Odakle mi na pamet baš sada ova tema?

Baš, baš...ludilo poltronstva i sindrom moronstva počeo se provlačiti i širiti sve više i oni koji nisu dio tog miljea jednostavno počinju osjećati nemir.

Svrbež, alergiju kojoj nema lijeka, osim da se suoči sa tim virusom i obznani ga retuširanim i zaspalim uvlakačima.

Cijela naša dična zemlja je tim zatrovana. Od velikih poteza i bitaka za svoje mjesto u rogu obilja do onih malih koje čine sitni podvodači koji misle da će postići plafon, ako šefovima uvijek pružaju osmijeh na licima, iako postoje dani kad bi ga o zid razbili.

Korumpiranost je samo dio toga, a ide ruku uz ruku sa poltronstvom ili da budem malo vulgarnija, dupeuvlačenjem. Na žalost, prvo se poklanja iz zahvalnosti pa darovani nezajažljivo traže još, dok se ne prevrši mjera i dok se u medijima ne počne pisati koliko visoko kotiramo po korumpiranosti, a još više po poltronstvu. Na žalost, ima ga u svim aspektima života. Često se toliko zarazimo time, da ni ne znamo da smo bolesni u školama, na radnim mjestima čak i u virtuali svugdje se nešto uvlačimo i zavlačimo radi malo pažnje, boljih ocjena, rejtinga.

U virtuali se dodvoravamo nekima za koje mislimo, da bi nas mogli održati na vrhu, a zapravo ti vrhovnici su često anđeli tame obučeni u haljine svjetla.

Ma, tko šiša dubinu? Bitno je da sam ja zapažen, pažen i mažen. To, što se ulizujem samo dokazuje moju sposobnost, da se održim živim, ali to što se smatra životom uopće nije život. Poltronstvo je lažni osjećaj punine, ovisnost koja je povučena drugim ovisnostima.

Ostati svoj, bez želje za ulizivanjem pa makar po cijenu osame tek to je naziranje životnog bila koje se skoro više ne pojavljuje na monitoru ovog postojanja i kako se boriti protiv te bolesti te nakaznosti koja se udomaćila svuda?

Perom, pisanjem pa ako ne ide, ćuškanjem, zato postoje satiričari, oni koji nikad neće zatvoriti svoje oči i koji će uvijek vidjeti nezdrave dijelove duše, ako se pojave. Često postoji opasnost da se i sami zaraze, ali cjepljeni su oni odavno protiv takvih stvari i mogu i žele pomoći, ako vide da itko to traži.

Jednom je Mark Twain rekao: "Najfinija odjeća za čovjeka je njegova rođena koža, međutim, društvo nekada zahtijeva i više od toga." ... i u tome je sva poanta ove priče.

Obucimo se ponovo u svoju kožu, ona nam najbolje pristaje, sve ostale nas čine budalama, a na zaslužujemo taj naziv.