<	veljača, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Svibanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (3)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (6)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (9)
Prosinac 2009 (11)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (8)

Komentari On/Off

Opis bloga

Pjesme, priče, odlomci iz većih proznih cjelina, ponešto od onoga o čemu mislim, govorim, pišem.

© Zdenka Andrijić (osim ako nije drukčije potpisano)

Linkovi

www.zdenkaandrijic.biz
anđeli, astrologija, iscjeljivanje, književnost, Zemlja, životinje...
www.zlatnizdenac.com
tv emisije, online magazin
www.kantun-tours.hr
www.totohost.hr

Blog.hr

Broj posjeta

Volim čitati

nisam ja odavde
ježev blog
poslije ponoći
gp-zagrebancije
jezični savjetnik
studena

Priče s ruba

četvrtak, 25.02.2010.

Tebi je, meni je “Tebi je petnaest godina Meni je petnaest godina” Zajedno tebi je Zajedno meni je Zajedno svi su do noći stari Zato požuri tijela su tako Tebi je trideset Meni je trideset Zajedno sve je manje od trideset Zato požuri more cvjeta Tebi je nimalo Meni je nimalo Evo nas dopalo izvan svijeta Tebi je Meni je Zar je to važno Samo požuri Sporost nas stari Kad nismo skupa tek smo ormari Tebi je petnaest Meni je petnaest O zašto sam te kao čudo dobila sada? Balavo moje i stara ludo! (iz zbirke Ovo je čisto zemaljska stvar)

nedjelja, 21.02.2010.

Pričica o mravu Dobro jutro rekao je ne osvrčući se Nastavio svojim okomitim putem niz okvir prozora Dobro jutro nisam odgovorila prosto nisam vjerovala mravu da poznaje riječi Njegov je zadatak Ne da govori Spuštao se vojničkim korakom sve niže i niže k jučerašnjim mrvicama mene Dobro je što nisi baš neka domaćica dalje je pričao Plakalo mi se O kako mi se Zbog čišćenja Neodlučnosti i krivnje Sve jače mi se Ali najgore je bilo kad je odnoseći plijen Nekim čudnim izmijenjenim glasom dodao Ne brini Ja sam onaj kojeg si već jednom zgazila (iz zbirke Ova sedma kuća)

četvrtak, 18.02.2010.

Knjige i promocije Mnogi pišu knjige. Još ih više piše o knjigama. A najviše je onih koji - ne čitaju. Tako je i ovdje, na blogu. Nemam ništa protiv prvog, nemam ništa ni protiv drugog. A ovo treće me još uvijek rastužuje. Ipak, ovaj tekst pišem zbog onih koji misle kako su promocije knjige. A nisu. To su mala ego svjetlucanja u mraku hrvatske polupismenosti. No, nisam bez grijeha, u nekim me je promocijama bilo i zbog mojih i zbog tuđih knjiga. Zato, pričajmo o knjigama, pišimo o njima, čitajmo ih u sebi i naglas. Smijmo se s knjigama, plačimo zbog njih. Ali, nemojmo govoriti o promocijama knjiga. Uvijek se radi tek o promociji onoga tko je knjigu napisao i onih koji je tako javno predstavljaju. A trebalo bi promovirati neke druge, rijetke i nepoznate ljude. One koji će u tišini svojih domova knjigu pročitati. Izumiruću vrstu. Čitatelje.

utorak, 16.02.2010.

Priča anđela čuvara Ja sam mnogo manji od arkanđela, uuuuhhhh - a koliko tek manji od tronova - i spavam ti na leđima. I mada me tvoje tijelo ne osjeća - jer moj dodir nije dodir materije, već poput bijelog oblaka, lagan i neoćutljiv - tvoje srce zna da sam tu. Jer, srce sve zna. Uvijek. Čak i onda kad svi zaborave da srce postoji. Da, dijete, čovjek se ponekad ponaša kao da nema srca. Zaboravlja da u njemu sjedi onaj dio Boga koji jednako otkucava sve svoje živote, i zemaljske i one s drugih planeta, nevidljivih ljudskom oku. Čovjek zaboravlja da se Bog, umanjen na veličinu ljudskog srca, odmara uz ritam života kojim radišno i uporno tuče ovaj mali, crveni organ. Jer i Bog se može umoriti, njegov je posao težak i ne dopušta pogreške. Pa kad ti uđe u srce, onako malen i sličan Djetetu na Njezinim rukama, prihvati ga, prigrli ga svom svojom ljudskošću. I tako, ja sam od onih koji su ti uvijek u blizini. Mali, krilati čuvar tvojih misli, želja, nada, čina. U nevidljivu bilježnicu upisujem sve što si učinilo ili tek poželjelo učiniti. Upisujem i tvoje poglede, ljute ili zaljubljene, snene ili razočarane. I uzalud ti je paziti što radiš, pazi što misliš! Misao prethodi svakom djelu, ona je temelj materiji, gustoj i ljepljivoj tvari svijeta u kojem te čuvam. A ja te volim, dijete. Jako. Volim te svom snagom svjetlosti koju mi je Bog podario u svojoj ljubavi prema svemu stvorenom, a posebno prema svemu gurnutom u ovu tamnu dubinu svemirskog postojanja u kojoj se vrti tvoj planet Zemlja. I čuvam te od tebe samog i od svih onih koji ti nepromišljeno, ali često vrlo opasno, prijete svojim mislima i djelima. Kao i od onih koji to čine promišljenije, jer prosto ne znaju misliti dobro. Ja te jako, jako volim, dijete. Svim sjajem svojih zlatnih krila, svim blještavilom zvijezda u očima, volim te i čuvam. Samo me pogledaj, obrati pažnju na moje treperavo tijelo satkano od sjajnih zvjezdanih niti, i to je dovoljno da te zaštitim. Okružujem te kuglom svjetlosti, uljuljkujem u kolijevci ljubavi. I čekam, stoljećima, iz života u život, da odrasteš. Dovoljno velika da preko planina zemaljskih i drugih ugledaš Njega. Onog čiju iskru nosiš od početka do povratka u Jedninu. Ali, kako ćeš znati da sam kraj tebe? Lako, naučit ću te anđeoskim čarolijama, samo prvo moraš naučiti slušati. Ne, ne radi se o posluhu o kojem ti pričaju stariji. Radi se o slušanju. Kako ćeš čuti što ti govorim, ako stalno nešto brbljaš? Moraš ući u tišinu. Sjedni na neko omiljeno mjesto, na travu ili u sobi pored prozora. Nasloni se, zatvori oči, šuti. I diši. Polako, onako kako dišeš prije spavanja, kad si prepušteno snu koji samo što nije stigao. Iz te će tišine početi stizati glasovi. Najprije ćeš čuti nježne bubnjeve svoga srca, poput sata (a srce i jest sat, naučit ćeš jednog dana). A onda ćeš čuti zrak, vlastite udisaje kako ti prolaze plućima: jedan - dva, tri; dva - dva, tri. Udahni, izdahni, udahni, izdahni. Sa svakim ćeš ulazećim dahom unijeti u sebe radost i snagu. Sa svakim izlazećim, izdahnuti dio nemira koji te je susreo toga dana. I kad tišina bude sve glasnija, kad začuješ vjetar u krošnji stabla u susjedstvu, kad začuješ korak zvijezde na tamnom nebeskom svodu, čut ćeš i mene. Iz daljina, iz dubina, kao telefonski poziv s drugog kontinenta, teško zamisliv ali ništa manje stvaran, moj će ti glas odgovoriti na pitanje koje nisi još niti postavilo. Jer moja je tišina toliko duboka da čujem tvoje misli. Ja sam onaj koji ih oblači u šarene haljine i onda ih, kao slova, unosi u svoju malu anđeosku bilježnicu. I takvi će biti naši razgovori, dijete, zlatni i zabilježeni. Pa kad jednog dana odrasteš, zajedno ćemo listati svoje zapise, ukoričene u knjige svih svojih života. Da, dijete, ja sam uvijek s druge strane telefonske žice, dovoljno je samo podići slušalicu! Evo, to je moja priča. A sad ću se ponovno ispružiti na tvojim leđima, tu je tako meko i, kako nemaš oči s ove strane glave, tu si najranjivije. Zato uvijek stojim iza tebe, grleći te svim svojim zlatnim bojama, štiteći te od svih nevolja. A kad se ujutro probudiš čuvši prvu pticu pod prozorom, sjeti se: to sam ja, tvoj anđeo čuvar. Jer mi, anđeli, na Zemlji se javljamo i cvrkutom ptica, svojih krilatih prijatelja! Otkrit ću ti još nešto: i životinje imaju svoje anđele čuvare! One su jednako tako Božja djeca, a mi smo zaposleni na čuvanju svega što je On stvorio. Zato nas je tako puno, jer tko bi izdržao jurnjavu za vama, tko bi uspio sve vidjeti, sve čuti, svako zlo spriječiti, kad bi nas bilo manje od vas! Ovako, umiri se ponekad i za mene, zaustavi svog psa, počeši ga oko ušiju da zastane, pusti me da predahnem. I promatraj kako podiže pogled kad mu prilazim, životinje vide anđele, one nisu poput ljudi koji vide samo ono što mogu opipati. Promatraj svog psa kad se poigram s njim, gledaj kako se vrti ukrug, naoko bez razloga. Ali nije tako. Ja sam zlatni vrtlog oko kojeg se okreće. I mada ga ne hranim ničim osim ljubavlju, radostan je i razdragan. No, dosta za danas. Idem spavati, tamo gdje su ti leđa najšira sklupčat ću se u kuglu od zlata. I ako te zaboli nešto, samo me pomakni na mjesto boli. Prestat će, vidjet ćeš. Bog nam je dopustio i liječiti. Sve možeš sa mnom, možeš me čak i baciti. I mada bi me to jako rastužilo, vratio bih ti se. Ja postojim zato da bi ti bilo bolje i uvijek ću ti iznova pružati tu priliku. No i ti je ponekad pruži samo sebi. Podigni slušalicu. Javi se. Reci mi da i ti mene voliš. Uh, koji li ću tada vrtlog napraviti! Od zlata i od radosti! (iz knjige Priče iz dubine: Anđeli)

utorak, 09.02.2010.

Cice mace i perunike Nekad sam to radila češće: kupovala cvijeće na placu. Nekad su mi to drugi radili češće: kupovali cvijeće. Iako se, bez obzira na to, količina cvijeća u mom životu stalno povećava. Zbog velike terase na koju neumorno dovlačim velike tegle i vreće sa zemljom, desetke lukovica, po kojoj širim jabuke i poneko južno voće koje ne uspijevam zaštititi od ovih minusa i smrzavanja. Čak i kad ga oblačim u vreće zemljanih boja koje snijeg uporno izbjeljuje. Jutros sam na placu susrela cice mace. Svojim bijelim pufastim kuglicama omotale su štapove podsjećajući me na nekoliko godina djetinjstva provedenih uz njih. Točnije, na zagrebačkoj periferiji, pod Tahijevim gradom. Da ste me tada pitali - kakvo je tvoje djetinjstvo, odgovorila bih: tužno. Tek poneko veselje uz cice mace, malu kujicu žutu od mudrosti i Savu koja se ne zaustavlja. Pružajući nadu da će i to djetinjstvo otići dalje, otploviti nekamo gdje je mirnije, toplije, ljubavnije. I hruštevi. Družina s kojom se igralo šah i koju se kasnije, za novu partiju, spremalo u kutije šibica. Odatle, iz tih kutija šibica, puno godina iza šaha izronio je stih: Budi dobar, mali hruštu Bacit ću te u djetinjstvo A onda su došle neke druge vode, slane i otočke. Pa vrt s ružama i zumbulima, zalijevan poskrivećki, zbog susjeda koji nikako nisu mogli shvatiti to "razbacivanje vodom", a sve - na cvijeće. Vodovod je na otok stigao kasnije, kad sam već razmišljala o odlasku. I - perunike. Plavile su i ljubičastile moj život iz tuđih vrtova, toliko sam ih voljela, zastajala sam uz njih i sama nekako plava i ljubičasta. Naravno i one su napisale svoju pjesmu. A ovdje, u kvartu u kojem živim posljednjih nekoliko godina, ima jedna zgrada neugledna i pomalo prljava, s prizemnim stanovima proširenim za nekoliko kvadratnih metara zemlje koji bi trebali biti vrtom. Ali, uglavnom to nisu. Vrt, mislim.Tek su spremište, smetlište ili praznina. Ipak, ima jedan nazovi vrt, uz stan čiji su prozori uvijek zamračeni, kao da nitko ne živi iza njih. Nikada nisam nikoga susrela, a blizu smo, često tuda prolazim. No, znam čiji je vrt, tko njega nastanjuje: perunike. Svake me godine preplavljuju svojom radošću. Možda sam zato jutros, na malom zagrebačkom placu, cice mace ostavila njihovoj kanti. I kupila - perunike. Jesam li, napokon, odrasla?

nedjelja, 07.02.2010.

Živo i mrtvo U londonskom zoološkom vrtu nalazi se više od 4.000 sisavaca, gmazova i vodozemaca. Nakon uspješno prebrođenog razdoblja krize, u kojem se upravno vijeće čak jednom izjasnilo za zatvaranje ZOO-a, Britanija je dočekala i rođenje prve medvjeđe bebe. Broj posjetitelja opet raste, godišnje za otprilike 6%. Zaposleno je 50 znanstvenika, a država izdvaja 1,6 milijardi funti. Uprava je ipak nezadovoljna. Prvo, jer državni novac iznosi tek trećinu potrebne količine novca. Drugo, jer The Natural History Museum, na primjer, prima dvadeset puta toliko. Očito, život vrijedi manje od smrti. Ili, rečeno drugačije: mrtvi troše puno više od živih. Početkom nedavnih ratnih godina u sarajevskom je zoološkom vrtu medvjed udarao glavom u zid. Zašto? Da li zbog straha, gladi, mržnje - svega što je pristizalo iz ljudskog okoliša? Ne znam. Ali znam da je u jednom zagrebačkom dnevniku te iste godine u listopadu objavljena kratka crtica: “U Zoološkom vrtu umro tuljan. Uzrok: prevelika količina kovanica u želucu.” Očito, umjesto ribom, netko ili neki tuljana nahraniše metalnim novčićima. I opet se novac pokazao pravom mjerom vrijednosti. Ljudske, naravno. Ali, odakle mi pravo čuditi se ili zgražati nad sudbinom životinja u vrijeme kad je ljudska sudbina vrlo često još i gora? Postoji jedna riječ koja daje to pravo: svijest. Ljudska je svijest stvorila oružje, ljudska je svijest ono što uništava život uokolo. Životinje to ne rade. Nijedan vam medvjed neće napuniti trbuh novčićima niti će vam samo zato što ste neka plemenska kraljica u Ruandi otkinuti ruke i noge ostavljajući vas da iskrvarite u pustari. To rade ljudi. Životinje ubijaju kako bi se prehranile. Ne da bi nanosile bol. Ne da bi preuzele vlast. Ne da bi dobile novac. Kažu da je jedina zemaljska građevina vidljiva s Mjeseca - zid. Kineski zid. Uostalom, zar je važno čiji? Ono što je strašno je da svaki oblik života koji baci pogled na Zemlju može steći dojam da je ovo planet odvajanja, ograđivanja, nesusretanja i nekomuniciranja. Ukratko, planet prepreka. Ali zašto se zavaravati kad tako i jest. Može li se išta učiniti? Može li se, na primjer, posaditi drvo čija bi krošnja nadrasla zidove i ne bi li korijenje takvog drveta možda izašlo na drugu stranu ove blistave kuglice? Hajde, zamislite sliku: Zemlja-stablo, planet omotan oko divovskog stabla čija krošnja i dalje raste, a prepuna je ptica i vjeverica. A korijenje joj izviruje boso, odbačenih cipela. I svuda uokolo ori se pjev krilatog života valovito se šireći u svemir. I dodajte još samo - disanje. U ritmu pravilnom i opuštajućem: četiri-dva-četiri-dva-četiri-dva, ekvator trbuha uvlači se i izvlači. I Bog je, barem na trenutak, prasnuo u smijeh. Može On i to. Može On i ne plakati. (iz knjige Zemlja i ja)