zapisi starog šajzera
srijeda, 23.04.2008.
Amok
Koji me to bijes hvata, s prvim mrakom. I, kako se spušta noć, raste u meni, kao guba. Smeđa, brzorastuća guba kojoj prsa postanu tijesna i prije nego je postanem svjestan. Hrapava, teška, gusta masa nezadovoljstva i ljutnje. Ljutnje bez nekog vidljivog razloga, razumnog povoda. Samorastuče i samorađajuče. Bijes besciljnika. I širim pariški plavu auru kao grumen urana svoje nevidljive zrake. Moj otrov truje otrov u meni. Otrov u meni truje mene. Mi se trujemo. Mi gadimo potmule otkucaje sata. Moja mržnja, moj bijes, moj ljutnja. Moja strahovlada samim sobom. A sna nema noćima, tjednima, mjesecima, godinama. Nema ga noću. Noću bdijemo, moj amok i ja. Danju se hrvamo morama, moj san i ja. I amok bezglasno vrišti u noći, a san stenje u sunčanim morinim kandžama. I grade se gradovi od crnih i plavkasto sivih lego kockica gnjeva, i usahnjuju s prvim pjetlima. I tijelo usrče otrovnu auru kao najveće blago, kao najdražu drogu. Da li to pred prozorom škripe grane, ili kosti i zglobovi stenju od muke življenja? A bijes se vraća u svoj mikrosvemir pleksusa, u savršeno zaštićenu sporu čiji će micelij buknuti s prvim mrakom. Amok. Moj amok. Moj preveliki amok.
