I DOK SE LJUBAV BORI ZA ŽIVOT (NJEŽNOST U MENI DAJE JOJ SNAGU)

31.07.2019.


slika: digital art

Ovo vrijeme surovosti i sirovosti traži srce iza trnja i meku pulpu nježnosti iza tvrdog mesnatog tkiva ranjenika i onih koji razapinju Ljubav (pišem je velikim slovom) svojim ponavljanim, ustaljenim vrlinama koje to nisu ljudi koji su fotografi pogrešaka ljubitelji tuđe tuge tražitelji tko će koga prije na koljena...

Ovo je vrijeme kada se prošlost želi ponoviti i zaustaviti krik slobode Ljubavi podno križa kojoj nježnost iz ranjenog boka kaplje, dok nečija ruka drhteći koplje sakriva, jednom će procvasti iz suza njegovih ruže duhovne.

Ovo je vrijeme u kojem nježnost ne želim više sakrivati, iako sam to činila često ne hajući za oči koje su je pogledom tražile, ruke koje su golubu vezivale zgužvani papirić nade, da odnese nebesniku u krilo.

Branila sam svoj bok od spomenutog koplja, dok je Onaj koji je šutio progovorio istinom: Duša žudi za otvaranjem do kraja.

I evo: bez straha gledat ću prolaznost ne kao krajnju stanicu, nego kao radosno putovanje bez prestanka, rasut ću ljubomorno čuvane šarene špekule prošlih trenutaka (neko dijete će se poigrati- jer trenuci su sreće), pustit ću krila neka dotaknu i plamen tijelo leptira kao tijelo čovjeka krhko, a duša će znati kako dalje i kada najveće bitke završe porazom, tama kada se svjetlu naruga, ja ću oružje pretvoriti u cvijet i tugu u osmijeh.

Nije li to nagovještaj sna kojeg tek trebamo odsanjati pa proživjeti??


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/i-dok-se-ljubav-bori-za-zivot-njeznost-u-meni-daje-joj-snagu

KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?

30.07.2019.



Prvo moramo vjerovati sami sebi, da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem.

Simbioza koja vodi u dubiozu. Zašto?

Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve.

Svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža pa bi htjeli spašavati uz neke male komocije, kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša kako mi jedini znamo brinuti o njemu, pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati pa dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.

ŽIVOT SA MOJOM MAČKOM

28.07.2019.



Ovako otprilike izgleda suživot sa mojom mačkom, koja nije samo mačka.

Osjeća sve kad počne bauljati i trčati bez veze, kažem da se skulira pa legne na trosjed i zaspi.

Kad papam svoj obrok obavezno mora i ona sudjelovati, naravno svaka u svom tanjuru.

Moj mali dom puni svojom razigranom prisutnošću i ispunjava moju samoću.

Ponekad nisi dovoljan sam sebi, nekad ti treba netko da te malo oraspoloži.







slike: internet


ŠTO GOD..

27.07.2019.



"Što god ti je u umu - zaboravi;

Što god ti je u ruci - daruj;

Što god ti bila sudbina - suoči se s njom!"


...Abu Sa'id

KONAČIŠTA NA KRAJU GRADA

26.07.2019.


slika: internet

Postoje konačišta u svakom gradu, ona konačišta koja su prepuna neke topline kada nakon umornih trenutaka od realnosti ulice i života pobjegnemo pa se nađemo unutra uglavnom među poznatim licima i uživamo u opuštajućim razgovorima popivši što nam odgovara u datom momentu.

Bude atmosfera poput one kod kuće, ako je kod kuće dobro, a neki bježe u takva konačišta često od vlastite osamljenosti ili od prevelike žurbe i buke koje u svojim domovima zatiču. Zato su konačišta pomalo sveta mjesta, obećavaju tišinu i mir, obećavaju tete-a tete razgovore koji obično ne idu dalje. Čovjek se osjeća lakše, ako se nekom izjada ili pohvali pa dobije koji kompliment natrag. Zato su konačišta obično prepuna u večernjim satima kada noć prekrije pločnike, fasade i možebitne zalutale suze u oku.

U takva konačišta ljudi dolaze da malo zaborave stvarnost, skidaju je sa sebe kao kapute koje ostavljaju na vješalici negdje u kutu, ali postoje konačišta koja su izgubila ono svoje istinsko, sveto i tiho dostojanstvo. Ona konačišta koja su u početku bila prepuna osmijeha i priča koje razgaljuju duše, odjednom su vremenom postala opet mjesta gdje se počeo unositi život sa ulice.

Ljudi koji su dolazili, da ga na tren zaborave, bivali su zatečeni silnim pričama o onome čega im je prepuna kapa i što već znaju. Malo po malo nestajala je toplina i tajnovitost, nestajala je ona spontanost i tiho sporazumijevanje bez puno riječi. Uslužnik iza šanka, bivao je sve nemirniji, tražio načine da vrati svoje "mušterije" koji su malo po malo prestajali dolaziti. Uvodio je cabaretske predstave, organizirao večeri na kojima se raspravljalo opet..o životu, čak i on sam se ponudio da raspravlja o tome.

Na kraju, je ostalo samo nekoliko upornih posjetilaca, koji su sami sebi nazdravljali svaki puta kad bi se nečeg iz života sjetili. Tako se konačište stopilo sa ulicom i životom ulice i rijetki su u njega zalazili. Neki ga posjete danju i samo da popiju s nogu neku espresso kavu ili ljutu, onako muški, travaricu, da zaborave grč u želucu od života oko njih, ali onaj pravi tihi trenutak opuštanja kojeg trebaju dobiti, u konačištu na kraju grada, više nema. Iza šanka uslužnik razvodnjuje piće i priče, jer onima najupornijima to ne smeta.

Možda se otvori opet neko novo konačište, kao ovo, kakvo je bilo prije?

Ne znam.

Ja volim draga i topla konačišta, ali samo sa prijateljima u društvu. da zaigramo šah i opletemo jedan remi uz topli čaj.

U IRSKOJ - NA PUTU SA POSLA

25.07.2019.


slika: Tanja Repinac

Sinoć kad sam se vraćala sa posla još je bio dan pa sam zastala i uslikala par divnih relax momenata.

Uvijek kad se približavam domu gdje radim gledam vrtove usput, a jedna divna vilinska ruža (tako je i nazivaju-fairy rose) sad se rasvjetala u punoj ljepoti. Vlasnica je čak stavila dvije male vile ispod ružinog drveta, a što me je posebno dotaklo je tlo ispod drveta...nije samo od latica, cijelo tlo je ružičasto kao da je obojano, a zapravo su ispod obični sivi kamenčići.

Zastala sam, uslikala i sjela na zidić dišući vilinski zrak, predivan osjećaj.


slika: Tanja Repinac

Druga slika, drvo čileanske jele-araukarije koja može živjeti tisuću godina. Drvo je živi totem i sigurno ima preko 200 godina. Ako pogledate vrh, vidjet ćete čak obrise lica, oči i širom otvorena usta kao da je zapanjen nečim. Vlasnik se brine, oko drveta je posadio cvijeće, osjeća se poštovanje i ljubav.

Sreća je kada možemo osjetiti i doživjeti ljepotu malih stvari.

NASTAVAK MOG SLIKANJA

23.07.2019.

A ono kad me hoće, hoće, kad uhvati stvaralački zanos ne gledam na vrijeme i trajanje.

Šume su moja neiscrpna inspiracija i velika velika ljubav, mogla bih satima šetati kroz to zelenilo i nikad mi ne bi bilo dosta.


DVA MONOLOGA (PENELOPA)

21.07.2019.



Prvi puta nakon toliko godina, moj voljeni Odiseju, nisam izašla na obalu, sama sebe sam iznevjerila u svojoj upornoj vjernosti, u svojoj plavetnoj nadi, da ću na pučini vidjeti jedra tvoje lađe. Nisam ni ja toliko jaka koliko sam mislila da jesam, pogledala sam se danas ujutro u zrcalo i vidjela moje tijelo koje nije više onako mlado i lijepo i uhvatio me grč malodušnosti.

Kako da vjerujem, da ćeš me jednakim žarom voljeti i ovakvu, promijenjenu, bar izvana? Koliko jaka tvoja ljubav mora biti, da zaboraviš na moje tijelo i voliš me dušom, divlje i neobuzdano kao onda one predivne noći na obali mora, dok je mjesec obasjavao našu ljubavnu igru satkanu od besmrtnih uzdaha? Da, zaista su besmrtni i još su mi u mislima, još sanjam tvoje predivne i snažne ruke oko mene i pomislim, kako bih voljela da nemam ovo tijelo oko sebe, oko moje duše, kako bih te željela voljeti samo čistom dušom, kako bih voljela da tvoja duša uroni u moju, iskričavo, svjetlosno, bez trunke dodira tijela.

Čini mi se da sam umorna od tijela, tako ponekad može zaustaviti onu čistu strast koja krene iz mene kad sam sa tobom u zanosnoj ekstazi rađanja i umiranja.

Zašto ne možemo uroniti jedno u drugo i odletjeti u dimenzije nebeske, ostati tamo zauvijek i voljeti se beskrajno? Čini mi se da ludim od ovog silnog nadanja i čekanja, voljeni moj Odiseju i silno se trude, da me od toga izliječe, žele da se ponovo udam, jer kažu sve ovo nema smisla, vrijeme prolazi, a ne shvaćaju, da vrijeme stoji, mi prolazimo, zapravo, naše tijelo koje vremenu ne može odoljeti.

Duša, prepuna tebe, voljeni, nikad neće umrijeti i znam, ako nikad ne vidim tvoju lađu, da ćeš mi ipak doći. Ljubav među nama rodio je Svemir i u krilu Svemira naša ljubav će se opet sastati i biti nezamislivo velika, u inat Bogovima koje su ljudi iz zavisti stvorili ne bi li nas razdvojili. Pravi Bog će biti živ kad se naše dvije izgubljene duše ponovo sastanu.

KULTURA KUKANJA

16.07.2019.

(na žalost, nekima današnji dan počinje i ovako)




"Sila nm je potrebna samo onda, kada želimo učiniti nešto loše. Za sve drugo, dovoljna je ljubav."- Charlie Chaplin.

Nedjelja je, Divan sunčani dan, topao i bezbrižan, Ali mnogim ljudima nije takav.

Beskućnicima koji su pohlepom drugih izgubili svoje domove život je pretvoren u beskrajnu prazninu.

Ovaj video ne objavljujem, da se izazovu osjećaji gorčine, već samo da se podsjetimo koliko smo neki od nas bogati, iako znamo kukati nad svim i svačim. Neka se u nama pokrenu vibracije suosjećanja sa onima koji u ovom trenutku ne vide smisao života i postanimo svjesni svega što nam je darovano ne da bi stisnuli u šaku za sebe, nego da podijelimo sa drugima.

Ako ničega nemamo, ljubav imamo, a to je najveća dragocjenost koju posjedujemo.


IZ DNEVNIKA SNOVA-Pronađen zanimljiv oglas...

15.07.2019.



Sanjam kako kupujem novine i čitam oglase tražeći posao koji bi me interesirao. Kako imam više diploma, ponadah se, da ću naći nešto zanimljivo i zaista, oglas koji me odmah privukao: "Traži se čistačica u tvornici zdrave pameti."(Obratiti se šefu osobno)

Hm, pomislih, kako sam posao nema veze sa mojim znanjem, ali zdrave pameti nikad dosta i kako to uopće izgleda, prošetah se do tvornice i otvori mi neko čudnovato biće pa mi reče, da je osobna tajnica šefa. Nije bila uopće nalik ljudskom biću, ali u snu je sve moguće. Upitah je gdje joj je šef i zašto joj nije dao lik koji odražava zdravu pamet, međutim, ona zaljubljeno reče, da joj je svejedno ima li pameti ili nema, bitno je da je šefu na srcu i shvatih tada, da su tu neke čudnovate,skrivene stvari i da trebam otkriti pozadinu svega. Tako prođoh kroz halu gdje su se mozgovi pomno ispitivali prije, nego li se isperu od nepoželjnih misli i usađenih shvaćanja, ali šefa nigdje.

Glavni organizator svega negdje je bio skriven, prošetah se dalje i vidjeh u jednoj prostorijici svjetlo, prišuljah se i vidjeh ga (bijaše to šef kojeg tražih) kako, iako zgodan izvana nije imao u glavi ništa, upravo je iz nekog mozga pretakao pamet u svoju glavu.

"Gdje se ja to nađoh?" - upitah se i odlučih otići potražiti pomoć onih koji se brinu o tome, da mozgovi budu to što jesu, bez ispiranja i uhvatiše tvorničara koji bijesno reče, da će meni prvoj uzeti dušu kad ga oslobode, jer on je bio i manipulator duša.

Nisam se plašila, znala sam da će u tamnici koju je svemir sam pripremio za njega ostati, dok ne shvati da bića oko njega trebaju ostati kakva jesu.

Čak sam ga i posjetila, ali nije me gledao. U svom svijetu prebirao je maske koje su mu dali, da razbije dosadu. Potpuno bezopasan, pokušavao je pronaći pravu za njegovo lice, ali on nije imao lica.

SMRTNI NEPRIJATELJI

14.07.2019.



''Ovo je priča o Placidu Domingu i Jose Carrerasu, koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem.

Čak i oni koji nikada nisu posjetili Španjolsku znaju za sukob između Katalonaca i Madrižana. Katalonci žele ostvariti nacionalnu samostalnost i odvojiti se od Španjolske.

Bog je htio da Placido Domingo bude Madrižanin, a Jose Carreras Katalonac.

I baš zbog političkih razloga, kaže priča, Carreras i Domingo su postali zakleti neprijatelji.

Budući da su bili vrlo popularni i rado viđeni po cijelom svijetu, obojica su imala dodatak u svojim ugovorima da će nastupiti samo ukoliko onaj drugi nije pozvan.
Godine 1987., Carreras je otkrio da boluje od leukemije. Uslijedilo je dugo liječenje. Podvrgao se raznim tretmanima – kemoterapijama, transplantaciji koštane srži, transfuziji krvi... Zbog liječenja je morao jednom mjesečno putovati u Ameriku. Njegova borba protiv bolesti bila je duga i bolna. Nije mogao nastupati pa, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi putovanja i medicinskih tretmana su ga materijalno iscrpili. Pri kraju svojih financijskih mogućnosti, slučajno je otkrio da u Madridu postoji fondacija čija je svrha bila podržavanje tretmana bolesniká oboljelih od leukemije. Zahvaljujući ogromnoj podršci fondacije “Hermosa”, Carreras je uspio prebroditi bolest i vratio se onome u čemu je bio među najboljima – pjevanju. Nije mu dugo trebalo da bi povratio staru slavu i da bi još jednom pokazao svoj nevjerovatni talent.

Nedugo zatim Carreras se htio priključiti fondaciji koja mu je spasila život. Čitajući njihove propise, kaže priča, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik fondacije bio njegov „neprijatelj“, Placido Domingo! Kakav šok za Carrerasa. Kasnije je još otkrio da je Domingo osnovao ovu fondaciju prvenstveno da bi njemu pomogao u borbi protiv leukemije. Domingo je želio, međutim, ostati anoniman, da ne bi ponizio Carrerasa zbog prihvaćanja pomoći od “neprijatelja”. Možemo samo naslućivati kakve je to potrese i promjene izazvalo u Carrerasovoj nutrini...

Susret ove dvojice velikana, na jednom Domingovom nastupu u Madridu, bio je izuzetno dirljiv. Carreras je prekinuo koncert i, ponizno kleknuvši na koljena, pred svima zamolio Dominga za oproštenje. Domingo mu je uzvratio srdačnim zagrljajem i zapečatio početak velikog prijateljstva.''

Ovu priču vidjeh jutros na fejsu, a ujedno zahvaljujem divnoj prijateljici Ljiljani, koja mi je omogućila da je pročitam. Dijelim ovi priču sa vama..

KOLIKO MOŽEMO BITI SVE?

10.07.2019.



Ovih dana posjetio me je onako s neba pa pravo do srca za mnoge možda skroman i ne toliko poznat filozof Emil Cioran/Sioran, kako god. Ova moja razmišljanja počinjem sa nekoliko njegovih misli vezanih uz pjesništvo i filozofiranje.

"Primijeniti isti postupak na pjesnika i mislioca, čini mi se greškom ukusa.

Pjesnik spada u područje koje filozof ne bi smio ni dotaći.

Raščlaniti pjesmu onako kako se raščlanjuje neki sistem, predstavlja prijestup ili svetogrđe.

Čudnovata stvar: pjesnici kliču od sreće kad ne razumiju što drugi o njima govore. Žargon im laska i daje iluziju napretka.

Ova slabost spušta ih na nivo njihovih tumača."


Koliko zapravo imamo do kraja uvid u sebe, koliko smo iskreni sa sobom i koliko si možemo priznati što smo mi zapravo? Samo pjesnici, makar nas drugi smatrali sanjarima bez tla pod nogama?

Koliko smo mislioci, a da ne zadiremo u sfere pjesništva bar ne toliko da o nečijim stihovima ne filozofiramo, nego se prepuštamo izrečenim osjećajima pjesnika da nam kaže što je želio reći bez našeg sudjelovanja u tome?

Neki mogu biti i pjesnici i filozofi i ljubitelji života, makar imao blatan okus u ustima, mogu biti sve to odjednom. Neki ne mogu ništa, nalaze se na nekim tabula rasa marginama i pokušavaju dohvatiti komadiće pjesnika ekstravagantnih zalogaja sa stola filozofa pa misle da su nešto napravili, miješajući pronađene sastojke. Zapravo, trebali bi biti načisto sa sobom i posvetiti se onome kroz šta će najbolje izraziti sebe i doći do sebe pa bio to i najbanalniji dio života poput manualnog rada ili samo uživanja u svakodnevnim običnim aktivnostima bez filozofiranja i pisanja.

Oni koji su puna škrinja svega i svačega trebali bi si odrediti vrijeme kad će biti pjesnici, filozofi ili tek zahvalni djelitelji radosti koja se zove život u potpunosti. Najgore je pomiješati otkrivene trenutke u jedan lonac i stvoriti nekog čudnovatog Homunkulusa koji će svijet više zgražati nego oduševljavati. Kad bi u svakom trenutku sa sobom bili iskreni bilo bi puno manje komentara, a puno više pozitivnih misli i još ljepših stihova.

Danas mi se filozofira, meditira i ne razmišljam ni o čemu drugom, tražim dobre citate, pričam sa dobrim misliocima,
dozvoljavam da mi govore što žele. Sutra ću možda biti pjesnik, ali dok sam pjesnik ne mogu ništa drugo biti i to je srž i poanta svega o čemu pričam.

Sioran reče:

"Ja sam filozof urlator.

Moje misli, ako to jesam laju.

Ne objašnjavaju ništa, galame:"


Ja ne galamim.

On reče: "Što radite ? Čekam se"

A ja se također čekam i puštam da se sve posloži i povede svoje korake svaki svojom stazom, do cilja ima još dosta.

ČISTO SRCE

09.07.2019.



Nikad nemojmo gasiti dječje želje za pomaganjem drugima, makar nam se činile suvisle.

Razvijamo li te želje, učinili smo velik dio njihovoga životnoga puta lakšim i ljepšim.

FAUSTOV OGLAS (INSPIRIRANO ISTINITIM OGLASOM)

08.07.2019.



Opet mi ovaj dan ne obećava ništa, obišla sam sve staretinarnice i antikvarijate nudeći ostatke svoga zlata, međutim, svi tako malo nude, gotovo ništa, s meni treba karta do posljednje stanice koja se zove JA, na put do sebe nikako da krenem.

Prošla sam kroz život tražeći prividna ispunjenja, lomila se moja barčica na olujnim valovima emocija, ljubavnici su me voljeli pa ne znam iz kojeg razloga me ostavljali. Sad sam dala oglas, da prodajem svoju rabljenu dušu onom koji će znati kako mi pomoći i što učiniti sa njom.

Da li će netko kupiti tu moju rabljenu dušu?

Čekam poziv i ne zadugo, netko mi kuca na vrata. Zar zna moju adresu? Pa dala sam samo telefonski broj, otvaram...elegantni gospodin plave kose, visok, tanak. Nije li Mefisto čista suprotnost?

Obraća mi se jasnim i dubokim glasom: "Došao sam povodom vašeg oglasa."

Oči su mi zasjale, konačno nada za mene.

"Ali vas moram razočarati",- rekao je, gotovo ledenim glasom.

"Zašto"- upitah.

"Kako možete prodavati nešto što zapravo i nemate? Ja odavno sakupljam izgubljene duše, oživljavam ih, ali ih ne prisvajam, nego izliječene puštam u divljinu, u prostranstva slobode, sve ono što vi mislite da je vaše, zapravo nije.
Vi ste samo vješto sačinjen komadić tkanine koja obavija hologram života drugih. Sjene prošlosti vaše su niti koje vas drže na okupu.Kako da od vas kupim falsifikat, kad ja tražim samo originale?"

"Ima li nade za mene?"- upitala sam.

"Ja nisam krojač, da sastavljam novu odoru, a žalim vas ipak iz dubine duše, jer, vaša želja da živite stvorila je malo živo tkivo u vama koje će jednom postati besmrtna i veličanstvena duša."

"I kako dalje?"- upitala sam.

"Onaj koji je Milost izvan svake spoznate milosti, On jedini vam može pomoći. Vi ste tek na početku, a mislite da ste na kraju, Ali ne odustajte. Svaki prah kojeg obrišete sa kamene ploče groba koji vas podsjeća da ste prah, neće se vratiti u zemlju, nego onom koji će u taj prah udahnuti život."

"Znači ja sam mrtva?"

"U jednu ruku da, dok se sve sjene u tami ne vrate u beskraj svjetla, tek tada će život u vama zasjati u punini."

DIV, MRAV

05.07.2019.



Život u tuđini nije lak, ni onima koji imaju sreću da njihove obitelji žive sa njima. Sve je to stvar izbora, bili na to prisiljeni ili ne. Na žalost, ja sam u ovom slučaju silom prilika razdvojena od obitelji, radim u Irskoj, i nisam ih mogla povesti sa sobom, jer svatko od njih ima svoje obaveze, fakultete, poslove.. Ovako im mogu pomoći, bar financijski, a sve drugo što im mogu dati i što im uvijek dajem, je moje srce, koje živi za njih. Često se pitam kako se čovjek može naučiti godinama biti sam, lijegati i ustajati, odlaziti na posao, poput vojnika, koji zna da će se sve ipak jednom završiti i da će se vratiti kući.

Nikad se od obitelji nisam razdvajala, ostavila sam čak stalni lijepi posao zborista u HNK, da bih bila majka mojih četvero prekrasne djece, jer nije ih imao tko čuvati, suprug je radio a nisam ih željela prepustiti ulici i onda sam dio života potpuno i samo njima posvetila. Pružila im temelj-vjeru, nešto za što se uvijek mogu uhvatiti kad ih bura života iznenadi. Ništa na silu. Sve kroz igru i nježne priče pa sam smišljala igre.

Jedna igra je bila „Div-mrav“.. Ja se u kući negdje sakrijem, i to dobro, a oni me traže i traže, dok odnekud ne iskočim i poplašim ih malo..Ja sam bila div,oni moji maleni mravi.. Godine su prošle, djeca su odrasla, ja pronašla drugi posao, i poslije odlaska u Irsku, bila sam prepuštena svojim razmišljanjima. Da li sam dovoljno učinila? Da li mogu još više, jer uvijek sam uz obitelj pronalazila nekoga kome je trebala pomoć pa su me mučile sumnje, da li će razdvojenost ohladiti ljubav u srcima koje volim? A onda me iznenadila najstarija kćerka koja je pronašla staru fotku, gdje se igramo diva-mrava. Vjerovatno je tata uslikao. Ja sam i zaboravila na to i objavi tu fotkicu na fb-u, da me iznenadi, uz riječi koje su dotakle moju dušu i zagrijale srce..Njene riječi i fotografiju dijelim sa vama..“

„Nije ti rođendan, nije ti imendan, naizgled je običan dan. No listajući fotke naišla sam na ovu staru fotografiju. 2004 godine, Na slici se igramo "Diva Mrava" - tada strašna, strašna igra... Koja nije mogla biti igrana bez mame. Uvijek je, unatoč svim umorima i bolestima, imala vremena za pola sata "Diva Mrava". Unatoč svemu, učinila si naša djetinjstva prekrasnima i blagoslovljenima, i približila nas Isusu, bez kojega naši životi ne bi imali smisla. Unatoč svim našim bježanjima, Njegova Ljubav je uvijek tu, kao što je i Tvoja. Bez obzira na daljine."

DOČEKUJEM JUTRO NOVIH MOGUĆNOSTI

04.07.2019.



U tihom sumračju, kada se sunce tek stidljivo tu i tamo kojim svjetlosnim trenutkom nazire iza tame ostavljena opet samoj sebi da razmišljam, ja uživam u tišini oko mene razotkrivena pred sobom, pred onima koji su bili moje zvijezde i moje sunce.

Što znači konstanta i održavanje svega što se događa, u jednom pravcu, na jednoj liniji?

Smjer naše duše ide tom konstantom, htjeli mi ili ne, Duša ima svoj ritam i drži se njega, ali ponekad poželimo sve to u trenutku promijeniti gurajući od sebe vlastiti put, jer mislimo da nije naš, jer uvijek mora biti ugodno opuštajuće, lagano, uvijek moramo zagrabiti boje koja kaplje ispod rastopljene duge i dodati malo tona u sivilo našeg trajanja.

Oni koji su bili moje zvijezde, sada su na zemlji, jer to nisu bile obične zvijezde, to su bile zvijezde padalice koje su mi trebale tada kada sam zaželjela da volim savršeno, one su ispunile ono što su trebale.

Sveti Lovro odavno je prešao u neke nove sfere suza koje će kliznuti pred drugim nekim okom i poželjeti to što poželjeh ja.

Poželjeh samo da traje, da nikad ne prestane, da održim tu ljepotu koju kroz modrinu ljeta i miris oceana dobih, previše sam željela, previše svega je odjednom previše, jer jednostavno što god više žudimo, više gubimo, što god više težimo savršenstvu, više skupljamo dlan u kojem sjaji to darovano blago. Blago može biti samo ptica, plava, slobodna, ljubav odjevena u pticu.

Bacila sam krletke. ptici otvorila prozore, kad je raširila krila na mom dlanu, vrisnuh misleći da će odletjeti zauvijek i da se nikad vratiti neće, a ona je samo opuštena raširila krila, da ih ponovo skupi, jer je bila zaspala na mom dlanu umorna od leta,i bešćutnog svijeta. Vrisak ju je preplašio, ne stisak, prhnula je, odletjela, ostavljajući me zapitanu kako da strah sakrijem, a da glasa ne pustim?

I opet, u pozadini svega, strah koji se provlači kroz sve pukotine želja za savršenošću. Ptica je odnijela svu modrinu iz moga postojanja. Trebala bih nebo bojati drugačije, ali kako kad je ono najljepše obojano baš onom bojom koja nedostaje?

Nema zamjene niti nadopune modrini, jutro dočekujem u ozračju nekih bezbrižnih prošlih trenutaka koji su bili neopterećeni svim nadanjima, svim težnjama i čežnjama. Sve je bilo tako jednostavno, ali ljubav kao i život ne može biti jedna konstanta, bar ne onako kako mi zamišljamo. Usponi i padovi, penjanja i spuštanja, tako nekako ide tok toga trajanja.

Trenutno sam u podnožju, spustila sam se sa planine gdje sam se poput pustinjaka popela tražeći dodir sa vatrenim grmom, neke nove riječi urezane u kamene ploče, riječi ljubavi neizrečene od sveca, nego stvorene od čiste želje za slobodom i spontanošću. Dobila sam ih od susreta s onim koji mi je govorio gotovo, da nisam više ista. Kad sam se spustila među puk, svi su imali svoje vizije ljubavi svoje već naučene zakone kojih su se držali i shvatila sam, da zapravo nisam trebala tražiti riječi niti zakone niti urezivati ih u kamene ploče, da bih drugima donosila. Sve je to već odavno proživljeno. Ljudi vole biti u svojim malim okvirima koji ih čine sigurnim, makar ti okviri ne imali vrata i prozore i tu sam zastala i prestala.

Puštam laganu glazbu, da odagna poput nježnog vjetrića sve nataložene nade i sve sakupljene aspekte ljubavi koji su zapravo tek dio one cjeline koja nije savršena, jer ljubav se izgrađuje, ona nikad nije gotovo djelo do kraja, a mi smo graditelji, umjetnici prepušteni boemštini pred svijetom, ponekad i neshvaćenošću radi pogrešnih poteza kistom.

Valjda je to tako kako mora biti, ja volim modrinu beskraja i kroz opuštajuće akorde proživljenog ljeta, sanjam budna.

ISTINITA I POTRESNA PRIČA O MAJČINSKOJ LJUBAVI

03.07.2019.



Ovo nije novi članak..Vjerujem da su ga mnogi već pročitali na internetu, ali mene je ponovo rasplakao. Tolika ljubav je zaslužila, da se opet podigne na pijedestal virtuale.

Ovo je istinita i potresna priča o ljubavi i žrtvi jedne mlade majke prilikom potresa u Japanu.

Nakon potresa koji je gradove doslovno sravnio sa zemljom, spasilački tim je obilazio ruševine i zaustavio se kod srušene kuće jene mlade majke.

Tijelo je virilo ispod ruševina i vidjelo se, da majka nije živa, ali ipak je vođa tima spasilaca prišao tijelu tek da se uvjeri da žena zaista nije živa. Vidio je da je ispod nje neku zamotuljak, ali otišao je dalje sa svojim timom kod obližnje ruševine. Mađutim, nešto mu nije dalo mira, vratio se do tijela nesretne žene i polako ga počeo otkopavati i micati sa njega cigle, grede i zemlju. Iznenađeno je viknuo kad je ispod žene vidio u dekicu zamotanu bebu koja je mirno spavala.

"Dijete, pa to je dijete u dekici." uzbuđeno je vikao.

Bio je to tromjesečni dječačić. Kad je liječnik uzeo bebu da je pregleda, u dekici je pronašao mobitel na kojem je majka uspjela napisati zadnju poruku: "Sine, ako preživiš, sjeti se da te je majka jako, jako voljela."

Mobitel je prelazio iz ruke u ruku, svi su zaplakali kad su pročitali ovu posljednju poruku: "..ako preživiš, sjeti se da sam te jako voljela..."

O majčinskoj ljubavi se uvijek pričalo, ali ovo je samo dokaz koliko je ta ljubav istinita i jaka.

MOĆ U RUKAMA... TIŠINA KOJA GOVORI ILI GOVOR KOJI ŠUTI...

02.07.2019.



Jednom je netko o nekom rekao: "on ima moć, on je snažan", da bi u trenutku podlegao površnosti uvida i uplašio se istinskog urona u stvarnost dubina moći.

U pravim ili krivim rukama moć ne znači svemoć:

Moć znači mogućnost svega učiniti, a ipak odabrati varijantu koja liječava i sprječava koja ima uvid u rane, a koja ponekad mora biti sol, da se rana ne inficira i zatruje dušu do neizlječenja.

Moć treba vremena da spozna kako je usmjeravati.

Moć u nedozrelim rukama ruši, a ne izgrađuje.

Moć kao takva može u trenutku od pozitivca učiniti negativcam, ali kada je klesana kroz nebrojeno mnogo života i još više kroz nebrojeno mnogo rana, moć postaje lijek, a ne mač koji ubija.

Teško je pratiti parabolu, a još teže pratiti tijek kroz kojeg se moć pretvara u melem, jer moćnici koji moć ne propagiraju su osuđeni moćnici koji postaju u rukama puka nemoćnici, ali kad do toga dođe, oni prestaju svjedočiti, govoriti i dokazivati, smiješe se na sve pokušaje nametnute negative i povlače se u svoj kutak tišine gdje dokazuju nedokazivo... teško je shvatiti, teško je pratiti...

BROJANICE, TITULE I FRITULE

01.07.2019.



U ovoj sferi postojanja postoje područja gdje titule (bar one fizičke prirode, opiljive, papirne) ne koriste, iako su teškim trudom dobivene i postoje ljudi koji gledaju druge ljude samo kroz prizmu dobivenih titula. Postoje područja gdje se vjera i drugi ljudi vrednuju količinom dnevno izbrojanih molitvi i svakodnevnim sjedenjem u prvom redu blizu oltara i postoje ljudi kojima sve to nije važno, jer druge ljude ne gledaju, nego OSJEĆAJU.

Čovjek tek postaje čovjek kada u svakoj situaciji bez titule u džepu jednako postupa sa drugima oko sebe, bilo djetetom, bilo starcem, bilo sa doktorom ili beskućnikom na ulici, svi oni traže onaj dio našeg srca u kojem se krije mrva Božanske ljubavi. Netko je treba manje, netko više, treba samo pokazati drugima, da je i oni posjeduju pa krenuti dalje svojim putem, svi smo ljudi od krvi i mesa, ali najviše ljudi od duše, a ta duša je naša katedra i naš put školovanja.

Griješim svakodnevno, jer nisam biće bez mana, ali vjerujem u ljekovitost pogrešivost kako naučiti neke stvari, ako sve miriše na savršenost i nepogrešivost, ali da se vratim na temu titula.

Moju diplomu odavno nisam izvlačila iz kutije, jer ustanovljavam da je pedagogija na papiru i pedagogija života nešto sasvim drugo. Uz moje četvero djece još uvijek studiram pedagogiju, ali na drugi životni način.

Moja svjedodžba njegovateljice ne znači ništa onim dušama u domu gdje radim, ako im ne pristupam sa srcem i nadasve sa osjećajem.

Nedavno je došao jedan djed sa teškom demencijom, u trenucima kad je u stanju nečega se prisjetiti, povezujem njegov život u cjelinu. Kažu njegovi da je bio vrijedan čovjek, direktor jednog poduzeća, sada jedva da može par rečenica suvislo složiti, teško sam hoda pa više leži i sjedi. Njemu niti vlastita niti tuđa titula ne znači ništa niti moj papir o školovanju u ladici.

Bila je Velika subota, već dugo ne odlazim u crkvu iz osobnih razloga, ali ne gubim iz srca moje djetinje povjerenje u Božju providnost i tako zapjeva jedna baka, onako, za sebe jednu pjesmu. Pade mi na pamet da uzmem gitaru i da je pratim pa nastade pravi party.

Gledam novog djedu, a on se rasplakao, duša osjeti dušu, iako demencija pokušava zarobiti sfere svjesnosti, ljubav odvezuje i povezuje.

Kad sam odlazila kući, susjeda koja je u prvim redovima klupa u crkvi, znatiželjno me je pitala: "Pa gdje ste? Nema vas na misama?"

Ja joj odgvorih: "Moje mise svakodnevno služim ovdje, u domu, među starima i sasvim se dobro osjećam" i to bi bilo to.

Zašto su u ovaj koncept upale fritule? A eto, valjda zbog moje dalmatinske krvi, a nepoznavanja istinskog recepta za pravljenje fritula i one se prave srcem.

Odem na internet, jer sam mislila da su to oni uštipci sa aromom, prženi u dubokom ulju kad ono, ide tu i badema i svašta nešto. Nisam imala čast okusiti ih, napravljene oriđiđi i neću ni pokušavati ih ovdje praviti.

Tamo negdje oko Božića možda me put nanese na jug, možda ih tada probam.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.