07
nedjelja
veljača
2010
Četvrtak popodne
Onakva kakvu te zamišljam..
Sjediš sa čašom u ruci.
Moji koraci odzavanjaju.
Praviš se da ne čuješ,
Pravim se da ne čujem
Tvoju staklenu suzu
Dok se kotrlja kamenom bijelinom tvog lica
i ne užari se negdje na pola puta
Navrijeme da se rastopi..
Probudi te iz razmišljanja...
Na vrijeme da te iznenadim rukama
U trenutku kada se njen put zaustavlja
Na tvojim vrelim uzrujanim usnama,
Navrijeme da mi oprostiš,
Navrijeme da potvrdim tvoju odluku,
Učinim nas ispravnim.
Takvu te zamišljam....
Dok sjedim sa čašom u rukama..
Pravim se da tvoji koraci na odlasku
Više ne odzvanjaju u meni
I molim se da ova staklena suza ostane pri trenutnom svojstvu,
Ne rastopi se I ne završi u mojim
Ogorčenim ustima...
da bi se našla opet na početku
Vratila se meni da je isplačem još jednom.
Molim se već ranjenih očiju.
Krvavih od sveg tog stakla i tekućine
I zamišljam tebe sve dok mogu da razmišljam.
komentiraj (4) * ispiši * #