Priče s ruba

Astrološki pogled na kreativnost i depresiju

Kad izgovorimo ili čujemo riječ kreativnost odmah pomislimo na papir, olovku, crtež, skulpturu, melodiju, fotografiju ili nešto slično. Ne pada nam napamet cvjetnjak, gradnja kuće, dodir novorođenčeta toplim rukama ljubavi, odgoj djece, pomaganje svom narodu da naraste, a to je itekakva kreativnost. Riječ potječe od latinskog creare = dati nečemu život, stvoriti nešto tamo gdje prije nije bilo ničega. Prekrasna definicija! Kreativni se život ogleda paralelno u idejama, ali i u njihovom ostvarenju. Jedno bez drugog ostaje nekompletno, nedovršeno. Ali imati samo ideje također nije dovoljno. U svakom je kreativcu potrebno ujediniti Don Kihota i Sanča Pansu. Prvi je čovjek ideja, borac s vjetrenjačama. Drugi, mali realista, zdravorazumska osoba koja daje oblik, formu, idejama prvog.

Svi se rađamo kreativni, svi se rađamo s tom božanskom iskrom u grudima, a onda je puštamo da se ugasi. Neprekidno slušamo: Sutra ću to napraviti, Napisala sam dvije pjesme lani, krasne su, da, ali sada nemam vremena, Moram raditi i zarađivati za život, Kuća me čeka, djeca, muž, pas, mačka, mladić, svi me neodložno trebaju, Kasnije ću, Sutra ću, Treba mi vremena, Ne mogu početi slikati dok je ovakva situacija na poslu, u kući, u zemlji. Itd. itd.

A između svih tih situacija praznina, zagađenje duše, otuđenje od vlastite biti, depresija. 1970. godine u Clevelandu, država Ohio u SAD-u, rijeka CUYAHOGA je postala tako zagađena otpacima koji su u nju stalno pritjecali da je odjednom počela gorjeti. Zapalila se! Možete zamisliti vatru koja teče! Naravno, nije gorjela samo njezina površina, sav život u njoj, sve ribe, sve biljke, riječni rakovi, čitava flora i fauna u rijeci, ali i na njezinim obalama, stabla, gnijezda ptica, zmije - izgorjeli su.

Naš je život stalna rijeka koja teče. I mnogo većem broju ljudi nego što bismo uopće mogli pomisliti, barem jednom u životu dogodi se ova samouništavajuća vatra kao posljedica zagađenja duha i duše. Previše istovremenih nezadovoljstava, previše odustajanja od sebe, previše psihičkih kompleksa koje skupljamo iz dana u dan nesposobni se izboriti za vlastiti smisao, zagađuju nas uništavajući u nama svu floru i faunu: našu vrijednost, namjere, iskrenost, spontanost, talente. Naročito talente. Tjerajući nas da “zarađujući za život” istovremeno taj isti život uništavamo.

Kreativnost je sposobnost odgovaranja na vanjske podražaje, na sve izazove života, sposobnost izabrati između više stotina mogućnosti mišljenja, osjećaja, akcije i sve to izraziti na potpuno nov i potpuno osoban način. Ona uvijek ima nešto divlje u sebi, nešto nekontrolirano, jer “Sve što stvara genij, proizvod je nagona.” Koliko nagona treba kiparu da iz kamena ili drveta oslobodi stablo ili izvuče tijelo neke žene, psa ili sl. Koliko snage nagona pjesniku da stvori poetsku sliku istog onog svijeta koji nam je svima poznat, ali samo ga je on izrazio na poseban, svoj način.

Naša prava priroda, to je divlja priroda u nama, to je ono mjesto u duši svakog od nas gdje se susreću snovi, priče, poezija, umjetnost. Ali to je ujedno i srž života.

Vezu kreativnosti i depresije brzo ćemo uspostaviti, ali najprije treba reći što je to uopće depresija, koji su najčešći simptomi i tko joj je najpodložniji, odnosno tko u nju bježi nesposoban snaći se u vrtlogu života? Depresija je univerzalno iskustvo. Gotovo svatko od nas prošao je kad-tad u životu razdoblja kroničnog umora, nedostatka koncentracije, poremećaja spavanja, poremećaja u ishrani, apatije i gubitka interesa za druge, gubitka i značajnog smanjenja libida, povlačenja energije na unutra (ne isijavamo osjećaje, hladni smo fizički). Tijelo uvijek prvo pati zbog depresije: ne da nam se ujutro ustati iz kreveta, ne da nam se oprati kosu, gubitak interesa za osobnu higijenu jedan je od najčešćih vanjskih pokazatelja depresije. Itd. itd. U svom najozbiljnijem obliku depresija obogaljuje ljude tjerajući ih da žive ovisni o antidepresivima, posjetima psihijatrima, sanatorijima i sl. ustanovama. Promatranja pokazuju da razdoblja depresije u životu, liječili je ili ne liječili, obično prolaze za oko 2,5 godine (naravno, to ne znači da se ne mogu vratiti) i evo nas u astrologiji. Dva znaka najviše povezana s depresijom su Jarac i Škorpion, odnosno njihovi planeti vladaoci Saturn i Pluton. Ciklus Saturna traje 29 godina i ovaj se planet u svakom znaku Zodijaka zadržava upravo 2,5 godine.

Ljudi u čijim je natalnim horoskopima na bilo koji način naglašen znak Jarca ili znak Škorpiona (Sunce, Mjesec ili Ascendent u tim znakovima), a pogotovo ako još imaju napete aspekte (konjunkcija, kvadrat ili opozicija) prema Saturnu i/ili Plutonu skloniji su depresiji.

Depresija Jarca je oblik nestajanja iluzija, bez obzira na dob radi se o osobi koja se osjeća starom i umornom. Škorpionova depresija uvijek ima veze sa seksom, u njemu se najranije manifestira, ali kod nje postoji i ogromna opasnost razvoja u neki oblik destrukcije ili autodestrukcije. U igri su još napetosti između Marsa i Venere prema Saturnu i Plutonu i onda je onaj nedostatak libida gotovo u pravilu prvi i najvažniji simptom depresije, iako recimo loš odnos Venere i Saturna otkriva usamljeno i emocionalno gladno djetinjstvo osobe o kojoj se radi, a uz to i osjećaj da smo izolirani i nevoljeni. Što je još gore, ta nevoljenost se opravdava vlastitim nedostatkom vrijednosti jer, kao, niti ne zaslužujemo da nas se voli.

Teškoće su u odvajanju od roditelja jer su oni obično uzrok problema, pa kako se odvojiti od onoga što nikada nismo imali. Potrebno je obratiti pažnju i na 4., 8. ili 12. kuću horoskopa, to su vodene kuće, kuće završetaka, ali i kuće duše. Da, izgleda kako je jedno od mogućih rješenja, izlaza iz tunela depresije upravo u duši. Jer ovo trojstvo duše trokut je plodnosti, a kreativnost je upravo to: rađanje, stvaranje života tamo gdje ga ranije nije bilo. Ali, strah i lijenost najveći su uzroci nesreće. Na žalost, nekima su rođenjem i ranim odrastanjem, upravo kad se formira osobnost, date veće količine i straha i lijenosti nego drugima. Njima je teže snaći se, izvući iz jalovosti depresije. Zato ću ovu priču završiti lijepim pozivom američkih Indijanaca da “ne osuđujemo nikoga u čijim mokasinama nismo prohodali barem jednu milju”.