Za tobom bih patila

Jučer sam morala proboraviti neko vrijeme u doktorskoj čekaonici. Kao i obično, otišla sam bez ikakve knjige ili časopisa, optimistično uvjerena da mi neće trebati duže od 15 minuta. Nakon pola sata bilo mi je jasno da sam možda pogriješila. Nakon sat vremena bila sam u to sigurna.

Ali ovo nije post o brzini doktora. Ovo je post o veselim ljudima. Vjerujem da znate onaj tip ljudi koji jednostavno privlače pažnju, iako možda nisu nešto naročito za pogledati. Neka unutarnja sila koja ih tjera kroz život, vedrina, brbljavost... uvijek se nametnu u prvi plan. Baš takva je bila jedna od žena u čekaonici. Isprva smo svi bili samo sjene natmurenih lica, neki zadubljeni u svoje misli, neki nad časopisima, neki zabavljeni brojanjem pukotina u vratima (gdje prepoznajete mene?), a onda je iznenada jedna debela crvenokosa otvorila usta i ispalila temu: od sljedećeg tjedna morat će se plaćati recepti.

Živnuli smo kao kokoške kad snesu jaja. Uskoro je čekaonica brujala informacijama, smijehom, prepucavanjima, opisima boljki i života, tužbama na plaće i radna mjesta, uspomenama na operacije i skršene ligamente... Jedna je žena otišla tako daleko da nam je svima pokazala problem zbog kojeg je u čekaonici: zadigla je suknju sve do gaćica i otkrila nam osip po bedrima. Čovjek u takvoj prilici nikad ne reagira sablažnjivo, već se svi pretvaramo u najškolovanije doktore, nudeći sva moguća rješenja: od krema koje se mogu legalno kupiti, do pljuvanja preko lijevog ramena kad je mladi mjesec.

Ali svi mi smo bili samo obični smrtnici koji smo kao naručeni samo čekali tu prvu odskočnu dasku: debelu, brbljavu crvenokosu. Ona je bila najglasnija od svih, nije bila lijepa, ali ju čovjek nije mogao prestati gledati. Jednostavno je zračila vedrinom i optimizmom. Čovjek ju možda ne bi poželio u krevetu do sebe, ali bi poželio imati barem dijelić njenog karaktera.

Ja slovim kao brbljava i glasna u svom društvu, okružena ljudima koje dobro poznajem. Ali, kad sam među strancima, pretvaram se u muhu: zujim nešto sebi u bradu i priljepim se na prozor. U tramvaju nikad ne započinjem konverzacije, ali ako mi već netko krene pričati svoju priču, onda se i ja otkočim i predstavljam dobro društvo kroz mnoge sumorne stanice.

U autobusu se uvijek nadam da će sjedalo kraj mene ostati prazno ili da barem neće sadržavati 100 kg putujuće daveži. Nikad mi se nije desilo da je kraj mene sjeo zgodan dečko. Ili barem zanimljiva cura. Neee, uvijek su to masni frajeri koji misle da će nešto povaliti samo zato jer sjede u istom redu ili bakice koje smatraju da se od Zagreba do Zadra jednostavno mora odraditi višesatni monolog o lijekovima koji se koriste, kćerima koje se još nisu udale, sinovima koji ne zovu svaki dan i pokojnim supruzima koji počivaju, bogu hvala, ispod spomenika za koji su imali dovoljno novaca da si ga priskrbe. Od mramora. Sa zlatnim slovima. I posvetom.

A u vlaku... najradije glumim gljivu - sjetna pogleda u prazno, lagano nagnute glave u retard-look, nastojim otjerati sve nepoželjne strane osobe. Čudesno je kako taj pristup otjera sve, samo ne ove vesele brbljavce. Kad putujete negdje preko noći, sigurno ste naišli na ljude koji kvocaju i ne mogu se zaustaviti čak ni u tri ujutro, kad svi ostali već razvuku sjedala i pokušavaju se usredotočiti na hipnotizirajući ta-tam, ta-tam pragova na pruzi. A opet, takvim ljudima zaista nikad nije dosadno i na tome im zavidim. Ruku na srce, možda ih drugi žele zadaviti. Možda neki završe s glavama uguranim u WC, ali - pa priznajmo - onda tek imaju materijala za pričanje nekome drugome, na nekom drugom noćnom putu.

No, uglavnom se ipak sve svodi na to da, kad oni jednom počnu, svi ostali prihvaćaju i obično se sva čekanja, putovanja, drndanja po kaldrmi i smrzavanja na putu nekako lakše prebrode. Kao jučer u čekaonici, kad nam je debela crvenokosa svima skratila vrijeme i ubila dosadu. I uza sve to što nam ponekad možda i dosađuju svojom vedrinom (jer ako ja želim biti potištena i jadna, zašto me taj veseljak, kvragu, ne pušta da u miru budem potištena i jadna), ipak nam takvi ljudi najčešće ostaju u najboljoj uspomeni kao dragi suputnici koji su nam dizali raspoloženje. A budući da se nalaze u istom položaju s nama, prolaze kroz iste patnje putovanja ili čekanja, iz milja ih zovem su-patnici.

Ja sam se samo jednom svojevoljno ubacila u ulogu supatnika kada se kraj mene našao dečko kojem je kondukter objavio da ima kartu za Split, a nalazi se u vlaku za Ljubljanu i da vlak neće stati sve do granice. Uspjela sam ga uvjeriti da razbijanje prozora glavom nije trenutno najbolja opcija