song remains the same (led zeppelin)
29.05.2006., ponedjeljak
Rockeri (nakon odrađenog staža)
|
Mmmmmmmmmmmmmmda...da malo pričamo o velikim rockerima nakon šta idu u penziju. Jedan dio njih je danas blago rečeno u kurcu. uzmimo primjer syda barretta...on ne da je iša u kurcu nego je on posta sam pojam kurac...skužajte na ovim izrazima jelte...da.eto snimia je jedan album s floydom ali je kroz cijeli svoj život koristia raznorazne deroge(od lsda,heroina do pitaj boga koje ne).danas sadi pomidori u svom vrtu...dakako snimia je par samostalnih albuma koji su onako..e...ma kužite vi... amo dalje...ozzy osbourne...vođa jednog od najvećih rock bendova black sabbath...on naravno od droge i velikih količina alkohola koje je uzimao nije znao doć doma po misec dana i više...danas ne zna najjednostavnije riči hendrix,morrison...doživjeli 27 godina jedva...uživaoci lsda,marice i ostalih opijata koji nas vode van ovoga svita i vode u svemir ili negdi u pičku materinu...eh...Juroslav Stulić...čova koji je imao izvanredne tekstove(čudne heh..jelte) i koji je bio vođa jedne od najvećih bendova novoga vala.danas je vrlo uspješan čova s svojim studijom u kući(još čeka papire) tekstovi pjesama poput vozio se jurek po čikagu nam pokazuje u kojem je smjeru krenuo kad je počeo koristiti božanstvena ljepila i drugo...pa spomenimo i velepoznatog gorana baru koji je potrošio više špriceva nego cijeli kbc rebra prošlog stoljeća...ne zaboravimo i cobaina koji si je propucal glavu jelte...i urban je dio toga miljeaheh droga...ovaj...e.interesiram me da li mislite da rockerski život mora nužno biti takav-droga,alkohol i svakojake druge stvari...u redu je neko vrijeme ali ako takav ostane do kraja onda stvarno ide u veliki problem..ili netko nije rocker ako npr kasnije ima ženu dicu i normalno snima albume ala jimmy page,jones,plant,štulić(više ne koriste droge)...šta mislite? |
11.05.2006., četvrtak
Ain't no sunshine when she's gone
|
Evo jedna pisma koja me oduševljava svaki put kad je čujen ono..između prvih 10 po mojen guštu.Pisma je od Billa Withersa Ain't no sunshine when she's gone It's not warm when she's away Ain't no sunshine when she's gone And she's always gone too long anytime She goes away Wonder this time where she's gone Wonder if she's gone to stay Ain't no sunshine when she's gone And this house just ain't a home Anytime she goes away And I know, I know, I know, I know, I know I know, I know, I know, I know, I know I know, I know, I know, I know, I know I know, I know I know, I know, I know Hey I'll leave the young thing alone But ain't no sunshine when she's gone Ain't no sunshine when she's gone Only darkness everyday Ain't no sunshine when she's gone And this house just ain't no home Anytime she goes away Anytime she goes away Anytime she goes away Anytime she goes away |
10.05.2006., srijeda
Projekt SIDA
|
Evo ovih dana je osnova nnovi bend SIDA kojeg čini moja malenkost...konačno malo konkurencije majki šahti i kosor bendu.neke pjesme su napravljene neke su u pripremi...tako da...molio bih sve zainteresirane da se prijave za učlanjenje u njega...mislim...besplatno naravno...poželjni su ljud isa što manje glazbenog znanja...bilo koji svirač je dobrodošao bubanj,bas,gitara a najviše je potreban vokal..u suprotnom ja sam tu..eto...javite se molim vas... |
08.05.2006., ponedjeljak
AZRA
|
Azra je kultna rock grupa osnovana 1977. g. Nazvana je po istoimenoj pjesmi Heinricha Heinea. Azra svoj kultni status stjece upornim beskompromisnim nastupima, prvenstveno u Lapidariju i Studentskom centru, a Stulic postaje glasnogovornikom generacije.Poznat pod nadimkom Johnny,Branimir Štulić je rodjen u Skopju 11. travnja 1953. godine. Autor tekstova, kompozitor, pjevac, gitarist. Srednju skolu je pohadjao u Zagrebu, na Katarininom trgu (danasnja Gornjogradska gimnazija), a studirao je na Filozofskom fakultetu, takodjer u Zagrebu. Osnivac je, vodja i autor svih pjesama grupe Azra (osim teksta Pit...i to je Amerika koji je napisao Mile Rupcic). Od 1989. nastupa pod svojim imenom uz pratnju Sevdah Shuttle Banda. Vlasnik je tvrtke za zastitu autorskih prava Azra Music. Trenutno zivi u Nizozemskoj, gdje prevodi Ilijadu i Odiseju na hrvatski, jer je nezadovoljan sadasnjim prijevodom. Do osnivanja Azre 1977, Stulic je nastupao prateci se na akusticnoj gitari, izvodeci pjesme Beatlesa, narodne, regtime i starogradske, no uglavnom vlastite, koje ce kasnije snimiti s Azrom. Grupa koju je osnovao se prvobitno zvala Balkan Sevdah Band, no nakon sto je postala jak rock'n'roll sastav, ime je promijenjeno. Stuliceva najbolja i najznacajnija djela nastala su za Azru u razdoblju od 1979. do 1984. godine. Od 1989. Stulic je pod svojim imenom objavio dva albuma, dvostruki Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreci, a najavljivao je jos jedan dvostruki pod nazivom Anali. Takodjer postoji snimak (oko 60. min., snimljeno 1992.) pod radnim nazivom Sevdah za Paulu Horvat. No, od svog tog materijala, samo ih mali broj dostize standarde Stulicevog ranijeg rada: Voljela me nije nijedna, Meni se duso od tebe ne rastaje, Tesko ovo zivot, Usne vrele visnje (prepjev Dylanove pjesme). Stulic motive, slike, jezicne forme i izrazajna sredstva za svoje pjesme pronalazi u zivom govoru svoga, zagrebackog, urbanog okruzja, za sankom, u krevetu, poslije koncerta. Jedan je od malobrojnih koji se svojim izrazom priblizio publici, a publika je u njemu vidjela sebe kroz pravi, sirovi, gradski rock'n'roll. Nije uzalud napisan grafit Johnny je bog. Prvi single snimaju u svibnju/lipnju 1979. na kojemu se nalaze pjesme Balkan i A sta da radim, s Huseinom Hasanefendicem kao producentom. Prvi album Azra snimaju u proljece 1980. u produkciji Drage Mlinarca. Taj album osigurava grupi celno mjesto na domacoj sceni. Za slijedeci single Lijepe zene prolaze kroz grad, Stulic ponovo uzima Hasanefendica kao producenta, ali vec od slijedeceg albuma Suncana strana ulice snimljenog u veljaci/ozujku 1981. producentom svih kasnijih ploca ce biti Branimir Stulic. Potvrda kvalitete i znacenja Azre, kao i potpune odanosti publike, dolazi iste godine u vidu trostrukog zivog albuma Ravno do dna i sedam uzastopnih rasprodanih koncerata u Kulusicu. Nakon snimanja Filigranskih plocnika u ozujku/travnju 1982. godine, Stulic i Azra izdaju jos jedan single, E pa sto. Slijedeca dva albuma Kad fazani lete i Krivo srastanje Stulic i Leiner snimaju u Frankfurtu 1983. bez Hrnjaka, koji napusta grupu i prestaje se baviti glazbom. U razdoblju 1986.-1988., nakon cega grupu napusta i Leiner, objavljene su jos tri ploce Azre: It Ain't Like in the Movies At All, s vecinom starim pjesmama prepjevanih na engleski, snimljen u Nizozemskoj, Izmedju krajnosti, snimljen u Zagrebu, na kojemu uz Stulica i Leinera sviraju jos i Jurica Padjen (gitara) i Stephen Kipp (bas gitara). Ista postava je na turneji 1987. snimila cetverostruki live album Zadovoljstina koji je nedavno izasao kao dvostruki CD u izdanju Croatia Recordsa. Pojava Azre i Stulica je od presudne vaznosti za rock'n'roll. Stulic je bio prvi koji je u rock unio ozbiljne sadrzaje koje je jednako ozbiljno tretirao, a da pritom nikada nije odstupao od osnovnih pretpostavki izvornog rock'n'roll sastava. U prvom razdoblju Stulicevi tekstovi su usmjereni na mogucnost komunikacije i njenu nuznost, a dvostruki drugi album uveo je raznorodniji pristup pjesmama. Trostruka ploca Ravno do dna pruza pravu sliku Azre, sa pjesmama iz prva dva albuma, ali i mnostvom novih ostvarenja. Treci album Filigranski plocnici predstavlja prijelaznu fazu od izravne energicne emotivnosti prema zatvorenom prikazu unutrasnjeg stanja. Ploce Kad fazani lete i Krivo srastanje donose zvuk teskih, punih rock gitara, te tekstove koji se bave istim problemima suodnosa covjeka-subjekta i prividne stvarnosti oko njega, ali na drugaciji nacin. Opus Azre od 1979. do 1985. je iskljucivi razlog sredisnjeg polozaja Stulica i njegove grupe u jugoslovenskom rock'n'rollu. Po broju iznimnih pjesama, sjajnih albuma i neporecivih remek-djela, Stulic i Azra su jedinstveni. |
02.05.2006., utorak
DREAMTHEATER
znan da sa dosadan sa biografijama ali jednostavno san mora.Evo malo o ekipa koja me je zaista oduševila...odavno nisan bia zapanjen nekon grupon ka njima...Ekipu Dreamtheater čine-James LaBrie-pjevač John Myung-basist John Petrucci-gitarist Mike Portnoy-bubnjevi Jordan Rudess- klavijature Pa evo kratko:John Peter Petrucci svoje gitarističko obrazovanje započeo je u dvanaestoj godini što se itekako uspješno nastavilo u srednjoj školi. Odrastao je na Long Islandu zajedno sa Kevin Mooreom i John Ro Myungom koji se još u ranoj dobi svoga života preselio u New York iz Chicaga. Myung je počeo svirati violinu sa svojih pet godina, a sa petnaest posvetio se basu koji mu nije, kako je sam rekao, bilo teško naučiti, te od tad nije nikad više uzeo u ruke violinu. Poprilično samouki Petrucci naučio je jazz kompoziciju i harmoniju pohađavši Berklee School of Music u Bostonu zajedno s Myungom. Njih dvojica u rujnu 1986. godine odlučuju da u svoje slobodno vrijeme osnuju bend pri čemu im se pridružuje bubnjar Mike Stephen Portnoy koji je također pohađao Berklee. Pozvali su također i svog školskog prijatelja Kevin Moorea da im se pridruži za klavijaturama, te vokalista Chris Collinsa. Nedugo nakon toga prvi demo uratci bili su snimljeni pod nazivom 'Majesty Demos' koji su se u lokalnom okružju u roku od šest mjeseci prodali u tisuću kopija da bi čak i danas bili dostupni. Ionako neefektivan i vokalno slab Collins napušta bend, a nakon godinu dana traženja njegovo mjesto zauzima Charlie Dominici. Pred objavu prvog albuma bend se suočava sa prisilom promjena imena jer je već postojao bend koji se zove Majesty, te se na kraju uz sugestiju Portnoyjevog oca bend proziva Dream Theater po, danas nepostojećoj, kino dvorani u Kaliforniji. Prvi album 'When Dream and Day Unite' objavljen je napokon za malu diskografsku kuću Mechanic Records koja pak nažalost nije bila u financijskoj mogućnosti da im pruži potrebnu podršku glede promoviranja albuma i eventualne turneje, pa su dečki napustili izdavača, ali nakon toga su otpustili i vokalista Dominicija koji jednostavno nije odgovarao njihovim potrebama i željama. Nakon svih slomova bend je dugo tražio i izdavača i vokalista i onda napokon stvari polako dolaze na svoje 1991. godine. Kevin James LaBrie iz Kanade, odnosno Ontaria, čije je prebivalište danas Toronto gdje živi sa svojom suprugom i dvoje djece bio je i ostao savršenstvo za ono što je bend trebao. LaBrie se sa glazbom, pjevanje i sviranje bubnjeva, počeo baviti još u petoj godini života. Nakon traženja odgovarajućeg benda kroz godine odrastanja LaBrie se pridružuje Dream Theateru, na čijoj je audiciji bio bolji od nešto više dvjestotinjak vokalista, tri godine nakon snimljenog albuma s grupom Winter Rose. Bend potpisuje ugovor za EastWest, tada ATCO Atlantic, te snima svoj drugi album 'Images and Words' koji tri godine kasnije postiže zlatnu nakladu. Napokon su stvari polako dolazile na svoje. Zanimanje za Dream Theater je sve više i više raslo kao i njihov položaj na sceni, usprkos tome što je vrijeme njihovog pravog proboja nastupilo u vrijeme sveopće grunge haračine, pa se i njihov prvijenac s lakoćom prodavao, ali to jednostavno nije bilo dovoljno obožavateljima željnih njihove glazbe, pa bend objavljuje 1993. godine live album 'Live at the Marquee' snimljen u Londonu, te live video zapis 'Live In Tokyo'. Bend se nakon turneje vraća u studio gdje snima svoj treći album 'Awake' koji biva objavljen u listopadu 1994. godine. Međutim prije same objave albuma Kevin Moore napušta bend nezadovoljan glazbenim pravcem kojim se grupa kreće što pak nije ono što je on želio.Na njegovo mjesto dolazi Derek Sherinian iako je bila težnja da to mjesto zauzme klavijaturist Jordan Rudess, ali on pak nije tad bio slobodan jer je pristupio jednom drugom bendu, Dixie Dregs, koji su tad odgovarali njegovim potrebama. Nešto manje od godinu dana poslije Dream Theater daje još jednu epsku 'A Change of Season' poslasticu svojim obožavateljima da bi nedugo zatim nakon jedne vrlo kratke turnejice objavili i album 'Falling Into Infinity' koji je možda njihov najslabiji uradak do sada. Nakon pripadajuće turneje pripadajućem albumu Dream Theater, to jest, njegovi članovi uzimaju stanku i to stanku koja to ipak nije bila jer se ovdje ipak radi o glazbenim radoholičarima koji osim matičnog benda imaju i razne projekte sa strane što opet nije bio razlog da se ne objavi i dupli live album 'Once In A LiveTime' odnosno video zapis 'Five Years In A LiveTime'. Početkom 1999. godine dva su razloga za veselje bila: toliko priželjkivani Jordan Rudess postaje član Dream Theatera dok Sherinian naravno odlazi i formira bend Planet X; fenomenalni album 'Metropolis Part 2: Scenes From A Memory' kao nastavak na započetu priču 'Metropolis Part 1: The Miracle and the Sleeper' na albumu 'Images and Words' doživio je napokon svjetlo dana sa svojih dvanaest skladbi, odnosno, devet scena sve lijepo složenih u jedan blistavi koncept. Već slijedeće godine za vrijeme turneje objavljen je nakon nekoliko poteškoća prvi bendov DVD zapis 'Metropolis 2000'. Još godinu dana poslije biva objavljen i trostruki, treći po redu, live album 'Live Scenes From New York', koji sasvim slučajno izlazi tužnog i tragičnog 11. rujna i to sa tada ipak problematičnim kaverom koji se sastojao od Dream Theaterovog znaka "sakralno srce" iz ere albuma 'Images and Words' smještenog u "izgarajuću jabuku" sa panoramom New Yorka čiji je efekt itekako bio očit - World Trade Center u plamenu. Izdavač povlači sve kopije tog albuma, sa posljednjeg nastupa u Roseland Ballroomu u New Yorku, u znak razumijevanja i solidarnosti te isti objavljuje nešto kasnije s primjerenijim kaverom. "Kroz karijeru bili smo veoma različiti s onim kamo idemo sa svakim snimljenim albumom. Mislim da je razlog tome taj što smo uvijek bili posebno eksperimentalni ne želeći da se ponavljamo sa svakim novim albumom. S obzirom na ono što radimo mišljenja sam da imamo luksuz biti bend kakav jesmo, bend od kojeg ljudi očekuju nešto drugačije svaki put kad snimamo. To nam daje slobodu da budemo eksperimentalni. Dosta nas ljudi gleda kao hard rock progresivni bend, čiji elementi definitivno i jesu prisutni, ali mi onda ubacimo i neke druge stvari kao što su klasične ili orkestralne teme i slično. Čini se da za nas ne postoje granice, što je vrlo jedinstvena situacija u kojoj se nalazimo jer nam to omogućuje da budemo kreativno slobodni," rekao je, ne tako davno u jednom intervju, danas tridesetdevetogodišnji LaBrie koji se okušao malo i u solo vodama objavivši album "Mullmuzzler: Keep It To Yourself" 1999. godine uz pomoć Matt Guilloryja (Dali's Dilemma), Mike Manginija, Mike Keneallyja i Bryan Bellera, te prošle godine "Mullmuzzler 2". Kao i svaki član James daje svoj određeni dio bendovoj značajnosti sa svojim iznimnim vokalnim mogućnostima koje ga svrstavaju među sam vrh vokalista današnjice. Tako je i sa Myungom koji osim što doslovce rastura u Dream Theateru i biva proglašen kao "najtiši" član zbog svog slabog medijskog izjašnjavanja on od 1998. godine ima i drugi bend Platypus s kojim je dosad objavio dva albuma "When Pus Comes To Shove" i "Ice Cycles", a u bendu se osim njega nalaze Sherinian, Ty Tabor iz King's X i Rod Morgenstein iz Dixie Dregs. "Tko god da me je intervjuirao reći će vam da ja radije trošim svoje vrijeme na raspravljanju i promoviranju drugih glazbenika ili filmova nego o sebi ili Dream Theateru. Kako Dream Theater ili naša diskografska kuća i dalje želi me za svog glasnogovornika to je još iznad mojih shvaćanja," izjavio je na svom sajtu tridesetpetogodišnji zanesenjak Portnoy koji ima običaj da kad na primjer zavoli neki bend (kao što je jedan Radiohead) mora imati apsolutno sve što se tog benda tiče. Isto tako ima apsolutno sve i od Dream Theatera od postera i majica do video i audio zapisa koncerata. Devet, prije neobjavljenih, pjesama Portnoy je prije tri godine ponudio obožavateljima putem bendovog internacionalnog fan kluba. Portnoy osim Dream Theatera, u kojem i pjeva back vokale, iza sebe ima dva velika projekta: TransAtlantic u kojem je udružio snage sa Neal Morseom iz Spock's Beard, Pete Trewavasom iz Marilliona i Roine Stoltom iz The Flower Kings, te Liquid Tension Experiment u kojem se osim Portnoyja nalaze i Jordan Rudess, Tony Levin i John Petrucci koji osim rada u tom bendu, utjecajnom časopisu "Guitar World" i Dream Theateru ostavlja traga i u projektu Explorer's Club u kojem se osim njega nalaze i LaBrie i Sherinan, ali i još tonu drugih likova. Usprkos svim kako usponima tako i padovima, raznim projektima i suradnjama, dečki su objavili i svoj šesti polu-konceptualni dvostruki album 'Six Degrees of Inner Turbulence' - od šest pjesama, odnosno pet pjesama na jednom disku i jednom četrdesetdvominutnom rock operom podijeljenu u osam dijelova na drugom disku - uz pomoć gotovo cijele ekipe iz ere 'Images and Words' albuma i uz produkcijsku palicu Portnoya i Petruccija, te i ovaj put oduševili svoje vjerne obožavatelje, ali i one druge koji su im bili ipak nešto manje skloniji. Ako dosad nije postalo jasno o kakvoj grupi umjetnika se ovdje radi onda oni koji nisu sposobni prepoznati kvalitetu neće je ni naći ni da se trude još milijun puta jer ono što članovi Dream Theatera jesu i ono što stvaraju, a stvarati prestati neće još dugo, nije ništa drugo doli jedne prave, velike, iskrene harmonije nabijene originalnošću, inspirativnošću, i dakako emocionalnim pristupima određenim dijelovima ljudske kulture i inog postojanja. Dream Theater ili volite ili mrzite...a mrzit ga ne možete...  ajme šta volin ove smješke  |
