Evo prošao je jedan mjesec od tog tragičnog događaja. Stvarno neznam što da napišem, danas se užasno osjećam i najbolje je da uopće ništa ne pišem. Ali evo vam nekoliko slika Toše.
Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi
Bez starih drugova i ovih nakaza
Što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti
Bez loših sjećanja
Na hladna proljeća.
Bez slika stradanja
Što se baš na nas zalijepe.
Jer moj je život igra bez granica,
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane.
Samo još vučem navike,
Sve na tome ostane.
Da te bar mogu probuditi,
Kavu ti skuhati,
U krevet donijeti
Pa te poljubiti,
Al toga nema ni ne postoji.
Da se bar mogu zaljubiti
U malu seljanku
Na nekom proplanku
Gore u svemiru
Tako da dolje ne vidim.
Jer moj je život igra bez granica,
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane.
Samo još vučem navike,
Sve na tome ostane.