Priče s ruba

četvrtak, 29.04.2010.

Boja anđela

I tako sam doznala koje je boje duša...











Kad si rekao Hoću jaču od sebe
Da me uči Da me vodi
Jaču od zakona i ljudi Od zemlje zraka vatre

Da te ponovno rodi
želiš Za to postoje mantre
ljubavne Nisam rekla
Jer prebrzo si poletio
Nebo još nema plavu boju

Hoću najjaču Hoću ženu
vikao si Neka iz moga stana izađu sve krive
sve nežive i sive
I tako dalje redom plakao si u boji
Vlastitim suzama ali su obrazi na dlanu
već bili i tvoji i moji

Iz tvoga stana
kažeš Je li to u duši
Pitala nisam
Jer kako ti reći da u travi tvojih trepavica bijeli smijeh klija
i vrpolji se zmija
u oku A u desnom ti se bedru gnijezde zeleni mravi želja

Pa sam šutjela opet Crni mravojedi putuju svemirom
pod kapuljačama prava
A mene je privlačilo kapanje vremena
na lijevoj strani tvoga vrata
Pokupi me šaptalo je
On još uvijek ne zna s vodom

I dok sam Saturnovim prstom
kolekcionarom strasti i zlata
ludovala svodom
tvoje kože
ti si pao radostan i mrtav
poput mesa koje predalo se nožu
(koje sad i samo ubiti se može)

Evo tako smo se napokon susreli nas dvoje
u torbi Onog poštara gore
isporučeni Zemlji

I tako sam doznala koje je boje duša
Kojom se bojom sluša
ljubav Kojom se raste i kojom igraju se tijela

A sada i ti znaš:
da
to je boja anđela



(iz zbirke Na nebu soba s pogledom na more)

- 09:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.04.2010.

Dok je govorila

F. Botero: Zaljubljeni par











Osmjehivao se dok je govorila Skakutao s
noge na nogu Dok je Ogledavao namještao
rijetke vlasi svoje okrugle glave Bore ravnao
Visok i uspravan Dok je govorila Muškarac
Teško je biti dok je Stamen i siguran Opet mlad
Dok je govorila napola tek potrošena Možda
samo pola sata Ali da nam je Čitav život u tih
pola jednoga i drugoga Ženka dok je govorila
Njegova

A onda se pojelo vrijeme Uvijek biva tako I ona
je nasmiješena izašla ostavljajući mirise Po njima
se pamtimo Više nije govorila I on je sporo
zagladio glavu Neživo Izvukao naočale odnekud
iz duše Olabavio kravatu Vezao za udisaje Ona
više nije I krenuo je nakrivljen Gotovo šepajući
Natrag k smrti svojoj


(iz zbirke Ova sedma kuća)

- 18:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 10.04.2010.

Sada i tu

Fernando Botero: cirkuski ljudi s majmunom











Trudim se živjeti sada i tu. Sada i tu me ima. Dokaz sam sama sebi. Evo, pomičem prste, tipkovnica mi je povjerovala. Vjerujete mi i vi koji čitate ovo. Iako, čitanje se odvija u nekom drugom sada i tu od onog u kojem ovo pišem.

Ugledni svećenik i kolumnist, tako barem imenuju don Kustića, na temu pedofilije kaže, između ostalog: - A zašto se navodne žrtve javljaju upravo sada? Što su radili trideset i više godina? Njegovo sada i tu nije istovjetno mojem. U njegovo se sada i tu zbilo trideset izgubljenih godina u životu nekog zlostavljanog djeteta. Pa, da mu odgovorim: - Ugledni i bezdušni kolumnistu, evo što su zlostavljani radili trideset godina: patili.

No, on to ne razumije. Baš kao što malo tko u ovoj zemlji razumije priču s registrom branitelja. Ratni put, sada i tu svakog pojedinog branitelja u onoj crtici koja povezuje ili razdvaja 1991. i 1995. godinu. U Hrvatskoj. Ili ex Jugoslaviji, ako hoćete. Ratno "tu" širi se na logore i grobnice, minirane livade i ničiju zemlju. Ratno "sada" neki su uspjeli uvesti u 21. stoljeće. I dok Vlada viče: - Izdaja!, premijerka skuplja salvete. S potpisom. Čovjeka koji prividno upravlja američkim i svjetskim sada i tu. Ne vjerujem mu, baš kao što ne vjerujem salvetama. Jer pamtim jednu na kojoj je bilo nacrtano neko moguće bosansko sada. Znamo što se s njim dogodilo.

Uh, ti kolekcionari! Uh, ti političari! Opraštam vam neznanje engleskog, tužna sam što ste slabi i u hrvatskom, ljutim se što nikad niste naučili jezik dostojanstva!

I sanjam kako će jednom u hrvatskom sada i tu stanovati samopouzdanje i ponos.


- 12:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.04.2010.

Hoćeš li mi reći kako se zovem?

Najljepši pas...











Zvali su me, zvali su me...ne znam, zaboravio sam. Kad sam doznao da su me ostavili, sve sam zaboravio. A, kako sam to doznao, pitaš? Bilo je hladno, vlažno, prljavo, ljepljivo. Rešetke se nisu otvarale satima. Glasovi su bili grubi i glasni, ali daleko od mene, u nekom prostoru samo za ljude. Ljudi vole biti sami, mi psi ne. I nije to jedina razlika. Mi slušamo što ljudi govore, prepoznajemo ton, boju, osjećaj, smisao njihovih riječi. Oni ne razumiju naš lavež, ne boli ih kad cvilimo, ne shvaćaju kako iz straha režimo, ne zbog ljutnje. Ljutnja je ljudska emocija, mi psi samo volimo. I ponekad, ponekad se - bojimo. To je sve što osjećamo. Ljubav i strah. Što više prvog manje je drugog. I obrnuto.

Tako su me ostavili. U karlovačkoj psećoj ubožnici koju poput svih odlagališta bivših najboljih prijatelja nazivaju azilom. Azilom za koga? To nije mjesto za nas, to je spremište ljudskog nemara, izdaje, zaborava. Bio sam tako mlad, još ništa nisam znao o životu s ljudima, još manje o onom bez njih. Nisam znao ni koliki ću izrasti, jesam li bokser ili bernardinac ili nešto između, a opet s ovim tvrdim slovom b koje, a što bi drugo b i moglo raditi nego - boli.

Prolazili su dani, tjedni. S hladnog bih poda ponekad pokupio pokoju kap krvi s vlastite njuške. Dugo mi je trebalo da shvatim kako je ta kap moja i kako nikoga nije briga za nju. Pa bih je liznuo, onako crvenu i sjajnu, da se ne uprlja. Pitaš, odakle krv? Tukli su me. Ne ljudi. Točnije, rijetko ljudi. Tukli su me od moje vrste, veliki psi u čije su me boksove ponekad ubacivali u nedostatku prostora za novopridošle. Svaka je vrsta sebi najopasnija. To sam naučio. Od ljudi.

Onda je došla neka žena, nisam mario. Već sam bio velik i uvijek nove i svježe rane ispričale su joj moju priču. Prolazila je uz boksove govoreći: - Ovog, i ovog. Ukrcajte i ovog. Došla je i do mene, pogledala me, okrenula se prema nekim prljavim čizmama koje su je u stopu pratile i samo rekla: - I ovog ću uzeti.

Tako se ponovno pokazalo nebo, vjetrić je zavijorio mojom dlakom, rane su poprimale boju čokolade. Odvezli smo se, kilometar, deset, pedeset. Danas znam: uzimala je najbolesnije, najranjenije, najtužnije. Uzimala je one koji su bili najbliži uspavljivanju. Pružala nam je još jednu šansu. Znala je da ne volim spavati, hoću se igratiiii!

Ta je žena najprije nekoliko nas ostavila u dvorištu jednog mladića. Dok ozdravimo, dok prođe ona hladna zima od koje mi je koža podrhtavala unatoč krznu koje je postajalo sve gušće. Mladić nas je hranio, brinuo o nama, prošetao nas ponekad. A svo ostalo vrijeme tražio nam dom, pravi, onaj u kojem će nas zvati onim jedinim imenom, samo našim i ničijim drugim. Ali, nije ga našao.

Pa je opet došla ona žena i odvela nas na sveto brdo iznad Sesveta u improvizirani azil. Opet azil, ali puno bolje mjesto od onog s kojeg smo spašeni. Iako je ova koja zapisuje moje riječi zaplakala kad je prvi puta kročila u tu svetost. Rekla je: - Strašno! Prašina, blato, hladnoća, vrućina, tuga izolacije. Odgovaram: - Ovdje su moji prijatelji. Nitko me ne tuče, a i odrastao sam sad i velik, rane su zacijelile, nitko se ne bi više niti usudio. Ovo je dobro mjesto za mene. Ovdje me nitko ne želi uspavati. Jedino mi nedostaju šetnje i maženja.

I ime. Da, zaboravio sam sva imena koja su mi davali onako u prolazu, dopuštajući mi da projurim njihovim životima i nastojeći da obilježe moj. Ja bih novo ime. Od svog čovjeka. Ja bi njegovu ruku na svom vratu i ljubav u njegovom glasu. Sve bih dao za to. Sva utočišta ovog svijeta, sve borbe, svaku svetost, sva sjećanja.

Hoćeš li biti mojim čovjekom? Hoćeš li mi reći kako se zovem?

----------
P.S. Zeko ili Roky ili najljepši pas sesvetskog azila dostupan je pravom udomitelju preko udruge Spirit, odnosno gđe Monike i tel. brojeva 01/2002-711 i 095/8717-053. Na www.udruga-spirit.hr moguće je vidjeti i sve ostale najbolje ljudske prijatelje, napuštenije i rastuženije od bilo kakvih neprijatelja.

- 19:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #