De battre mon coeur s'est arrete
23.07.2007., ponedjeljak
Ne može boljeti ono što ne znaš
|
LJUDSKA ŽURBA U PROLAZU JE NEPOMIČNA. NJIHOVA UKOČENOST OSJEĆAJA STVARAJU TAMU U NJIMA. NJIHOVE DUŠE NEMAJU NAPETOST LEPTIRIĆA. KAO DA NE ZNAJU VOLJETI, KAO DA NE ZNAJU ŽIVJETI. VJERA U NJIHOVE MISLI NIJE BAŠ BISTRA. NJIHOV POGLED NA MORE SE NE ODBIJA, NEGO TONE. TA ODBOJNOST ME TJERA NA RAZMIŠLJANJE: Što bi bilo da svi sadržimo taj pogled koji nema poticaja niti za udisajem? Sve bi bilo monotono. Bili bismo na dnu. Svi bismo željeli promjene. Promjene kojih se bojimo. Zato bismo ih samo sanjali i bojali ih se pokazati. KAO ONI Postarili bismo sreću i bacili je u zaborav. Svi bismo skupa šetali ulicom tražeći nešto što ne postoji. Bili bismo svjesni da smo poraženi od srama.  Nama nema pomoći. Mi smo obične kukavice. Ne možemo se nigdje pronaći. Molimo za pomoć. No ona ne dolazi. Mrzimo se. Nemir vlada u nama. Mislimo na bolje dane. Najbolje dane našega života. Misterija je nevidljiva. Nastaje ponovno mrak. Monotonija. Novi rat unutar nas. Mi ga stvorismo. Nema opravdanja ovaj put. Materijalizam nas ubija. Nanesena bol u zabludi. Mičemo se od istine. Nanovo se pokušavamo roditi. Maske su sve deblje i deblje. Neprocjenjivost našeg prkosa je prešla sve granice. Mi smo samo obične kukavice. 
|