Andrea

„Andrea!“ –uzviknula je Erin.
„Idem!“ –potrčala sam niz stepenice koje su bile skliske.

Svako toliko bi mi noga skliznula, pa sam se zamalo više puta spotaknula, ali bila sam dovoljno čvrsta i držača se za drveno stubište. Erin je stajala u hodniku i zbunjeno me promatrala dok sam se ja veselila jer se niti jednom nisam spotaknula. Nažalost, pomislila sam to prerano i pala na zadnju stepenicu, na guzicu.

„Trebala si nešto?“ –upitala sam ju se dizajući se sa poda.
„Danas si hiperaktivna, ha?“ –odmahnula je glavom.
„Vesela sam. Što si me trebala?“
„Žao mi je što ću ti morati upropastiti veselje, ali Jaremy i ja idemo večeras na večeru kod njegovih prijatelja, pa ćeš morati pričuvati Holly!“

Oblikovala sam usta u slovo o promatrajući začuđeno sestru. Ne sjećam se kad sam posljednji put izašla vani za vikend jer sam morala učiti puno za ispite, dođe subota u kojoj smo se Willow i ja dogovorile da izađemo na samo vani i onda mi to vlastita sestra mora upropastiti. Gdje je tu pravda?!

„Zašto ne može s vama?“ –upitala sam ju začuđeno.
„Zato što bi joj se rano počelo spavati. Dugo nisam bila vani, Andy!“ –uzdahnula je.
„Niti ja.“
„Ti možeš svaki vikend vani, a i izlaziš svaki dan. Ja ne mogu svaki dan na samo sa Jaremyem kod njegovih prijatelja!“
„Ali... ali...“
„Nema ali, Andrea! Pričuvat ćeš ju i gotovo!“

Zakolutala sam očima, te ušla namrgođeno u dnevni boravak. Sjela sam na trosjed i duboko uzdahnula. Kad sam pogledala na sat, shvatila sam da je vrijeme da odem s Willow na kavu do grada i znala sam koliko će biti razočarana kad joj kažem da ne mogu večeras vani.

***

„Zar ju ne može povesti sa sobom?!“ –upitala je šokirano.

Slegnula sam ramenima.

„Rekla je da će se se Holly brzo početi spavati, a da ne želi ranije otići s večere.“ –uzdahnula sam.

Pogledala me tužnim pogledom, pa smo oboje istovremeno uzdahnule.

„To nije fer!“ –prekrižila je ruke na prsima. „Zar nije mogla pronaći dadilju?“
„Naravno da jest, ali zašto bi kad može upropastiti sestri izlazak?“ –nasmijala sam se.

Willow je razočarano odmahnula glavom. Dogovarale smo se danima za onu večer. Rekla sam Natheu da namjeravam izaći sa prijateljicom, a on se naravno, nije žalio. Popodne sam ga nazvala kako bih ga pitala hoće li mi raditi društvo jer nisam željela da Willow ostane kod kuće zbog mene.

„I s kime ću ja sada izaći?“ –prislonila je glavu na šaku.

Pogledala sam u stranu i pogledala kroz prozor. Kole je prolazio onuda zamišljenim pogledom. Razvukla sam osmijeh od uha do uha, dignula se sa stolice i potrčala iz kafića kako bih ga zaustavila.

„Kole!“ –uzviknula sam, a on je stao.
„Hej, Andy.“ –pozdravio me.
„Što radiš večeras?“
„Vjerojatno ću biti doma. Zašto?“
„Dođi!“ –povukla sam ga sa sobom.

Moja je najbolja prijateljica sjedila za stolom i zamišljeno gledala kroz prozor.

„Našla sam ti svoju zamjenu.“ –potapšala sam Kolea po prsima.

Willow me zbunjeno pogledala. Pogledala sam u Kolea nacerivši se dok je on zbunjeno gledao u mene. Njih dvoje su se pogledali upitnim izrazom lica, očito ne shvaćajući što sam onime mislila reći.

„Willow ne može sama vani, a ja ne mogu s njome jer mi je Erin pokvarila planove, a ti ne ideš vani, pa možeš s njom!“ –objasnila sam.
„Ne želim gnjaviti!“ –Willow je odmahnula glavom, na što sam ja zakolutala očima.
„Ne gnjaviš.“ –rekao je Kole. „Ja nisam nigdje namjeravao otići jer su me svi zeznuli, ali s obzirom da ti nemaš s kime otići, a želiš onda idem ja s tobom!“
„Zbilja ti nije teško?“
„Nije.“

Razvukla je osmijeh od uha do uha.

***

Otišla sam sama u trgovački centar kupiti hranu koju sam namjeravala navečer pojesti. Naravno, ništa od toga nije bilo zdravo jer sam odlučila kupiti razne grickalice kako bi ih pojela dok Nathe i ja budemo gledali film. On nije trebao jesti ništa, makar mi je tako rekao, pošto njegovo tijelo može podnijeti samo krv i ništa više, ali zato ću se ja obogatiti za nekoliko kilograma.

Vrata lifta podzemnog parkirališta su se otvorila. Izašla sam vani dok su moje potpetice odjekivale onim praznim mjestom, dok sam tražila u torbi ključeve automobila. Dok sam ih vadila iz nje, pali su na pod. Opsovala sam, spustila se kako bi ih podigla, a kad sam podignula glavu ugledala sam Viktora pred sobom.

„Jebote!“ –uzviknula sam i napravila nekoliko koraka unazad. „Jesi li ti normalan?“
„Donekle.“ –nacerio se. „Trebaš pomoć?“
„Ne.“
„Ma kako smo druželjubivi?“

Zakolutala sam očima, prošla pored njega i krenula prema autu.

„Nije ti do pričanja?“ –pojavio se neočekivano kraj mene, ali morala sam pretpostaviti da hoće jer su svi oni bili brzi.
„Znam tko si, ok?“ –stala sam, ljutito gledajući u njega.
„I tvoj je dečko poput mene.“
„On ne ubija ljude.“
„Kako znaš da ja to radim?“
„Rekao mi je.“

Oblikovao je usta u slovo o, a ja sam klimnula glavom i nastavila hodati prema Mustangu jedva čekajući da se makne od mene. Već danima me proganjao. Gdje god bih se pojavila, bio bi i on, a Nathea, naravno, tada ne bi bilo kraj mene. Iritirao me i imala sam osjećaj da me neprestano prati. Mrzila sam takvo što, ali nitko nije volio kad ga netko prati bez prestanka, kad ga ne pušta na miru, kad se ponaša kao da ti je sjena.

„Rekao ti je...“ –stao je preda mnom, a ja sam prekrižila ruke na prsima. „Rekao ti je ono što sam nekada bio!“

Nasmijala sam se i zakolutala očima.

„Vidim da se Nathe promijenio.“ –nastavio je.
„O čemu pričaš?“ –začuđeno sam pogledala u njega.

Podignuo je ruku i spustio majicu. Nježno je njome prošao preko mjesta na kojemu je bio ožiljak Natheovog ugriza, pa sam ga udarila po ruci i bijesno pogledala u njega.

„Nije dobro to što činiš.“ –rekao je.
„To su moje stvari, jasno?“ –uzvratila sam ljutito i odmarširala prema autu.
„Mogao bi te ozlijediti!“
„Šuti!“
„Bila bi sigurnija kraj mene ili da se makneš od njega!“

Okrenula sam se, a on je stajao odmah iza mene. Krenula sam ga ošamariti, ali me on zaustavio tako što mi je uhvatio ruku. Ljutito sam ju pokušala istrgnuti, a on me u onom trenutku privukao sebi i poljubio. Široko sam raširila oči i, znajući da je čvrsto držao moje obje ruke, udarila sam ga nogom između njegove. Zajaukao je i uhvatio za spolovilo, a ja sam ga udarila šakom u glavu i bijesno ušla u auto.

Nathaniel

Sjedio sam na fotelji i promatrao Andreu kako bijesno hoda gore – dolje po kući. Nisam znao što se dogodilo jer je bila smirena preko telefona, kad sam ju posljednji put čuo. Bila je malo razočarana što neće izaći s Willow, ali pomirila se s time jer sam joj rekao da ću ja provesti vrijeme s njome.

„Što je bilo?“ –upitao sam ju.
„Ništa.“ –prostrijelila me pogledom.

Zbunjeno sam gledao u nju.

„Imaš pms?“ –upitao sam ju tiho.
„Zašto vi dečki uvijek krivite pms kad smo živčane?!“ –proderala se.

Osmjehnuo sam joj se, te okrenuo prema televiziji kako bih izbjegnuo daljnji sukob. Svako toliko bih pogledao u nju, dok je ona nervozno čistila police, pa sam pomislio da ju je možda Erin natjerala da počisti, ali sumnjao sam u to. Po Andreinim pričama, njena je sestra uvijek čistila po kući i rijetko kad bi ju pitala za pomoć. Nešto je drugo bilo u pitanju, a što – nije mi željela reći.

„Andrea, dođi.“ –rekao sam joj.

Pogledala me namrgođenim pogledom, bacila krpu na policu i bezvoljno prišla trosjedu bacivši se na njega. Duboko je uzdahnula i pogledala me svojim velikim, smeđim očima.

„Što je bilo?“ –upitao sam ju.
„Srela sam Viktora.“ –odgovorila je uzdahnuvši.

Nakrivio sam glavu. Zadnji put sam ga vidio prije nekoliko dana, kad me opet gnjavio.

„Gdje?“ –uzvratio sam.
„Na parkiralištu centra.“ –objasnio je.
„Što se dogodilo? Je li te napao?“

Oblikovala je usta u slovo o i skrenula pogled.

„Što ti je učinio?!“ –naglo sam se digao sa fotelje.
„Je li poljubac napad?“ –promrmljala je.

Vratio sam se natrag na fotelju i šokirano gledao ispred sebe. Razmišljao sam o onome što mi je rekla i nisam bio siguran jesam li dobro čuo.

„Viktor te poljubio?“ –šokirano sam pogledao u nju.

Klimnula je glavom i napravila zgroženi izraz lica.

„Ali dobio je šaku u glavu i međunožje.“ –nadodala je.

Nisam mogao, a da se ne nasmijem. Zamišljao sam scenu u glavi i jednostavno nisam mogao vjerovati da ga je moja cura udarala. Inače su se cure uvijek vrtjele oko njega, ali Andrea nije. Ona nije bila poput drugih, a to sam odavno shvatio. Naravno, to nije značilo da nisam u onom trenutku želio otkinuti glavu svom bivšem najboljem prijatelju. Nitko mu nije dopustio da dotakne moju djevojku, a kamoli da ju poljubi!

Iznenada sam osjetio nepoznati miris i dignuo se sa fotelje. Požurio sam do prozora i otvorio ga.

„Što je bilo?“ –čuo sam Andreu kako mi prilazi s leđa.
„Moram ići.“ –rekao sam.
„Gdje?“
„Vampiri su negdje. Ostani ovdje i ne miči se iz kuće, jasno? Sigurnija si unutra nego vani.“
„Pazi na sebe, ok?“

Poljubio sam ju, skočio kroz prozor i potrčao prema šumi iz koje je dopirao miris. Zanimalo me tko je to sada bio. U posljednje vrijeme su se vampiri stalno kretali onuda, a to mi je počinjalo ići na živce jer nije bilo nimalo dobro. Ono je bilo užasno. Morao sam paziti da netko ne ozlijedi ljude, pogotovo Andreu, i da netko ne posumnja na mene.

Pratio sam miris i ugledao Viktora kako prekriženih ruku stoji na sred ulice. Zakolutao sam očima, spremio pištolj i krenuo ljutito prema meni. Okrenuo se i osmjehnuo.

„A baš sam se pitao čiji je to smrad.“ –zakolutao sam očima. „Okupao si se?“
„Tako si simpatičan!“ –uzvratio je. „Ne, to nisam ja. Dolazi netko, a nemam pojma što!“
„Možda ne bi dolazili da tebe nema.“
„Svi mene prate, je l' da?“
„Možda su napokon shvatili da debil kojeg nikada nisu smjeli slušati i odlučili te ubiti.“
„Naravno.“
„Ako je to tako, pomoći ću im drage volje!“

Potapšao me po ramenu, a ja sam ga ljutito odgurnuo.

„Nemam vremena za igrice, Nathe.“ –rekao je. „Imamo društvo!“

Pogledao sam u daljini i ugledao nekoliko vampira kako trče prema meni. Izvukao sam pištolj iz futrole i čuo Viktorov smijeh. Pogledao sam ga prijetećim pogledom, na što je on odmahnuo glavom i potrčao prema njima.

„Ne služi ti ničemu taj pištolj, Nathe!“ –uzviknuo je i udario šakom jednog vampira.
„Želiš ga iskušati?“ –upitao sam ga udarivši nogom vampira koji je skočio na mene i upucavši ga ravno u čelo.
„Mene ne bi ni metak ubio!“
„Probajmo?!“

Nasmijao se, bacio vampira nogom na pod i okrenuo mu glavu.

„Znam što radiš Andrei!“ –nadodao je izbjegavajući udarce drugog vampira.
„A je li?!“ –upitao sam ga nervozno, dok sam pokušavao naciljati vampira koji je bio previše brz za mene.

Uspio sam ga uhvatiti za vrat, odgurnuti u stablo i zaustaviti ga prije nego mi je pobjegao. Udario sam ga šakom u glavu, probio mu prsa njome i protresao ruku kako bi komadi mesa ispali s nje.

„Znam da piješ njenu krv!“ –nastavio je.

Šokirano sam se okrenuo prema njemu, te osjetio udarac u glavu. Pao sam na pod udarivši od kamen, a jedan od preostalih vampira me uhvatio za majicu i bacio u stranu. Proklizao sam do stabla, ali dignuo se prije nego mi je on prišao. Upucao sam ga ravno u čelo.

„Znaš da se ponašaš poput kukavice?“ –upitao me Viktor.

Okrenuo sam se i vidio ga nedaleko od sebe, prekriženih ruku na prsima dok su mu ruke bile isprljane tuđom krvlju. Prišao sam mu i udario ga šakom u glavu.

„Ovo ti je zbog toga što si poljubio Andreu.“ –rekao sam mu ljutito i udaljio se od njega.

Čuo sam smijeh iza sebe, ali nisam se obazirao već sam nastavio hodati dalje. Znao sam da me Viktor želi naljutiti, ali nisam si mogao dopustiti da me izbaci iz takta.

„Što je?“ –uzviknuo je. „Bojiš se da bi mogla izabrati mene?!“
„Samo sanjaj, Vik!“ –mahnuo sam mu i nastavio svojim putem nadajući se da će šutjeti jer mi je nedostajalo dosta malo da mu otkinem glavu.

*Za Ivanu jer se potrudila prokomentirati sva poglavlja koja nije unatoč tome što ima poteškoća s Internetom. Hvala ti zbog toga! < 3



Nathaniel

Posljednji put kad sam vidio Viktora Gordievu, 1987., razišli smo se na vrlo neugodan način. Od te godine sam i ostao sam jer nisam više mogao trpjeti život kakvog su cijelo društvo i on vodili. Ubijali su ljude kako bi se moglo nahraniti. Svako toliko bi nekoga pustili na život, ali dovoljno da se pretvori u jednoga od nas. Naravno, ja nisam bio poput njih. Družio sam se s njima, ali nisam proganjao ljude zbog hrane. Uvijek sam se držao krvi iz bolnice.

Trudio sam se, otkad sam postao vampir, ne postati kao i oni. Ponekad sam ih čak pokušao nagovoriti da prestanu biti “drogeraši“ i neprestano ubijati ljude kad su mogli kupiti krv iz bolnice poput mene. Viktor je bio vođa, ali on se nikada nije složio s mojim idejama. Svi su ga slušali jer su ga se bojali, a ja nisam više mogao izdržati onaj pritisak i odlučio se suprotstaviti najboljeg prijatelju. Potukli smo se, a on me otjerao iz svog klana unatoč tome što sam namjeravao sam otići.

Zbog tog razloga sam se i čudio što sam ga dvadeset i dvije godine kasnije, 2010. godine, vidio kako hoda po mome dnevnom boravku.

Nepozvan je prošao kraj mene, počeo razgledavati moju kući dok sam ga ja promatrao prekriženih ruku na prsima pitajući se cijelo vrijeme što je radio kod mene. Znao sam da me promatrao ( nisam znao koliko dugo ) jer je poznavao Andreino ime i prezime, a namjeravao sam otkriti što je želio.

„Što želiš, Viktor?“ –upitao sam ga ljutito.
„Zar nisam mogao doći u posjet starom prijatelju?“ –osmjehnuo mi se.

Sjeo je na trosjed, prekrižio noge na stolu i pogledao me osmijehom koji mi je išao toliko na živce da sam ga želio istog trena udariti šakom u glavu ili mu pak otkinuti glavu. Znao sam da nešto smjera čim se pojavio nakon toliko vremena. Da je želio biti moj prijatelj, odmah bismo se pomirili, ali nakon toliko godina udaljenosti... imao je u planu nešto što se meni ne bi moglo svidjeti.

„Što – radiš – ovdje?!“ –upitao sam ga namrgođeno.
„Rekao sam ti.“ –slegnuo je ramenima i stavio ruke iza glave, te se počeo ljuljati na trosjedu. „Zar ti nisam nedostajao?“
„Ne.“
„Oh, Nathe, prijatelju! Bilo je stvarno dosadno toliko godina bez tvog smisla za humor.“

Zakolutao sam očima.

„Ti si spasio Andreu?“ –upitao sam ga.
„Yup.“ –klimnuo je glavom i ponosno mi se nasmiješio. „Zgodna ti je cura, znaš?“
„Što radiš ovdje?!“
„Jebote, Nathaniel, poput pokvarene ploče si! Hoćeš li me već jednom prestati ispitivati?“
„Neću sve dok mi ne kažeš razlog!“
„Nema ga!!!“

Zakolutao sam očima i želio nešto reći, ali prekinulo me zvono. Odmahnuo sam glavom i izašao iz dnevnog boravka. Vidio sam siluetu čovjeka na vratima i otvorio ih.

„Andrea?!“ –šokirao sam se.
„Neka uđe!“ –uzviknuo je Viktor.
„Jebi se!“ –viknuo sam ljutito.
„Tko je to?“ –upitala me zbunjeno.
„Andrea, molim te, odl...“
„Andrea!“ –čuo sam njegov glas iza sebe.

Zakolutao sam očima i pogledao ga ljutitim pogledom na što mi se on nasmiješio. Pogledao sam u svoju djevojku krajičkom oka dok me ona začuđeno promatrala. Svako toliko bi pogledala u njega, te skrenula pogled na mene kao da mi je željela reći ono što sam već znao: da je on bio vampir koji ju je spasio.

„Zašto nam se Andrea ne bi pridružila?“ –upitao je Viktor.
„Zato što ću ti otkinuti glavu.“ –odgovorio sam.
„Nathe...“ –Andrea je prošaptala.
„Molim te, idi doma. Kasnije ću te nazvati!“ –rekao sam joj.

Ako sam jedno znao to je bilo da je Andrea bila prilično tvrdoglava osoba i da neće tako lako otići.

„Nema potrebe.“ –iznenada je rekao Viktor. „Svratit ću sutra na kavu... ili na čašu krvi!“

Primijetio sam da je Andreino lice problijedio, pa sam se malo nasmiješio. Njoj je sve ono bilo čudno i vjerojatno joj nije bilo nimalo ugodno slušati ono.

„Bilo mi je drago, gospođice!“ –podignuo je Andreinu ruku, poljubio ju i nasmiješeno izašao iz kuće.

Zalupio sam vrata i duboko uzdahnuo.

Andrea

Šokirano sam gledala u vrata koju je Nathaniel bijesno zatvorio.

„Je li ono bio...?“ –započela sam.
„Da.“ –odgovorio je.
„Tko je on?“
„Nekada je bio moj najbolji prijatelj!“

Oblikovala sam usta u slovo o, a on je prošao kraj mene i ušao u dnevni boravak. Odmah sam krenula za njime jer sam željela znati sve o onom nepoznatom vampiru. Htjela sam znati zbog čega je bio ovdje, kako to da se nije ponašao tako druželjubivo prema njemu... Znala sam da se nešto dogodilo među njima, a namjeravala sam otkriti što. Bila sam previše znatiželjna da bih odustala tako lako.

„Ne.“ –rekao je i sjeo na trosjed.
„Ne što?“ –zbunjeno sam ga pogledala.
„Ne namjeravam ti reći što se dogodilo.“
„Kako si znao da ću te to pitati?! Sada čitaš i misli, ha?“
„Nisam ti ja Cullen.“

Nasmijala sam se.

„Zgodniji se od njega!“ –pokazala sam mu jezik i poljubila. „Kako si onda znao?“
„Poznajem te dovoljno da znam što misliš kad ti samo pogledam lice.“ –odgovorio je osmjehnuvši se.
„A zašto mi ne želiš reći?“
„Jer je dosadna priča.“
„Svejedno ju želim čuti!“
„Ne.“
„Znaš da neću odustati sve dok mi ne kažeš, je l' da?“
„Nažalost.“
„Onda kaži!“

Duboko je uzdahnuo i zakolutao očima.

„Bio sam dvadesetak godina s njime.“ –započeo je. „Bili smo drugačiji, oduvijek, ali nikada mi to nije smetalo. Bio je glavni u klanu, svi smo ga slušali, ali poludio sam jednoga dana i odlučio se suprotstaviti!“
„Zašto?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Ja sam samo nekoliko puta popio čovjekovu krv i ubio. To je bilo na početku, kad se nisam znao kontrolirati! Ne mogu reći da se sada znam kontrolirati jer sam ipak tvoju popio, ali... Znaš što želim reći, je l' da?“
„Znam.“
„Uglavnom... Ja sam uzimao krv iz bolnice, a Viktor nije želio čuti za to. Dosadilo mi je gledati ga kako ubija nedužne ljude da bi se nahranio, posvađali smo se i razišli. Nisam ga vidio dvadeset i dvije godine!“

Klimnula sam glavom.

„Što sada radi ovdje?“ –uzvratila sam.
„Rekao je da je došao u posjet, ali mislim da sprema nešto.“ –odgovorio je uzdahnuvši.

Zamišljeno sam pogledala ispred sebe.

„O čemu razmišljaš?“ –upitao me i privukao k sebi.
„Zanima me koliko se misli zadržati ovdje.“ –odgovorila sam i nagnula se na njegova prsa.

Rukom je prošao kroz moju kosu i utisnuo mi poljubac u tjeme.

„Volio bih to znati.“ –uzdahnuo je.

Podignula sam pogled prema njemu.

„Je li opasan?“ –upitala sam ga.
„Ne znam.“ –odmahnuo je glavom. „Moram ga proučiti!“

Skrenula sam pogled. Prislonio je ruku na moje lice i okrenuo mi glavu prema sebi. Nježno mi je utisnuo poljubac na usne.

„Neću mu dopustiti da ikome, pogotovo tebi, naudi, ok?“ –rekao je.
„Znam.“ –poljubila sam ga. „Samo sam malo zabrinuta.“
„Znam. Kako vrat?“
„Molim?“
„Kako je rana na vratu?“
„Oh, potpuno sam zaboravila na nju! Niti se ne vidi!“

Spustio je grlo dolčevite i pogledao me.

„Ostali su ti ožiljci.“ –rekao je i pomaknuo se od mene.
„Nećeš me valjda ponovno izbjegavati?“ –zakolutala sam očima. „Nitko nije primijetio. Uostalom, gdje si bio sve ove dane? Danas sam došla vidjeti da li si kod kuće, ali nije te bilo.“
„Maknuo sam se iz grada na neko vrijeme.“
„Zašto?“
„Zato što... zato što...“
„Čekam, Nathe?“
„Ne mogu biti kraj tebe, Andrea!“

Zbunjeno sam pogledala u njega jer nisam shvaćala što je želio time reći.

„Želim biti kraj tebe, ali ne bih smio.“ –dignuo se sa trosjeda.
„Zašto?“ –dignula sam se i ja.
„Zato što... tvoja krv mi je bolja od droge!“

Nakrivila sam glavu.

„Probao si drogu?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Da. Viktorov utjecaj, ali ubrzo sam se skinuo s nje!“ –odgovorio je i prišao prozoru. „Tvoja krv je toliko ukusna da bih ju cijelo vrijeme kušao, a ne smijem. Mogao bih te ozlijediti!“

Spustila sam pogled, rukom prošla kroz kosu i zamišljeno gledala u svoje noge. Razmišljala sam o onome što mi je rekao.

„Probaj ju opet.“ –podignula sam pogled prema njemu.

Šokirano se okrenuo prema meni. Znala sam da bi svakog trena mogao puknuti, izderati se na mene jer sam mu uopće takvo što predložila, ali vjerovala sam mu više nego samoj sebi i znala da mi ne bi mogao nauditi.

„JESI LI TI NORMALNA?!“ –proderao se, kao što sam i očekivala.
„Da.“ –klimnula sam glavom.

Lagano se udario rukom u čelo, prošao njome preko lica i duboko uzdahnuo. Odmahnuo je glavom, pogledao me začuđenim izrazom lica, kao da nije mogao vjerovati u ono što sam rekla, pa se počeo čak i smijati. Podignula sam obrvu čekajući da se smiri.

„Znaš li ti što uopće tražiš od mene?“ –upitao me ljutito.
„Znam.“ –odgovorila sam. „I želim da ponovno pokušaš!“
„Ti doista nisi pri sebi, je l' da? Dobro, to sam shvatio kad si se odlučila spetljati sa mnom, ali tražiš od mene nešto što ne bi trebala.“
„Znam, ali vjerujem ti. Znam da me nećeš ozlijediti!“
„Znam! Ne namjeravam to učiniti!“
„Zašto?!“
„Zato što bih te mogao ozlijediti!“
„Nećeš! Vjerujem ti!“

Odmahnuo je glavom. Prišla sam mu, a on se zbunjeno okrenuo prema meni jer je gledao kroz prozor. Skinula sam svoju dolčevitu znajući da bi se mogla isprljati krvlju, a on me pogledao od glave do pete svojim šokiranim izrazom lica. I dalje nije mogao vjerovati da sam bila ozbiljna.

„Jedinom si ju već popio.“ –rekla sam mu.
„Izgubio sam kontrolu, ali ne želim više!“ –uzvratio je odlučno.
„Znam da te privlači.“
„Šuti!“
„Nećeš mi ništa učiniti! Vjerujem ti!“
„Šuti.“
„Nećeš izgubiti kontrolu! Znam to! Vjerujem ti i znam koliko ju želiš.“

Pogledao mi je u vrat, a zatim u oči. Odmahnuo je glavom i ponovno pogledao u moj vrat. Stajala sam od njega svega nekoliko centimetara, te osjetila njegove ruke oko svojih kukova. Privukao me bliže sebi, te je spustio glavu prema mome vratu. Osjećala sam njegov topli dah na njemu. Zaklopila sam oči i osjetila ugriz na mjestu na kojemu me ugrizao prije nekoliko dana. Zasiktala sam jer me malo zapeklo, a on je stisnuo moja ramena i ispijao lagano moju krv.

Kao što sam i očekivala... bio je nježan.

Nekoliko dana kasnije



Andrea

Sjedila sam za stolom u kuhinji i ručala zajedno s obitelji. Zamišljeno sam gledala u prozor ne slušajući o čemu su Erin i Jaremy razgovarali. Bila sam previše okupirana svojim problemima da nisam imala volje razmišljati o nečem drugom.

Stvari s Natheom nisu išle najbolje. Nisam ga vidjela nekoliko dana, otkad sam ljutito otišla od njega. Nadala sam se da će me potražiti kako bismo pričali i riješili ono što smo trebali, ali nije mi se javio. Naravno, nisam ga namjeravala ja zvati jer je ipak on trebao biti taj koji će to učiniti. Trudila sam se razgovarati s njime, ali bio je hladan i nije mi ništa dopuštao.

„Andrea.“ –prozvala me sestra.

Pogledala sam u nju.

„Jesi još gladna?“ –upitala me.
„Nisam.“ –odgovorila sam i dignula se sa stolice. „Kasnije ću oprati tanjure, a sada idem do grada!“
„U redu. Zabavi se!“

Klimnula sam glavom i izašla iz dnevnog boravka. Čula sam kako moja sestra i njen suprug razgovaraju dok sam oblačila jaknu.

„Što je s njom?“ –upitao ju je Jaremy.
„Moguće da su ljubavni problemi.“ –tiho je odgovorila Erin.
„Zar nije prekinula sa Koleom?“
„Vjerojatno jest, ali ne mora značiti da je zbog njega u depresiji.“

Zakolutala sam očima, ušla u kuhinju i prekrižila ruke na prsima.

„Nema nikakve veze sa Koleom i ne, nisam u depresiji – uopće!“ –rekla sam nadureno i izašla odande.

Podignula sam ključeve sa ormarića, otvorila ulazna vrata i izašla iz kuće. Potrčala sam niz stepenice, otključala auto i sjela u njega. Namjeravala sam otići kod Nathaniela unatoč tome što sam sama sebi obećala da ga neću ga potražiti, da će on morati biti prvi. Morala sam znati gdje je bio i što se s njime događalo. Bila sam zabrinuta i bojala se da je nekamo otišao bez da mi se javi.

Zaustavila sam se pred njegovom kućom, izašla iz auta i prošla kroz ulaz u dvorište. Požurila sam prema vratima, pokucala nekoliko puta i pozvonila moleći da mi se javi. Neko vrijeme sam stajala ondje, bez da išta drugo učinim jer sam se nadala da je možda bio na katu ili u nekoj drugoj prostoriji, pa me nije čuo. Nažalost, nije mi otvorio niti nakon što sam nekoliko puta pozvonila.

Uzdahnula sam, okrenula i ponovno otišla u auto jer sam se morala naći sa Willow, a nisam željela kasniti jer sam to inače mrzila. Pogledala sam još jednom u njegovu kuću, duboko uzdahnula i udaljila se odande nadajući se da se možda otišao prošetati i da bih ga kasnije mogla pronaći kod kuće.

***

Willow je, kao i obično, kasnila. Inače sam se živcirala zbog toga jer ja nisam voljela kasniti, pa sam očekivala od ostalih isto takvo, ali onog dana nisam imala volje za ništa jer sam neprestano razmišljala o tome gdje je Nathaniel bio.

„Andrea?“ –čula sam Koleov glas.

Podignula sam pogled i vidjela ga kako prilazi mome stolu.

„Sama si?“ –upitao me.
„Čekam Willow koja, zamisli, kasni.“ –odgovorila sam.
„Oduvijek je kasnila.“ –nasmijao se, te sjeo preko puta mene. „Kako si?“
„Dobro... valjda.“
„Opet si se posvađala s Natheom?“

Odmahnula sam glavom.

„U čemu je onda problem?“ –uzvratio je.
„Nemam baš volje razgovarati o tome.“ –slegnula sam ramenima. „Kako si mi ti? Gdje si krenuo?“
„Bio sam na piću i sada idem doma.“
„Lijepo.“
„Gdje je Nathaniel uopće?“

Oblikovala sam usta u slovo o i nadala se da će jedna pametna ideja izaći iz mojih ustiju.

„Ima temperaturu i slabo mu je.“ –odgovorila sam ono što bi svatko izmislio, vjerojatno, da se nađe na moje mjesto.
„Nadam se da će mu biti bolje. Pozdravi ga kad ga vidiš!“ –rekao je.

Klimnula sam glavom.

„Vidimo se onda sutra, ok?“ –uzvratio je i dignuo se sa stolice. „Malo se žurim!“
„Vidimo se.“ –osmjehnula sam se.

Potapšao me po ramenu i udaljio se odande, a ja sam duboko uzdahnula i pogledala kroz prozor.

„Pitanje je: kad ću ga vidjeti?!“ –odmahnula sam glavom.
„Evo me!“ –Willow je sjela preko puta mene. „Nadam se da me nisi puno čekala.“
„Kole mi je pravio društvo.“
„Srela sam ga. Rekao mi je!“
„Bila gužva u gradu?“
„Ma užasno. Baš kad sam ranije krenula su zatvorili cestu jer se desila nesreća, pa sam morala drugim putem koji je puno duži!“
„Život je težak, jel' da?“

Nasmijala se.

***

Bila je večer kad sam se šetala sama sa Simbom po šumi. Kad sam nakon škole otišla kod Nathea, ponovno ga nije bilo kod kuće i odustala sam od traženja pošto je vjerojatno, bez pozdrava, otišao iz grada. Osjećala sam se užasno zbog toga jer nije želio nipošto razgovarati sa mnom, a da mi je rekao da misli otići, nagovorila bih ga da ostane. Doista mi nije ništa loše napravio. Malo sam se uplašila, ali nije me ozlijedio... ne previše. Naravno, on u to nije vjerovao.

Nastavila sam se šetati laganim korakom. Simba je iznenada stao, ponjušio zrak i zarežao, a ja sam imala osjećaj da sam znala što mi se približavalo. Oprezno sam gledala oko sebe slušajući promatrajući otkud bi vampir mogao doći.

Čula sam siktanje, vidjela jednog kako trči prema meni, ali prije nego mi se približio netko drugi ga je bacio na pod. Pomislila sam da se radilo o Nathanielu, ali ovaj je bio puno veći od njega. Stajala sam na mjestu i promatrala kako se dva vampira tuku. Onaj jači, onaj koji je skočio na vampira koji me želio napasti, je pobjeđivao.

Nakon samo nekoliko sekundi, okrenuo mu je glavu, a ja sam čula užasan zvuk zbog kojeg sam zaklopila oči i počela drhtati. Duboko sam uzdahnula dok mi je srce luđački tuklo, pa sam ga osjećala po cijelome tijelu. Ponovno sam otvorila svoje oči i ugledala ga pred sobom.

Poskočila sam nekoliko koraka unazad gledajući ga prestravljenim pogledom. Njegove zelene oči promatrale su me sa zanimanjem, a maleni osmijeh na licu se iznenada pojavio. Bilo me strah da bi mi nešto mogao učiniti, ali stajao je na mjestu. Jednom je rukom prošao kroz plavkasto – smeđu kosu i dalje me promatrajući ravno u oči.

„Ne brini se. Neću te ozlijediti!“ –rekao je.
„Kako mogu znati?“ –upitala sam ga.
„Jer bih inače pustio vampira da te ubije?“
„Kako mogu znati da to nisi učinio kako me ti ne bi ubio?“
„Postavljaš previše pitanja, Andrea Gilmer!“

Oblikovala sam usta u slovo o.

„Kako...“ –započela sam.

Osmjehnuo mi se i istog trena nestao, a ja sam se šokirano, iznenađeno okretala oko sebe gledajući kamo je nestao.

Nathaniel

Oglasilo se zvono na vratima, pa sam bacio ključeve automobila na stolić u hodniku i otišao otvoriti znajući tko bi ono mogao biti. Otvorio sam vrata i, kao što sam očekivao, Andrea je stajala ondje, preda mnom, ali prestrašenim izrazom lica.

„Što je bilo?“ –upitao sam ju.
„Zna moje ime!“ –prošla je kraj mene.
„Tko?“
„Vampir.“
„Koji?“
„Šetala sam se sa Simbom po šumi, jedan je vampir krenuo na mene, a drugi ga je napao. Kad ga je ubio... rekao je moje ime! Zna tko sam, zna tko sam, Nathe!“
„Smiri se!“ –prislonio sam ruke na njena ramena.

Duboko je uzdahnula i snažno me zagrlila, a ja sam joj uzvratio. Pomilovao sam joj kosu koja je mirisala po šamponu od trešnje. Zaklopio sam oči i uživao u njenom mirisu, ali tek mi je u onom trenutku došlo do mozga ( kojeg očito tada nisam imao! ) da ju je vampir napao, a drugi znao njeno ime.

„Kako je izgledao?“ –maknuo sam se od nje.
„Plavo – smeđa kosa... zelene oči... visok...“ –govorila je.
„Idi odmah doma i nemoj puštati nikog nepoznatog unutra, jasno?“
„Gdje ti misliš otići?“
„Potražiti ga i ubiti!“

Oblikovala je usta u slovo o, a ja sam otključao vrata i provjerio da pištolj ima dovoljno metaka.

„Mislim da to nije pametna ideja, Nathe.“ –uzdahnula je. „Onaj vampir izgleda jak!“
„Jači od metka nitko ne može biti!“ –rekao sam joj ozbiljno. „Idi odmah doma, jasno?“

Klimnula je glavom.

„Uzmi moje auto.“ –stavio sam joj ključeve u auto.
„Pazi na sebe, ok?“ –uzvratila je.

Poljubio sam ju i pomilovao po licu, a ona je potrčala niz stepenice i ušla u moj Jeep. Tek nakon što sam vidio da se udaljavala odande, potrčao sam u šumu pronaći vampira koji je znao previše.

***

„Ne znam gdje je nestao, Andrea, ali vjerojatno je otišao.“ –rekao sam hodajući po dnevnom boravku i, svako toliko, pogledavši preko prozora.

Andrea je duboko uzdahnula. Pričao sam s njom preko telefona jer nisam želio da izađe iz kuće. Ondje je bila puno sigurnija zbog toga što niti jedan vampir nije mogao ući bez njenog dopuštenja. Mogao sam, naravno, biti s njom kao što je ona to htjela, ali odlučio sam da ću biti kod kuće u slučaju da osjetim njegov miris.

„Pretražio sam cijeli grad i nema ga.“ –nastavio sam.
„Jesi li siguran da je otišao?“ –upitala me.
„Nisam, ali moguće da jest.“
„Nathe, on zna moje ime!“
„Znam, Andrea, znam, ali ne znam kako da ga pronađem!“

Zvono na vratima nas je prekinulo u pričanju, pa sam joj rekao da ću je nazvati kasnije. Zanimalo me tko je to mogao biti jer nisam očekivao nikoga. Zapravo, jedinu osobu koju sam uvijek očekivao i za koju sam znao da dolazi je bila Andrea. Otvorio sam vrata i oblikovao usta u slovo o. Promatrao sam njegovu plavo – smeđu kosu, zelene oči i patetičan osmijeh od uha do uha.

„Bok, Nathe! Nedostajao sam ti?“ –upitao je veselo.
„Viktor...“ –prošaptao sam i shvatio tko je bio vampir koji je spasio Andreu.

Nathaniel

Sjedio sam na stolici, nedaleko od Andree koja je sjedila na krevetu i gledala se u ogledalo. Da sam imao srce ono bi sada luđački tuklo, ali umjesto toga sam drhtao od nervoze nakon što mi je do mozga došlo što sam učinio. Tek kad sam vidio njeno preplašeno lice, kad sam vidio krv kako kliže niz njeno grlo... shvatio sam što sam činio.

Andrea je krajičkom oka pogledala u mene. Imala je flaster na mjestu na kojemu sam ju ugrizao, kako bi spriječili krv da i dalje curi. Lagano mi se osmjehnula dok sam ja i dalje gledao u nju ozbiljnim izrazom lica.

„Ne vidim što je tu smiješno.“ –dignuo sam se sa stolice, prišao prozoru i prekrižio ruke na prsima.
„Dobro sam, Nathe.“ –dignula se sa kreveta.
„Ne približavaj mi se!“ –stavio sam ruku ispred nje.
„Daj, Nathe, ne glupiraj se.“ –maknula je ruku i prišla mi.

Napravio sam nekoliko koraka unazad, a ona je zakolutala očima.

„Što je sada?“ –odmahnula je glavom. „Izbjegavat ćeš me?“
„Možda bi to bilo najpametnije.“ –odgovorio sam joj ozbiljnim glasom.
„Nathaniel, nisi me ozlijedio!“
„Mogao sam!“
„Ali nisi.“

Uhvatio sam ju za ramena, okrenuo i nagnuo od zid.

„Ne – znaš – što - sam – osjećao!“ –rekao sam ljutito dok me ona gledala začuđenim izrazom lica. „Dok sam pio tvoju krv... htio sam ju cijelu popiti! Previše je ukusna da bih izdržao kraj tebe, a ti bi mogla biti u opasnosti tada!“
„Ne bojim te se!“ –uzvratila je.

Odmahnuo sam glavom.

„Molim te, odlazi.“ –stvorio sam se kraj vratiju i otvorio ih.
„Nathe...“ –započela je.
„Molim te, Andrea!“

Odmahnula je glavom, podignula svoje stvari sa kreveta i prošla kraj mene razočaranim izrazom lica. Zalupio sam vratima, rukom udario od zid, te napravio rupu u njemu. Čuo sam udarac glavnih vratiju, pa sam prišao prozoru i vidio Andreu kako izlazi iz dvorišta ubrzanim korakom. Duboko sam uzdahnuo, okrenuo se i ugasio svijetlo. Bacio sam se na krevet i nervozno lupao nogom od drveni dio. Bio sam bijesan na sebe što sam si dopustio da joj se približim toliko jer sam morao pretpostaviti da bih ju mogao ozlijediti.

Andrea

Nikoga nije bilo kod kuće. Erin mi je popodne rekla da Jaremy, Holly i ona odlaze kod Jaremyevih prijatelja s posla na jednu večer i da se vračaju tek sljedeći dan, pa sam morala ostati sama. Naravno, to mi nije smetalo. Htjela sam ostati s Nathanielom cijelu noć, ali nisam mu ništa ni stigla reći jer me potjerao iz kuće.

Simba je veselo potrčao k meni, pa sam ga pomilovala i popela se na kat jer sam htjela otići na spavanje. Nadala sam se da će Nathe biti raspoloženiji ujutro, kad se budem naspavao. Nisam ga krivila zbog onoga što se dogodilo.

Jest da nije bilo nimalo ugodno osjećati njegove očnjake u svoje grlu, ali vjerovala sam mu da me neće ozlijediti i nije. Njega je to pogodilo više nego mene, a nije želio povjerovati kad sam mu rekla da ga se ne bojim i da me nije ozlijedio.

Ušla sam u sobu i zatvorila vrata, te skinula odjeću sa sebe kako bih obukla pidžamu. Čula sam, onda, mobitel vibrira, pa sam skočila na krevet i pala na pod pošto se on nalazio na noćnom ormariću, kraj prozora. Zajaukala sam jer sam udarila rukom od krevet, ali podignula sam mobitel i vidjela da me Willow zove.

„Reci.“ –uzvratila sam dizajući se sa poda.
„Pa dobro, gdje si ti do sada?!“ –upitala je nervozno. „Već te nekoliko sati pokušavam dobiti i malo mi je nedostajalo da alarmiram predsjednika da te pronađe!“

Nasmijala sam se.

„Ne vidim što je tu tako smiješno!“ –proderala se. „Odgovori mi!“
„Bila sam kod Nathea.“ –odgovorila sam.
„Nathea? Zar niste vas dvoje prekinuli?“
„Pa... Pričali smo i pomirili se.“

Zašutjela je.

„Will?“ –prozvala sam ju kako bih se osigurala da nije linija pala.
„Još sam ovdje.“ –rekla je. „Zar nisi jutros govorila da niste jedno za drugo?“
„Posvađali smo se. Ljudi u naletu bijesa kažu nešto što ne misle.“
„Točno.“
„Hej, Will, pozdravljam te sada. Pospana sam, pa se vidimo sutra, u redu?“
„Dobro. Laku noć, Andrea!“
„ 'noć.“ –spustila sam slušalicu i stavila mobitel na noćni ormarić.

Dignula sam se sa kreveta kako bih obukla pidžamu. Svako toliko bih pogledala u prozor u nadi da ću ondje vidjeti Nathaneovu siluetu kao prethodne noći, ali nažalost – njega ondje nije bilo.

***

Kad sam nazvala Nathaniela na mobitel, bio je ugašen. Nisam mogla proći pored njegove kuće jer mi ona nije bila usput za školu, a zakasnila bih da sam otišla onuda. Nisam smjela zakasniti jer bi me Erin inače zadavila, a ne bih mogla ništa izmisliti pošto me nazvala točno u sedam i pol kako bi se osigurala da sam bila spremna za školu.

Doista sam se nadala da će me Nathe dočekati u školsko dvorište i da mu je mobitel bio ugašen iz glupog razloga. Bila sam zabrinuta zbog njegovog ponašanja. Bojala sam se da bi se mogao drugačije ponašati prema meni ili pak nestati kao što je to jučer učinio, zbog onoga što se sinoć dogodilo.

Ušla sam u školsko parkiralište i parkirala se na prvo slobodno mjesto. Odmah sam izašla iz auta, te pogledala oko sebe ne bih li slučajno vidjela njegov Jeep. Srce mi je ubrzano kucalo kad sam shvatila da ga nema nigdje, a približava se vrijeme nastave.

„Andy!“ –čula sam Koleov glas.

Okrenula sam se i vidjela ga odmah iz sebe.

„Hej.“ –pozdravila sam ga. „Jesi li vidio Nathea možda?“

Podignuo je zbunjeno obrvu i promatrao me iznenađenim pogledom.

„Što je?“ –upitala sam zbunjeno.
„Zar niste prekinuli?“ –uzvratio je.
„Opet smo skupa!“
„Što je s onim: nismo jedno za drugog?“
„Što je ovo?! Nitko ne želi da smo skupa?!“
„Nije to, nego...“
„Zaboravi!“

Zbunjeno je podignuo ruke i odmaknuo se u stranu, a ja sam nervozno prošla kraj njega. Sve je počinjati živcirati zbog toga što nigdje nisam mogla naći Nathea i bojala sam se najgoreg.

„Andrea, čekaj!“ –vikala je Willow.

Stala sam i pričekala ju da mi priđe.

„Nešto si nervozna?“ –upitala me.
„Ne ispituj, molim te.“ –zakolutala sam.
„Opet si se posvađala sa Natheom?“
„Zar ti nisam rekla prije nekoliko sekundi da ne ispituješ?“

Pogledala je iznenađeno u mene, a ja sam odmahnula glavom i požurila prema ulazu.

Nathaniel

Sjedio sam u dnevnom boravku dok su svi prozori bili zatvoreni. Sjedio sam u mraku, a samo nekoliko zraka sunca su se probijale kroz rupice na roletama. U ruci sam držao bocu krvi koju sam prislonio na glavu dok sam zamišljeno gledao ispred sebe.

Jutros nisam imao volje ići u školu unatoč tome što sam ju namjeravao ponovno pohađati. Mislio sam da su stvari išle na bolje s Andreom, ali kad sam ju ugrizao i popio njenu krv, shvatio sam da mi doista nije mjesto u onom gradu.

Godinama nisam napadao ljude da bih se nahranio, ali zbog njega se sve počelo mijenjati. Nitko me nije privlačio toliko koliko i ona. Njena je krv bila ukusna, a znao sam da ne bih mogao izdržati, a da ju ponovno ne ugrizem i okusim.

Oglasilo se zvono. Okrenuo sam glavu prema vratima dnevnog boravka, stavio bocu na stol i dignuo se uzdahnuvši. Osjetio sam dobro njen miris i znao sam da je Andrea vjerojatno došla provjeriti zbog čega me nije bilo jutros u školi. Pogledao sam na sat, a vrijeme nastave je nedavno bilo završilo, pa sam odmah shvatio da sam bio u pravu.

Nesigurno sam stajao pred vratima i držao ruku na kvaku, a ona je nekoliko puta pozvonila vjerojatno kako bih požurio. Otvorio sam ih.

„Napokon!“ –uzdahnula je.
„Što radiš ovdje?“ –upitao sam ju nagnuvši se na vrata, te prekriživši ruke na prsima.
„Došla sam vidjeti zbog čega te nije bilo u školi.“
„Jer sam možda bio doma?“
„Nathe, ne glupiraj se! Nisi mi se javio na telefon, nisi bio u školi... Što je s tobom?“

Maknuo sam glavu u stranu.

„Nathe, pogledaj me!“ –naredila mi je ljutito.

Pogledao sam ju krajičkom oka. Pogled mi je pao na njen vrat na kojemu nije bilo znakova mojeg ugriza jer je stavila dolčevitu, pretpostavljam, da bi izbjegla pitanja kod kuće i u školi.

„Što je bilo?“ –upitala me i zakoračila prema meni. „Zbog čega si tako hladan odjednom?“

Pogledao sam u nju i šutio. Nisam želio biti hladan jer sam znao da bi ju to moglo povrijediti, a to je bilo zadnje što sam želio. Naravno, razmišljao sam o tome da bih ju jedino na taj način mogao maknuti od sebe, a i tako da odem iz grada. Unatoč tome što sam to jako želio, nisam mogao. Veća sila me držala u onaj grad, u onu kuću... a ta sila je bila ona.

„Nathe...“ –uzdahnula je i pomaknula pramen kose iza uha.

Odmahnuo je glavom.

„Poljubi me.“ –rekla je, a ja sam podignuo zbunjeno pogled prema njoj. „Poljubi me!“

Kad mi je to rekla drugi put, imao sam osjećaj da mi naređuje. Stajao sam preko puta nje i gledao ju u tišini, ne radeći ništa. Nisam bio siguran je li bilo pametno opustiti se ponovno u njenoj blizini.

„Idi k vragu, Nathe.“ –odmahnula je glavom i spustila se niz stepenice.

Želio sam ju zaustaviti, ali nisam. Pustio sam i gledao ju kako odlazi.

Nathaniel

Bio sam već dovoljno daleko od Salema kad sam poludio iznenada i vratio se natrag kako bih ipak pokušao riješiti ono s Andreom. Osjećao sam se prazno dok sam odlazio, kad mi je rekla da ju pustim na miru. Kad sam ju pronašao osjećao sam se odlično, osjećao sam da ponovno živim, a kad me napustila, osjećaj praznine me ponovno uhvatio, a to sam mrzio. Nisam se želio osjećati prazno i samo kad sam znao da bih ju mogao zamoliti za još jednu priliku.

Parkirao sam se u dvorište kuće koju sam namjeravao prodati, a sada sam bio sretan što ipak nisam stavio još oglas. Naravno, ako mi ne uspije ništa sa Andreom onda doista namjeravam otići iz onog grada, te prodati kuću. Duboko sam uzdahnuo jer sam se osjećao umorno. Ipak sam putovao satima, zapravo, cijeli dan, te se vratio tek navečer. Jedva sam čekao da se bacim u krevet i malo odmorim. Nikada nisam pomislio da bi se vampiri mogli umarati, ali očito je i to bilo moguće.

Zatvorio sam vrata auta, zaključao ih i pjevušeći se popeo stepenicama. Prišao sam ulaznim vratima i osjetio poznati miris. Okrenuo sam se i primijetio Andreu kako spava na klupici na terasu. Začuđeno sam gledao u nju jer nisam znao što je ondje radila. Počešao sam se po kosi i pogledao oko sebe. Nikoga ondje nije bilo, pa sam odahnuo jer je bila netaknuta. Nitko ju nije ozlijedio, ali i dalje sam se pitao što je radila ondje.

„Andrea...“ –prozvao sam ju.

Otvorila je svoje prekrasne smeđe oči i pogledala ravno u moje. Podignula se sa klupice istog trena i pogledala oko sebe. Počešala se po kosi, mahnula njome i mirno stajala na mjestu.

„Što radiš ovdje?“ –upitao sam ju.
„Ja...“ –prošaptala je i pogledala u pod. „Rekli su mi u školi da si se ispisao.“
„Jesam.“
„Zašto? Mislim... Došla sam ovdje popodne, ali nije te bilo kod kuće.“
„Jer sam otišao, ali ponovno se vratio.“

Oblikovala je usta u slovo o.

„Otišao?“ –upitala je iznenađeno.
„Rekla si da me ne želiš kraj sebe.“ –slegnuo sam ramenima.
„Nathe...“
„Što je? Rekla si to! Više puta!“
„Žao mi je.“
„Što uopće radiš ovdje?!“

Uzdahnula je. Nisam se uopće ljutio na nju, ali namjerno sam se ponašao bezobrazno. Htio sam ju potrčati zagrliti, poljubiti i moliti da me posluša, ali pokušavao sam biti što ozbiljniji sam mogao. Htio sam vidjeti što je radila ondje, ali... ako je stajala preda mnom unatoč tome što me tjerala od sebe... to je nešto trebalo značiti.

„Želim znati cijelu istinu. Bez laži, ovoga puta, molim!“ –rekla je.

Klimnuo sam glavom, otključao vrata i pozvao ju gestom glave u kuću. Prošla je kraj mene i upalila svijetlo u hodniku, te ušla u dnevni boravak. Zaklopio sam oči, duboko uzdahnuo i krenuo za njom.

Andrea

Znatiželja me ponovno vratila u njegovu kuću, a i naravno... saznanje da je on otišao. Kad sam čula da se ispisao iz škole, osjećala sam se užasno. Imala sam osjećaj da dio mene nedostaje i bila sam prazna. Jest da smo se nas dvoje poznavali mjesec dana, a dva tjedna smo bili zajedno, ali... bilo mi je stalo do njega... sviđao mi se.

„Sjedni.“ –rekao je.

Klimnula sam glavom i sjela na fotelju, a on na trosjed. Neko vrijeme je gledao u tišini u mene, a ja sam onda maknula pogled i skrenula ga prema prozoru. Bilo mi je čudno sjediti s njime u istoj prostoriji, znati da mi je tajio nešto onako veliko i da sam ga otjerala od sebe, a on me doista poslušao.

„Želiš li popiti nešto ili pojesti?“ –prekinuo je tišinu.

Odmahnula sam glavom i udostojila se pogledati ga ravno u oči.

„Želim znati istinu.“ –ponovila sam mu.
„Da vidimo...“ –uzdahnuo je, prekrižio noge i pogledao u strop. „Rođen sam 1942. godine u Londonu. Roditelji nisu poginuli u nesreći već ih je vampir ubio, a mene ugrizao i pustio na život. Od 1960.-e pokušavam pronaći Marcusa, vampira koji mi je uništio život i zakunuo se da ću ga pronaći i ubiti ga vlastitim rukama! Osjetio sam njegov miris u blizini Salema, pa sam došao ovdje u nadi da ću ga pronaći, ali pronašli su me njegovi sljedbenici i zamalo ubili u šumi. To je bilo onog dana kad sam te napao ispred svoje kuće!“

Klimnula sam glavom i slušala ga sa zanimanjem.

„Što te još zanima?“ –pogledao me.
„Zašto si mi izbrisao pamćenje?“ –upitala sam.
„Zato što nitko, osim vampira, ne bi trebao znati da mi postojimo. Sada znaš...“
„Zašto mi nikada nisi ništa rekao?“
„Zbog istog razloga zbog kojeg sam ti izbrisao pamćenje, a i... Vidjela si kako si se ponijela prema meni kad si otkrila što sam.“
„Oh, oprosti, ali ne možeš očekivati da će sve biti savršeno, da ću ti potrčati u zagrljaj nakon što sam te vidjela! Mislim... Nije da upoznaješ svaki dan vampira, nešto što... nešto što...“
„Ne bi trebalo postojati?“
„DA!!!“

Nastala je tišina, ponovno, a ja sam duboko uzdahnula, nagnula na naslonjač i osjetila kako mi cijelo tijelo drhti od nervoze i uzbuđenja; možda i od živciranja. Srce mi je luđački tuklo dok sam gledala u njega i čekala da nešto traži.

„Što radiš ovdje?“ –uzvratio je. „Rekla si da ne bih trebao postojati. Što onda radiš ovdje, ha?“
„Nisam to rekla!“ –zakolutala sam očima.
„Ali mislila si!“
„Nisam...“
„Andrea... Odlazi, molim te! Sutra, ako budeš prošla ovuda, mene neće biti. Rekao sam ti sve što sam trebao, što si željela, a sada... odlazi.“

Dignula sam se sa fotelje i izašla iz dnevnog boravka u tišini. Krenula sam prema vratima, bila sam spremna izaći odande, ali kao da mi neka veća sila nije to dopuštala. Stajala sam na mjestu, držala kvaku, ali nisam htjela povući. U glavi su mi se vrtjele njegove riječi; one u kojima je govorio da ga sutra neće biti, a ja... Nisam to mogla dopustiti.

„Slušaj...“ –vratila sam se natrag, a on je podignuo pogled prema meni.
„Što želiš?“ –uzdahnuo je.
„Želim te kraj sebe.“

Začuđeno je pogledao u mene.

„Trebaš razumjeti, Nathe.“ –uzdahnula sam. „Stalo mi je do tebe više nego možeš zamisliti, ali bila sam u šoku. Uplašila sam se!“
„Znam.“ –rekao je.
„I... I... Ne želim da odeš! Kad su mi rekli da si otišao... imala sam osjećaj da je moja polovica nestala zajedno s tobom. Kad si mi rekao da te sutra neće biti... Nisam ti mogla dopustiti da odeš, tj. ne mogu ti to dopustiti!“

Gledao me u tišini, a onda se dignuo sa trosjeda, prišao mi i poljubila. Obgrlila sam ga rukama oko vrata i uzvratila mu strastveno poljubac. Njegove su ruke klizile niz moja leđa, a zatim me podignuo sa poda i nagnuo na zid.

„Volim te.“ –rekla sam mu.
„Volim i ja tebe.“ –spustio me na pod.
„Gdje ti je soba?“

Zbunjeno je podignuo obrvu, a ja sam mu se osmjehnula. Podignuo me sa poda i, prije nego sam se snašla, stvorila u njegovu sobu.

„Ovdje.“ –spustio me na pod.
„Kako...“ –zbunjeno sam pogledala oko sebe.
„Recimo da je brzina naša jača strana!“

Oblikovala sam usta u slovo o, a on mi se osmjehnuo i privukao me k sebi ljubeći me po usnama, te se spustio na moj vrat. Duboko sam uzdahnula, zaklopila oči i opustila se. Uvukao je ruke ispod moje majice, podignuo ju i skinuo sa mene, a ja sam skočila na njega.

Podignuo me sa poda, nježno me odložio na mekani krevet i u nekoliko sekundi skinuo moje riflene hlače. Ležala sam pred njima u grudnjaku i gaćicama dok je on još bio obučem, a to mu nisam mogla dopustiti.

Odgurnula sam ga u stranu, sjela na njega, te mu skinula majicu, a on me ponovno gurnuo u stranu i počeo me ljubiti po tijelu. Podignuo je gornji dio moga tijela, skinuo mi grudnjak i nježno prošao rukama preko njih, ne odavajući se od mojih usana.

Nakon što je neko vrijeme uživao ljubeći me, a ja sam uživala u tome, opuštala se pod njegovim dodirima, skinuo mi je i gaćice koja su u tamnom dijelu sobe. Skinuo je i svoje hlače, napokon, a zatim me poljubio nježno u čelo, pa u usne. Obgrlila sam ga rukama oko vrata, uživajući u onome što smo radili.

Osjetila sam ga duboko u sebi i zastenjala. Naravno, nije me boljelo jer sam to više puta radila sa Koleom, ali... vođenje ljubavi s Nathanielom je bilo puno drugačije jer je bio nježniji prema meni.

Noktima sam prošla po njegovim razvijenim, savršenim, mišičavim leđima. Nisam se niti jednom mogla odvojiti od njegovih usana dok je on ulazio gore – dolje u meni. Odvojio je naše usne, poljubio me u vrat, a ja sam duboko uzdahnula zarivši nokte u njegovim leđima.

Nije pisnuo unatoč tome što sam znala da bi ga ono moglo boljeti. Nisam mogla izdržati, a da to ne učinim jer je ono što je radilo bilo toliko savršeno da se želja za njegovim tijelom razvijala sve više i više. Odgurnula sam ga u stranu, sjela na njega i zastenjala dok je on opipavao svaki dio moga tijela.

Osjetila sam da bih svakog trena mogla doživjeti vrhunac, a onda primijetila da je Nathaniel pokazao očnjake. Preplašeno sam pogledala u njega, a on me snažno ugrizao za vrat.

Andrea

Šetala sam se po šumi zajedno sa Simbom. Svako toliko bih čula zvukove oko sebe, pa bi me jeza prošla, ali pokušavala sam ne razmišljati o onome što se događalo oko mene, što se moglo nalaziti u mojoj blizini.

Iznenada sam čula zvuk točno iza sebe, pa sam se okrenula kako bih vidjela što me to pratilo. Šokirala sam se i ukipila na mjestu kad sam vidjela vampira. Njegovo naborano čelo i šiljasti zubi su me uplašili toliko da nisam više mogla disati.

Krenuo je prema meni, ali u istom trenutku se pretvorio u prah, a vjetar ga je odnio odande. Šokirano sam gledala u muškarca plavih očiju koji je držao uperen pištolj u mene. spustio je ruku, napravio korak naprijed i mogla sam dobro vidjeti o kome se to radilo: Nathanielu. Raširio je svoje oči dok sam ih ja fiksirala.

„Nisi ništa vidjela. Nećeš se sjećati što se dogodilo u proteklih nekoliko minuta, jasno?“ –rekao je.

Istog trenutka sam se probudila derajući se. Osjetila sam kako mi se znoj slijeva niz lice, a srce je ubrzanije kucalo.

Vrata su se naglo otvorila, a svijetlo upalilo. Pogledala sam u njih i na pola otvorila oči pošto mi je svjetlost zasmetala. Vidjela sam pospanu Erin na ulazu, pa sam pogledala u sat i shvatila da je bilo tri i petnaest.

„Imala si noćnu moru?“ –upitala me zijevajući.

Klimnula sam glavom.

„Sve je u redu?“ –upitala me.
„Ne brini se za mene.“ –osmjehnula sam se. „Nisam više dijete za koje se trebaš brinuti!“
„I dalje si moja mlađa sestra.“
„Laku noć, Erin. Naspavaj se!“
„Laku noć, Andrea!“

Nasmiješila sam joj se, a ona je ugasila svijetlo i zatvorila vrata. Duboko sam uzdahnula, prislonila glavu na jastuk i okrenula se prema prozor. Zamalo sam se izderala kad sam vidjela siluetu čovjeka na terasi. Srce mi je ubrzano kucalo jer sam znala da je to bio Nathaniel, ali nisam znala što je ponovno želio od mene.

Dignula sam se sa kreveta, duboko uzdahnula i stavila majicu dugih rukava na sebi kako se ne bih prehladila. Noći su inače bile užasno hladne u Salemu, kad je jesen počinjala, pa sam znala da bi mi moglo biti hladno kad otvorim vrata. Prišla sam im i, kao što su moje pretpostavke bile točne, Nathe je bio ondje.

„Što radiš ovdje u sred noći?“ –upitala sam se prekriživši ruke na prsima.
„Želim pričati s tobom.“ –odgovorio je kao da mu nekoliko sati prije nisam ponovila više puta da ne namjeravam razgovarati s njime.
„Jesi li mi ti izbrisao pamćenje?“

Oblikovao je usta u slovo o.

„Kako...“ –započeo je.
„Jesi li ili nisi?!“ –upitala sam ga ljutito.

Skrenuo je pogled. Nije morao govoriti na moje pitanje jer je već to učinio tako što je maknuo pogled s mene.

„Bilo je za tvoje dobro.“ –prošaptao je.
„Jebi se, Nathe!“ –zakolutala sam očima i krenula zatvoriti vrata, ali zaustavio ih je.
„Hoćeš li me pozvati unutra?“
„Zašto bih?“
„Jer želim na miru razgovarati, želim ti sve ispričati, a ne mogu ući ako me ti ne pozoveš.“
„Odlično.“
„Pozivaš me?“
„Ne! Odlazi! Ne želim te nikada više vidjeti, jasno?! Nestani iz mog života i pusti me na miru.“

Promatrao me tužnim i razočaranim izrazom lica.

„Stvarno to želiš?“ –upitao me nesigurno.
„Da!“ –odgovorila sam mu odlučno.

Klimnuo je glavom, a ja sam pogledala u stranu.

„Onda će to tako i biti.“ –rekao je, a kad sam pogledala ispred sebe, njega više nije bilo.

Zakoračila sam na terasu i pogledala oko sebe, a njega nigdje nije bilo. Zapuhao je jak vjetar, pa sam se obgrnula majicom i, duboko uzdahnuvši, se nagnula na zid. Podignula sam pogled u nebo. Imala sam osjećaj da bi svakog trena mogla pasti kiša jer je sijevalo i grmjelo. Osjećala sam se pomalo prazno.

***

Izašla sam nevoljno iz automobila kojeg sam parkirala na školsko parkiralište. Pogledala sam oko sebe, a Nathanielovog Jeepa još nije bilo. Bila sam začuđena zbog toga pošto je inače uvijek bio ondje prije mene, ali mislila sam da je možda prespavao. Odmahnula sam glavom jer nisam znala zbog čega sam se obazirala na njega kad više nismo bili skupa.

„Andrea!“ –Willow je žurila prema meni.
„Hej.“ –pozdravila sam ju nasmiješeno.
„Zar Nathe i ti više niste skupa?“
„Kako znaš?“
„On mi je rekao.“

Zbunjeno sam pogledala u nju.

„On?“ –ponovila sam kao da nisam razumjela. „Gdje je on sada?“
„Ne znam. Bio je ovdje desetak minuta, pa nestao!“ –slegnula je ramenima.

Klimnula sam glavom i pogledala u drugu stranu.

„Što je bilo? Povrijedio te? Bio je loš prema tebi?!“ –upitala me. „Reci mi da ga mogu zadaviti!“
„Ništa.“ –odmahnula sam glavom i prošla kraj nje. „Nismo jedno za drugo i to je to!“
„Do jučer to nisi govorila.“
„Jučer sam to otkrila, pa što, ha?!“

Zbunjeno je gledala u mene, a ja sam odmahnula glavom i prošla kraj nje. Bilo mi je žao što sam povisila ton na nju, ali bila sam nervozna – naravno, to nije bila izlika. Vidjela sam Kolea kako mi prilazi, pa sam stala.

„Čuo sam da je Nathe podignuo papire iz škole. Ispisao je!“ –rekao je.

Šokirano sam gledala u njega.

Nathaniel

Otvorio sam škrinju u kojemu su bile boce krvi. Podignuo sam frižider i počeo stavljati boce u njega kako se krv ne bi pokvarila dok se budem vozio. Izvukao sam jednu bocu prije nego sam zatvorio frižider i popio ju penjajući se stepenicama na kat.

Uzeo sam sve što mi je bilo potrebno. Namještaj i ostale kućne potrepštine sam ostavio ondje, naravno, jer mi to nije trebalo. Imao sam dovoljno novaca da mogu kupiti novu kuću ili stan sa svime unutra jer su mi roditelji bili bogati. Uzeo sam samo stvari koje su mi bile potrebne, a i dalje sam imao osjećaj da ne bih trebao otići odande.

Naravno, trebao sam poštovati Andreinu odluku i to da me više nije htjela vidjeti. Nisam ni sumnjao da bi me ona htjela uz sebe nakon što je otkrila da sam čudovište. Nisam želio ostati u Salemu znajući da me ona mrzila, da me nije htjela viđati više, pa sam odlučio otići kako bi joj bilo bolje.

Spustio sam pogled na svoj prst na kojemu je bio i prsten. Htio sam ga skinuti više puta onog jutra jer je vani bilo jako sunce i znao sam da bih okončao svoj prokleti život, ali sjetio sam se da sam se morao osvetiti zbog ubojstva svoje obitelji. Jedino me još to držalo na “životu“.

Zatvorio sam vrata kuće i spustio niz stepenice. Otvorio sam gepek i stavio frižider na svoje mjesto, kraj putnih torbi. Duboko sam uzdahnuo i zatvorio ga, te pogledao prema Andreinoj kući. Odmahnuo sam glavom, otvorio vrata i sjeo na svoje mjesto, a radio se odmah upalio.

It's like one step forward and two steps back
No matter what I do you're always mad
And I, I can't change your mind
I know it's like trying to turn around on a one way street
I can't give you what you want
And it's killing me
And I, I'm starting to see
Maybe we're not meant to be

Nadureno sam pogledao ispred sebe jer me ona pjesma podsjeća na Andreu i sebe. Stisnuo sam gas i izašao iz dvorišta.

Sretan rođendan Patricia! Sve najnajnaaaajjjjjjjjjjbolje!! < 3

P.S. Ako netko vidi ovaj post prije nego sam mu javila; ispričavam se. Namjestila sam ga popodne da se objavi točno u ponoć jer sam išla vani, a ne znam kad ću se vratiti. XD

Nathaniel

Nervozno sam hodao gore – dolje, po dnevnom boravku, i čekao da se Andrea probudi. Okus njene krvi mi je još bio u ustima, a njega sam što prije trebao izbrisati, izbaciti iz sebe kako me želja ponovno ne bi uhvatila i na kraju ju napao. Jedva sam čekao da se probudi kako bih joj izbrisao pamćenje i kako bi zaboravila na sve što je vidjela. Jednom sam joj već to učinio, ali tada mi nije bilo toliko stalo do nje.

Pogledao sam još jednom u nju. Nježno, mirno i spokojno je spavala na trosjedu. Snivala je poput anđela, a nadao sam se da će sve biti kako treba nakon što joj uklonim iz glave ono što je vidjela prije nekoliko minuta. Tek nakon što je pala u nesvijest, preda mnom, shvatio sam što se dogodilo; shvatio sam da je vidjela i znala sve, a to se nikada nije smjelo dogoditi.

Promatrao sam njenu ruku, koja je bila u zavoju jer je previše krvarila, a ja nisam mogao dopustiti da rana bude otvorena jer sam znao da bi me ponovno privlačila njena krv. Naravno, miris me i dalje privlačio jer se jako dobro osjećao u zraku, pa sam otišao u prizemlje po dozu krvi iz boce kako bih savladao svoju prokletu žeđ. Jedna boca mi nije bila dovoljna, pa sam popio još jednu. Tek tada sam znao da bih mogao izdržati kraj Andree unatoč tome što sam i dalje osjećao miris njene krvi.

Duboko sam uzdahnuo i izašao iz podruma. Popeo sam se laganim korakom na prizemlje, rukom prošao kroz kosu i zastao na ulazu u dnevni boravak kad sam vidio Andreu kako sjedi na trosjedu. Pogledala me šokirano, raširivši oči dok sam ja ukočeno stajao na mjestu.

„Andrea...“ –napravio sam korak naprijed.
„Ne približavaj mi se!“ –dignula se i stavila ruke pred sobom.
„Molim te, daj da ti objasnim!“
„Nemaš mi što objašnjavati, Nathe!“
„Samo me pogledaj u oči!“

Odmahnula je glavom gledajući u pod. Naravno, nisam ju mogao natjerati da me pogleda jer ju nisam želio ozlijediti. Znao sam da će poludjeti kad joj se približim i da bih morao upotrijebiti svoju snagu da ju natjeram da me pogleda. Razmišljao sam o tome što mi je bilo najpametnije u onom trenutku, što sam mogao učiniti kako bi obavio što sam trebao.

„Andrea...“ –uzdahnuo sam.

Odmahnula je glavom i krenula prema ulaznim vratima. Zaboravila je da mora proći pored mene kako bi izašla iz one prostorije, pa se na kratko zaustavila, pogledala me krajičkom oka, te ponovno spustila pogled.

„Makni mi se s puta.“ –prošaptala je.
„Molim te, trebamo pričati!“ –stavio sam ruku pred njom.
„Pusti me, Nathe. Kunem ti se da ćeš platiti ako me istog trena ne pustuš!“
„Zašto mi ne daš priliku i poslušaš me?“
„ZAŠTO MI NIKADA NISI REKAO ŠTO SI?!“

Stajao sam ukipljeno na mjesto.

„Žao mi je...“ –prošaptao sam.
„Bojim te se, Nathe!“ –uzvratila je.

Šokirano sam pogledao u nju. Nisam mogao vjerovati da se cura koju sam volio bojala mene, a nikada ju nisam želio ozlijediti. Malo prije to nisam bio ja. Bio sam vampir koji je proganjao vampire koji su proganjali curu koju sam volio i bio sam toliko bijesan zbog toga da nisam znao što se oko mene događalo.

„Nikada te ne bih ozlijedio.“ –odmahnuo sam glavom uvrijeđeno.
„Pio si moju krv!“ –uzviknula je.

Oblikovao sam usta u slovo o. Nisam se mogao izvući iz onoga. Govorio sam joj da ju ne bih ozlijedio, a znao sam dobro da mi ona u to nije mogla vjerovati jer sam: kao prvo – bio vampir, a kao drugo – popio njenu krv.

„Ne približavaj mi se nikada više, Nathaniel!“ –prošla je kraj mene i istrčala iz kuće.

Zaklopio sam oči, stisnuo šake i potrčao za njome. Bio sam puno brži od nje, pa sam ju zaustavio prije nego je izašla iz dvorišta. Udarila je u moje tijelo i podignula pogled prema meni. Krenuo sam prema njenom licu, a ona je udarila moju ruku i bijesno pogledala u mene.

„Što ne razumiješ, Nathe?!“ –viknula je i ljutito udarila po prsima. „Ne – želim – te – kraj – sebe!“
„Andrea, daj me, molim te, poslušaj!“ –uzdahnuo sam. „Znam da sam ti tajio i da...“
„Ne želim te slušati, Nathe! Ostavio me na miru, ozbiljna sam!“

Želio sam nešto reći, pokušati ju nagovoriti da me posluša, ali prekinula su me svijetla automobila koji je prolazio onuda.

„Kole...“ –Andrea je tiho prošaptala njegovo ime, te pogledala u mene. „Zbogom, Nathe!“

Prošla je kraj mene i mahnula mu dok sam ja stajao na mjestu, gledajući kako cura koju sam po prvi puta zavolio, nakon pedeset godina, odlazi od mene.

Andrea

„Kole, molim te, stani.“ –mahnula sam mu dok mi je cijelo tijelo drhtalo.

Njegov automobil se zaustavio, na sreću, odmah pored mene, a prozor se polako spuštao.

„Hej, Andrea...“ –pogledao je u mene, a zatim iza, pretpostavila sam, u Nathaniela. „Što je bilo?“
„Možeš li me, molim te, odmaciti doma?“ –upitala sam uzdahnuvši.

Klimnuo je glavom. Okrenula sam se i pogledala u svog bivšeg dečka kako stoji u dvorištu, prekriženih ruku na prsima. Spustila sam pogled i osjetila kako mi srce kuca po cijelome tijelu. Zaklopila sam oči, prošla pred Koleovim autom i otvorila suvozačeva vrata. Pogledala sam još jednom u Nathaniela, a zatim sjela u automobil svog bivšeg dečka.

„Što je bilo?“ –upitao me ozbiljnim tonom glasa.

Odmahnula sam glavom i pogledala u drugu stranu. Nisam htjela gledati u Nathea.

„Andrea, što je bilo?“ –ponovio je dok smo se udaljavali od kuće.
„Ništa.“ –uzdahnula sam.
„Kako ništa?! Uzrujana si! Nathe isto ne izgleda najbolje. Što se dogodilo?“
„Prekinuli smo, ako te baš mora zanimati!!!“
„Zašto?“
„Zato što... zato što jednostavno nismo jedno za drugo. Hoćeš li napokon prestati ispitivati?“
„Oprosti.“

Uzdahnula sam i odmahnula glavom.

„Oprosti.“ –okrenula sam se prema njemu. „Samo...“
„Što ti se dogodilo s rukom?“ –upitao me zaustavivši naglo auto.

Udarila sam glavom ispred sebe pošto se nisam zavezala. Udarac mi je počeo pulsirati glavom, pa sam zajaukala i prošla rukom po čelu.

„Jesi dobro?“ –preplašeno će Kole.

Pogledala sam u njega i počela se smijati na sav glas.

„Ok... Nisi dobro...“ –promrmljao je.
„Ma dobro sam, bez brige!“ –nacerila sam se. „Glava me samo malo boli, ali sama sam kriva jer se nisam zavezala!“
„Tvoja sestra će me ubiti ako ovaj udarac ostavi posljedice, a imam osjećaj da već jest.“
„Ma ne brini se! Doista mi nije ništa!“

Počešao se po kosi i pogledao me zabrinutim izrazom lica. Osmjehnula sam se i potapšala ga po ramenu.

„Idemo doma, molim te.“ –uzdahnula sam. „Umorna sam i... želim se naspavati!“

Klimnuo je glavom, upalio motor i nastavio prema mojoj kući.

„Nisi odgovorila na pitanje.“ –rekao je.
„Koje?“ –pogledala sam u njega.
„Što ti se dogodilo s rukom?“
„Oh... Ma pala sam i ogrebla se. Nathe mi je dao zavoj!“

Klimnuo je glavom.

„Sigurno?“ –upitao me ozbiljnim glasom.
„Nije me tukao, Kole!“ –zakolutala sam očima. „On...“

Stala sam neko vrijeme i gledala pred sobom.

„On što?“ –uzvratio je.
„On me nikada ne bi ozlijedio!“ –odgovorila sam.
„I bolje mu je jer bih ga inače razbio!“

Nasmijala sam se, a on se parkirao ispred ulaznih vratiju moga dvorišta.

„Hvala ti na prijevozu, Kole.“ –otvorila sam vrata automobila.
„Nema na čemu, Andy!“ –osmjehnuo mi se.

Izašla sam iz auta, zatvorila vrata i otvorila kapiju. Potrudio mi je, pa sam mu mahnula i laganim korakom se uputila prema ulazu u kući. Spuštenog pogleda razmišljala sam o onome što sam rekla Koleu. Rekla sam mu da mi Nathaniel nikada ne bi ozlijedio, a malo prije... malo prije je lizao moju krv. Pala sam u nesvijest zbog straha. Bojala sam se da bi me mogao ubiti.

Lavež psa mi je odvratio misli, pa sam podignula pogled i vidjela Simbu kako trči prema meni. Čučnula sam i snažno ga zagrlila dok je on lizao moje lice i mahao repom.

„Gdje si ti bila?!“ –ljutito me upitala Erin. „Simba je došao bez tebe!“
„Izgubila sam ga iz vidika i tražila ga po šumi.“ –slagala sam.
„Zabrinula sam se za tebe! Mislila sam da ti se nešto loše desilo! Jaremy traži!“
„Niste se trebali zabrinuti za mene. Nazovi ga i reci mu da se vrati kod kuće!“

Erin je odmahnula glavom, a ja sam pozvala Simbu i ušla u kući. Odmah sam se popela na kat jer nisam htjela daljnja pitanja. Ušla sam u sobu, ostavivši Simbu pred vratima, te ušla u kupatilo i počela skidati zavoj kako bih vidjela kakva je bila rana. Ugriz vampira je bio i dalje vidljiv, pa sam stavila flaster kako bih izbjegla pitanja sutra ujutro.

Skinula sam odjeću sa sebe i bacila ju na pranje, te stavila pidžamu. Legla sam odmah u krevet, sklupčala se i duboko uzdahnula. Gledala sam u prozor razmišljajući o svemu što se dogodilo malo prije. Napali su me vampiri, koji inače nisu postojali ( ili sam barem ja mislila tako, mislila sam da su mitska bića ), doznala da je moj dečko jedan od njih i počeo je čak piti moju krv. Doista sam htjela zaboraviti na sve to; htjela sam se probuditi ujutro i shvatiti da je to san, ali znala sam da neće biti tako: znala sam da je sve ono bilo istinito.

Zaklopila sam oči i vidjela Nathaniela pred sobom; čula sam šaputanje: govorio mi je da zaboravim na nešto. Naglo sam ih ponovno otvorila i pogledala u sebe. Bila sam zbunjena jer nisam znala što mi se događalo, zbog čega sam sve ono čula u svojoj glavi.

Nathaniel

Buditi se ujutro kao da je napokon pronašlo svoje smisao. Dignuo sam se sa kreveta i pogledao u prozor. Zrake sunca su osvijetlile onu sobu, a ja sam spustio pogled na ruku na kojoj je bio prste. Rukom sam prošao preko njega razmišljajući što bi bilo da ga skinem. Vjerojatno me nikada više ne bi bilo, a to si nisam mogao dopustiti dok ne osvetim svoje roditelje.

Odmahnuo sam glavom jer za sada nisam htio o tome razmišljati. U glavi mi se vrtjela samo Andrea koja je sinoć postala moja cura. Nisam znao kako, zbog čega tako brzo, ali dugo sam bio bez nekoga, dugo sam bio sam i razmišljao o tome kako meni nitko ne treba. Varao sam se, ali na sreću... sjetio sam se na vrijeme da griješim i pronašao savršenu curu.

Dignuo sam se sa kreveta i obukao crnu majicu kratkih rukava. Iz ormara sam izvukao kariranu tamno plavu košulju i obukao se, a zatim izašao iz sobe kako bih se otišao umiti. Osjetio sam kako mi trbuh počinje kruliti, a očnjaci su izašli na vidjelo. Zakolutao sam očima i u nekoliko sekundi se stvorio u podrum. Popio sam bocu krvi, te izašao iz kuće. Andrea me vjerojatno već čekala pred kućom jer sam joj rekao da ne mora ići svojim autom već da ću ja doći po nju.

Njena kuća nije bila previše daleko od moje. Pričekao sam ju malo dalje od ulaza u dvorište jer su vrata bila otvorena. Primijetio sam da su se automatski otvorila i crni automobil je izašao odande. Pogledao sam u prozor i ugledao muškarca koji me krajičkom oka pogleda. Pretpostavio sam da je to bio suprug Andreine sestre.

Nakon nekoliko sekundi sam vidio i nju kako izlazi odande, pa mi se nasmiješila i prišla autu. Otvorila je vrata, sjela na suvozačevo sjedalo i poljubila me.

„Dobro jutro.“ –nasmiješila se.
„Dobro jutro!“ –uzvratio sam. „Jesi se naspavala?“
„Moglo bi se reći. Ti?“
„Jesam, napokon. Ne znam zbog čega, ali spavao sam baš kako treba! Dugo se nisam toliko naspavao.“
„Zbog učenja ideš kasno spavati?“

Pogledao sam u nju i nasmiješio se na kratko. Odmahnuo sam glavom i pogledao pred sobom razmišljajući o onome što je rekla. Puno mojih “vršnjaka“ je išlo kasno spavati zbog toga što su učili dok sam se ja trudio zaspati, a nisam mogao. Biti vampir nije bilo nimalo lako. Spavali smo inače preko dana jer bi nas zrake sunca spržile, ali s obzirom da sam pronašao način, koji je bio skriven u prstenu, da hodam po danu i spavam po noći morao sam se navikavati na novi način života.

„Nešto si se zamislio.“ –rekla je.
„Oprosti!“ –osmjehnuo sam se.

***

Parkirao sam se na školsko parkiralište, a Andrea je iskočila iz Jeepa zalupivši vratima. Pričekala je da zaključam vrata, pa sam joj prišao i obgrlio rukama oko ramena. Primijetio sam začuđene izraze lica učenika koji su prolazili onuda. Vjerojatno su se čudili što smo bili skupa jer inače sam rijetko pričao s nekime dok je ona bila vedra, nasmiješena i druželjubiva.

Vidio sam i Kolea kako stoji nagnut na svoj automobil i gleda u mene začuđenim izrazom lica. Na kratko je pogledao u Andreu, pa ponovno u mene, a zatim u pod. Imao sam osjećaj da ju još nije preboio, a to me činilo nervoznim... ljubomorni.

Andrea

„Nisam mogla vjerovati kad sam vas vidjela ujutro zajedno.“ –uzvratila je Willow.

Nasmiješila sam se i pogledala kroz prozor. Sjedile smo u kafiću u centru grada. Jest da ih nije bilo previše u Salemu, ali onaj u kojemu smo svakodnevno odlazile je bio najbolji. Osjećale smo se kao kod kuće ondje.

„Jučer si nas svejedno vidjela na parkiralištu.“ –rekla sam joj.
„Oh, vidjeli ste me, ha?“ –nacerila se.
„Slučajno.“

Zahihotala se.

„Morala sam vidjeti zbog čega vas nije bilo toliko.“ –slegnula je ramenima. „Ali morala si vidjeti kako su vas danas ljudi po školi gledali!“
„Tračeri!“ –nadodala sam i popila gutljaj cappuccina.
„I čini mi se da Koleu baš i nije drago što ste Nathe i ti skupa.“

Zbunjeno sam pogledala u nju ne shvaćajući zbog čega je spomenula njega.

„Kakve sad on ima veze?“ –upitala sam ju iznenađeno.

Zakolutala je očima.

„Kakve on ima veze, Will?“ –upitala sam ju ponovno.
„Ma daj, Andy, kao da to nisi sama shvatila.“ –odmahnula je glavom.
„Što to? Da mu je stalo do mene?“
„Bingo!!!“

Zakolutala sam očima i duboko uzdahnula. Nikada nisam voljela razmišljati kako je netko kojemu je stalo do mene bio povrijeđen jer mu nisam mogla uzvratiti ljubav, ali Kole je bio taj koji je sve pokvario. Gledala sam ga samo kao prijatelja. Naravno, znala sam da on osjeća nešto više i da se i dalje nadao da ćemo ponovno biti skupa, ali odavno sam mu rekla da nema povratka, da je davno uništio ono što smo imali.

„Andy?“ –Willow me lagano potapšala po ruci.
„Molim?“ –uzvratila sam.
„Što je bilo?“

Odmahnula sam glavom i pogledala kroz prozor.

„Već sam rekla Koleu da nema šanse da ćemo mi ikada više biti zajedno.“ –rekla sam.

Nekoliko dana kasnije

Nathaniel i ja šetali smo se po šumi kasno navečer. Simba je trebao u šetnju, pa smo nas dvoje produžili unatoč tome što su sutra bili ispiti u školi.

Bila je ugodna, hladna večer. Nije previše puhalo, ali dovoljno da me svako toliko prođu trnci po tijelu od hladnoće jer sam zaboravila staviti deblju majicu na sebe. Krajičkom oka sam vidjela da Nathe skida kariranu košulju, pa ju je prebacio preko mene.

„Nije potrebno. Svejedno idemo uskoro doma!“ –rekla sam mu.
„Svejedno meni nije hladno.“ –uzvratio je.
„Uopće?“

Odmahnuo je glavom.

„Vidiš?“ –obgrlio me rukom. „Tebi treba više nego meni!“
„Sigurno ti nije hladno? Mogu pretrpjeti do kuće, znaš?“ –nadodala sam.
„Znam, ali ne brini se. Nije mi hladno!“
„Hvala.“

Osmjehnuo se i poljubio me. Obgrlila sam ga oko vrata i poljubila, a on me privukao bliže sebi. Ispustila sam uzicu svoga psa koji je, vjerojatno, otišao njuškati malo dalje od nas pošto me cijelo vrijeme vukao. Ako sam nešto obožavala to su bile Nathanielove usne, od kojih se nisam mogla odvojiti, te snažne ruke, koje su me uvijek grlile.

Iznenada smo oboje čuli zvukove iza sebe. Okrenula sam se i pogledala u Simbu koji je gledao u grmlje i režao. Pogledala sam onda u Nathaniela koji je ukočeno stajao kraj mene i promatrao također grmlje.

„Što je bilo?“ –upitala sam ga iznenađeno.

Gurnuo me u stranu, a ja sam pala na pod. Pogledala sam šokirano u njega, te primijetila kako je muškarac skočio na njega. Dignula sam se preplašeno sa poda jer nisam znala što se događalo. Čula sam siktanje, a Nathaniel i dečko koji je skočio na njega su bili toliko brzi da nisam mogla pratiti što se događalo.

U sljedećem trenutku sam vidjela kako djevojka ide prema meni, ali nije bila normalna. Bila je čudna. Imala je naborano čelo, tamne oči i šiljaste očnjake. Šokirano sam gledala u nju jer je bilo nemoguće da su vampiri postojali, ali ona je izgledala kao jedna od njih. Što je bilo najgore, imala sam osjećaj da sam nešto slično onome doživjela, ali nisam znala kada niti je li to doista bila istina.

Vampirica je skočila na mene, uhvatila moju ruku i zagrizla ju, a ja sam se izderala udarivši je drugom rukom. Naravno, nije popuštala. Osjećala sam kako pije krv iz mene sve dok ju netko nije odgurnuo u stranu. Pogledala sam šokirano u Nathaniela koji je imao isti izraz lica vampirice koja me napala. Promatrao je moju ruku, te pogledao u mene dok sam ja i dalje šokirano, ukipljeno, gledala u njega ne vjerovajući u ono što se događalo.

„Nathe je vampir?“ –upitala sam se.

Netko je skočio na njega, a ovaj ga je laktom odgurnuo sa sebe i napao ga. Istog trena sam se dignula sa poda i potrčala odande, a Simba me pratio na sreću. Trebala sam se što prije maknuti iz šume, maknuti od njih... maknuti se od Nathaniela.

Nekoliko puta sam se spotaknula i izribala ruke, te pocijepala Nathanielovu košulju, ali ponovno sam nastavljala trčati kako bih što prije došla doma. Morala sam se sakriti od svega.

Ponovno sam zapela na kamen kojeg nisam vidjela i pala na pod. Duboko sam uzdahnula i podignula se sa poda. Pred sobom sam ugledala Nathaniela, pa sam vrisnula i napravila nekoliko koraka unazad. Gledao je u mene u tišini. Čelo mu je i dalje bilo naborano, a očnjaci jasno vidljivi. Srce mi je luđački tuklo i jedva sam uspijevala disati.

Nathe je napravio nekoliko koraka i približio mi se, a ja nisam mogla nikamo otići jer sam se nagnula na stablo. Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula. Kad sam ih sljedeći put otvorila, njegove su oči bile svega nekoliko centimetara dalje od mene. Gledala sam u tamne oči koje su nekada bile svijetle. Gledala sam u lice koje nisam poznavala.

Podignuo je ruku koja mi je krvarila, a ja sam se ukipila na mjestu gledajući ga i dalje u oči. Polizao je krv koja je klizila niz moju ruku, a ja sam istog trena pala u nesvijest.

Sretan rođendan, Arijana! :) < 3

Andrea

Kiša je i dalje padala onog jutra, kad sam se trebala probuditi za školu. Duboko sam uzdahnula, povukla tanku doku koja je pala na pod i pokrila se. Sklupčala sam se i zamišljeno gledala u prozor na kojemu su udarale kapi kiše dok su gromovi odjekivali u daljini. Najrađe sam željela ostati kod kuće i ne izlaziti uopće iz sobe, ali dobro sam znala da bi me Erin mogla svakog trena doći probuditi.

Dignula sam se, protiv svoje volje, s kreveta, duboko uzdahnula i rastegnula se. Rukom sam prošla kroz kosu koja je bila raščupana i krenula u kuhinju. Isprala sam lice, oprala na brzinu zube i počešljala se napokon, pa sam sada lako mogla proći rukom kroz nju.

„Andrea, jesi li budna?“ –čula sam Erin.
„Jesam.“ –izvirila sam iz kupatila.
„Još nisi spremna?“
„Ne. Malo sam produžila!“
„Požuri se malo. Mogla bi zakasniti!“
„Ovako i onako profesor iz zemljopisa ne zapisuje.“
„Kako želiš!“

Osmjehnula sam joj se, a ona je zatvarala vrata dok mi je Molly mahala. Izašla sam iz kupatila i otvorila ormar. Vani je postajalo hladnije, pa sam odlučila staviti majicu kratkih rukava, ali uzeti i majicu dugih koju sam odmah stavila na sebi. Spremila sam torbu i otišla se našminkati.

Spustila sam se niz stepenice nakon što sam obavila i uzela što sam trebala, te ušla u kuhinju u kojoj je Erin sjedila i čitala novine dok se moja prekrasna nećakinja igrala u dječjem boksu. Čučnula sam, pomilovala joj ružičaste obraščiće i utisnula poljubac u njeno čelo.

„Jesi gladna?“ –upitala me sestra.
„Ne.“ –odgovorila sam i dignula sa poda. „Idem odmah u školu!“
„Uživaj i vidimo se!“
„Aha! Sigurno ću uživati.“
„Nešto se loše dogodilo?“

Mahnula sam rukom, poslala joj poljubac i izašla iz kuhinje. Razmišljala sam kako će biti kad budem naišla na Nathea, ali odlučila sam da se neću obazirati na njega. Odlučila sam da ću biti kao što je on bio prema meni na početku.

***

Bilo mi je muka izaći iz automobila kad sam se parkirala na školsko parkiralište. Duboko sam uzdahnula, brojala od jedan do deset, te se smirila. Znala sam da će sve biti u redu jer je moralo biti tako. Previše sam se brinula oko gluposti i iritiralo me to što me povrijedilo njegovo jučerašnje ponašanje, ali unatoč tome mu nisam smjela pokazati da mi je bilo stalo. Nažalost... jest, bilo je.

Nisam ni sama znala da li mi je bilo stalo do njega kao do prijatelja ili do nečeg više, ali dobro sam znala da nisam mogla prestati misliti na poljubac kojeg mi je poklonio one večeri kad smo šetali Simbu zajedno.

Otvorila sam vrata automobila, izašla iz njega i otvorila kišobran. Zatvorila sam vrata, zaključala ih i laganim se korakom uputila prema ulazu. Gledala sam u pod, u svoje starke koje su se lagano močile, a nadala sam se da neće do kraja jer sam inače mrzila biti mokra; pogotovo za vrijeme nastave; zbog toga sam preferirala sunce i lijepo vrijeme.

Podignula sam pogled i vidjela Nathaniela u daljini, kako hoda ispod kišobrana. Odlazio je prema meni, a ja sam stala na mjestu nadajući se da će me netko spasiti. Nisam htjela razgovarati s njime; ne u onom trenutku!

„Andy!“ –začula sam Koleov glas.

Okrenula sam se i lagano se osmjehnula. Nakon prekida sam mrzila to što živimo u istom gradu i pohađamo istu školu, a tada sam bila sretna što je bio ondje jer je to značilo da sam se mogla maknuti od Nathea. Krajičkom oka sam pogledala prema njemu i, kao što sam i očekivala, udaljavao se.

„Kako si danas?“ –upitao me.
„Pospano.“ –odgovorila sam.
„Glavno je da nisi tužna.“
„Nisam uopće bila tužna jučer!“
„Plakala si!“
„Nisam!“
„Andrea, zar ne shvaćaš da te poznajem godinama? Znam kad plačeš, znam kad se smiješ od sreće, kad se smiješ jer moraš, kad te nešto muči... ZNAM te... Zaboravila si?“

Uzdahnula sam i maknula pogled s njega.

„Što je bilo?“ –upitao me obgrlivši me rukom oko ramena.

Pogledala sam ga zbunjeno, a zatim se maknula u stranu. Podignuo je ruke u znaku samoobrane.

„Mislim da mi se ne bi trebao toliko približavati.“ –uzvratila sam nadureno.
„Evo ga na!“ –pljesnuo je ruke. „Sad ćeš me ponovno izbjegavati!“

Zakolutala sam očima.

„Koliko ti se puta treba reći da mi je žao?!“ –uzdahnuo je.
„Shvatila sam, ali to ne znači da će sve biti kao prije. To ne znači da ću ti odmah skočiti u zagrljaj i završiti s tobom u krevetu!“ –odmahnula sam glavom. „Možemo biti prijatelji, ali ništa neće biti kao prije!“

Promatrao me u tišini.

„Barem smo prijatelji.“ –lagano mi se osmjehnuo.

Odmahnula sam glavom. Čula sam školsko zvono, pa sam se zajedno s njime uputila na nastavu. Požurili smo kako ne bismo zakasnili na sat. Pozdravili smo se na središtu praznog hodnika jer nismo pohađali isti predmet isti sat, te krenuli svatko na svoju stranu. Imala sam sreće što profesor još nije došao, pa se nisam morala opravdavati. Pogledala sam u Nathaniela koji je sjedio za stolom, maknula pogled i sjela za svojim.

„Kole i ti ste se pomirili?“ –upitala me Willow okrenuvši se prema meni.

Klimnula sam glavom.

Nekoliko dana kasnije

Nathaniel

Dosadilo mi je biti kod kuće, pa sam se uputio u grad kako bih se malo prošetao i prestao razmišljati o Andrei. U posljednje vrijeme se stalno družila sa Koleom, a mene izbjegavala. Naravno, ja nisam radio ništa kako bih ju prekinuo u tome. Nisam se ni potrudio porazgovarati s njome pošto sam ju neprestano viđao sa bivšim, a nisam im želio smetati unatoč tome što mi je ono užasno išlo na živce.

Popio sam zadnji gutljaj krvi kako bih ublažio žeđ i želju za Andreom, te ugasio svijetla u kući i izašao iz nje. Puhao je hladniji vjetar koji mi nije niti malo smetao. Bilo mi je ugodno. Spustio sam se niz stepenice, otključao auto, te stao na papučicu gasa. Izašao sam pažljivo iz dvorišta i krenuo prema gradu slušajući pjesme koje su se vrtjele na CD-u.

Nisam znao kao bih mogao otići, ali sam se ipak odlučio da bih mogao otići u kafić u kojemu su inače tinejdžeri išli. Jedva sam čekao popiti neko pivo ili bilo što samo kako bih se napokon opustio.

S obzirom da Salem nije bio velik, došao sam pred kafićem gdje sam primijetio Andrein Mustang. Uzdahnuo sam i izašao iz Jeepa unatoč tome što sam pomislio da bih mogao otići negdje drugdje, ali nisam htio bježati od problema.

Krenuo sam prema ulazu, progurao vrata i primijetio ju za boljarom zajedno sa Willow. Pogledao sam oko nje kako bih se osigurao da Kolea nije bilo ondje. Lagano sam se osmjehnuo i krenuo zadovoljno prema šanku. Gledao sam u nju, ne mucajući pogled, ali dobro sam znao kamo trebam hodati, da li se netko nalazi u mojoj blizini jer sam imao dobar sluh. Sjeo sam za šankom, na barsku stolicu, i dalje gledajući u Andreu koja se nasmiješeno igrala sa prijateljicom.

„Izvoli?“ –čuo sam ženski glas.
„Jedno pivo.“ –odgovorio sam pogledavši ju.

Klimnula je glavom i osmjehnula mi se, te krenula natočiti pivo u čašu. Pogledao sam ponovno prema Andrei, a ona je gledala ozbiljnim izrazom lica u Willow. Prišla joj je i šapnula nešto u uho.

„Idemo doma.“ –promrmljala je.

Dignuo sam se odmah sa stolice i uputio k njoj. Iznenađeno je gledala u mene, a ja sam morao iskoristiti priliku kad Kolea nije bilo ondje.

„Možemo pričati?“ –prišao sam joj.

Gledala me u tišini, sve dok ju Willow nije progurala laktom. Zakolutala je očima, ispružila joj štap i uzela majicu dužih rukava. Prošla je kraj mene i uputila se prema izlazu.

„Hvala.“ –rekao sam Willow.
„Slomi joj srce, slomit ću te cijelog!“ –nacerila se.

Osmjehnuo sam joj se i požurio za Andreom koja me već čekala ispred kafića prekriženih ruku. Zatvorio sam vrata i prišao joj.

„Budi brz. Nemam vremena!“ –uzvratila je.
„Ideš sa Koleom?“ –upitao sam ju pomalo nervoznim glasom.
„Ne tiče te se!“

I kao što sam i očekivao, bit će teško razgovarati mirno s njome. Vjerojatno se ponašala prema meni onako kao i ja prema njoj neki dan.

„Žao mi je zbog onoga.“ –promrmljao sam. „Nisam te htio povrijediti niti se onako ponašati. Bio sam živčan! Znam da to nije uopće izlika, ali... Žao mi je, ok?“

Pogledala me krajičkom oka dok sam ja smišljao što bih mogao dalje reći.

„Možeš mi slobodno reći da ti smetam, znaš?“ –pogledala je ispred sebe.

U njenim sam očima vidio tugu.

„Tko je ikada rekao da mi smetaš?“ –okrenuo sam ju prema sebi.
„Bio si prilično jasan onaj dan.“ –uzvratila je.
„Mislio sam da sam bio jasan prije nekoliko sekundi kad sam ti objasnio da sam bio nervozan i ponašao se zbog toga idiotski!“

Slegnula je ramenima.

„Znači...“ –uzdahnuo sam. „Nisam bio jasan!“

Pogledala je u drugu stranu.

„Stalo mi je do tebe, Andrea.“ –započeo sam. „Znam da zvuči ludu i glupo jer se dosta malo znamo, ali... Stalo mi je do tebe! Ove dane ti se nisam htio približiti jer si stalno bila sa Koleom. Možda griješim sada jer ti to sve govorim, ali ne mogu više šutjeti!“

Gledala me začuđenim izrazom lica.

„Ne bih se čudio da si ponovno sa Koleom.“ –počešao sam se po kosi.
„Nikada ne bih bila s njime ponovno!“ –rekla je uvrijeđeno. „Kole i ja smo samo prijatelji, a najviše sam se družila s njime kako bi tebe izbjegavala. Povrijedilo me tvoje ponašanje!“
„Oprosti!“
„I treba ti biti žao!“
„I žao mi je!“
„I bolje ti je!“
„Dobro!“

Obgrlila me rukama oko vrata i poljubila, a ja sam ju privukao bliže sebi, obgrlivši je svojim rukama oko struka.

Nathaniel

Cijelu noć sam bio budan jer nisam mogao zaspati. Budnim me držala žeđ koja se pojavila zbog Andree. Mirisala je previše dobro, a ja dugo nisam okusio ljudsku krv; ne onu od čovjeka kojeg sam progonio. Ponekad sam se bojao da bih mogao izgubiti kontrolu i skočiti na nju i zbog toga sam pio puno više nego inače, a i držao sam se malo dalje od nje.

Pogledao sam u prozor dok sam u ruci držao treću bocu punu krvi. Kapi kiše slijevale su se niz staklo, a svako toliko bi odjeknuo grom. Zaklopio sam oči i polako počeo ispijati krv. Veliki mlaz crvene hladne tekućine slijevao mi se niz grlo dok sam gutao bez prestanka, slušajući kako gromovi odjekuju u daljini... pa u blizini moje kuće.

Osjetio sam hladni, ugodni vjetar kako je ušao kroz otvoreni kuhinjski prozor, a zatim osjetio poznati miris. Raširio sam oči i dignuo se naglo sa trosjeda. Boca je pala na pod, a ja sam potrčao prema vratima podignuvši pištolj sa ormarića u hodniku. Spremio sam ga u futrolu i otvorio vrata. Iznenadio sam se vidjevši Andreu s podignutom šakom.

„Hej...“ –promrmljala je zbunjeno.
„Što radiš ovdje?“ –upitao sam ju pomalo nervozno.
„Došla sam vidjeti što radiš.“
„Nemam vremena za to sada, Andrea.“
„Žuriš se negdje?“
„Da.“
„Gdje ideš?“
„Ne tiče te se!“

Oblikovala je usta u slovo o, a ja sam ju progurao u stranu i zaključao vrata. Potrčao sam niz stepenice.

„Nathe!!!“ –uzviknula je.

Podignuo sam ruku i nastavio trčati prema šumi dok je kiša pljuštila, a ja sam već bio poputno mokar. Trebalo je samo nekoliko sekundi da budem mokar do kože, a to me nije previše iritiralo. Izvukao sam pištolj iz futrole kad sam ušao u šumu i nastavio mirisati zrak kako bih otkrio gdje se vampir nalazio.

Iznenada je nešto skočilo na mene i bacio me u blato. Podignuo sam glavu i ugledao vampiricu koja je siktala na mene. Udario sam ju rukom u glavu, ali nije popuštala. Ugrizla me za ruku kojom sam ju gurao od sebe.

Zasiktao sam i ja na nju, te ju nogom odgurnuo od sebe. Udarila je od stablo, ali dočekala se na noge, te potrčala prema meni. Maknuo sam se sa puta i podignuo pištolj kojeg sam uperio u nju. Pripremao se zapucati dok je jurila prema meni, ali nešto me udarilo s leđa, pa sam ovoga puta uronio glavom u blato.

Osjetio sam da je nešto teško stalo na meni i nisam se mogao podignuti sa poda.

„Marcus je čuo da ga tražiš.“ –rekao je muški glas. „Rekao mi je da ti kažem da ti je ovo prvo i zadnje upozorenje!“

Iznenada je vampir nestao s mene, a kad sam podignuo glavu nisam ih vidio nigdje.

„Jebem ti!“ –proderao sam se živčano.

Andrea

Sjedila sam na klupici, ispred Nathanielove kuće, na terasi. Slušala sam i gledala kišu kako pada razmišljajući o tome što se njemu dogodilo. Bio je tako čudan, nervozan... Imala sam osjećaj da se ponovno vraćamo na početku, da je ponovno distanciran od mene, a to nisam voljela; pogotovo ne nakon onoga što se dogodilo prije nekoliko noći. Jest da poljubac nije trajao dugo, ali ga je ipak bilo.

„Što radiš ovdje?“ –čula sam ga.

Pogledala sam pred sobom i vidjela ga ondje. Začuđeno sam gledala u njega jer nisam ni čula kad je dolazio.

„Poput fantoma si.“ –lagano sam se nasmiješila.
„Što – radiš – ovdje?!“ –upitao me ljutitim glasom.
„Ja... ovaj... htjela sam vidjeti... što je bilo.“
„Rekao sam ti da te se ne tiče!!! Što ovdje ne razumiješ?!“

Bio je bijesan što sam se nalazila ondje, a meni je srce luđački tuklo. Osjećala sam se čudno zbog onoga. Promatrala sam njegove ljutite oči kako me promatraju. One prekrasne plave oči bile su bune gnjeva.

„Oprosti.“ –spustila sam pogled.

Dignula sam se sa klupice i prošla kraj njega. Nije rekao ništa. Kad sam se okrenula prema njemu nije me ni gledao. Gledao je pred sobom, ljutito stiskao šake i nije se niti jednom okrenuo kako bi gledao da odlazim. Odmahnula sam glavom.

„Još jednom si to učinila, Andrea.“ –pomislila sam i izašla iz dvorišta dok je kiša pljuštala. „Još jednom si dopustila da te netko iznevjeri!“

Polako sam koračala mokrom cestom gledajući u pod dok mi je srce i dalje luđački puklo. Lice mi je bilo poputno mokro, na sreću, jer nisam htjela da netko vidi da plačem. Naravno, nije se moglo reći suprotno zbog toga što su vjerojatno bile crvene, natečene i suzne.

Čula sam automobil u svojoj blizini. Polako se zaustavljao, a ja sam pogledala u stranu i vidjela vrlo poznati automobil svog bivšeg dečka. Šmrcnula sam, zakolutala očima i nastavila hodati dalje kao da ga nisam ni primijetila. Nadala sam se da će shvatiti moj signal i pustiti me na miru jer je on zadnja osoba koju sam željela vidjeti u onom trenutku.

„Andrea...“ –vozio je polako kraj mene.

Pogledala sam ga krajičkom oka.

„Mogu te odbaciti?“ –upitao me.

Odmahnula sam glavom i nastavila hodati dalje. Jest da mi je trebalo malo duže jer sam hodala usporena, a moja je kuća bila dalje od Nathanielove, ali nisam htjela imati nikakav kontakt s njime.

„Zašto moraš biti baš takva?“ –uzdahnuo je.

Stala sam i pogledala u njega.

„U redu.“ –zakolutala sam očima. „Samo da znaš da ću ti smočiti auto!“

Osmjehnuo je. Prošla sam ispred auta, otvorila vrata i sjela na suvozačevo sjedalo. Nagnula sam se i pogledala u stranu.

„Potištena si. Je li sve u redu?“ –upitao me.
„Zašto bih o tome htjela razgovarati s tobom?“ –pogledala sam ga upitnim izrazom lica.
„Imaš pravo. Oprosti!“

Uzdahnula sam. Putem do moje kuće smo šutjeli. Stao je pred ulaznim vratima.

„Hvala ti puno.“ –rekla sam mu i izašla iz auta.
„Nema na čemu!“ –uzvratio je nasmiješeno.

Nasmiješila sam se i ja njemu, mahnula mu i zalupila vratima. Popela sam se stepenicama do kućnog ulaza, okrenula se kako bih pogledala u Nathanielovu kuću, te ušla razočarano u kuću.

Nathaniel

Sjedio sam mokar na trosjedu, prislonjene glave na šakama. Zamišljeno sam gledao ispred sebe dok se sa strane nalazila još jedna boca krvi. Drhtao sam od nervozne kad sam shvatio da su me Marcusove sluge napale. Nisam znao kako da je došlo do njega da ga tražim, ali trebao sam znati da bi me neki vampir dupelizac mogao izdati.

Bijesno sam udario šakom bocu krvi koja se izlila po staklenom stolu i počela kapati na tlu. Kreten od Marcusa je bio kriv zbog svega što mi se dogodilo u životu u posljednjih pedeset godina, a što je najgore – bio je kriv što sam se idiotski ponašao prema Andrei. Nažalost, pronašla se na krivo mjesto u krivo vrijeme.

Podignuo sam mobitel sa stola, potražio njen broj u imeniku i pritisnuo slušalicu.

„Trenutno vam se ne mogu javiti. Nakon signala pustite poruku!“ –glasilo je.

Signal se odavno oglasilo, a ja sam šutio.

„Nazovi me kad čuješ ovu poruku.“ –duboko sam uzdahnuo i zaklopio mobitel.

Doista sam se nadao da će htjeti razgovarati sa mnom nakon onoga.

Andrea

„Ne znam.“ –uzdahnula sam.
„Možda je jednostavno imao loš dan!“ –rekla je Willow.

Odmahnula sam glavom i pogledala kroz prozor. Willow je nedavno došla kod mene. Nakon što me nazvala na kućni telefon, isključila sam mobitel kako mi nitko nije smetao. Jedina osoba koju sam htjela vidjeti je bila ona.

„Ne zanima me.“ –nadodala sam i sjela kraj nje. „Samo me zanimalo što je bilo!“
„Jesi li pokušala upaliti mobitel i vidjeti da li te nazvao?“ –upitala je. „Možda jest.“
„Nisam takva da ću čekati da me nazove. Boli me briga da li me nazvao ili ne! Glupo se ponio prema meni, pogotovo nakon onog poljupca.“
„Kakvog poljupca?“

Zbunjeno sam pogledala u nju.

„Nisam ti rekla?“ –podignula sam obrvu.

Odmahnula je glavom i prekrižila ruke na prsima promatrajući me ljutitim pogledom, a ja sam se nasmiješila na njenu reakciju.

Andrea

Pjevušeći sam se spustila niz stepenice. Bila sam vesela od samog jutra, a to mi se jako sviđalo. Znala sam, tj. nadala se da mi nitko i ništa neće upropastiti dan jer sam obožavala buditi se sretno i htjela sam se tako osjećati do kraja dana.

„Sretna od samog jutra?“ –Justin je iznenađeno izašao iz kuhinje.
„A-ha!“ –klimnula sam glavom.
„To je lijepo, ali čudno vidjeti. Inače imaš izraz lica kao da nas želiš zadaviti!“
„Oh, ma sutra ću biti takva. Ne moraš se brinuti da je ona Andrea nestala!“
„Ah, već sam se pribojavao!“

Osmijehnula sam se, a on mi je namignuo i izašao iz kuće. Pretpostavila sam da je odlazio na posao. Ušla sam u kuhinju u kojoj je bila Erin. Primjetila sam da Molly nije bilo u sjedalici.

„Gdje je Molly?“ –upitala sam ju.
„Spava.“ –odgovorila je. „Mislim da bi se uskoro trebala probuditi.“
„Čudno... Inače se budi prije mene!“
„Nije dobro spavala preko noći.“

Klimnula sam glavom i stavila kavu u šalicu. Smješala sam mlijeko i šećer u nju, te ju podignula sa stola. Pozvala sam gestom ruke Simbu kako bi me pratio i pustila ga malo u dvorište dok sam još bila kod kuće.

Otvorila sam vrata, a moj je pas istrčao iz kuće. Nagnula sam se na zid, popila gutljaj kave i pogledala u daljini. Iz mog se dvorišta vidjela Nathanielova kuća. Sinoć sam ga odbacila kući nakon što smo neko vrijeme proveli u šumi, pa sam doznala i da je živio u mojoj blizini.

Osmijehnula sam se sjetivši se večeri provedene s njime. Nadala sam se samo da je shvatio da nisam bila umišljena, da nisam bila ono što je mislio o meni iako... nisam znala zbog čega me toliko zanimalo njegovo mišljenje.

Nathaniel

Stajao sam kraj prozora i gledao u Andreu koja je stajala ispred kućnog praga, gledajući u psa koji je trčao po dvorištu. Nisam znao što mi je bilo, zbog čega sam duže vremena stojao na istom mjestu i gledao u nju bez prestanka, bez da sam niti jednom trepnuo ili pogledao u drugu stranu.

Sinoć mi je bilo ugodno s njome u šumi. Dugo nisam onako uživao u nečijem društvu, pogotovo u ženskom. Nije bila djevojka za koju sam ju smatrao. Bila je draga, nježna i mirna; u prijevodu – totalna suprotnost od cure koju sam ja vidio. U onom trenutku, iskreno, nisam znao da li sam krivo vidio ili sam ju krivo procjenio zbog toga što me iritiralo to što me nije primječivala.

Lagano sam se osmijehnuo sjetivši se da nisam mogao spavati cijelu noć jer sam, ponovno, razmišljao o njoj. Laganim korakom sam se udaljio od prozora jer je bilo vrijeme da krenem u školu. Izašao sam iz kuće i spustio niz stepenice. Auto me već čekalo u dvorištu, pa sam otvorio ogradu gumbom. Ušao sam u Jeep i okrenuo kljuć upalivši radio.

***

Parkirao sam se u školsko parkiralište, izašao iz auta i pogledao oko sebe. Primjetio sam da mi netko maše iz daljine, pa sam se osmijehnuo ne vjerovajući da je Andrea došla u školu prije mene. Pretpostavio sam da je otišla kraticom jer je mene gužva uhvatila na cesti, a čekanje me inače iritiralo pa me njena pojava oraspoložila.

Zalupio sam vratima, namjestio naramenicu torbe, a ona se gurala između učenika koji su hodali poput stado ovaca između parkiranih automobila. Krenuo sam prema njoj, laganim korakom, pa smo se susreli na sredini.

„Hej...“ –osmijehnula mi se.

Tek sam u onom trenutku shvatio koliko je zapravo prekrasan osmijeh imala. Njene smeđe oči gledale su me svijetlucajući. Moram sam priznati sam sebi da sam se osjećao kao nikad prije.

„Hej...“ –uzvratio sam.
„Jel' je to meni nešto promaklo ili?“ –čuo sam ženski poznati glas.

Andrea i ja smo pogledali u stranu, a Willow je iznenađeno gledala u oboje. Trepnula je nekoliko puta čekajući da nas dvoje odgovorimo na njeno pitanje. Osmijehnuo sam joj se, te namivnuo Andrei i prošao kraj njene prijateljice.

Andrea

Iznenadilo me to što je Nathe odmah otišao, čim se Willow pojavila, pa sam zbog toga i gledala zamišljeno, u tišini za njime.

„Andrea?“ –Willow me prekinula.

Pogledala sam ju upitnim izrazom lica.

„Promaknulo mi je nešto, jelda?“ –upitala me.

Nasmiješila sam joj se, namjestila naramenicu torbice i prošla kraj nje gledajući u Nathaniela kako se penje stepenicama prema ulazu. Svako toliko bi se okrenuo i vidjela bih osmijeh na njegovom licu, pa zbog toga moj nije silazio sa mojega. Čula sam korake iza sebe i, krajičkom oka, ugledala svoju najbolju prijateljicu kako se istog trena stvorila pored mene.

„Čekam odgovore, Andrea.“ –uzvratila je.
„Što želiš znati?“ –upitala sam otvarajući vrata.
„Kako to da ste vas dvoje pričali i gledali se onim patetičnim osmijehom na licu nakon što te jučer rasplakao?“
„Otišla sam se malo smiriti u šumu, on je došao ondje i pričali smo. To je sve!“

Klimnula je glavom.

„Izgleda prilično zagrijan za tebe.“ –rekla je.
„Ma daj, ne pričaj gluposti!“ –zakolutala sam očima i mahnula kosom jer mi je prekrila oči.

Willow mi se lagano osmijehnula, a ja sam otključala vrata ormarića. Stala je kraj mene kako bi pričekala da uzmem samo potrebne stvari za prvi školski sat.

„Misliš?“ –pogledala sam u nju upitnim izrazom lica.
„Što?“ –zbunjeno je podignula obrvu.

Mahnula sam rukom i zatvorila ormarić.

„Nije važno.“ –odgovorila sam i krenula niz hodnik.
„Andy!“ –začula sam Koleov glas.

Zakolutala sam očima i pogledala u Willow koja je hodala kraj mene. Pogledala me upitnim izrazom lica. Vjerojatno me željela pitati hoću li stati ili ne, a ja sam odmahnula glavom i pogledala ispred sebe. Nisam znala što se s njime u poslijednje vrijeme događalo, ali neprestano je tražio od mene da pričamo, da je došlo vrijeme da budemo prijatelji i nije shvaćao, ili nije želio, da ja ne namjeravam biti prijateljica s nekime koji me jako povrijedio.

„Andy!“ –Kole me uhvatio za ruku.

Stala sam i ljutito ga pogledala.

„Što je?“ –zakolutala sam očima.
„Možemo razgovarati?“ –upitao je.
„Kao i poslijednjih petnaest puta...“ –uzdahnula sam. „Odgovor ostaje ne!“
„Molim te, Andy!“
„Koliko ti se puta treba reći, ha?! Jesi li ti gluh, glup ili što?! NE, ne, ne, ne i NE!!!“

Ispustio je moju ruku.

„Hvala!“ –zakolutala sam očima i udaljila se od njega.
„Andrea, možda bi...“ –zaopočela je Willow, ali znajući što je željela reći, podignula sam ruku kako bih ju zaustavila.

Uzdahnula je i odmahnula glavom dok sam ja nadureno ulazila u učionicu. Pogledom sam prošla po njoj i osmijehnula se vidjevši Nathaniela za stolom. Gledao je zamišljeno u bilježnicu, a ja sam se uputila za svojim stolom.

Nathaniel

„Kole i ti niste ostali u dobrim odnosima?“ –upitao sam ju.

Podignula je pogled prema meni, zakolutala očima i pogledala pred sobom.

„To sigurno znači da niste.“ –zahihotao sam se.

Mahnula je rukom, pustila Simbu sa lanca i nastavila hodati kraj mene u tišini. Vani je bila lijepa, vendra i zvijedana noć. Nije bilo hladno, već ugodno jer je toplina polako nestajala, a hladnije se vrijeme vračalo. Više sam preferirao kišu i vjetar nego sunce i pakleno vrijeme. Obožavao sam sjediti kod kuće, slušati kišu kako pada i uz to i grmljavinu kako odjekuje. Obožavao sam nevremena.

„Ide mi na živce!“ –promrmljala je.
„Tko?“ –zbunjeno sam pogledao u nju.
„Kole. Zahtjeva da budemo prijatelji nakon što me prevario! Nisam takva budala.“
„Razumijem da si još povrijeđena, ali...“
„Nisam povrijeđena jer mi više nije stalo!“
„Reklo bi se da jesi kad mu još nisi oprostila!“
„Nisam povrijeđena!“
„Nego što si?!“

Oblikovala je usta u slovo o, a ja sam stao i prekrižio ruke na prsima čekajući da mi odgovori na pitanje. Morao sam priznati da mi se neugodan osjećaj stvorio u trbuhu dok sam čekao. Razmišljati o tome kako ona i dalje pati za bivšim, koji je usput bio kreten, nije bilo nimalo ugodno.

„Ne mogu vjerovati osobi koja me povrijedila.“ –uzdahnula i pogledala u stranu. „Ne znam zbog čega sam mu uopće vjerovala. Davno sam sama sebi obećala da ću samo sebi vjerovati!“
„Zašto?“ –upitao sam ju sa zanimanjem.

Osmijehnula mi se.

„Nemam volje pričati o tome.“ –objasnila je i nastavila hodati dalje.
„Mene zanima!“ –požurio sam za njom.
„Ne pričam baš o tome ni sa kime; pa čak ni sa Will. Ne znam zbog čega bi bilo drugačije da razgovaram s tobom!“

Oblikovao sam usta u slovo o.

„Vrijeme je da idem doma. Već dosta dugo sam vani, a Erin bi me mogla nazvati!“ –rekla je.
„Zašto mi ne želiš reći?“ –uzvratio sam.

Odmahnula je glavom.

„Ne odustaješ?“ –osmijehnula se.
„Nikada!“ –nacerio sam se. „Uz to, put do tvoje kuće nije baš kratak, pa bih te nastavio nagovarati da mi kažeš sve dok ne priznaš!“

Zahihotala se.

„Tata je poginuo kad mi je bilo šest godina. Mama se ubila kad mi je bilo šest godina jer nije mogla živjeti bez njega!“ –rekla je. „Obećala je, kad je bila mala, da me nikada neće pustiti, ali jest. Zbog toga ne mogu vjerovati ljudima! Koleu jesam jer smo dugo bili prijatelji, ali... Eto... Krivo sam povezala stvari!“

Promatrao sam ju u tišini. Znao sam dobro kako je to izgubiti nekoga do koga ti je stalo samo što je meni bilo tada osamnaest godina, a ona bila još curica.

„I to je cijela priča.“ –nadodala je.
„Znam kako ti je.“ –rekao sam i pogledao ispred sebe nastavljajući hodati prema njenoj kući.
„Znaš? Doista?“
„Izgubio sam roditelje i mlađu sestru na isti dan.“
„Nathe, oprosti... ja... nisam znala...“
„U redu je.“ –zamišljeno sam pogledao pred sobom.

Rukom sam prošao preko vrata prisjetivši se kako me onaj prokleti vampir ugrizao i pretvorio u jednog od njih. Prisjetio sam se kako me natjerao gledati obitelj kako umire. Osijećao sam se tako... bespomoćno.

Osijetio sam dodir na svojoj ruci, pa sam pogledao u stranu i vidio Andreu kako me promatra svojim prekrasnim očima. Izvukao sam svoju ruku i prislonio ju na njenu, a naši su se prsti isprepletali.

Spustili smo ruke, a ja sam ju privikao bliže sebi. Drugom rukom sam nježno prošao preko njenog lica, prošao prstima kroz njenu prekrasnu, savršenu, dugu smeđu kosu i prislonio svoje usne na njenim jer su me užasno mamile. Začudo, uzvratila mi je nježno, a onda me prekinuo zvuk kojeg sam čuo iza nje.

Pogledao sam iza nje i pokušao ustanoviti što sam čuo.

„Što je bilo?“ –prekinula me.

Nastavio sam gledati u šumu pozorno slušajući zvukove. Čuo sam pucketanje pod nečijim koracima i pokušao namirisati zrak, ali nisam mogao ustanoviti čiji miris sam osijećao. Postao sam nervozniji jer me zanimalo što se ondje skrivalo, pogotovo jer se Andrea nalazila kraj mene. Nisam želio da joj ponovno moram izbrisati pamčenje.

„Nathe?!“ –nastavila je.

Kako sam čuo korake sve bliže, povukao sam ju sa strane fiksirajući grmlje koje se treslo. Nisam mogao vidjeti što se ondje skrivalo jer je sve bilo tamno, a nisam bio mačka već vampir, pa nisam mogao dobro vidjeti u tamnim mjestima.

Iznenada je Simba istrčao vani, a ja sam odahnuo.

„Uplašio si se Simbe?“ –Andrea se nasmijala, te pomilovala psa koji je veselo potrčao k nama.

Osmijehnuo sam se i pogledao u šumu. Nadao sam se da neću nailaziti na vampire kad budem bio u njenoj blizini jer nisam želio da otkrije što sam i znao sam da ne bih bio usredotočen na ubijanje jer bih trebao zaštititi nju.

„Idemo?“ –upitala me.

Klimnuo sam glavom.