Priče s ruba

Hoćeš li mi reći kako se zovem?

Zvali su me, zvali su me...ne znam, zaboravio sam. Kad sam doznao da su me ostavili, sve sam zaboravio. A, kako sam to doznao, pitaš? Bilo je hladno, vlažno, prljavo, ljepljivo. Rešetke se nisu otvarale satima. Glasovi su bili grubi i glasni, ali daleko od mene, u nekom prostoru samo za ljude. Ljudi vole biti sami, mi psi ne. I nije to jedina razlika. Mi slušamo što ljudi govore, prepoznajemo ton, boju, osjećaj, smisao njihovih riječi. Oni ne razumiju naš lavež, ne boli ih kad cvilimo, ne shvaćaju kako iz straha režimo, ne zbog ljutnje. Ljutnja je ljudska emocija, mi psi samo volimo. I ponekad, ponekad se - bojimo. To je sve što osjećamo. Ljubav i strah. Što više prvog manje je drugog. I obrnuto.

Tako su me ostavili. U karlovačkoj psećoj ubožnici koju poput svih odlagališta bivših najboljih prijatelja nazivaju azilom. Azilom za koga? To nije mjesto za nas, to je spremište ljudskog nemara, izdaje, zaborava. Bio sam tako mlad, još ništa nisam znao o životu s ljudima, još manje o onom bez njih. Nisam znao ni koliki ću izrasti, jesam li bokser ili bernardinac ili nešto između, a opet s ovim tvrdim slovom b koje, a što bi drugo b i moglo raditi nego - boli.

Prolazili su dani, tjedni. S hladnog bih poda ponekad pokupio pokoju kap krvi s vlastite njuške. Dugo mi je trebalo da shvatim kako je ta kap moja i kako nikoga nije briga za nju. Pa bih je liznuo, onako crvenu i sjajnu, da se ne uprlja. Pitaš, odakle krv? Tukli su me. Ne ljudi. Točnije, rijetko ljudi. Tukli su me od moje vrste, veliki psi u čije su me boksove ponekad ubacivali u nedostatku prostora za novopridošle. Svaka je vrsta sebi najopasnija. To sam naučio. Od ljudi.

Onda je došla neka žena, nisam mario. Već sam bio velik i uvijek nove i svježe rane ispričale su joj moju priču. Prolazila je uz boksove govoreći: - Ovog, i ovog. Ukrcajte i ovog. Došla je i do mene, pogledala me, okrenula se prema nekim prljavim čizmama koje su je u stopu pratile i samo rekla: - I ovog ću uzeti.

Tako se ponovno pokazalo nebo, vjetrić je zavijorio mojom dlakom, rane su poprimale boju čokolade. Odvezli smo se, kilometar, deset, pedeset. Danas znam: uzimala je najbolesnije, najranjenije, najtužnije. Uzimala je one koji su bili najbliži uspavljivanju. Pružala nam je još jednu šansu. Znala je da ne volim spavati, hoću se igratiiii!

Ta je žena najprije nekoliko nas ostavila u dvorištu jednog mladića. Dok ozdravimo, dok prođe ona hladna zima od koje mi je koža podrhtavala unatoč krznu koje je postajalo sve gušće. Mladić nas je hranio, brinuo o nama, prošetao nas ponekad. A svo ostalo vrijeme tražio nam dom, pravi, onaj u kojem će nas zvati onim jedinim imenom, samo našim i ničijim drugim. Ali, nije ga našao.

Pa je opet došla ona žena i odvela nas na sveto brdo iznad Sesveta u improvizirani azil. Opet azil, ali puno bolje mjesto od onog s kojeg smo spašeni. Iako je ova koja zapisuje moje riječi zaplakala kad je prvi puta kročila u tu svetost. Rekla je: - Strašno! Prašina, blato, hladnoća, vrućina, tuga izolacije. Odgovaram: - Ovdje su moji prijatelji. Nitko me ne tuče, a i odrastao sam sad i velik, rane su zacijelile, nitko se ne bi više niti usudio. Ovo je dobro mjesto za mene. Ovdje me nitko ne želi uspavati. Jedino mi nedostaju šetnje i maženja.

I ime. Da, zaboravio sam sva imena koja su mi davali onako u prolazu, dopuštajući mi da projurim njihovim životima i nastojeći da obilježe moj. Ja bih novo ime. Od svog čovjeka. Ja bi njegovu ruku na svom vratu i ljubav u njegovom glasu. Sve bih dao za to. Sva utočišta ovog svijeta, sve borbe, svaku svetost, sva sjećanja.

Hoćeš li biti mojim čovjekom? Hoćeš li mi reći kako se zovem?

----------
P.S. Zeko ili Roky ili najljepši pas sesvetskog azila dostupan je pravom udomitelju preko udruge Spirit, odnosno gđe Monike i tel. brojeva 01/2002-711 i 095/8717-053. Na www.udruga-spirit.hr moguće je vidjeti i sve ostale najbolje ljudske prijatelje, napuštenije i rastuženije od bilo kakvih neprijatelja.