ja teško i hrapavo govorim u zadnje vrijeme
spavam čudno, na čudnu stranu okrenuta, mirisi su snažniji a okusi puniji
(ili prazniji, ovisi kako gledaš)
sama kreiram svoj vlastiti svijet
napokon sam dobila ključeve,
misli i ne bojim se što će reći i kako će me pogledati. Ne bojim se biti, jer to je jedino što sada mogu.
Prosinac je i ja idem kući
(kući?)
čudno daleka mi je a riječ sada kada sam spoznala da kući nikad neću stići i da ću vječno tražiti a ništa neću naći.
penjati se a nkad ne stići do vrha. i pomirila sam se s tim, jer nije toliki problem biti na mjestu koje ljudi ne znaju nazvati imenom ili ih je samo strah ili samo ne vide da se tamo nalaze svi i trude se, jako se trude stići tamo, samo jer to tamo ima ime.
(žena koju susrećem prvi put kad zatvori oči vidi mene s fenjerom kako hodam i tražim put kući, i kaže, nikad ništa nećeš pronaći, to ne postoji)

čudno mi je gledati sve te ljude na cestama kako žure i hodaju sada kada ja više nikamo ne trčim.
sada kada me nekako više nije briga hoću li nekamo zakasniti. ili što će reći ekipa kada dođem na staro mjesto,
što će reći mama tata baka.

mi se kasno uvečer pokrivamo, ja jorganom on dekom jer mu je prevruće i sanjamo
neke neprenosive stvari
kao djeca, pokušavamo se vratiti unatrag, u ono vrijeme kada mozak nije bio u kalupu,
dok treće oko još nije bilo slijepo. pa dodirujemo sve oko sebe, uzdižemo se iz tijela
i ja letim letim sasvim prirodno (dok moji frendovi čekaju bus) a on nosi kugle i skače, puše u dugu drvenu cijev.
pa dok spire s mene ledenom vodom (jer se moramo čeličit) aromatična ljekovita ulja
ja ponekad pomislim kako bi i onaj prvi, sada već pomalo zaboravljeni, uramljen u sjećanju, ovo shvaćao isto toliko jako. samo me ne bi znao voljeti, na ovaj, zemaljski način. samo ne bi znao pričati.

u meni nešto raste.
i sasvim sigurno znam da će me nadrast, tako to uvijek bude.


edit 18.12. nedjelja

skakat cu niz dugu mozemo posjetiti gejzire, šume i sve indijske rijeke ukrast cu ti sve sto si ikad imao svako zrnce prašine i mamu i tatu i oma :)

sanjala sam da si me zarucio prstenom s drvenim cvijetom sjedali smo za plastičnim stolom na plastičnim stolicama za djecu u tvom dvorištu,
nožni prsti su mi bili zapetljani u duge vlati trave lišće s onog tvog oraha nam je doticalo čelo, imala sam preveliku haljinu koja mi je padala niz ramena i ogroman osmjeh na licu
činilo se da smo djeca,
pili smo čaj ili smo se samo pravili da pijemo iz čajnika na točkice koje sam dobila za dvadesetiprvi rođendan kada još nisam ni znala da postojiš ali uvijek sam te nekako naslućivala u sebi
psica i pseto su imali sjajne ogrlice oko vrata i mirno su nas promatrali kao da su pripremljeni na svečanost
bio je jako sunčan dan ali ne pretopal
onako baš savršen za nas
ti si bio miran i nasmješen, bos ali u hlačama od odijela i bijeloj košulji

*.*