Dan poslije

utorak, 17.11.2009.

Vukovaru divni dobar dan..!

Kao i svake godine, tako cu i ove obiljeziti ove posebne dane, dane sjecanja,dane tuge i sjete,molitve i nade. Redom se pale svijece,mole se molitve, pjevaju pjesme koje podsjecaju na te dane, na Njih . Gradovima diljem Hrvatske , po ulicama djeca iz skola, koja tada ni rodjena nisu bila, kao i svi ostali dobri ljudi, pale lampase kao znak mira i vjecnog svijetla. Lakse je pisati, nego o istom govoriti, jer obicno se stegne grlo i koja suza kane iz oka, dok se prisjecamo Onih kojih vise nema, Onih koji su zivot svoj dali a tek su ga poceli. Neki su ipak danas sa nama, svojim pricama pokusavaju nam prikazati osjecaje koje su sami osjetili, stah, zalost, nemoc, snagu, zelju... Kada slusam kako su ljubili sliku svog tek rodjenog djeteta misleci da zadnji put vide , nemogu a da mi srce ne place i da to ne pricam drugima koji mozda nisu jos to culi. Puno ispovijesti sam cula, nemogu ispricati svoju jer sam dobila taj vjecni dar da su i danas moji najmiliji kraj mene. Izmolit cu molitvu za sve kojih vise nema,sjetiti se njih i njihovih najmiliji kojima zivot vise nikada obasjan srecom nije..zapaliti im svijecu i Svjetlost vjecna svijetlila im. Ne dirajte mi ravnicu (M. Skoro) Veceras me dobri ljudi nemojte nista pitati Neka suze tiho teku pa ce manje boljeti Ne dirajte mi veceras uspomenu u meni Ne dirajte mi ravnicu jer ja cu se vratiti Jos u sebi cujem majku kako tuzna govori Kad se jednom vratis sine ja cu te cekati Mene zovu moja polja, mene zovu tambure Prije nego sklopim oci da jos jednom vidim sve

- 02:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.