srijeda, 13.03.2019.

na praznom peronu, gdje ni jednog putnika više nema...



Na praznom peronu gdje ni jednog putnika više nema, samo pokoji usamljeni čistač i vlakovođa koji čeka zadnji vlak, osluškujem noć i čekam da se pojaviš kada svi umorni spavači postelje svoje zauzmu. Čekam, da se raziđu svi i da tišina meka donese dah duše tvoje do duše moje.

Sve sam plave satove vremena zaustavila, sve one silne trenutke koje nam kradu kazaljke zaustavila. Ni jedan urar to ne može popraviti, ovo vrijeme u međuprostoru tišine, samo ja mogu pokrenuti opet, ali tek kada te dočekam i zagrlim.




Ako se itko probudi i poželi nas vidjeti tek prazan okvir slike će gledati. Mi smo se pretočili u san gdje ja malena i krilata spavam na tvojim mekim laticama cvjetnim sklopljenim od umora i tko može pomisliti, da smo tek par trenutaka prije bili u vrevi perona među uzbibanim putnicima i svatko svome domu hitao ne razmišljajući, da vrijeme možemo zarobiti i skriveni od svih, jedno drugom se predati?




11:58 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.