Mjesec dana prekasno, ali komentar ipak pišem ;)
Budući da se Peps samoinicijativno javila da mi bude ''pratilja'' na festivalu, ovim joj se putem javno zahvaljujem, jer to i zaslužuje. Hvala što me učiš prijateljstvu.
Uglavnom, gledale smo film XXY Lucie Puenzo, koji je na Queeru bio prikazan čak tri puta (kao razlog su naveli/e velik interes publike, što je točno, dvorana je bila gotovo polupuna). Ulaznice nisu bile skupe, 20kn, ako se ne varam. Uvijek volim doći u ''Europu'', ljudi su zanimljiviji i trava je, naravno, zelenija.
Ispred samog ulaza u kinodvoranu postavljen je štand s programom, časopisima s queer tematikom/svjetonazorom, čak su se dijelili kondomi.
Evo što na stranici piše o samom filmu:
Film «XXY» je priča o Alex, interseksualnoj 15-godišnjakinji – te o preispitivanjima tijekom otkrivanja vlastite seksualnosti, a i o načinima na koje se obitelj s time nosi.. Ubrzo nakon rođenja, njeni roditelji su bili odlučili preseliti se iz Buenos Airesa da bi se skrasili u udaljenoj kućici na dinama urugvajskoj obali. Kad ih posjete stari prijatelji iz Buenos Airesa sa 16-godišnjim sinom Alvarom, privlačnost između dvoje tinejdžera požuruje roditeljske planove i razgovore o operaciji spola koja je bila namijenjena Alex. Redateljica filma je rekla da je pripremajući film, u razgovoru s jednom interseksualnom osobom čula da nema ničeg goreg od straha od vlastitog tijela. Međutim, uspjela je stvoriti izuzetno hrabar i snažan film o temi o kojoj se rijetko govori.
Film «XXY» naišao je na iznimno dobre kritike, dobitnike je 15-tak nagrada na festivalima diljem svijeta, uključujući i Critic’s Week Grand Prize u Cannesu 2007. godine.
Ne mogu opisati koliko mi je drago da sam ga pogledala, svaki ostali komentar je suvišan i pretenciozan, pisanje radi pisanja.
Žao mi je što mnogo ljudi nema priliku pogledati sličan film, jer misle da je riječ ''queer'' zarazna.
Što se tiče ostalog programa, i danas žalim što nisam išla pogledati sve što sam htjela. Uvijek postoji sljedeća godina, nadam se bez atentata i premlaćivanja nevinih mladih osoba.
Euforična sam jer nije bilo nasilja, većih eskalacija, ali svejedno je policija bila ondje.
Kao najava Festu otvorena je izložba ''Nacistički progon homoseksualaca od 1933. – 1945.'' u Galeriji Bačva.
Džamijom je vijorila zastava ponosa, a profesorica likovnog kaže da to nije umjetnost.
Kad nešto želimo vidjeti, ono je posvuda. Sve što radimo, radimo da izazovemo reakciju kod drugih. Ako reakcije nema, mi smo mrtvi/e, i svaka je rasprava suvišna.
