PRIMUM NON NOCERE (prvo ne škoditi)
Naučila sam konačno nekoliko vrlo bitnih stvari:
Prvo: da ne pričam više do kojeg razreda sam došla u ponavljanju mojih životnih lekcija, za moju dušu je jedino važno da je dobila prolaznu ocjenu. Ne obazirati se na potencijalne osvješčivače i budnooke prijatelje iz iste škole koji podsjećaju na prošlost ne bi li se vratila unatrag. Kad se jednom završi jedan razred, nikad se ni u jednoj školi učenici ne vraćaju unatrag.
Drugo: postoje mjesta gdje uvijek trebamo sa poštovanjem skinuti cipele kad hodamo, a postoje mjesta gdje uvijek dolazimo ne pomišljajući da se skidamo. Prvo mjesto je ljudsko srce u kojem duša prebiva, srce koje je zapravo hram toj duši, nemamo pravo ga ni sa čim prljati, vrijeđati, ranjavati i omalo-važavati. Ono je nježno, sveto i osjetljivo tlo i što god sam učinila nesvjesno loše drugima, zamolila sam svemir da mi oprosti, a postoje i mjesta u kojima ulazimo obučeni, da zaštitimo sebe od dodatne prljavštine kojom se možemo zaprljati. To su mjesta, na kojima odlažemo naše nečistoće i zaboravimo na njih kad iz njih izađemo. Tome i služe i ma koliko ih uređivali, da budu drugačiji, nego što jesu, ona ostaju to što jesu. Najveća pogreška je zamijeniti sveto tlo nečijeg srca sa takvim mjestom..
Treće: mali princ će uvijek tražiti svoju ružu, makar ga neki gledali kao sjenu bez života, a baš svjetlo i treba sjeni, da bi održavala stvarnost koja se jedino može nazvati - LJUBAV.
I mali osvrt na sinoćnji film kojeg sam dugo dugo željela opet vidjeti na televiziji: ČISTILIŠTE, naizgled običan vestern film u serijalu takvih, ali daleko je od običnih. Postoji mali gradić u kojeg zaluta banda razbojnika i ne zna, da je to mjesto gdje čuveni zloglasni revolveraši i duše slične njima koje su zapravo mrtve prolaze svoje završne kušnje. Ne smiju ni u kojem slučaju posegnuti za oružjem, ma koliko ih se provociralo, jer to im je posljednja prilika da se nauče savladati i vrate se konačno kući, u nebo gdje i pripadaju. Naravno, u bandi je jedan mladić koji se zaljubi u jedno djevojče iz grada i otkrije zapravo tajnu grada. Stavlja se na stranu stanovnika i time izaziva bijes bande koja odluči sravniti gradić sa zemljom, jer znaju da nitko nema oružje.
Mladić odluči sam braniti ljude, jer je ljubav prema voljenoj jača od smrti i tu dolazi do obrata, veličanstvene rečenice koju šerif izgovara (a samo pet sati mu još treba da bude slobodan,u nebu):
"Cijelih ovih 10 godina sam mislio samo na sebe. Trpio kušnje, izdržavao sve, obuzet sobom i onda se pojavi mladac koji zbog ljubavi zaboravi na sebe i spreman je i izgubiti sebe, radi nekog drugog.."
To je poanta cijelog filma, ali i poanta koja se dotiče mene i svih onih kojima je ovo mjesto možda i neka vrsta čistilišta. Ja bih to zamijenila suptilnijim izrazom: škola. Koliko smo spremni suzdržati se od "oružja" i ne nasjedati provokacijama te konačno početi otvarati link prema sferi gdje neprijateljstva ne postoje?
Da, naučila sam konačno: "Primum non nocere - ne škoditi drugima", čak i možebitnom dobrom namjerom.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=101072
komentiraj (11) x ispiši x #
