Priče s ruba

Boja anđela

Kad si rekao Hoću jaču od sebe
Da me uči Da me vodi
Jaču od zakona i ljudi Od zemlje zraka vatre

Da te ponovno rodi
želiš Za to postoje mantre
ljubavne Nisam rekla
Jer prebrzo si poletio
Nebo još nema plavu boju

Hoću najjaču Hoću ženu
vikao si Neka iz moga stana izađu sve krive
sve nežive i sive
I tako dalje redom plakao si u boji
Vlastitim suzama ali su obrazi na dlanu
već bili i tvoji i moji

Iz tvoga stana
kažeš Je li to u duši
Pitala nisam
Jer kako ti reći da u travi tvojih trepavica bijeli smijeh klija
i vrpolji se zmija
u oku A u desnom ti se bedru gnijezde zeleni mravi želja

Pa sam šutjela opet Crni mravojedi putuju svemirom
pod kapuljačama prava
A mene je privlačilo kapanje vremena
na lijevoj strani tvoga vrata
Pokupi me šaptalo je
On još uvijek ne zna s vodom

I dok sam Saturnovim prstom
kolekcionarom strasti i zlata
ludovala svodom
tvoje kože
ti si pao radostan i mrtav
poput mesa koje predalo se nožu
(koje sad i samo ubiti se može)

Evo tako smo se napokon susreli nas dvoje
u torbi Onog poštara gore
isporučeni Zemlji

I tako sam doznala koje je boje duša
Kojom se bojom sluša
ljubav Kojom se raste i kojom igraju se tijela

A sada i ti znaš:
da
to je boja anđela


(iz zbirke Na nebu soba s pogledom na more)