kvadrata- kaveza, koji to zapravo nije.

Pa se u sve lijepo ubacuje (samo)zadovoljavanje svoga okljaštrenog JA, kojeg se veliča do besvijesti.

Sistematski se uvjerava da smo takvi kakvi jesmo, savršene kreacije, i da svaki vid mašte i intuicije nije potreban.

Ratio, razum, kakve priče o nekim duhovnjacima, koji te hoće naučiti da postoji nešto još savršenije u tebi, koje od silnog hvalisanja tebe i tvoga trenutnog ega, ne može ni riječ prozboriti?

Vraćamo se polako unatrag, umjesto da idemo naprijed.

Sve je to sistematski napravljeno..Smišljeno da nas zauvijek ostavi u hipnotičkom transu samoljublja, makar to ne imalo uopće povoda..

Pa se nadovežu drugi, koji podržavaju tvoju tako trezvenu i jedino potrebnu desnu stranu korteksa..

I ti sav procvateš, koliko si savršen u svojoj podrezanoj postojanosti.

Materijalizam opet obuhvaća svojim nevidljivim stiskom pokušaj izdvajanja duše i duha iz okova tijela..

Gromoglasno se plješče i viče kad netko samouvjereno proglasi da je sve što je izvan fizike glupost, sva ta duhovna uzdizanja, gurui, svi koji pokušavaju nešto reći, postaju kriplovi, iluzionisti, koji nemaju pojma da je naše tijelo i naših deset ruku jedino što postoji..

Konformizam, hladni skepticizam, sve to polako postaje INN, a tek smo se počeli buditi iz lažnog sna, nametnutog holograma, koji je zapravo video igra bez kraja..

I stalno govore: "Ušuti..Prilagodi se..Uznemiruješ me dok se igram. Tako je dobro igrati se, jer imamo računalo u svojoj glavi.."

I umjesto da ga isključimo, ugasimo sve, i krenemo putem prema svome Izvoru u sebi, makar to naglavačke okrenulo naš život, mi se prepuštamo ugodi i lažnom osjećaju vlastite bitnosti..

I netko nam donosi hranu dok se igramo.. Netko nam donosi piće dok se igramo..

Tu i tamo pošalju nam neku nestvarnu sliku iz skladišta holodeka, da vodimo i ljubav.. pa se opet vratimo tastaturi..

I nastavljamo tako, ne pokušavajući se isključiti.. Pa nas isključe drugi, koji uzimaju pravo na naš kompletan sklop života..

Cijeli Novi Zavjet je prekrojen, da bi ljude što bolje ušuškao u nametnuti sistem vjerovanja. Ali, ako se usudimo pogledati u prvotna, apokrifna, gnostička evanđelja, vidjet ćemo one suštinske poruke, koje su nam darovane da bi bili slobodni.

U Tominom evanđelju, Isus je rekao: "Ljudima su vidljive slike, a svjetlo u njima skriveno je u slici Očeva svjetla. Ono će postati vidljivim, a njegova slika skrivena je njegovom svjetlošću.

Kad vidite svoje slike, radovat ćete se. Ali kada budete vidjeli svoje slike koje su postojale prije vas, i koje ne umiru niti se pokazuju, koliko ćete podnijeti?

Ja nisam došao da donesem mir, nego nemir.."

I upravo je u tome poanta cijelog ovog kockastog ukalupljenog života.

Nameću nam se naše slike koje nas raduju. Jer, sve je samo vanjska forma koja sa našim unutarnjim slikama nema veze.

Kakvi smo iznutra? Samo svjetlo svjetla.

A koliko, ovakvi Podrezani i zaljubljeni u vanjsku formu sebe, možemo istinski biti spremni suočiti se sa najvećom čistoćom i ljepotom svemira, Vrhunskim Suncem, koji nas je iznjedrio??

Swedenborg u svojoj knjizi "Raj i pakao", spominje duše koje gotovo fizički bol osjećaju, kada se odjednom nađu pred Takvim Svjetlom.

I vraćaju se u svoja zasjenjena mjesta, jer su tako naučili..

Jer su ih drugi cijeli život odvlačili od Istine, koja je u njima, ali im se zabranjuje da je dotaknu.

E, pa, vrijeme je da počnemo raditi na sebi.. prije nego istekne ovo zemaljsko vrijeme, da se ne bi opet vratili u novom tijelu, na novi početak, i opet u novom kavezu.

Naš život je beskonačna spirala, po kojoj se penjemo u savršenu i slobodnu sferu Ljubavi.

Koliko smo spremni da konačno saslušamo one koji nam to žele saopćiti, ili ćemo opet, kao i uvijek reći:

"Ostavi me na miru. Prilagodi se kao i ja, i bit ćeš dobro. Ovako riskiraš da te proglase nenormalnom ćelijom sklopa u kojem boravimo."

Oni koji su razbili taj kavez, dužni su drugima govoriti o tome, koliko su vezani u svojoj (ne)sigurnoj kutijici, koju zamišljaju kao jedini i najljepši svijet koji postoji.

I trebaju biti uporni u svom tihom "gurkanju" onih koji se iz svog lažnog sna, ne žele probuditi.




http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=100617


13:27 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.