ponedjeljak, 23.11.2020.

Dvoje

Dani su sve hladniji. Hladniji temperaturno, hladniji zbog hladnih ljudi. Ako nastavimo ovim tempom, smrznut ćemo se u vlastitim kožama i onda zombijevski teturati. Simpatična slika. Slučajan prolazak pokraj neke TV emisije omogućio mi je kratko osluškivanje Bojane Gregorić Vejzović s najavom predstave Dvoje u Teatru Exit. Kaže ona da je u ovakva vremena dobro od srca se nasmijati, ali i susresti se sa stvarnošću, zbiljom, nešto slično. Možda i nije tako rekla, ali moj um je tako shvatio i nasjeo na ovu foru s duhovitošću u tmurnim vremenima. Hajd'mo, ljubitelji smo kazališta! Pristaje. Nema karata, smjeste nas za neki stoličak s desne strane sjedala, tik pred pozornicom. Ne povezujemo to s ičim, pasivno čekamo početak. I počinje, dvoje je glumaca. Dvoje. sretan Bojana G.V. i Dražen Čuček. Glume vlasnicu i vlasnika Pub-a u jednom prilično gužvovitom danu, i još mnoštvo drugih gostiju koji posjećuju taj Pub. Od mladih do starih, od usamljenih do raskalašenih, od onih sa psihičkim teškoćama do toga upareno s nasiljem. Dosta realan prikaz raznolikosti društva i osoba koje se kreću tu negdje među nama, a često ih ne želimo vidjeti jer nisu predmet naših poslova, nisu vrijedni naše pažnje. Većina od njih, po mom je skromnom mišljenju, trebala pažnju društva. Pažnju nekog tko će pripomoći nadvladati neizdrživ odnos, nekoga tko će biti podrška u procesu tugovanja, nekoga tko će samo biti društvo koje sasluša. Glume ljudskost, a pritom nas kroz poneku šalu podsjećaju na nas same, ili ono što smo možda nekad bili, ili što ćemo možda nekad biti. Prije svega, obraćaju nam pozornost da pogledamo oko sebe i progledamo. Sklisku promjenu uloga nadomješta saksofonist koji upriličuje atmosferu jedne sviračke jazz večeri u Pubu. Likovi vlasnika Puba, koji su okosnica cijele priče, na kraju radnog dana otkrivaju vlastitu bol i kroz emocionalno rasterećenje shrvano i postepeno pronalaze nadu za početak novog dana, nadu koja se ukazala nakon učinjenog malog koraka prema ponovnoj uspostavi međusobne komunikacije. To čak i nije izraženo metaforama. Previše puta šutimo omatajući se tišinom kao velom sigurnosti, a najčešće je ta prividna sigurnost put ka vlastitom psihološkom gušenju. Boldano – komunikacija je ključ uspješnosti odnosa. A, ako ne uspješnosti, onda sačuvačica vlastitog razuma. I teška je, vrlo teška u praktičnoj primjeni. Glumci su u ovom aspektu apsolutno pokazali kako znaju raditi svoj posao i ostvariti katarzu. A oni koji su imali priliku sjediti za prikrajnim stolićem uslijed nedostatka ulaznica imali su i neočekivano iskustvo sudjelovanja u predstavi. Pa naravno, mi sjedimo na inventaru pozornice! Sinulo nam je to tek kasnije kad se uloga neočekivanih posjetitelja već odigrala. sretan Predstava koja je svojom cjelokupnošću svakako potaknula na promišljanje, omogućila uvid u sjajnu glumu, ali i ukazala da ne treba uvijek vjerovati svemu što čuješ na TV emisiji u prolazu. Svaka reklama je uistinu dobra reklama. Pa nas je tako Bojana (ili moj um, ponavljam), namamila k ovoj predstavi zbog njene duhovitosti, a umjesto toga dobili smo čak i mnogo više – nešto osjetljivije oči i nešto širi um za ovo krhko društvo čiji smo i sami članovi.

Bilo ih je sretno dvoje
pa još radosnije troje
a onda ih je jedan trenutak vratio na dvoje
ili na jedno
i jedno
uglušeno, utišano, utrnuto.

I godine su trebale za zapljuskivanje stvarnosti
i sati noći godišnjice za nalaženje jakosti
za savijanje jedne i jedne kičme u dvoje
kako bi teret bilo lakše nositi.

A to je tek početak, tek prvi korak k
slušanju, glasanju, osjećanju.
Prvi korak prema budućnosti.
Prvi korak da jedno i jedno budu
novije i življe
dvoje.




- 16:17 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2020.

Veliki ili mali grad? Pitanje je sad.

Kad sam živjela u velikom gradu, čeznula sam za prebivanjem u nekom manjem. Ponekad. Najčešće u trenucima kad bih se vozila kroz centar prema faksu ili s faksa, ili nekim drugim poslom, u najgužvovitijem trenutku raspuštanja radnog naroda s rada. U zlokobnih 16:00 kad bi svi pomahnitalo pojurili svojim kućama, ili trgovačkim centrima, ili kavama, ili hranama, ili teretanama. Vrvjeli bi i žurno u tih 16:00 imali najvažnijeg posla na svijetu da budu tamo gdje su i svi ostali. I vidjela sam im na licima kako ih iritiraju ti svi drugi koji, također, imaju nekog vražjeg posla za obaviti baš u tom trenutku, ali to ih je još jače tjeralo u borbu za vlastitim ispunjenim opstankom, laktarenjem na prepunom trgu, psovanjem u tramvaju jer „kak se vi mlada gospodična niste digli ovom starijem gosponu, kakva je to kultura i bezobrazluk mladih ljudi, točno bi si i ja sjela da on neće“ u uvijek istoj špranci. Grad živi po špranci, pomišljala sam tad zureći kroz već polumračan poluzimski sat nadomak Adventu, kad tisuće osvijetljenih lampica stvori ugođaj ljubavi. Impresivno mi je kako to svjetla mogu. Kako nužno uvijek znače ljubav. Pa eto, slijedom toga, čine da i tu točnu šprancu grada samim pogledom na njih učine ljepšom, probude neku unutarnju radost, omoguće da razumiješ i laktarenje i dernjave i nasmiješ im se, onako punog srca, od ljubavi i pomisliš „zajebi, baš vas sve volim pod ovim lijepim svjetlima jer baš takvi toj špranci omogućujete da diše. I ne možete mi ništa“. sretan Iako sam ga, kad god bi se pružila prilika, izbjegavala u tim udarnim satima, voljela sam kad mi je pružao sigurnost, mogućnost da se izgubim u brojnim siluetama, ili izronim kad bih to nekom upečatljivom bojom htjela. Jer mi je pružao toliko, srcu mi, dragu slobodu svakog pokreta i izbora, jer mi je pružao širokoumne, a tako dobrostive ljude. Disala sam punim plućima, znala sam to i uživala u svakom udahu.

Danas, sve drugačije, sve utihnutije, sve tijesno. Zlokobna je korona uplela svoje prste i pomiješala mi pomno slagane figure na šahovskoj ploči života dok sam samo drijemnula. Nekad se pitam kakav bi mi život bio danas da se nije dogodila. Perspektivniji, odigran mudrim potezima ili s puno improvizacije? Ili bih se ponovo našla na istom mjestu gdje sam i sada? Možda je bolje da ne znam. Vjera u Onog koji vuče neke konce mog života do sada me previše puta spasila od pada u ponor da bih je ovaj put zanemarila. Samo što tišina sada traje duže. Vjerojatno je red za milost i usmjeravanje tamo gore vrlo dug. Kako bilo, sada imam priliku prebivati u manjem gradu, mojem gradu, gradu čiju sam pitomost sanjala onih gužvovitih dana tamo negdje, ne tako davno. A onda odjednom osvijestim kako mi je pretijesan i preprovidan. Čak ni nužno nošenje maske ne omogućuje mi da se katkad izgubim u njemu ili da budem odjevena u onu lepršavu haljinu, a da pritom ne budem žigosana začuđujućim pogledima jer „nije nikakav svetek“ ili popraćena dobrim, starim zviždukom iz auta. Ned'o Bog većeg zla! I ovaj grad živi po špranci, po svojoj špranci, zaključujem. S druge strane, spoznajem i neko obistinjenje one kako "ljudsko srce nikad zadovoljno nije". Ili barem nas strijelaca, ne usuđujem se tvrditi baš za cijelo čovječanstvo, naša strijelčeva još više žude za prostranstvima, kažu. Međutim, Korona je ove godine sasvim izgledno utišala lijepa svjetla lampica Adventa u velikom gradu, no u malom gradu one ne podrazumijevaju gužvu, trošenje i kašljucanje na ljude oko sebe. Ovdje mogu sjajiti u svom oskudnom, ali blještavom obliku, širiti nesmetano svoju svjetleću ljubav i zadržavati toplinu oko srdaca onih koji svakog znaju pa bez ustručavanja uskaču u pomoć, onih kojima nesvakidašnje odjevne kombinacije katkad zastanu u oku, onih kojima testosteroni stišću trubu. Na kraju smo dana svi isti, svi jednako trebamo tople čarape i toplo srce. Pa, eto, možda moji konci i ne plešu toliko u krivim smjerovima, a još je izvjesnije da me samo osokoljuju za neku ludu 5G budućnost. U svakom slučaju, od srca sam spremna za božićne lampice, vlastitog psa, i ponovni umni krik svom malom svijetu: „baš ste mi simpatični takvi kaotični, bez vas bi život bio siv. Nek samo špranca diše! (bez respiratora, i do 22 doma bez alkohola!)“ sa smiješkom, skrivenim pod maskom, vidljivim samo u tamnim očima.

- 15:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2020.

Plot

Test - jedan - dva - test.
Dok se ostatak internetski aktivnih duša iživljava na društvenim mrežama koje su sve više skladište fotki i videa najrazličitijeg sadržaja, ja bježim ovdje gdje pisane riječi još imaju značajniju vrijednost. Među pisanim riječima osjećam se sigurno, među eksplozijom selfie fotografija, ne baš toliko. Možda jer ovaj stari duh koji prebiva u mom tijelu konačno pobjeđuje, jer su mu pisane riječi toliko slasnije i maštovitije za promišljanje, jer ga smiruju, jer su mu često ispušni ventil. Da se razumijemo, volim i cijenim slike i fotografije jer ostavljaju neizbrisiv (ako ih se ne izbriše smijeh) trag životnih trenutaka. Volim umjetnost u svim njenim šarama i prevrtljivosti, ali postajem sve uvjerenija da više ne volim tempiranu bombu društvenih mreža koje sve čine intenzivnijim, prebrzim, prepristupačnim, a samim time umanjuju iskonsku vrijednost prikazanog sadržaja. Često ih samo proskrolamo, zadovoljimo se prikazanim u milisekundi i težimo za još, još... nečega? Čega? Dopamina. Samo kratkotrajnog udara tog slatkog hormona. Jedna sam od onih koji još žele zadržati nešto od „starog“ vremena, onih koji još vole čitati i mirisati knjige s koricama, promišljati nad tekstom, stvarati ga katkad. Također, volim uživati u muzici koju je svijet nazvao alternativnom, diviti se radosti svakog psa kojeg sretnem na svojim životnim putevima, mozgati nad Rubikovom kockom, volontirati i truditi se živjeti vrijednosti svoje netom stečene profesije oko kojih će se zasigurno struja misli isprepletati u nekim budućim osvrtima. A trenutno, imam potrebu češće pisati, o svemu što se mota mojim umom, bez cenzure.
Pa, pođi u svijet, prvi zapisu!

- 22:40 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Zaljubljenica u književnost, ljubiteljica čokolade i pjenastog kapučina. Istinski odmorena u stapanju pufastih oblaka sa zalaskom sunca uz održavanje toplih misli na Sretnoj livadi. Opčinjena suncokretima i krznenim životinjama svih oblika. Skupljačica dobrih ljudi. sretan