živim tu negdje
u plastici
daleko od one
modrine
skroz sam dobro
iako čekam
end point
da bi mogla uzet torbu
i otići
često se pitam
ima li negdje nešto za mene
il samo mogu odabrati
manje zlo
lažu li svi sve
il sam samo
ja luda?
.
osim toga
narančaste brade
su mi drage, dotičem ih i
smješkam se
jer se to tako radi
u redu je
dok ne pričaju
a oni koje volim slušat
daleko su
i nikad
neću biti dovoljno stalna za njih
.
razmišljam
o bijelim snovima
i kako ću ih poslagati
jedne do drugih kada
mi dođe rođendan
mislim
o žutim napastima
koje pucaju po šavovima od
zloće
nikad nisam vjerovala u zlo doduše
.
ponekad se pitam što bi bilo
da samo jedan dan
mogu misliti
normalno
onako
bez seciranja svake misli
što bi bilo
da sam nekako drugačije odrasla i
da mogu lagat samu sebe
da mogu mislit
da su moji postupci stvarni a
ne samo nadopunjavanje nečeg
što ni ne postoji
da se bar mogu uvjerit nekako
da mogu mislit
da mogu biti sretna ili tužna ZBOG nečeg
(pitam se jel krivo to što pišem, bi li pisala da se mogu uvjeriti?)
.
čak i maglena jutra
na jednoj nozi
i ti zagrljaji
i bolovi
ne mogu me uvjeriti
i ne mogu
vas doživjeti
ozbiljno
.
možda sam prokleta.
počinjem žaliti
.
i unatoč tom svemu
stvarno mi nedostaješ
i sva nestanem kad te vidim
(koliko god puta mi rekao da znaš nikad ti to neću priznati jer si ne vjerujem
zaista, ne vjerujem si i točka)
kako ukurac?
...
22:46 -
Komentiraj { 5 }
-
# -
On/Off